U ratnoj 1993. godini, kada je već imala troje djece i bila udovica, Ivanka je pronašla napušteno dijete i odlučila da ga uzme pod svoje okrilje. Danas je Elvis, tada jednogodišnji dječak, punopravni član njene porodice.
Elvis je imao godinu dana kada ga je Ivanka pronašla u ruševinama u Hrasnici za vrijeme rata u Sarajevu.
Ivanka Šućur je spasila Elvisa Salkanovića; ona ga je izvukla iz ruševina zgrade koja je još uvijek bila granatirana. Da bi mu obezbijedila mlijeko u prahu koje je dijelio “Karitas”, ona je svakih 7 dana davala krv, jer je to bio uslov da bi dobila paket s mlijekom i to je trajalo tri mjeseca, sve dok je nisu otkrili.
Ivanki su u parku pravednika u Italiji sagradili drvo života i podigli spomenik hrabrosti u njenu čast. To je zaslužila svojim djelom jer je tokom rata spasila život Elvisu Salkanoviću.
“Izvukla sam ga iz ruševina, zgrabio me oko vrata, kad je vidio moju kćerku na prozoru samo je rekao – mama i to su bile njegove posljednje riječi. Poslije je zanijemio valjda od straha, od tih granata koje su padale.”
“Bila mu je cedulja vezana zavojem koju je moja kćerka našla. Na cedulji je pisalo – majka umrla, otac pobjegao. Moli se onaj ko nađe dijete da se preda policiji da mu se nađe otac. Otac je pobjegao u svoje selo blizu Tuzle. Mali je rođen 9. januara 1992. godine.”
Kažu da je hrabrost vrlina zbog koje ljudi u opasnim situacijama čine plemenita djela. Ako je to istina, Ivanka Šućur iz Hrasnice zaslužuje da se zove jednom od najhrabrijih majki na svijetu. Njena priča je inspiracija i podsjetnik na to šta znači prava ljubav i požrtvovanost.
“To se dogodilo 16. oktobra. Izašla sam iz kuće da donesem vode i tada sam prvi put vidjela Elvisa. Čula sam njegov plač. Držao je u ruci flašicu s prokislim mlijekom, a odjeća mu je bila blatnjava. I danas čuvam tu odjeću – nikad je neću oprati,” prisjetila se Ivanka.
Šta je osjetila u tom trenutku, nije mogla da opiše riječima, ali kaže da joj srce nikada nije tako jako zakucalo. Bez dvoumljenja ga je uzela i odvela kući, gdje su je dočekala njena djeca – Goran, Zvezdana i Svetenka. Najstariji sin Goran, tada dječak, odmah je prigrlio Elvisa.
“Goran je rekao da Elvisa nikome nećemo dati. I danas ga brani – ne da ni da ga naružim,” priča Ivanka kroz osmijeh.
Sretna porodica uprkos svemu
Elvis je odrastao uz ljubav i podršku Ivankine porodice, ali se tokom djetinjstva suočavao s pitanjima o svom porijeklu. Kada je imao osam godina, pitao je zašto ga je biološka majka ostavila.
“Srce mi se steglo, nisam mogla da mu kažem istinu – bio je još mali. Rekla sam mu da svi imamo svoje razloge i da majke nekada čine ono što misle da je najbolje. Nakon toga više nikada nije pitao,” kaže Ivanka.
Jednom prilikom, Ivanka se čula s Elvisovom biološkom majkom, koja je pokušala da stupi u kontakt s njim. “Pitala ga je da li mu nešto treba. On joj je odgovorio: ‘Treba mi samo majčina ljubav.’ Spustila je slušalicu i nikada se više nije javila,” objašnjava Ivanka.
Biološki otac Ahmed nikada nije potražio sina, ali s njegove strane Elvis ima dva polubrata. S jednim od njih, Alenom, Elvis je uspostavio sjajan odnos. “Dolazio je kod nas, a i Elvis mu ide u posjetu. Nedavno mu se javio i drugi polubrat iz Njemačke,” priča Ivanka.
Ivanka je 2016. godine preminula, iza sebe ostavila četvoro djece i četvoro unučadi, ali kaže da se nikada nije osjećala bogatije.
“Moj život nije bio lak, ali sam imala ljubav svoje djece. I to je najvažnije. Bogata sam žena,” zaključuje Ivanka, majka čija je priča lekcija o nesebičnosti i pravim vrijednostima.
“Moja majka je bila izuzetna žena, a to nakon njene smrti potvrđuju i komšije, poznanici, ali i mnogi ljudi koji su je ispratili na gradsko groblje u Vlakovu. Nikada nije dijelila ljude po vjeri, polu ili rasi, a tako je i nas vaspitavala. Ni prije rata, ni tokom rata, ni sada, niko od nas braće i sestara nije opterećen podjelama,” priča Elvis.
