S obzirom na to da nam je došlo toplije vrijeme, muve i mravi počinju da ulaze u domove, ali jedan stručnjak je podijelio prirodan način kako da ih držite podalje koristeći jednostavnu metodu.

Muve i mravi mogu biti zaista naporni, a važno je spriječiti njihov ulazak u kuću jer su poznati prenosioci bolesti šire bakterije tako što defeciraju po površinama i mogu izazvati trovanje hranom kontaminirajući izloženu hranu. Iako bi možda bilo primamljivo da zatvorite sve prozore usred nesnosne vrućine ili da posegnete za sprejevima punim toksičnih hemikalija, postoji ekološki prihvatljivije rješenje koje koristi snažne mirise za odbijanje ovih štetočina.

Trejsi, stručnjak za suzbijanje štetočina iz kompanije Merlin Environmental, tvrdi da citronela “emituje snažan miris” koji odbija muve i mrave i drži ih podalje.

Objasnila je:

— Svijeće i ulje od citronele ne samo da pomažu u odbijanju muva, već su i korisni repelenti protiv mrava, komaraca, mušica, buva i nekih drugih insekata. Citronela pomaže da se prikriju privlačni mirisi koji inače mame muve i mrave, a poznato je i da im je taj miris “prejak”, pa će vjerovatno izbegavati to područje – kaže.

Takođe se vjeruje da jedinjenja u citronela ulju djeluju kao prirodni insekticid i za muve i za mrave, jer ih iritira i oni izbjegavaju mjesta sa tim mirisom kako bi se zaštitili od potencijalne štete. Za pola sata će se svi razbježati i možete nastaviti dalje bez njih.

Svijeće od citronele su popularan izbor za odbijanje ovih štetočina, ali su uglavnom namijenjene za upotrebu na otvorenom.

Za zaštitu u zatvorenom prostoru, Trejsi preporučuje:

– Difuzer sa citronelom može biti idealan za unutrašnju upotrebu jer ne morate brinuti o čađi ili riziku od požara – rekla je.

Takođe je predložila da se napravi domaći sprej protiv muva i mrava miješanjem citronela ulja sa vodom.

Ako nemate citronela ulje, možete ga zamijeniti pepermintom, bosiljkom, lavandom, cimetom, karanfilićem ili eukaliptusovim uljem.

Kao kiselu alternativu, Viki Sautern, osnivačica kompanije EcoGreen Equestrian, tvrdi da je korisno koristiti jabukovo sirće za odbijanje mrava i muva.

— Jabukovo sirće je jedan od najboljih sastojaka za sprej protiv muva i mrava jer je snažno – njegov jak miris muve preziru.

Ovi insekti su veoma osjetljivi na određene mirise i smatraju miris jabukovog sirćeta prejakim, dok ih njegova kiselost jako iritira.

Aloe vera takođe može pomoći u odbijanju muva jer sadrži aloin – prirodni insekticid koji je, prema Vikinoj izjavi, “sjajan u protjerivanju muva”.

(srpskainfo.com)

Tišina koja ubija: Majka koja je izgubila sina govori o posljedicama srama i neshvaćenosti

U emocionalno potresnoj ispovijesti, Lanet Swini, majka preminulog mladića koji je izgubio život u borbi s ovisnošću, odlučila je progovoriti o dubljim uzrocima tragedije koja ju je zauvijek obilježila. Njezin sin Kyle preminuo je od predoziranja heroinom i metamfetaminom u 26. godini života, ali njegova priča daleko nadilazi borbu s drogom – ona osvjetljava razarajuće posljedice srama, tišine i društvenih predrasuda prema seksualnoj orijentaciji.

Sve je počelo jedne noći 2013. godine, kada je u četiri sata ujutro zazvonio telefon. Lanet se javila i čula glas svoga tada 23-godišnjeg sina: „Mama, mislim da sam gej.“ Iako je sama članica LGBT zajednice, bila je zatečena tim priznanjem jer nikada nije posumnjala u sinovu seksualnost. Kyle se tada nalazio u New Yorku, kamo je preselio zbog djevojke koju je volio. Njegova zbunjenost i strah od identitetskog otkrivanja nisu bili posljedica obiteljskog neprihvaćanja – već duboko usađenog srama koji je, kako će se kasnije pokazati, imao kobne posljedice.

Taj noćni poziv donio je još jedno, teže priznanje. Kyle je majci otkrio da je ovisan o cracku i da je u potpunosti izgubio kontrolu nad vlastitim životom. Potrošio je sav novac od studentskog kredita, prodao PlayStation, te se danima drogirao zatvoren u stanu, bojeći se da bi mogao početi krasti i stvari svojih cimera.

Lanet je odmah reagirala, potraživši rehabilitacijski centar, uvjerena da time spašava sina. Međutim, ironično, upravo je rehabilitacija dovela do njegovog susreta s heroinom. Kyle je, kroz razgovore s drugim pacijentima, postao znatiželjan prema toj smrtonosnoj drogi. Godinu dana kasnije, preko prijatelja kojeg je upoznao u jednom od centara, i sam je posegnuo za njom.

Sljedeće tri godine proveo je ulazeći i izlazeći iz rehabilitacija, sve do dana kada je umro – sam, predoziran kombinacijom heroina i metamfetamina. Imao je samo 26 godina.

Kyle nije bio „samo još jedan ovisnik“. Bio je talentirani pjesnik, zaljubljenik u sonete i majstor u igri Scrabble. Ipak, ono što ga je najviše razdiralo bila je njegova seksualna zbunjenost. Majci je u onom noćnom pozivu spomenuo da nikada nije mogao otvoreno govoriti o tome jer je zapamtio jednu njezinu rečenicu iz prošlosti: da ne vjeruje da muškarci mogu biti biseksualci.

– Zbog toga nikada nije razgovarao sa mnom o svojoj seksualnosti. Bojao se da ću ga pokušati uvjeriti da je gej, a on to nije mislio da jest – kaže Lanet. Taj trenutak, kaže, zauvijek će nositi kao teret: „Nesvjesno odbacivanje njegove identifikacije je greška koju ću žaliti do kraja života.“

U knjizi *„Što sam trebala reći: Pjesnički memoar o gubitku djeteta zbog ovisnosti“*, Lanet ne iznosi samo svoju bol, već i sinove pjesme – pokušaj da njegovo unutarnje biće ne ostane zauvijek neizgovoreno. Kroz te stihove, pokušava poručiti ono što tada nije znala: da bi ga prihvatila potpuno i bez zadrške, samo da joj je dao još jednu priliku.

Statistike koje Lanet danas proučava potvrđuju da je Kyleova bol bila dio šireg problema. Studije pokazuju da samo jedan od deset biseksualnih muškaraca u SAD-u otvoreno govori o svojoj seksualnosti s bližnjima. Također, podaci govore da su biseksualni mladi skloniji maltretiranju, konzumaciji droga i mentalnim poremećajima, dok su odrasli biseksualci u većem riziku od depresije i poremećaja u korištenju supstanci. Čak 40 posto biseksualnih osoba u SAD-u prijavilo je da su se samoozljeđivali.

Slični obrasci postoje i u Velikoj Britaniji, gdje podaci Zavoda za nacionalnu statistiku govore da su biseksualci tri puta skloniji samoozljeđivanju od svojih heteroseksualnih vršnjaka.

Lanet sada žali što se njihova obitelj, iako otvorena, nije dublje suočila s Kyleovim identitetskim pitanjima. „Fokusirali smo se na ono što je izgledalo kao veći problem – ovisnost – a zanemarili mentalne posljedice srama koji je osjećao zbog svoje seksualnosti“, iskreno priznaje.

Dodaje i da terapijske grupe u rehabilitacijama nisu pružile dovoljno prostora za izražavanje – bile su hipermaskulinizirane, često podijeljene po spolu, što je dodatno učvrstilo Kyleovu šutnju.

– Nismo znali da mu je potrebna terapija koja bi se bavila i traumama koje je možda doživio kao dijete. Nije mogao ili nije htio pričati o tome. Voljela bih da sam ga mogla nagovoriti da razgovara s nekim. Možda bismo ga još imali – kaže kroz suze.

Danas, umjesto da zajedno rješavaju njegove nedoumice, Lanet ostaje sama s njegovim stihovima, njegovim zagonetkama i tišinom koja ju boli. „Kultura ga je naučila da se stidi onoga što jest. Ja više neću šutjeti. Neka njegova priča posluži drugima“, poručuje.

Za kraj, roditeljima koji se smatraju prihvaćajućima šalje jasnu poruku: ljubav nije dovoljna ako ne dolazi s razumijevanjem. Jer, kako kaže, „tišina je ponekad smrtonosnija od svih droga svijeta.“

Luka Ristanović, maturant Tehničke škole u Užicu, nije stigao u pratnji djevojke niti u luksuznom vozilu.

U vremenu kada se na maturi sve vrti oko skupih odijela, glamuroznih haljina, limuzina i objava na društvenim mrežama – iz Užica nam dolazi priča koja je mnogima vratila vjeru u ono što je zaista važno.

Jedna fotografija postala je viralna: Luka Ristanović, maturant Tehničke škole u Užicu, nije stigao u pratnji djevojke niti u luksuznom vozilu. Umjesto toga, gradom je prošetao s osmijehom – i bebom, svojom sestrom Minom u naručju.

Dok su njegovi vršnjaci stajali pred objektivima s ozbiljnim pozama i skupim modnim detaljima, Luka je izabrao drugačiji trenutak – onaj pun nježnosti. U Mininim okicama i osmijehu skrivala se čista ljubav. Za mnoge, upravo je ona bila „najljepša pratilja“ večeri.

„Jedan gospodin, prije svega… a zatim i divan brat“, „Blago sestrici s ovakvim bratom“, „To je frajer maturant, a ne oni što glume influensere“ – samo su neki od stotina komentara koji su preplavili društvene mreže.

U moru želje za pažnjom i dokazivanjem, Luka nije htio biti poseban. Nije tražio lajkove – samo je htio dijeliti važan trenutak sa svojom najdražom osobom. I baš zato se izdvojio. Njegov čin bio je tih, ali snažniji od bilo kakve pompe.

Naravno, neki su se zbunili formulacijom „svoja beba sestra Mina“, pa su krenula pitanja je li riječ o njegovom djetetu ili sestri. No, ubrzo je uslijedio val podrške, suosjećanja – i podsjetnik da nije ovo bio test iz pravopisa, nego ispit iz ljudskosti. Luka ga je položio s čistom desetkom.

U moru vijesti o neukusu, bahatosti i utrkivanju za viralnim trenutkom – Luka je pokazao da istinska vrijednost leži u skromnosti i ljubavi. I dao nam svima lekciju.

Mala Mina će možda zaboraviti taj dan, ali će jednog dana gledati tu sliku i znati: moj brat bio je moj junak – još dok sam bila beba.

U vremenu kad se šminka više nego ikad, on je donio ono najčišće – emociju.
I možda nije došao s limuzinom, ali je stigao s – najvećim srcem.

Čovjek koji je na kraju postao glavni pilot za kokain Pabla Escobara otkrio je da je u početku odbio ponudu za posao od ozloglašenog kolumbijskog narko-bosa jer je bio zadovoljan sa četiri miliona dolara mjesečno koje je zarađivao radeći za konkurenciju, piše britanski Guardian.

U novom podcastu, za koji se vjeruje da je njegov prvi intervju otkako su ga vlasti uhapsile u njegovoj vili na Floridi 1988. godine, Tirso “TJ” Dominguez ispričao je kako je promijenio mišljenje kada mu je Escobar, poznat kao Patrón – ili gazda – ponudio platu pet puta veću: 20 miliona dolara mjesečno.

“Imao sam 30 Lamborghinija i oblačio sam se skupo. Dovozili su mi auto koji se slagao s košuljom koju sam odlučio nositi tog dana”, kaže Dominguez o svom tadašnjem načinu života u osmodijelnom dokumentarnom podcastu pod nazivom Cocaine Air, čija je kopija dostavljena Guardianu.

Intervju koji je Dominguez dao voditelju podcasta Cocaine Air, Johnathanu Waltonu, nakon što je proveo više od deset godina u zatvoru zbog trgovine drogom i pranja novca, pruža oštar, iz prve ruke prikaz onoga što bi nekoga moglo motivisati da radi za jednog od najzloglasnijih kriminalaca na svijetu.

Escobar je bio umiješan u ubistva, otmice i bombaške napade prije nego što su ga kolumbijske specijalne snage ubile 1993. godine.

Kako je ispričao Waltonu, Dominguez se počeo baviti švercom droge krajem 1970-ih, nakon što mu je otac, građevinski poduzetnik sa juga Floride, iznenada preminuo od raka usred izgradnje tvornice šećera na Haitiju.

Dominguez kaže da je tada imao 20 godina, te da su ga potom prevarila dva bankara iz Miamija koji su mu odbili dati 14 miliona dolara kredita koji je njegov otac bio osigurao prije smrti.

Očajan da prikupi kapital za šećeranu, Dominguez, čija je majka bila domaćica, naučio je upravljati avionom kako bi zaradio nešto novca krijumčareći marihuanu u SAD s Bahama i iz Kolumbije.

Kaže da je prešao na šverc kokaina nakon što je bacio pošiljku marihuane vrijednu 800.000 dolara u pogrešan čamac, zbog čega su ga njegovi dobavljači oteli i zaprijetili da će ubiti njega i njegovu porodicu ako im brzo ne nadoknadi gubitak.

Najbrži način da vrati izgubljeni novac bio je da odveze avion pun kokaina za drugog dobavljača, što je, prema njegovim riječima, i učinio.

“Nikad nisam želio imati posla s kokainom jer su [krijumčari] kokaina bili loši momci koji su ubijali. Ne podržavam drogu. Nikad nisam koristio drogu. Bio sam žrtva prevare koja me zapravo gurnula u tom pravcu”, kaže Dominguez.

Ipak, taj prvi let mu je, kako kaže, donio milion dolara da isplati bijesne dobavljače marihuane. Kaže da je to bilo dovoljno isplativo da se odluči trajno posvetiti krijumčarenju kokaina, dokazavši se kao neko ko je tačan i profesionalan, te koji nikad nije izgubio pošiljku.

Dominguez kaže da je njegova pouzdanost na kraju privukla pažnju Escobara, koji ga je pokušao regrutovati u svoj kartel. Ipak, Dominguez, poznat i po nadimku Tito, u početku nije bio zainteresovan, rekavši da mu je bilo sasvim u redu sa četiri leta mjesečno po milion dolara po letu.

“Iskreno, Pablo Escobar mi ništa nije značio. Bio sam pun sebe. Zarađujem 4 miliona dolara mjesečno. Šta tu ne valja?”, kaže Dominguez.

Escobar je tada ponudio da mu plaća četiri leta mjesečno po 5 miliona dolara po letu. Dominguez je procijenio da 20 miliona mjesečno, što bi danas bilo oko 60 miliona s uračunatom inflacijom, nije ponuda koju se može odbiti. I tako je, kako kaže, počeo letjeti isključivo za Escobara.

Ta cijena je očito postala previsoka čak i za Escobara, koji je kasnije počeo Dominguezu plaćati u kokainu. Tada je Dominguez od krijumčara postao i diler, što znači da je mogao letjeti s robom, prodavati je, skupljati novac, prati novac i ulagati, sve sam, bez posrednika.

“Uradio sam ono što nijedan krijumčar u historiji krijumčarenja nije uradio”, pohvalio se Dominguez Waltonu.

U posebno upečatljivom trenutku prve epizode podcasta Cocaine Air, Dominguez čita iz memoara koje je koautorirao Escobarov brat, njegov knjigovođa Roberto Escobar, u kojima se tvrdi da je TJ imao flotu od 30 aviona i bio jedan od glavnih prevoznika za Escobarovo carstvo droge.

Dominguez se prisjeća kako je na vrhuncu moći posjedovao vilu, firmu koja je prodavala mobilne telefone u vrijeme kad su koštali po 5.000 dolara, stambeni kompleks, firmu za čarter letove i brodove, te salon za prodaju luksuznih automobila. Čak je uzgajao planinskog lava kao kućnog ljubimca, kojeg je nazvao Top Cat.

Ali sve se srušilo jednog ranog jutra u aprilu 1988. kada su federalni istražitelji, naoružani puškama i helikopterima, upali u njegovu kuću i uhapsili ga. Tužitelji su ga zajedno s još 12 saradnika optužili da su ilegalno unijeli više od pet tona marihuane i kokaina u južnu Floridu od jula 1984. do decembra 1985., kako su izvijestili Miami Herald i Sun Sentinel.

Zvaničnici su tvrdili da je Dominguezov salon luksuznih automobila u Fort Lauderdaleu i druge njegove firme u tom području zapravo služile kao paravan za višemilionski lanac krijumčarenja droge.

Zaplijenili su dvadesetak luksuznih automobila, Lamborghinije, Ferrarije, Excalibure i Pantere, i pet aviona ukupne vrijednosti skoro tri miliona dolara koje su stavili na aukciju, uz druge posljedice za Domingueza.

Godine 1991., otprilike dvije godine prije nego što je Escobar ubijen, Dominguez je priznao krivicu za distribuciju kokaina i marihuane, kao i za ilegalno pranje novca. Proveo je 13 godina u zatvoru, uključujući dvije godine u samici nakon što ga je jedan zatvorenik prijavio jer je iz ćelije uspio kupiti helikopter i planirao bijeg.

Dominguez je objasnio da je, prije nego što je uhvaćen, dao upute pilotu da sleti na zatvorski teren i da ga “samo prebaci preko ograde.”

“Nedaleko je bio kanal – imao sam auto koji me čekao,“ kaže Dominguez u podcastu.

Danas, u 73. godini, Dominguez je rekao u podcastu da smatra kako je svoj dug društvu odradio i da teži da postane legitiman poduzetnik.

(klix.ba)