Nakon genocida u Srebrenici, a onda i nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, očekivalo se da će za najduže deset godina biti zatvorena neka važna pitanja, koja će, vjerovalo se, ključno determinisati odnose među državama nekadašnje Jugoslavije: odgovornost za ratove devedesetih, odnos prema žrtvama i počinjenim zločinima. Prošlo je deset godina, pa narednih deset i još deset…
Nažalost, tri decenije kasnije, možemo reći da su prilike u regionu u nekom smislu čak i gore nego što su to bile kada su se na prostoru bivše SFRJ i pripremali i dogodili najstrašniji zločini, uključujući genocid u Srebrenici. Mnogo toga nije urađeno na političkom, na međudržavnom, međuregionalnom i međunarodnom planu. Jesu li samo regionalni politički lideri, političke elite odgovorni za to što nije urađeno više? Zašto nam danas sve djeluje tako zabrinjavajuće i uznemirujuće? Ima li snage ponovno krenuti u procese koji bi obiteljima žrtava donijeli kakvo-takvo zadovoljenje i pravdu, pita se predsjednica beogradskog Fonda za humanitarno pravo Nataša Kandić.
U intervjuu za “Slobodnu Bosnu”, Nataša Kandić podsjeća da je te 1995. godine Dejtonski mirovni sporazum, koji se danas i osporava i tumači na različite načine, ostvario najvažniji cilj: prekinuo je rat u Bosni i Hercegovini.
“Istovremeno, ključna zamjerka je tada da Dejtonski sporazum nije predvidio razmjere nacionalizama koji, trideset godina kasnije, ponovo prijete uspostavljenim mirom. istraživanje događaja u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula 1995. godine, koje predstavlja prvo službeno priznanje i potvrdu da je u Srebrenici započet genocid. Riječ je o Izvještaju koji je 2004. godine sačinila Komisija Vlade Republike Srpske, a koju aktuelna vlast u tom bosanskohercegovačkom entitetu proglašava krivotvorenjem povijesti, pokušavajući da mu stavi van snage”, kaže Nataša Kandić.
“DODIK SE BORI SAMO ZA VLAST”
Uspijeva li?
Pokušavate, ali ne možete dokumentu Vlade RS, koji je i međunarodno priznat, oduzeti stečenu snagu. Milorad Dodik je tu ključna figura; bori se za vlast, ne za interese entiteta čiji je predsjednik. Ma koliko pokušavao da dokaže da je entitet RS u tom smislu jedinstven i da ga politički podržava, jasno je da je Dodik u političkom smislu u silaznoj fazi i da haos koji proizvodi entitet RS iu Bosni i Hercegovini ne može da traje u nedogled. Pored ostalog i zato što unutar samog entiteta RS Dodik ima ozbiljnu opoziciju, koja problematizira pitanje njegove lične političke moći u odnosu na interes entiteta i dobrih odnosa u Bosni i Hercegovini.
Koliko je u tom smislu Miloradu Dodiku važna podrška predsjednika Vučića?
Vučić nije iz RS, nego iz Srbije i njegova zamisao o “srpskom svetu”, o jedinstvu Srba u regionu, o “odbrani” entiteta RS više se ne drži tako čvrsto kako se držala prije tri ili četiri godine. Dosta toga se promijenilo, prije svega u Srbiji.
S druge strane, Dodik je sveprisutan u Srbiji: na svim je važnijim državnim manifestacijama, komentira događaje, odluke i poteze vlasti i Beograda, pokušavajući sebe predstaviti kao važnu podršku vlasti Aleksandra Vučića. Dpdik kao danas ne vidi da se u međuvremenu povećao jaz između Vučićeve Srbije i jedne druge, pobunjene, koja je snažno uzdrmala Vučićevu vlast i moć i koja zahtijeva obnovu odavno porušenih institucija.
Očekivali ste, kažete, da će se, deset godina nakon Dejtona, situacija u regionu koliko-toliko raspetljati. Iako smo te 2005. godine imali suđenja optuženima za ratne zločine, ali i mnogo informacija i dokumenata o počinjenim zvjerstvima, kako to da Srbija, tri decenije kasnije, nije barem imala snage da kaže – jeste, u Srebrenici je počinjen genocid ?
Najveći pomak u tom smislu imali smo upravo 2005. godine, kada smo mi iz Fonda za humanitarno pravo objavili snimak strijeljanja zarobljenih Bošnjaka iz Srebrenice. To je izazvalo gotovo nepodijeljenu reakciju javnosti.
SUĐENJE “ŠKORPIONIMA”
Kakav?
Prvi put je javnost u Srbiji bila na strani žrtava svojih vojnih formacija. Naravno, mislim na Škorpione, jedinu MUP-a Srbije, koja je taj zločin počinila. Javnost je zahtijevala kažnjavanje počinilaca, nakon čega je reagovala vlast. Sjećam se da je tadašnji predsjednik Srbije Boris Tadić rekao da će svi koji su u ime države počinili zločine biti uhapšeni. Ipak, dan ili dva kasnije, nakon konzultacija s političkim i državnim vrhom, rekao je – da, uhapsićemo ih, ali pripadnici Škorpiona nemaju veze s državom, to je paravojna jedinica; sudiće im se, ali država Srbija nema veze s tim zločinom. Bio je to jasan signal da, ako je riječ o „interesu države“, nema mnogo razlika između različitih struktura državne vlasti.
U to vrijeme se pred Međunarodnim sudom pravde nalazila tužba Bosne i Hercegovine protiv Savezne Republike Jugoslavije. Kada je krenulo suđenje pripadnicima Škorpiona, veoma se vodilo računa da se u prvom planu ne izađu dokazi o tome da su Škorpioni jedinica MUP-a Srbije, te da njihovo prisustvo na Jahorini i strijeljanje bošnjačkih zarobljenika ne ukazuje na umiješanost Beograda u događaje u Bosni i Hercegovini, kao i na sve što će se kasnije dogoditi u Srebrenici.
Mediji su kasnije pisali da je i tadašnji ministar vanjskih poslova Savezne Republike Jugoslavije Goran Svilanović opstruirao istragu tako što je, prije nego što ih je predao međunarodnim istraživačima, zatamnjivao dokaze i djelove dokumente koji upućuju na umiješanost države Srbije u rat u BiH .
To nije dokazano. Uostalom, Međunarodni sud pravde je imao snimak likvidacije Bošnjaka. Pored toga, transkripti sa beogradskog suđenja toj grupi bili su veoma jasni: svi pripadnici Škorpiona govore o tome da im je država Srbija isplaćivala ploču, da su uniforme i oružje dobijali od Državne bezbednosti Srbije, od koje su, rečeno im je, i bili angažovani. Sve je to pisalo u transkriptima, koje niko nije mogao falsificirati i koji su prenosili ono što su na suđenju govorili pripadnici Škorpiona.
S druge strane, bilo je potpuno jasno da je službeni stav države bio da se moraju zaštititi sve strukture i da je državni interes da Srbija bude odbranjena pred Međunarodnim sudom pravde. Sjećam se da je profesor Rade Stojanović, kao državni agent koji je vodio pravni tim, kada se vratio iz Haga, sa suđenja pred Međunarodnim sudom pravde, rekao da je zadovoljan jer je odbranio Republiku Srbiju, i to tako što je jasno utvrđeno da je započet genocid u Srebrenici odgovorna Vojske RS.
U presudi se kaže da je Srbija znala, ali da nije učinila ništa da spriječi taj genocid.
Tako je. Zbog toga što presudom za izvršenje genocida Srbija nije proglašena krivom, u drugom planu je palo na to što Beograd nije preduzeo mjere i što nije uhapsio Ratka Mladića i Radovana Karadžića. Tek je, nakon toliko godina, presudama Jovici Stanišiću i Frenkiju Simatoviću, utvrđena direktna umiješanost Srbije u oružani sukob u Bosni i Hercegovini. Dokaz su bili Škorpioni i druge paravojne formacije.
Da li je lažima o svojoj ulozi u jugoslavenskim ratovima Srbija zaista “odbranjena”?
Ogroman napor je uložen da se ne potvrdi odgovornost Srbije za zločine počinjene u Bosni i Hercegovini, posebno za genocid u Srebrenici. A sve su činjenice odavno već bile općepoznate.
IZVINJENJE TOMISLAVA NIKOLIĆA
Što?
Finansijska pomoć, dobrovoljci, autobusi, logistika… Na kraju, sud je utvrdio da nije bilo namjere da se Vojska RS pomaže u cilju izvršenja ratnih zločina. Zastupajući taj stav, Boris Tadić se, kažem, nije mnogo razlikovao od ostalih. Iz pozicije predsjednika Srbije, čak je i Tomislav Nikolić rekao da se izvinjava za ono što se događalo u Srebrenici. Međutim, ispostavilo se da je sve to bilo beznačajno, budući da je maksimum svake vlasti u tom smislu bio stav da se Srebrenica tretira u skladu s međunarodnim presudama. Tako se deklaracija Skupštine Srbije o osudi zločina u Srebrenici poziva na događaje utvrđene presudom Haškog tribunala, odnosno na krivično djelo utvrđeno presudom Međunarodnog suda pravde.
Iako je postojala suglasnost da se Srbija u tom smislu mora odbraniti, njeni odnosi sa entitetom RS bili su drugačiji. Srbija, naime, tada nije bila ovako politički povezana sa entitetom RS, pa je politički i državni vrh u Beogradu odgovornost za genocid prebacio na Vojsku RS. Danas je očito na snazi dogovor Beograda i Banjaluke da se od međunarodnih presuda više ne govori, da se ne pominju i da se, kada je riječ i Srebrenici, prizna „strašan zločin“ ali ne i genocid.
Da je Srbija priznala ulogu agresora u ratovima devedesetih, uključujući genocid u Srebrenici, da li bi to pomoglo i samoj Srbiji i regionu , to sam Vas zapravo pitala.
Prvo, postoji više presuda međunarodnih sudova koje pokazuju da su Srbija i Hrvatska odgovorne i da su sudjelovale u međunarodnom oružanom sukobu. Nažalost, cijela regija negira činjenice o prošlosti; i to one koje ne idu u prilog političkoj borbi garnitura na vlasti u svakoj zemlji pojedinačno. Svaka zemlja definirala je svoj „nacionalni interes“, koji vremenom postaje sve ekstremniji, koji isključuje ostale žrtve, jača poziciju vlastite žrtve, kao i narativ o povijesnoj nepravdi.
Ako državama regiona zaista želimo bolju budućnost, onda je nužno pronaći zajednički interes. A zajednički isnteres su – žrtve. Imam utisak da su civilne žrtve svuda manje bitne od ostalih. Političari poput Sulejmana Tihića u Bosni i Hercegovini, Ive Josipovića u Hrvatskoj, pa i Borisa Tadića u Srbiji razumjeli su nužnost okupljanja oko žrtava, priznanja žrtava. A kada se priznaju žrtve, postaje jasno šta je ko učinio, koje je zločine počinila koja vojska i ko je gdje i na čijoj teritoriji ratovao. Do 2015. godine, postojali su pokušaji – Tihić i Josipović su ih podržali, Tadić je imao strah i rezervu zbog Kosova – da se, okupljanjem oko žrtava, temeljno razjasni prošlost, da se sagleda iz svih uglova, uključujući zahtjeve određenih političkih snaga, koje su tražile da se utvrdi tko je u ratovima devedesetih bio agresor.
Govorite o aktivnostima REKOM-a da se utvrdi tačan broj i imena svih žrtava?
da Već 2015. godine, kada je Josipović izgubio izbore, a Sulejman Tihić, nažalost, više nije bio u poziciji da odlučuje, postalo je jasno da žrtve, iako su političari u njihovom zaklinju, ipak nisu najvažnije. Riječ je o složenoj manipulaciji, koja svake godine dobiva novu dimenziju, novi element.
POPIS ŽRTAVA RATA
Na prostoru bivše Jugoslavije trenutno ne vidim političare koji bi pomogli da se taj proces popisa žrtava ratova devedesetih dovede do kraja. A prikupljeno je toliko dokumenata, materijala, presuda, činjenica… Kada bi se pokupilo sve što smo pronašli u okviru REKOM procesa, dobili bismo više od šezdeset postotaka podataka, što bi znatno smanjilo prostora za manipulaciju. E, to bi bilo okupljanje za budućnost. Nažalost, muški su šanse. Međunarodna zajednica je izgubila energiju, žrtve više nisu tema, daleko smo od rješenja.
Kada je riječ o Srbiji, mjesecima gledamo veliku studentsku pobunu protiv korupcije, a za vladavinu prava. Studenti se bune protiv institucija koje se ne primjenjuju zakon, koji imaju jednog vođu, ali ne otvaraju pitanja prošlosti. Stotine i stotine hiljada građana Srbije mjesecima su na ulici, traže vladavinu prava, ali ne pominju prošlost.
Zašto?
Pobunu ne predvode studenti koji su godinama ponavljali ekstremističke poruke „Dogodine u Prizrenu“ ili „nož, žica, Srebrenica“; ne. Oni ćute. Ovi koji vode pobunu i koji traže da institucije rade svoj posao u ovom trenutku su, čini se, možda malo izgubljeni – nikako da se postigne potrebna politička artikulacija, u kojoj teško da će biti prostora za otvaranje pitanja prošlosti. Zanimljivo, studenti ne pitaju čak ni šta se događa na Kosovu. Ni Kosovo nije tema o kojoj razgovaraju.
Simptomatično je i to što studenti od prvog daba iskazuju otpor prema nevladinim organizacijama.
Kao i prema opozicionim političkim partijama.
Tako je. U tom smislu, daleko su čak i od onoga što se o zajedničkoj prošlosti već zna, što je odavno utvrđeno. Možda bi samo njihova pobjeda i eventualna promjena postojeće vlasti ipak stvorila prostor za otvaranje pitanja prošlosti koja su bitna za društvo.
Unatoč svemu, moram reći da su tijekom protesta studenti poslali dvije veoma snažne poruke ne samo srpskom društvu, nego i regionu.
“NOVI PAZAR JE POSTAO DIO POBUNE”
Koje?
Prvo, Novi Pazar je postao dio pobune. Vrijeme je pokazana jednakost, zajedništvo, solidarnost, ali i, vjerujem, upućena vrsta izvinjenja za represiju koju je taj kraj godina živio od strane vlasti u Beogradu. Društvo je oduševljeno reagovalo na pridruživanje novopazarskih studenata pobuni, što je vrlo važno.
Također, vrlo je važno i to što su studenti koji su trčali do Brisela prošli kroz Hrvatsku. Iako kontrolirani mediji konstantno napadaju Hrvatsku, iako ovdašnja vlast hapsi i protjeruje hrvatske državljane, građani Srbije imali su priliku da vide kako su studenti primljeni u toj zemlji, tko ih je sve i kako tamo dočekao. Vidjeli ste kako su dočekani u Osijeku, a znate što se devedesetih tamo događalo. Studente je ugostio i gradonačelnik Varaždina, dok su ih u Europskom parlamentu primili poslanici iz Hrvatske i Slovenije, koji su pomogli da se jasnije razumiju njihovi stavovi. Vrijeme je dotaknuta i prošlost, ali na dobar način.
Vidite li potencijal?
Uvijek se plašim velikih riječi i očekivanja. Ipak, nadam se da tu nečega ima… Sjećate se kada je na prosvjedu ispred Radio-televizije Srbije govorio ratni vojni invalid, koji je kazao nešto što ovdje odavno nije niko? Rekao je, naime, da je RTS generisao mržnju i da je on, koji je tada imao 21 godinu, u rat otišao vjerujući da se bori protiv “balija” i sl.; Istovremeno, dao je punu podršku zajetništvu sa Bošnjacima u Srbiji, pozivajući se na otklon prema ratnoj politici devedesetih.
Ovih nekoliko događaja ulivaju nadu, a da li će sve ovo dovesti i do otvaranja nekih važnih pitanja, vidjet ćemo. Toliko je negativne energije, negativnih emocija, otrova, primitivizma, prostačkog populizma koje podstiču vlast i medije pod njihovom kontrolom.
Ta Vas vlast nedjeljama optužuje da ključno utječe na studente, da financira pobunu.
Vlast je potpuno izgubila i razum i orijentaciju. Pokušavajući da što više ocrni studentsku pobunu, Vučić je odabrao mene kao osobu za koju se vjeruje da je srpski narod proglasio genocidnim. Što je glupost, naravno. Ipak, vlast ponavlja da pomoću financijskih sredstava Europske unije studentima i njihovim protestima. Što dokazuje da je Vučić zaista izgubio orijentaciju. Ako vlast ljude hapsi na temelju tajno snimanog privatnog razgovora, ako studenti nazivaju teroristima i traži da im se sudi za pokušaj državnog udara, onda to pokazuje stupanj njene mentalne i političke krize.
Nažalost, problem je u tome što još nema političke snage koja bi bila u stanju da demokratskim putem ovu agoniju konačno prekine.
(Slobodna-Bosna.ba)
