Bosanka Melita Kurtović radi kao HR analitičarka u Netflix-u. Ona kombinira umjetnost i nauku kako bi timove ljudskih resursa opremila alatima, znanjem i pronicljivošću podataka, da bi sa svojim zaposlenicima i kandidatima postigli najbolje rezultate.
Međutim, Melitin put do Netflix-a daleko je od jednostavnog. Rođena je u gradu na Uni, Bihaću, a odrasla je i obrazovala se u Valdobbiadeneu u Italiji, nakon što se tamo doselila 1993. godine kao izbjeglica.
Prvi posao dobila je sa 14 godina kao konobarica u jednom jedinom gradskom kafiću. Kao i mnoge izbjegličke porodice, početak je bio vrlo težak i Melita je željela da finansijski doprinese porodici što je prije moguće.
Studirala je strane jezike i komunikaciju na Univerzitetu u Padovi, a 2015. preselila se u Holandiju kako bi završila master studije u oblasti konsultantske usluge i preduzetništvo na Roterdamskoj poslovnoj školi.
Melita kaže da je uvijek prihvaćala strah i nelagodu kako bi napredovala. U intervjuu za Faktor ispričala je svoj put do uspjeha…
Sa koliko godina ste napustili BiH i koliko je to tada za Vas bilo teško – nova sredina, novi jezik, nova škola, novi prijatelji…?
Imala sam tri godine kad sam napustila BiH. Ja sam izašla preko Crvenog križa da dođem do Hrvatske (Karlovac, Zagreb i Rjeka) gdje su me roditelji čekali. Tu smo živjeli kao izbjeglice jednu godinu, a poslije toga smo bili 3-4 mjesaca u Italiji, u Gorici. Nako toga otac je našao posao kao sezonski radnik u Švicarskoj gdje smo ja i mama godinu živjele u izbjeličkom centru, i onda doselili, ponovo, u Italiju 1996. godine.
Nije bilo jednostavno snaći se u novoj sredini pogotovo jer su roditelji sve morali početi od nule. Srećom puno smo upoznali ljudi koji su imali želju pružiti ruku i pomoći nam.
Dok sam odrastala moj identitet mi nije bio jasan. U Italiji sam bila Bosnaka, a u Bosni Italijanka, a nigdje se nisam osjećala kao kod kuće, da tu pripadam. Dok sam bila mlađa osjetila sam na svojoj koži rasizam od djece s kojim sam išla u školu. Mnogi me nisu zvali na fešte, nisu se sa mnom htjeli družiti zato što je moje prezime različito, i nisam bila jedna od njih.
Teško je bilo jer nisam imala nigdje priliku da nađem nekoga poput mene, sa mojom historijom. Ali tokom vremena stvari su se promjenile. Rasizam je još postojao, ali sam morala shvatiti da osbe koje tako misle nisu bile vrijedne mog vremena. Plakala sam puno, ali poslije sam shvatila da je tu energiju bilo bolje iskoristiti na drugi način – posvetiti se školi kako bih jednog dana mogla napustiti tu sredinu, i imati svoj život. Nekad poželim vidjeti te osobe koje su me zvale ciganka, prljava i šta sve ne, da im kažem kakve su traume u meni stvorili i da im pokažem kako se završilo. Ali, ipak to je moj ego što priča, i nije to način da koristim svoju energiju i mozak. Mnogo više ljudi ima što su bili uz mene i podržavali me, što bi se opterećivla sa onim što nisu?
Gdje ste se obrazovali, šta ste po zvanju, i kada ste uplovili u poslovni svijet. Jeste li odmah dobili posao iz snova, ili ste se ipak morali proći i nekoliko “noćnih mora”?
Ja sam se obrazovala u Italiji, University of Padova , gdje sam učila jezike, a nakon toga sam se preselila u Holandiju na master u Consultancy & Entrepreneurship u Rotterdam Business School. Moj put za posao iz snova je bio sve, ali ne linearan.
Poslovni svjet sam upoznala dok sam bila veoma mlada. Uvijek sam nastojala da nešto radim, iz dva razloga – bilo mi je potrebno, i to je bio način da dobijem nove vještine, da upoznam ljude. Od 14 godina sam radila u restoranima, brala grožđe, radila u fabrikama u Italiji. A kad sam otišla u Holandiju sam radila u call centru dok sam studirla, radila u restoranu, bila prevodilac, pomagala u “start ups” i organizirala događaje za iseljenike.
Jedna draga profesorica mi je preporučila da se učlanim u Internations i da volontiram za tu orgazaciju jer je to prilika da upoznam profesionalce koji rade za te korporacije, i koji bi mi jednog dana mogli pomoći da nađem posao iz snova, jer, vaša mreža je vaša neto vrijednost. I tako je i bilo. Na tim događajima sam upoznala jednu osobu koja mi je sad dobra kolegica i koja je podijelila moju priču na Linkedinu, i tako mi pomogla naći prvi posao u internacionalnoj firmi Align Technology. Sjećam se još uvijek kako sam se osjećala mala među tim profesionalcima, ali to mi je poslužilo da shvatim da su i oni samo ljudi kao ja, i još uvijek su mi ostali prijatelji. Ne bih rekla ta su to bile noćne more, sve i jedan taj posao mi je dao snagu, iskustovo, i volju da idem dalje po novu priliku.
Danas radite za Netflix. Je li bilo teško dospjeti u jednu od najpoželjnijih kompanija. Šta Vi konkretno radite u Netflixu?
Sve dobre stvari u životu je teško dobiti. Netflix je u mojim očima bio toliko veliki da nisam uopće imala takvu fantstičnu firmu u glavi. Kad sam završila master tražila sam posao u consulting, jer to je što sam učila ali, ipak, život je takav, možeš planirati, ali šta je za tebe će doći. Zahvalna sam što sam uspjela doći do Netflixa. Ponekad mislim na onu malu curicu koja se pitala šta će joj život donijeti, i kako bi njoj bilo drago da zna da će sve biti sjajno, ili kao što moja mama kaže – “bolje nego sto mislimo”.
Ja sam u Netflixu sam odgovorna za analitiku i alate za ljude u EMEA, radim sa ljudima iz Hrvatske i pomažem im sa analitikom podataka, sistemima, sve za pružanje najboljeg iskustva našim kandidatima i zaposlenicima. Konkretno nalazim solucije za HR probleme, istražujem kako sistemi i ljudi mogu raditi bolje zajedno tako da naši kandidati i naši radnici imaju najbolje iskustvo.
Koliko ste se puta u životu morali odreći godišnjih odmora, odnosno koliko ste dnevno sati radili da biste ostvarili svoje snove. Zapravo, jeste li ih ostvarili?
Super pitanje. Mnogo puta sam morala odreći se godišnjih odmora, jer to nije bila moja potreba. Možemo reći da nisam bila tu u maslovskoj piramidi. Uvijek sam sanjala ta ljetovanja što sam gledala na TV-u, i borila se da bih to mogla dobiti. Nisam još ostvarila sve svoje snove, držim listu, mnogo toga se desilo, ali za mnogo toga još radim.
Veoma je važno uložiti vrijeme za rad na svojim ciljevima i snovima, ali jednako je važno stvoriti vrijeme za uživanje u životu dok se dešava. Dok sam bila mlađa to nisam shvatala, uvijek sam se krila iza knjiga ili posla, ali nisam davala pravu vrijednost odmoru, vremenu sa porodicom, društvom. Ne bih znala reći koliko sam radila da ostvarim svoje snove, ali sam koristila i koristim sve prilike što mogu da se približim svojim snovima.
Jedan san mi je uvjek bio moći pomoći svojoj dragoj BiH, da vratim tu snagu što mi moja bosanska krv daje, i sad sam toliko sretna što mogu podijeliti svoje iskustvo i nešto od moje priče sa vama.
Šta Vam je bila najveća inspiracija – želja za uspjehom, ili?
Moja najveća inspiracija i motivacija su moji roditelji. Šta su oni doživjeli i prošli i kako su se uvijek borili do zadnjeg momenta za mene i brata, i nisu tražili prečice ili lake puteve do zarade, već su radili svaki dan da nama obezbijede bolju budućnost. Taj trud, napustati svoju državu, svoju familiju da mi možemo nešto ostvariti u životu je inspirativno. Bez njih, moja škola, moja karijera, ne bi postojale.
Nekad se prisjetim na dan kad sam bila veoma mala, možda sam imala 6 godina, ja babo i mama smo u Goriciji, i nismo imali gdje da prenoćimo dok smo čekali voz. Bili smo na željezničkoj stanici, i ja sam htjela da mi kupe Pocahontas barbiku, i kao dijete, nisam znala šta znači “nema se para”. Počela sam plakati. Sjećam se da je otac potrošio zadnje pare što su imali u novčaniku da bi ja prestala plakat. Ne treba mi druga inspiracija od mojih roditelja.
Rođeni ste u Bihaću. Koliko često dođete u svoj grad? Gdje danas živite?
Sigurno ne tako često koliko bi željela. Dok sam bila u Italiji, i živjela sa roditeljima, išla sam često, i roditelji su me svako ljeto slali u Bosnu kod majke i dida. Srce mi se ispuni srećom kad se sjetim kako sam sa majkom išla u pečurke, ili brati maline i šetati po šumama. Nadam se da ću moći dolaziti u Bosnu češće, i jednog dana otvorti “Life design retreat” u Bihaću, tako da ljudi is cijelog svijeta mogu imat priliku da otkriju našu Bosnu i uz to da pronađu i sebe. Sad je šest godina kako živim u Rotterdamu – u Holandiji. Došla sam na 2 godine, i tako je proletjelo šest. Rotterdam je moj grad, kao što je Bihać, kao sto je Valdobbiadne. U svakom gradu ima malo mene i svaki taj grad je meni dao nešto.
Svoje znanje i stečeno iskustvo podijelit ćete i sa studentima iz BiH. Šta im možete poručiti sa iskustvom internacionalne karijere, a koja je započela u nesretnim okolnostima – kao izbjeglica daleko od doma?
Tražite nelagodu, kreirajte konekcije, saznajte svoju priču.
Prvo tamo gdje ne osjećaš kofmort, tu je gdje moraš stati i pitati se zašto? Onda, shvati šta ti fali, i nakon toga, radi da taj gap poklopiš. I uvijek tako, doživotno. To je je moje kontinuirano učenje, i meni je pomoglo naći hrabrost da pokušam to što mi izgleda teško, nedohvatjivo. Tamo gdje moj strah počinje tu sam i najviše iskustva stekla, i tako sam dalje napredovala. Ima li jedna prilika koje se bojiš? Idi za njom, i ako ne budeš mjenjač igre, nešto ćeš naučiti.
Znaj svoju priču – ko si, šta je za tebe važno i potroši vremena da razumiješ šta ti donosiš na stol. Nemoj dopuštati da tvoja profesija ili firma diktatira ko si i koliko vrijediš. Moraš znati svoje vrijednosti, jer, ako to ne znaš, ako nisi toga svjestan, kako će drugi znati?
Vjeruj u sebe, u svoju snagu, ništa nije nemoguće ako stekneš iskustvo i imaš “network” koji ti može pomoći dostići što želiš.
Dok sam bila mlada uvijek sam mislila da sama moram sve postići, ali to ipak nije istina. Vještine ćeš postići sam, ali sve drugo se dostigne sa drugim ljudima. Važno je shvatiti da nam treba zajednica i mreža, da tako možemo da doguramo daleko. Kad kažem mreža, ne mislim samo na tu profesionalnu što imaš na Linkedinu, već baš na realne veze. Ispričaj svoju priču narodu, pomozi narodu i traži pomoć, piše Faktor.
(faktor.ba)
