S autoricom knjige Mačka kojoj nikad nisam dala ime, profesoricom na Univerzitetu Columbia i jednom od najutjecajnijih žena bh. dijaspore, Amrom Šabić – El-Reyess rodom iz Bihaća, razgovarali smo o njenom životnom uspjehu, ali i pandemiji, vakcinama i novom vremenu koje nas čeka.
Životna priča Amre Šabić – El-Rayess, profesorice na Univerzitetu Columbia u New Yorku, priča je o ostvarenju američkog sna, ali isto tako i priča o krajiškoj snazi, istrajnosti, upornosti i volji za životom. Za Amru, vjerovatno jednu od najuspješnijih i najutjecajnijih ličnosti bh. dijaspore u Americi, čuli su mnogi. Njen glas čuje se u najuglednijim sferama američkog društva, među profesorima, diplomatama, političarima, ali otkako je prošle godine objavila knjigu Mačka kojoj nikada nisam dala ime: Istinita priča o ljubavi, ratu i preživljavanju (The Cat I Never Named: A True Story of Love, War And Survival), za Amru znaju i obični ljudi. Knjiga o djevojčici koja živi u opkoljenom bosanskom gradu i svakodnevno doživljava ratne strahote, boreći se za vlastiti život, postala je jedna od najprodavanijih na Amazonu, a i kritike su joj veoma naklonjene.
Koliko dugo je u vama tinjala želja da napišete knjigu Mačka kojoj nikada nisam dala ime?
– Razmišljala sam dugo o tome da napišem Mačku kojoj nikada nisam dala ime jer su mnogi moji studenti, prijatelji, poslovni saradnici, pa i političari u SAD-u, često znali reći da je potrebno da ispričam svoju priču. Moji američki prijatelji su se čudili kako je moguće preživjeti genocid nad Bošnjacima i uprkos tom bolu i tragediji imati odlučnost i snagu za izgraditi jedan sasvim novi život u dalekoj i meni nekada potpuno stranoj Americi. Nažalost, nisam sama u toj priči i moja knjiga je upravo ta u kojoj su se mnoge naše priče slične mojoj našle. Amerikanci vole svjedočiti potvrdi da je američki san i dalje moguć i da je kroz trnje moguće doći do zvijezda, a mnogi nalaze tu vrstu nade u mojoj knjizi.
Objavili ste je prošle godine?
– Proces izdavanja traje oko dvije godine, dok se knjiga napiše i objavi. Odluka da objavim knjigu u septembru 2020. godine donesena je prije nego je moj tim pri izdavačkoj kući Bloomsbury znao da će doći do globalne pandemije, ali smo s namjerom odlučili da izađe na tržište prije američkih predsjedničkih izbora. Cilj mi je bio da sa svojom knjigom utječem na razmišljanja mladih koji su možda prvi put glasali za američkog predsjednika prošlog novembra i koji možda nikada nisu čuli za genocid nad Bošnjacima. Također, željela sam da šira američka javnost prepozna paralele između genocida izvršenog od strane Srbije uz pomoć srpskih vojnih snaga u BiH i vrste mržnje koju je administracija bivšeg američkog predsjednika pobudila u SAD-u. Uvijek dugoročno planiram sve svoje projekte. Iza svakog angažmana postoje cilj i strategija, a ovaj put cilj je bio da navedem Amerikance na dublja razmišljanja po pitanju BiH, manjina u SAD-u, muslimana globalno, kao i američke spoljne politike koju žele vidjeti i podržati u svojoj budućnosti.
Knjiga govori o ratnim strahotama koje ste doživjeli u rodnom Bihaću. Koliko vam je bilo teško sve iznova proživljavati prilikom pisanja?
– Knjiga je o ratnim strahotama, ali i ljepoti BiH, Bihaća, ljubavi koju sam osjećala tokom rata, naročito u svojoj porodici, gdje smo jedni drugima pomogli da preživimo te teške dane. Bit će iznenađujuće za čitaoce kada prepoznaju naš, bosanski humor, čak i bosanske riječi kojima približavam bosanskohercegovačko kulturno nasljeđe kao bitno u kontekstu svjetske historije i kulturne baštine stranim čitaocima i američkoj publici koji, možda, za BiH nisu ni čuli prije moje knjige. Znači, bilo je stranica koje sam s osmijehom pisala, a naravno i mnogih koje sam napisala kroz suze. Jedan dio u knjizi govori o trenutku kada mama i ja prelazimo na tada okupiranu teritoriju Hrvatske da od četnika kupimo hranu, jer nam je to bila jedina opcija. Bile smo gladne. Bio je to jedan od najtežih ratnih trenutaka kada me četnik napao. Jedina sreća u svemu bila je da je bio previše pijan da me siluje i ubije u tom momentu. Gledajući na te trenutke sa ovog stanovišta, često se pitam koliko je Amri koje bi danas također bile profesorice, poslovne žene i sretne žene da ih četnici nisu silovali i ubili? Imala sam sreću da pobjegnem kroz minsko polje, a mnoge Amre su danas prekrivene tišinom i ledenom bosanskom zemljom.
Dobili ste brojne reakcije na knjigu, kritike su vam veoma naklonjene, postala je bestseller…
– Reakcije su zaista nevjerovatne, dirljive i pune emocija. Javljaju mi se nove generacije koje kažu da tek sada razumiju šta se desilo u BiH i zašto je tolika bol prisutna u njihovim porodicama. U mnogim familijama, moju knjigu čitaju mladi zajedno s roditeljima, moja priča inicira razgovore unutar porodica koje nisu prije diskutirale o određenim ličnim tragedijama sa svojom djecom. Moja priča im u tome pruža ruku podrške i na tome sam veoma zahvalna. Zaista mi je velika čast upravo takvu ulogu odigrati za naše ljude koji su rasuti kao biseri po cijelom svijetu.
“NIJE MI BILO VAŽNO KOLIKO JE SATI, DANA, GODINA RADA BILO POTREBNO ULOŽITI DA USPIJEM, NIŠTA ME NIJE MOGLO S TOG PUTA SKRENUTI, JER SAM ZNALA DA MNOGI NA MENE RAČUNAJU KAO NA OSLONAC, DA SAM SVIJETLA TAČKA U NJIHOVIM ŽIVOTIMA”
Razmišljate li o nastavku?
– Već sam završila prijedlog za nastavak i napravila kompletan sažetak nove knjige. Poslala sam nedavno svoj prijedlog agentu koji me predstavlja u svijetu književnosti i rekao je da je zaplakao, a on nije osoba koja je sklona takvoj reakciji. On predstavlja mnoge druge poznate autore, što znači da je njegova reakcija odličan predznak. Smatra da će naredna knjiga biti još uspješnija od prve, što me je baš iznenadilo, jer je Mačka kojoj nikad nisam dala ime već pokupila sve izuzetne književne kritike i nagrade. Osim drugog dijela, radim i na trećoj knjizi, koja će analizirati radikalizaciju na Balkanu kroz srbijansku predratnu, ratnu i poslijeratnu propagandu i kako se nacionalističko ponašanje i islamofobija na Balkanu na mnoge načine poklapaju sa sadašnjim dešavanjima u SAD-u. To će, nadam se, također biti jedna značajna knjiga za BiH.
U SAD su mnogi Bosanci i Hercegovci došli kao izbjeglice, a vi ste stigli nakon završetka rata. Sami, prepušteni sebi i sa svježim ratnim sjećanjima. Po čemu pamtite taj period života?
– Bila sam veoma odlučna da sebi osiguram uspjeh u SAD-u, ne toliko radi sebe, koliko radi svoje porodice i drugih koji su u meni tada vidjeli neku nadu za bolje sutra. Nije mi bilo važno koliko je sati, dana, godina rada bilo potrebno uložiti da uspijem, ništa me nije moglo s tog puta skrenuti, jer sam znala da mnogi na mene računaju kao na oslonac, da sam svijetla tačka u njihovim životima. To je bila ogromna odgovornost i danas je samo veća.
Jeste li tada mogli pretpostaviti da ćete u Americi ostati, izgraditi karijeru, steći vlastitu porodicu?
– Nisam tada razmišljala o tome kakav će tačno moj život biti jer sam bila preokupirana radom, ali sam znala da ću na neki način kroz svoj veliki rad, učenje i zalaganje uspjeti u svojim namjerama. Moj glavni moto u životu uvijek je bio da se maksimalno posvetim svemu što radim, a iz takvog rada mora proizaći nešto pozitivno. Moje ambicije nikad nisu bile materijalne prirode, nego da uspijem profesionalno, da budem najbolja mama koja mogu biti, da budem prava sestra svom bratu, da budem jedna pozitivna osoba i najbolji primjer svojoj djeci, kao i studentima. Kroz taj veliki rad i trud je nekako, i na jedan organski način, došao i materijalni uspjeh i situiranost na kojoj sam danas zahvalna. Također sam imala sreću da nađem životnog saputnika koji je fantastičan i briljantan čovjek koji me podržava i podstiče u svakom pogledu. A za takvu podršku brak mora biti jedno pravo partnerstvo, koje smo suprug i ja izgradili od samog početka.
Koliko vas je oblikovalo odrastanje u Krajini?
– Podijelila sam s vama jedan težak detalj kako smo se mama i ja grčevito borile da naša porodica opstane. Moj tata, inače intelektualac koji je bio protiv rata, završio je na frontu, a moj brat je u ratu imao samo 12 godina. Spoznaja da bi pad Bihaća u ruke četnicima bio ne samo kraj nas Bošnjaka u Krajini nego i kraj BiH, bila je sveprisutna u tom periodu. Upravo ti trenuci opisani su u knjizi, koja je puna intenzivnih i emotivnih priča. Svi koji su je imali priliku pročitati, ne samo naši građani nego i Amerikanci, kažu da je ne mogu iz ruku ispustiti dok je ne završe. Najveća žalba koju dobijam jeste da je knjiga trebala biti duža, iako već ima 384 stranice.
U vašoj biografiji stoji da ste nakon diplomiranja ekonomije na Brown Univerzitetu završili dva magisterija i doktorat. O kojim magisterijima je riječ i na kojoj doktorskoj tezi ste doktorirali?
– Na Univerzitetu Columbia stekla sam magisterij iz međunarodnih poslova sa specijalizacijom u političkom i ekonomskom razvoju, a nakon toga sam magistrirala i doktorirala u polju međunarodnog i komparativnog obrazovanja ponovo sa specijalizacijom u ekonomiji. Moj doktorski rad bio je na temu korupcije u obrazovanju i negativnih implikacija tog fenomena za ekonomski, društveni i politički razvoj u BiH.
Danas ste profesorica na Columbiji; šta predajete i koliko vas taj posao ispunjava?
– Obično posao profesorice vidim kao jedan od nekoliko poslova koje obavljam, jer dnevno, u prosjeku, provedem još jedno radno vrijeme na drugim aktivnostima. Predajem četiri predmeta godišnje, što je tipični raspored redovnih profesora. Ovog semestra predajem na temu društvenih transformacija u zemljama koje prolaze kroz političke i ekonomske tranzicije, a držim i seminar na kojem radim sa studentima na njihovim istraživanjima za postdiplomske radove. Inače volim sve što radim i to mi je osnovni preduvjet za angažman u bilo kojem polju. Moji studenti mi ulijevaju nadu i inspirišu me kroz svoj rad. Prošlog semestra sam organizirala serijal predavanja kroz Globalne centre na Columbia univerzitetu, gdje su prezentirali istraživanja na temu islamofobije i kako joj se trebamo suprotstaviti kroz obrazovanje. Održali smo predavanja u Jordanu, Turskoj i Tunisu. Sve što radim nastojim proširiti dalje kroz rad sa svojim studentima, koji na Columbia univerzitet dolaze iz cijelog svijeta, a potom se vraćaju u svoje zemlje gdje primjenjuju znanje stečeno kroz rad sa mnom.
Globalno gledajući, kakve su današnje generacije, odgajamo li ih u pravom smjeru, čemu ih nastojite naučiti?
– Današnje generacije su otvorenije i spremnije da mijenjaju svijet. Moji studenti imaju velike planove, ciljeve i žele primijeniti znanje u sredinama u kojima djeluju. Naprimjer, imam studente iz Indije koji su svjesni trenutne diskriminacije nad muslimanima u Indiji, ili studente iz Kine koji su susreću sa sličnim problemima. Mnogi dolaze na studij sa prethodno velikim radnim iskustvima, jer predajem samo studentima na postdiplomskim i doktorskim studijima, ali mi obično kažu da su moja predavanja neka od najznačajnijih predavanja na kojima su učestvovali i da je moj rad na njih značajno utjecao, naročito kada uplivaju profesionalno u akademski i svijet politike i društvenih zbivanja.
Moj primarni cilj, a to podijelim sa svim studentima na prvom času, jeste da rušim stereotipe, mržnju i otkrivam negativne aplikacije i fenomene u obrazovanju koji doprinose nefunkcionalnosti u mnogim državama. Recimo, rasizam je veliki problem u SAD-u, kao i islamofobija, i te pojave se demonstriraju i izražavaju u raznim oblicima kroz nastavni plan i program, kroz pedagoške pristupe manjinskim grupama i na mnoge druge načine, tako da sam nekako s vremenom organski postala glas koji na jedan inovativan način ukazuje na probleme i u američkom obrazovanju, a i naravno u drugim sistemima obrazovanja.
Kakve su vaše današnje veze sa BiH?
– Obožavam svoj rodni grad i ništa mi ne miriše kao ulice Bihaća. Posjetim Bosnu i Hercegovinu bar jednom godišnje. Pandemija je sada spriječila moju posjetu, ali se nadam dolasku kada bude, nadam se, iza nas.
Veoma ste aktivna članica bh. dijaspore, no koliko je BiH kao država zahvalna dijaspori i pomoći koju nam pruža? Šta možemo učiniti da te veze osnažimo?
– Ne osjetim neki poseban trud države osim nekoliko rijetkih osoba koje su zadnjih sedmica sa mnom stupile u kontakt individualno i izrazile interes da nešto pozitivno odrade uprkos nefunkcionalnosti na državnom nivou. To me rastužuje, jer imamo izuzetno jaku i neiskorištenu dijasporu. O ovome sam razgovarala i sa našim poznatim i izuzetno cijenjenim dr. Asimom Kurjakom. Razgovarali smo o osnivanju značajne organizacije, o kojoj ćete više čuti u narednih nekoliko sedmica jer će se u njoj naći najprepoznatljivija naučna i umjetnička imena BiH.
Mislite li da su nam bolje konekcije sa dijasporom možda mogle obezbijediti i vakcine protiv covida-19? BiH je jedina zemlja u Regionu/Balkanu u koju još nije uvezena nijedna vakcina izuzmemo li količinu koju je predsjednik Predsjedništva Milorad Dodik naručio za Republiku Srpsku iz Rusije, a lobiranje, čini se, ima presudnu ulogu u nabavci?
– Naravno da je u ovome naša dijaspora mogla pomoći. Nisam u polju medicine, ali imamo veliki broj medicinskih stručnjaka i, sigurna sam, istraživača koji su mogli pomoći u kontaktiranju sa Modernom ili Pfizerom da osiguraju vakcine za BiH. Tu se ne radi o velikom broju vakcina. U Americi, oko 1,6 miliona vakcina se daje dnevno. Znači, obezbijediti nekoliko miliona vakcina za BiH nije bio nemoguć zadatak. Zašto nije odrađen, na to bi drugi kojima je odgovornost bh. zdravstvo trebali odgovoriti.
Kakvu politiku SAD-a prema BiH očekujete s dolaskom Joea Bidena za predsjednika? Jesmo li uopće više bitni Americi?
– BiH nikom nije bitna kao sama sebi. Naši političari se zavaravaju ako misle i računaju da će Amerika doći na noge BiH i ponuditi rješenje i pomoć. BiH treba razviti strateški pristup novoj administraciji i naći način da svoje interese uklopi u interese spoljne politike SAD-a. Svaka država u ovom momentu, a naročito SAD kada se bori sa unutarnjom krizom ne samo zdravstvene prirode nego i sa krizama rasizma i domaće radikalizacije, ima svoje interese i prioritetno se bavi pitanjem svog globalnog statusa i prosperiteta.
Pandemija nam je nametnula novi sistem življenja, okrenula je naopačke naše živote. Kako se odrazila na vaš život, porodicu, svakodnevne obaveze?
– Živim na dvije lokacije: na Manhattanu i kući izvan grada, gdje s porodicom provodim vrijeme od marta prošle godine. Zaista sam zahvalna što smo svi dobro i zdravo. S obzirom da smo se izmjestili u našu kuću gdje imamo veći posjed i nalazimo se pored jezera, suprug i ja često prošetamo i udahnemo svjež zrak bez straha, jer smo okruženi prirodom. Pored toga, i dalje puno radimo i non stop smo na sastancima i preokupirani poslom, ali smo svaki dan zajedno, što u normalnim uslovima nije bio slučaj zbog putovanja i konstantnih odlazaka na skupove, sastanke, poslovne večere, balove i razne druge društvene aktivnosti. Na ovu tešku situaciju pokušavamo gledati koliko je moguće pozitivno i nalazimo zajedničke trenutke vrlo bitnim u ovim vremenima. Mojim je kćerkama tinejdžerkama, naravno, najteže. Željele bi da se vide sa prijateljima. Navikle su da idu na razna takmičenja ili da poslije škole s prijateljima prošetaju do jednog od njujorških muzeja, ali sada to ne mogu. Ipak sam uvijek pozitivna i mislim da će im i ovo biti poučno iskustvo za život koji će doći nakon pandemije.
Spomenuli ste kćerke, recite nam nešto o njima?
– Jannah i Dinah su fantastične mlade djevojke na koje sam izuzetno ponosna. One su moje najveće blago i uspjeh. Obje su jako nadarene, pa već od 4. razreda osnovne škole provode ljeta u univerzitetskim programima za talentovanu djecu. Starija kćerka je u srednjoj školi i izuzetna je u oblasti inžinjerstva, a mlađa ide njenim stopama i također je izvrsna u polju nauke. Moj suprug, Tamer, astrofizičar je po obrazovanju i uspješan je poslovan čovjek. Mi smo u svakom smislu te riječi partneri, ali smo najsretniji kao roditelji kada se nađemo u razgovoru sa nastavnicima naše djece koji ih hvale, ne samo radi njihove intelektualne sposobnosti nego i njihovog poštovanja i kulture prema drugima. I meni i suprugu je to izuzetno bitno, da odgojimo jake, sposobne, uspješne, ali i divne mlade žene koje će nastaviti mijenjati svijet tamo gdje smo mi započeli.
Ispred vas su mnoge poslovne pobjede, no u kojem pravcu biste voljeli razvijati svoju karijeru?
– Bavim se mnogim aktivnostima, neke su poslovne prirode, ali moja najveća ljubav jeste da se bavim radom koji će ostaviti trajan odraz na znanje, kulturu, obrazovanje, historiju i literaturu vezanu za BiH. Obrazovanje je najmoćniji mehanizam putem kojeg moramo prezentirati svijetu istinu o BiH, o genocidu nad Bošnjacima i, naravno, općenito širiti borbu protiv mržnje. Sigurna sam da će tu biti i puno drugih aktivnosti koje u ovom momentu ne mogu predvidjeti, ali to čini život interesantnim i uzbudljivim, zar ne? Nekada sam gladna u opkoljenom Bihaću maštala o kriški kruha i nisam mogla ni sanjati da ću danas biti tu gdje jesam, što mi daje nadu da puno toga pozitivnog i konstruktivnog u mom životu tek slijedi.
(gracija.info)
