PROFESOR USTAVNOG PRAVA DAVOR TRLIN: Ivica Bošnjak mora snositi posljedice zbog nezakonite odluke, Nenad Stevandić treba krivično odgovarati, ali pazite šta radi Kajganić…

Bilo je riječi i o kršenju odluka Ustavnog suda BiH te krivičnoj odgovornosti Nenada Stevandića, predsjednika Narodne skupštine Republike Srpske.

Davor Trlin, profesor ustavnog prava komentirao je za „Slobodnu Bosnu“ aktualnu situaciju u slučaju otvaranja novog graničnog prijelaza Gradiška. Bilo je riječi i o kršenju odluka Ustavnog suda BiH te krivičnoj odgovornosti Nenada Stevandića, predsjednika Narodne skupštine Republike Srpske.

Ministarstvo sigurnosti Bosne i Hercegovine, preciznije zamjenik ministra sigurnosti BiH Ivica Bošnjak, jer nakon smjene ministra Nenada Nešića nikada nije imenovan njegov nasljednik, donijelo je rješenje da dozvoli preusmjeravanje prometa na novi granični prijelaz Gradiška, a nakon što je došlo do oštećenja zaštitne ograde i pješačke staze na mostu koji vodi na trenutni GP Gradiška. Odluka je donesena bez suglasnosti Vijeća ministara BiH, unatoč odluci Upravnog odbora Uprave za indirektno oporezivanje BiH, koje nije podržao odluku o otvaranju novog GP Gradiška jer nije postojao konsenzus. Je li zamjenik ministra sigurnosti Ivica Bošnjak donio protuzakonitu odluku i što kaže pravo u ovom slučaju?

-Prema Zakon o graničnoj kontroli BiH, granični prijelazi se u pravilu određuju međunarodnim ugovorom ili odlukom Vijeća ministara. Za privremeno otvaranje prijelaza potrebno je da prvo postoji prijedlog Granične policije, zatim da se obezbijedi pribavljena saglasnost UIO-a i nadležnog organa susjedne države, te Ministarstva finansija i trezora Bosne i Hercegovine, ukoliko je potrebno obezbijediti dodatna sredstva iz budžeta. Tada Ministarstvo sigurnosti može rješenjem odrediti privremeni granični prelaz, ako je to potrebno za realizovanje kratkotrajnih aktivnosti kao što je potreba za preusmjeravanjem saobraćaja (čl. 12. st. 1 t. c Zakona o graničnoj kontroli BiH). Kada Upravni odbor UIO-a nije dao saglasnost zbog nedostatka konsenzusa, zamjenik ministra nije imao pravni osnov da samostalno donese takvu odluku. Zakon traži saglasnost Uprave za indirektno oporezivanje, a ne eksplicitno njenog Upravnog odbora. U praksi se pojavila sporna praksa da Upravni odbor (u kojem sjedi i Zijad Krnjić) blokira saglasnost zbog političkih razloga (raspored prihoda od PDV-a i carine). Ako Upravni odbor nije dao saglasnost, postavlja se pitanje je li saglasnost UIO-a (kao institucije) uopće pribavljena na zakonit način.

Prema Zakonu o ministarstvima i drugim organima uprave BiH, zamjenik ministra mijenja ministra kada je ovaj spriječen, ali ni sam ministar (a kamoli zamjenik) nema zakonsko pravo supstituirati volju kolektivnog tijela kao što je Vijeće ministara BiH ili preuzimati nadležnosti Upravnog odbora UIO-a. Ministarstvo već godinu dana nema imenovanog ministra. Zamjenik vrši dužnost, ali ovlasti za ovako značajnu odluku (iako privremenu) mogu biti sporne, posebno bez učešća u proceduri subjekata koje sam ranije spomenuo.

Obje strane koriste proceduru: jedna blokira saglasnost UIO-a iz entitetskog interesa, druga zaobilazi punu proceduru pozivajući se na hitnost. Rješenje zamjenika ministra nije automatski, „na prvu“ protivzakonito jer član 12. predviđa upravo ovakve situacije (preusmjeravanje saobraćaja). Međutim, ako saglasnost UIO-a nije valjano pribavljena (a po meni nije), rješenje je ranjivo na upravni spor pred Sudom BiH. Upravni odbor UIO-a odlučuje po posebnom zakonu i poslovniku  koji zahtijevaju konsenzus. Zaobilaženje ovog tijela u pogledu carinskih i poreznih zona na graničnim prijelazima stvara direktnu pravnu nesigurnost.

Djeluje da je rješenje doneseno ultra vires. Opcije su ovdje upravni spor pred Sudom BiH (za ocjenu zakonitosti upravnog akta) i krivična odgovornost po Krivičnom zakonu BiH (Zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 220. KZ BiH – dio koji se odnosi na prekoračenje ovlaštenja od strane zamjenika ministra sigurnosti).

Na nedavnoj sjednici Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, predsjednik te krovne sudske institucije u BiH upozorio je na masovno kršenje i neprovođenje odluka Ustavnog suda BiH. Što kaže pravna legislativa u slučaju da pojedinac ili neka organizacija ne sprovede ili opstruira provedbu odluka Ustavnog suda, kakve su kazne?

-Odluke Ustavnog suda BiH su konačne i obavezujuće na cijeloj teritoriji BiH (član VI.4 Ustava BiH). Masovno neprovođenje, na što je upozorio predsjednik Suda, predstavlja ozbiljnu prijetnju ustavnom poretku. Tu nema prostora za diskreciju, tumačenje ili odgađanje primjene od strane bilo kojeg organa vlasti. Član 239. Krivičnog zakona BiH (Neprovođenje odluka Ustavnog suda BiH, Suda BiH ili Doma za ljudska prava) predviđa upravo kaznu zatvora od 6 mjeseci do 5 godina za službenu osobu u institucijama BiH, entiteta ili Brčko Distrikta koja odbije izvršiti, ne izvrši ili na drugi način onemogući izvršenje ovih odluka. Tužilaštvo BiH izuzetno rijetko podiže optužnice po ovom članu, što stvara atmosferu nekažnjivosti i tihe razgradnje ustavnog poretka.

S druge strane, vlasti iz bh. entiteta Republika Srpska namjerno odbijaju imenovati nedostajuće suce u Ustavni sud BiH, zahtijevajući potpuni odlazak međunarodnih sudaca iz ove institucije. Istovremeno, unutar vladajuće koalicije u Federaciji BiH postoje ozbiljna politička neslaganja oko imenovanja novih domaćih sudaca koji trebaju zamijeniti one koji odlaze u mirovinu. No, čini se kako se najveća „borba“ vodi oko Zakona o državnoj imovini. Što je po vama rješenje?

-Strategija neimenovanja sudaca iz RS-a (i odugovlačenja u FBiH) direktno ugrožava kvorum i funkcionalnost Suda (posebno Velikog vijeća). Republika Srpska namjerno blokira imenovanje nedostajućih sudija kako bi oslabila Ustavni sud i vršila pritisak za odlazak stranih sudija. To je klasična institucionalna ucjena i povreda Ustava. Tu se čak teorijski može govoriti i o krivičnom djelu Nesavjestan rad u službi kada je riječ o kreatorima dnevnog reda Narodne skupštine Republike Srpske. U praksi, tu prvenstveno mislim na Nenada Stevandića.

Državna imovina je i dalje srž sukoba. Ja tu nemam dilema. Ustavni sud BiH je višestruko presudio (U-1/11 i niz kasnijih, poput predmeta o šumama, poljoprivrednom zemljištu i vodama) da entiteti nemaju ustavnu nadležnost za raspolaganje državnom imovinom – ona pripada državi Bosni i Hercegovini. Parlamentarna skupština BiH mora donijeti Zakon o državnoj imovini u skladu s odlukama Ustavnog suda, bez entitetskih ucjena. Zakon eventualno može, u skladu sa navedenim judikatima, definirati pravo korištenja za entitete ili lokalne zajednice.

Kako komentirate informaciju da je glavni tužilac Tužiteljstva BiH Milanko Kajganić zabranio da optužnice za zločine u Sanskom Mostu i na Manjači budu upućene Sudu BiH, iako su podignute početkom godine i nikada nisu proslijeđene sudu na potvrđivanje?

–U teoriji krivičnog procesnog prava, tužilaštvo je koncipirano kao u osnovi hijerarhijska institucija. Glavni tužilac ima ovlaštenja rukovođenja i kontrole kvaliteta rada. Međutim, ključno pitanje glasi: Gdje prestaje legitimna menadžerska kontrola kvaliteta optužnice, a gdje počinje nedozvoljeni pritisak na autonomiju postupajućeg tužioca?

Ako je rukovodilac institucije zaustavio optužnicu isključivo zbog formalnih, procesnih nedostataka (kako tvrdi menadžment Tužilaštva), to je zakonska obaveza i zaštita digniteta same institucije pred Sudom BiH. Ali, ako su razlozi personalne prirode ili usmjereni na zaštitu određenih lica (kako se navodi u prijavi), onda ulazimo u zonu teške zloupotrebe položaja koja direktno urušava načelo vladavine prava iz člana I/2. Ustava BiH.

Pravni lijekovi i rješenja se moraju tražiti isključivo unutar sistema. Činjenica da su u ovaj proces uključeni Ured disciplinskog tužioca (UDT) i cijelo Visoko sudsko i tužilačko vijeće (VSTV) jeste jedina ispravna proceduralna staza. Zadatak UDT-a ovdje nije nimalo lak, ali je od krucijalne važnosti. Oni moraju potpuno nezavisno utvrditi faktičko stanje: da li je sporni nacrt optužnice objektivno ispunjavao zakonske uslove iz Zakona o krivičnom postupku BiH. Svaki ishitreni zaključak u javnosti prije pravosudnog epiloga samo dodatno destabilizuje treći stub vlasti.

Ono što nas sve ovdje mora brinuti jeste kontinuitet afera koje potresaju same vrhove pravosudnih institucija. Kada se unutrašnji sukobi i personalna trvenja tužilaca eksponiraju u javnosti preko najosjetljivijih predmeta — kao što su ratni zločini — povjerenje građana u pravni sistem pada na najniže grane. Legitimitet pravosuđa ne počiva na sili, već na javnom povjerenju (public trust). Kada javnost dobije percepciju da se unutar državnog tužilaštva “trguje” optužnicama ili da se one koriste za međusobne obračune, ruši se ustavni postulat pravne sigurnosti. Pravni sistem BiH ima mehanizme da se očisti i postavi jasne granice odgovornosti. Na ovom konkretnom predmetu VSTV i UDT moraju demonstrirati potpunu transparentnost i profesionalnu hrabrost, jer je to jedini način da se pošalje poruka da niko, pa ni glavni tužilac, niti postupajući tužilac, nije izvan i iznad zakonom utvrđenih procedura.

Uočavam da aktuelni sukob između glavnog tužioca Milanka Kajganića i tužioca Izeta Odobašića predstavlja klasičan sistemski recidiv koji neodoljivo podsjeća na aferu i pad bivšeg glavnog tužioca Gorana Salihovića. U oba slučaja matrica optužbi je frapantno slična jer se obojica rukovodilaca terete za zloupotrebu hijerarhijske moći radi selektivnog zaustavljanja, kočenja ili opstruisanja već pripremljenih optužnica. Takođe, ni jedna ni druga kriza nisu rezultat eksternih policijskih istraga, već unutrašnjeg pucanja šavova i klanovskih previranja unutar samog Tužilaštva BiH, gdje se službeni akti nerijetko koriste kao municija za personalne obračune.

Sa procesnog stanovišta, oba slučaja demonstriraju istu institucionalnu stazu jer se rješenje krize traži isključivo kroz mehanizme Ureda disciplinskog tužioca i Visokog sudskog i tužilačkog vijeća. Ipak, ključna i najopasnija razlika leži u tome što su u Salihovićevom mandatu u fokusu bili finansijski kriminal i korupcija, dok se kod Kajganića spor lomi na najosjetljivijim predmetima ratnih zločina protiv čovječnosti. Trgovina ili kalkulisanje sa optužnicama za predmete poput Sanskog Mosta i logora Manjača izaziva daleko eksplozivniju reakciju javnosti i udruženja žrtava.