“Jedno vrijeme sam radio u čeličani i imali smo jednog lika koji je cijelo vrijeme držao papir i olovku u rukama, hodao po skladištu i provjeravao etikete, kutije, palete i pakete za otpremu. Zvao se Bob i svatko ga je volio. Bio je uljudan, volio je pričati o sportu, jednostavno je bio dobar lik koji se odlično slagao s ostalim radnicima, menadžerima, šefovima… Bob je u firmi radio 15 godina. Bila je to ogromna čeličana s nekoliko tisuća radnika.
Na jednom sastanku menadžeri su donijeli odluku da jednog od radnika pošalju na provjeru čavlića, vijaka, matica i slično. Malo su razmišljali o tome tko bi bio idealan za taj posao i donijeli odluku. Jedan od njih je pitao ostale: ‘A zašto to ne bi bio Bob?’. Svi su znali na koga misle te su se odmah složili s njegovim prijedlogom. Sljedeće pitanje koje je menadžer postavio kolegama bilo je: ‘Ok, samo mi još recite za koga točno radi Bob?’. Gledali su jedno u drugoga, nitko nije rekao ni riječ. ‘Hajde, mora postojati netko tko mu je daje radne zadatke i ostale upute…’, dodao je, ali se ni dalje nitko nije javljao.
Da skratim priču, Bob je preko 15 godina ‘radio’ u čeličani i uredno primao plaću. Prvih 5 godina je radio u odjelu koji je zatvoren pa su radnike premjestili na ostale odjele. Sve osim Boba, njega su nekako zaboravili. On je jednostavno počeo lutati po čeličani bez nadzora. Nitko ga nije ni skužio. Čekao je kako bi provjerio hoće li taj mjesec primiti plaću. Nakon što ju je dobio, jednostavno je nastavio sa svojim ‘poslom’. Eto, trebalo im je 10 godina da ga skuže.
Priča je završila kod glavnog šefa firme koji se dobro nasmijao kad je čuo što se dogodilo. Bobu je dao odličnu otpremninu, ipak je 15 godina bio u njihovoj čeličani. Shvatili su da ono što se dogodilo nije bila njegova krivica. Sada imam 75 godina, a ovo s Bobom se dogodilo još dok sam bio mladi radnik. Uvijek se rado sjetim ove priče.
Bob, hvala ti na ovoj smiješnoj uspomeni.”
(index.hr)
