Prije nego počnem pisati o samoj džamiji, dužan sam kazati nekoliko stvari vezano za porodicu koja ju je i utemeljila. Za našu porodicu veže se legenda da smo potomci plemića von Wihitsch, koji su, da bi zadržali imanje, prešli na islam 1592. godine nakon osvajanja Bihaća od strane Osmanlija. Bila je to nekad utjecajna, kršćanska porodica koja je vladala gradom i branila ga od osmanskih napada. Svako od braće iz te plemićke porodice, morao je uzeti različito prezime, kako se ne bi ponovno udružili i pobunili protiv osmanske vlasti. Tako je moj predak uzeo prezime Hafizović, od arap. hafiz što znači čuvar Kur’ana, i zadržao se na imanju nadomak gradskih zidina u Harman Ičezaru. Tako se stara kuća Hafizovića sve do Drugog svjetskog rata, nalazila tačno ispred današnjeg Hotela Park, uz jarak, a posljednji je u njoj rođen moj djed Ahmet.
Piše: Dinko Hafizović
Naziv naselja Harman Ičezar, vodi porijeklo od arap. Ad-Hazar, što znači bijela kula, bijeli grad, jer se prostiralo na južnoj strani bihaćkih zidina koje su imale puno sunca i bile suhe, pa su na suncu bile blještave, za razliku od sjevera gdje ima manje sunca, puno vlage pa zidine obuđaju od mahovine i vlage. Na sjevernoj strani prema Krupskoj ul., nalazila se Zelengradska Tabija i Vrata, a na južnoj prema naselju Ičezar, Njemačka vrata, odnosno Reichs-Thor, jer su išla izravno prema carstvu preko Zavalja. Zbog teškog izgovaranja same riječi, od naziva Harman Ičezar, danas se zadržalo samo ono „harman“, pa tako govorimo o naselju Harmani.
Dolaskom Austrijanaca, zatečeni su podosta održani sistemi obrane, bedema, kula i stari kaštel u kojem je također bila mala džamija. Radilo se o ruševini koja je uklonjena i na kojoj je sagrađena bihaćka medresa, danas zgrada SDK. Pojedini povjesničari pogrešno tumače ovu ruševinu kao Ičezarsku džamiju, zbog naziva koji upućuje na zidine, a nesvjesni naziva samog naselja u današnjem gradskom parku i okolo Hotela Park, a u kom se nalazila prava Ičezarska džamija – ispred Doma Armije, nekad poznata kao Hafizovića džamija, a što je dokumentovano i ovjekovječeno na prvoj fotografiji grada Bihaća iz 1880. godine.
Na istoj fotografiji, vidljiva su tri minareta, prvi Fethijin, zatim minaret Bišćevića džamije u centru grada, i na kraju minaret Hafizovića džamije na lokalitetu današnjeg Doma Armije, južno od Njemačkih vrata.
Hafizovića džamija bila je drvena džamija koju su austrijske vlasti, s ciljem uljepšanja i uređenja grada, uklonile u periodu između 1890. i 1900. godine, pa umjesto od drveta, izgradile novu, kamenu džamiju nešto sjevernije, bliže jarku. Riječ je o današnjoj džamiji u Harmanima, u kojoj je posljednji mutevelija iz porodice Hafizovića bio moj pradjed Salih, a koja do danas nosi naziv džamija Ičezar.
Uklanjanje Hafizovića džamije, kao i gradskih bedema, nije bio vandalski ili neprijateljski čin, nego planska transformacija grada iz srednjovjekovne, otomanske utvrde, u moderan, srednjoevropski grad, kakav je bio Bihać sve do savezničkog bombardovanja 1944. godine. U Harman Ičezaru, prema pisanju Radoslava Lopašića, ubrzo su nikle moderne kuće, uređeni su trotoari na glavnoj, Zavaljskoj cesti, te šetalište i novonasađeni park u kom je bihaćka gospoda svakodnevno uživala u njegovim ljepotama – kako nekad, tako i sad.