Bihać ponovo dolazi u fokus javnosti povodom obilježavanja stradanja na Garavicama iz ljeta 1941. godine. Povodom ovog događaja, dr. Franjo Jurić, historičar, govorio je za portal Biscani.net o manipulacijama brojevima žrtava i o nedovoljno poznatim zločinima nad Hrvatima i Muslimanima u isto vrijeme na širem području Bosanske krajine.
Naredni tekst je autorski tekst dr. Franje Jurića:
Ovih dana, kao i nekoliko godina unatrag Bihać dolazi u središte medijske i svake druge pažnje javnosti, a koja se odnosi na događaje sa početka Drugog svjetskog rata. Naime, riječ je o zločinima ustaškog režima počinjenom u ljeto 1941. na širem prostoru Garavica pokraj Bihaća. Masovni zločini u kojima su stradali nedužni civili, najviše srpske nacionalnosti, kao i mnogi drugi koji su se suprostavili tadašnjem ustaškom režimu i uspostavi ustaške vlasti u Bhaću i ovom dijelu Bosanske krajine.
U nastojanju da se oda počast garavičkim žrtvama, nekoliko godina unatrag Spomen-park Garavice, posjećuju najviši dužnosnici bh entiteta Republike Srpske predvođeni Miloradom Dodikom. I svake godine isto. Pijetet prema žrtvama u drugom planu, a brojevi ubijenih na Garavicama u prvom planu. Po političaru Dodiku, jedne godine 12.000, druge godine preko 14.000, zatim 18.000 ubijenih Srba na bihaćkim Garavicama… I tako svake naredne godine po koja hiljada više. Kao izvore za takve tvrdnje navodi “britanske, talijanske i druge izvore”?! Samo nam nikada ne kaže gdje se svi ti “povijesni, historijski, istorijski” izvori nalaze i kako se do njih može doći (provjeriti)? Nitko to ne zna, osim “istoričara” Dodika. Manipulacija sa žrtvama radi dnevne politike, osobnog političkog probitka ili nečeg sličnog, glavni je cilj koji opravdava sredstvo.
I tako se svake godine povodom obilježavanja godišnjice garavičkih žrtava pune novinski stupci, elektronski mediji i društvene mreže. Žrtve se ne mogu braniti, ne mogu sebe zastupati, a mi se prema njima ne znamo ili ne želimo s pijetetom i poštovanjem odnositi. A da je to tako, pokazuje i Milorad Dodik, koji bi trebao znati da u ljeto 1941. nisu stradavali samo Srbi, nego i Hrvati i Muslimani (Bošnjaci), koje isti želi prikazati isključivo kao zločince. Nažalost, za te žrtve iz 1941. nema spomen obilježja, niti spomen-parkova. Unatoč tome, istina se ne može skriti niti izbrisati. Pa stoga, da Dodika i sve njemu slične politikante koji na žrtvi nevinih ljudi, ma koje nacije ili vjere bili, podsjetimo na zločine nad hrvatskim i muslimanskim civilnim stanovništvom u Krnjeuši, Kulen Vakufu i Ljutačkoj dolini tog istog ljeta 1941., a koje su počinili “ustanici” po nacionalnoj pripadnosti uglavnom Srbi, što kod zločina nije apsolutno važano jer zločinac je zločinac.
Nakon progona i ubojstva hrvatskog civilnog stanovništva u Bosanskom Grahovu, Drvaru i Oštrelju krajem srpnja/jula 1941. na red je došla Krnjeuša (Bosanski Petrovac). U napadu na Krnjeušu 9. i 10. 8. 1941. “ustanici” predvođeni vojvodom Manom Rokvićem ubili su više od 300 civila Hrvata Krnjeuše i okolnih zaseoka. Krnjeuškog župnika sa trojicom sjemeništaraca su nakon mučenja žive bacili u zapaljenu katoličku crkvu u središtu Krnjeuše. Nakon toga, a i poslije završetka rata (1945.) niti jednom Hrvatu nije bio dozvoljen povratak na svoja rodna ognjišta.
Mjesec dana kasnije, 6.9. 1941. “ustanici”, koji su se kasnije nazvali partizanima, opkolili su i napali Kulen Vakuf i sva muslimanska sela u Ljutočkoj dolini. Iz pravca Drvara djelovao je 2. drvarski gerilski odred “Sloboda”, dok su iz Like napad predvodili “ustanici” pod vodstvom Gojka Polovine i Đoke Jovanića, kasnije generala JNA. “Ustanici” iz Like napali su muslimanska sela Ćukove, Klisu i Orašac, tražeći predaju stanovništva. Mještani ovih sela se povlače prema Kulen Vakufu, oni koji su ostali u svojim kućama bili su ubijeni. U Kulen Vakufu je tada živjelo oko 2.000 stanovnika, uglavnom muslimana. Kada su im se priključile izbjeglice iz Ćukova, Klise i Orašca te hrvatsko stanovništvo iz ličkog sela Boričevac, koje je također pobjeglo pred “ustanicima”, ukupan broj stanovnika u Kulen Vakufu početkom rujna /septembra 1941. se popeo na oko 6.000. ljudi. Uvjeti za život su bili vrlo teški, a prijetile su i pojave zaraznih bolesti. U takvim uvjetima, vojno zapovjedništvo Kulen Vakufa je procjenilo da nije moguće izvesti uspješnu obranu mjesta, kojeg su “ustanici” bili opkolili sa svih strana. Donesena je odluka o evakuaciji stanovništva prema Bihaću. Zbjeg sa civilnim stanovništvom se kretao pravcem : Kulen Vakuf – Čovka – Prkosi – Ripač. Veliki dio zbjega sačinjavala su kola s konjskom zapregom na kojima su bili starci, žene i djeca. Na Čovki su “ustanici” iskopali jarak na šumskom putu kako bi spriječili prolazak konjske zaprege s civilima koji su potom nastavili put pješice. Drugi dio zbjega “ustanici” su na Prkosima iz zasjede zaustavili. Tu je otpočelo njihovo ubijanje. Oko 400-500 žena i djece ubijeno je u obližnjem šumarku, dok je oko 70 odraslih muškaraca ubijeno i bačeno u prirodnu jamu. Preostalih oko 2500 muslimanskih civila vraćeno je u Kulen Vakuf, u zarobljeništvo. Podijeljeni su u nekoliko skupina. Jedna skupina od oko 900 civila (staraca, žena i djece) odvedena je na lokalitet Handžića grahorišta (njiva) pokraj Kulen Vakufa i poubijana. Druga skupina od 400-500 također civila odvedena je u prostor bivše policijske stanice na Vakufskom buku gdje je polovina ubijena, a polovina puštena. Zarobljene muslimanske muškarce iz Kulen Vakufa “ustanici” pod vodstvom Pere Đilasa i već spomenutog Mane Rokvića, odveli su u Martin Brod i tamo ih na najsvirepiji način ubili. Iživljavanje “ustanika” nad Kulen Vakufom u koji su ušli 6.9. 1941. bez otpora, trajalo je desetak dana. Potom su se povukli u planine. Tijekom cijelog rata (1941.-1945.) u Kulen Vakufu se nije vratio život. U napadu “ustanika” na ovo mjesto i ostala muslimanska sela u Ljutočkoj dolini od 6. do 8. 9. 1941. ubijeno je preko 2.000 civila. O ovim zločinima, kao i o onim u Bosanskom Grahovu, Drvaru ili Krnjeuši gdje su u nekoliko dana ljeta 1941. od strane “ustanika” ubijene na stotine civila hrvatske nacionalnosti nije se govorilo u bivšoj SFRJ. Ovim žrtvama spomenici nisu podizani, a njihovi dželati su slavljeni kao “narodni heroji”. Nažalost, ni danas o ovim žrtvama i njihovim egzekutorima se ne govori mnogo. A trebalo bi, ne zbog politikanata poput spomenutog Dodika, nego zbog povijesne istine, današnjih i budućih generacija. Na to nas obvezuje svaka nevina žrtva bez obzira kako se zvala ili kojem se Bogu molila.
Dr. Franjo Jurić,
historičar
