Bihać nekad i sad: Sve prolazi ali čudesna ljepota ostaje

Al Jazeera

Svi gradovi imaju neku svoju posebnost koja ih izdvaja od drugih. Bihać je poznat po bogatoj historiji, kulturi, i prirodnom bogatstvu koje ga okružuje. Stoljećima uspješno odolijeva svim izazovima, a njegova ljepota uvijek oduzima dah svima koji ga prvi put ugledaju.

Grad nastao na malenom otoku svetog Ladislava, a razvijao se kroz nekoliko različitih arhitektonskih faza. Tako se, kako navode historijski dokumenti Beli IV 1260. godine, obratio toplički opat s molbom da mu pokloni kraljevski posjed. Tako su cisterciti (rimokatolički crkveni red) nakon tatarske provale, počeli graditi utvrdu i neke zgrade u samome Bihaću i tada traže kraljevsku pomoć i njegovu zemlju koju su do tog vremena uživali kraljevski vitezovi.

„Na otoku svetog Ladislava, kako se Bihać prvobitno zvao, Ugarska je napravila kastrum (tvrđavica) u kojoj je kralj držao svoju vojsku, nešto kao kasarna. Uz taj kastrum vremenom nastaje i civilni dio grada, a to je ostatak otoka svetog Ladislava i onda Ugarski kralj da bi se dalje gradila struktura grada, on daje cistercitima Kralu (kraljevsku zemlju,) a oni grade bedeme i utvrđuju drugi dio grada, tako da je to, faktički, tada postaje grad u gradu. Dakle, vojni dio u čijem dijelu u jednoj od okruglih kula nalazio se kapetan, i drugi civilni dio.“

Kada uporedimo prvi regulacioni plan kojeg je napravila Austro-ugarska 1880. godine, tri godine nakon okupacije Bosne i Hercegovine sa današnjim stanjem grada, jedina dva objekta koja postoje iz tog plana su džamija Fethija i Kapetanova kula koja je simbol, personifikacija i ikona grada Bihaća. Kula je zaštićena sa bedemima i bedemskim prolazom čiji dio i danas stoji ispod kule, a nalazi se pored glavne ulice. Bedemski zidovi su rađeni na način da se najprije pravio jedan red bedema, a zatim odvojeno drugi red i između se stavljala zemlja da topovsko đule ne bi moglo probiti zidove.

Kultno šetalište Korzo

Hazim Alagić je starosjedioc koji se rodio i odrastao u Bihaću, zajedno s njim rastao dijeleći dobro i zlo. Sjećanja su još uvijek svježa, a trag nekadašnjeg mladalačkog duha i poleta u Bihaću, kaže, još uvijek osjeti. Ostao je žal za dobrim vremenima kada su on i generacije Bišćana uživale u divnim bihaćkim noćima, ašikujući na Korzu (glavna ulica kojom se nekada šetalo) doživljavali svoje prve ljubavi i romanse.

“Ovuda je išla cesta kojom automobili nisu mogli saobraćati u večernjim satima, jer je tada bilo rezervisano za mlade, šetnju i susrete. Tu je bila jedna prodavnica koja se zvala „Delikates“ i bila je hit u to vrijeme.“, prisjeća se Hazim i dodaje kako je Bihać nekada imao sedam objekata medresa, a jedna je, kaže, bila na mjestu gdje se danas nalazi objekat kina „Una“.

Druga glavna ulica je bila današnja Gazi Husrev-begova ulica koja vodi od džamije Fethije prema Kapetanovoj kuli. U tom dijelu su bili smješteni dućani i zanatske radnje, a ispod dolje bila je gradska tržnica na kojoj su se ljudi okupljali i razmjenjivali robu.

„Trg je bio kaldrmisan, zvao se Žitni sajam, a ljudi su se tu okupljali ponedjeljkom, Tu se održavao vašar, dolazio ringišpil i cirkusi, a u jesen lubenice. Prodavala se i stoka, bio je tu i javni wc, pravila se i točila kokta, vino-špricer sa soda vodom, točilo pivo, pekli janjci i ćevapi.“, prisjeća se Hazim i dodaje kako su somuni koji su se tu pekli i prodavali njima djeci posebno mirisali, ali nije svako imao para da sebi to priušti.

Bilo je to vrijeme živih razgovora. Ljudi su se puno više družili, iako nije bilo interneta na određenim mjestima su se mogle dobiti sve informacije o dešavanjima u gradu. Frizerski saloni su bila mjesta, a brice osobe kod kojih su se mogle čuti razne priče.

“Ovdje na ovom mjestu gdje je nekada bila tržnica bio je jedan frizerski salon koji i danas postoji. Nekada je tu radio Nurija Džambegović, a danas to njegov sin vodi. S obzirom da u to vrijeme mediji i informacije nisu bile dostupne ko danas, kod Nurije si mogao saznati dosta toga. Taj frizerski salon je bio nešto kao današnji internet.“, kaže Hazim uz osmijeh.

Od kina do benzina

Kultno mjesto koje je bilo svojevrsna granica do koje su mladi šetali Korzom, bila je benzinska pumpa, jedina u to vrijeme koja je postojala u užem dijelu grada Bihaća. Danas se na tom mjestu nalazi maleni objekat u kojem je smješten info pult Nacionalnog parka Una, a stubovi ispred ulaza u objekat identični su onim iz tog vremena.

“To je u stvari bio takozvani đir i šetalo se dvosmjerno, a okret je bio kod kina i te prve benzinske pumpe. To se u to vrijeme zvalo „korziranje“ zbog radnje slikara Smaje koja se zvala „Korzo“ koja se nalazila kod današnjeg kafića RB. Ta ruta je popularno nazvana „Od kina do benzina“ i obilježila je vrijeme jedne generacije koje će zauvijek ostati u našim sjećanjima.“, pojašnjava Hazim.

Paviljon i danas slovi za jedan od kultnih turističkih objekata u gradu Bihaću. Nije poznato kome je tačno sinula ideja da izgradi ovaj objekat, ali se pouzdano zna da je objekat podignut odmah po dolasku Austro-ugarske vlasti u Bihać.

Odmah do Paviljona nalazi se popularno šetalište poznatije kao Gelenderi, gdje su se mladi okupljali, družili i sjedili na ogradi duž šetališta. Tu su se rađale prve ljubavi iz kojih su se poslije izrodili mnogi brakovi. Na izlazu iz Gelendera na lijevu stranu nalazi se Hotel park, prvi kojeg je Bihać dobio tokom svoje urbanizacije.

“U naše vrijeme to je za nas bilo čudo! Sjećam se kada sam upravo tu, prvi put vidio tamnoputog čovjeka, koji je u proputovanju navratio u hotel radi prenoćišta. Nama djeci je to bila atrakcija.“, prisjeća se Hazim uz osmijeh

Bihać se tokom svoga razvoja postepeno mijenjao i urbanizirao. Uprkos tome, u gradu se još uvijek osjećao dašak života i mladalačkog poleta i entuzijazma. Danas se, kaže Hasim, sve to izgubilo i otišlo u nepovrat. Nešto je rat učinio, a nešto poratna situacija i politika koja je ljude uništila i ubila u njima emocije i oduzela energiju.

“Postepeno je počelo dolaziti do grupisanja stanovništva i podjela. Nešto se desilo u glavama ljudi i sve to što smo prije imali, odjednom je nestalo. Ima tu svega pomalo. Najprije nas je rat podijelio, zatim velike socijalne razlike koje su se nakon rata postale vidljive, neki su postali pametniji, a neki veće budale. Dosta je Bišćana napuštalo Bihać, došli su drugi ljudi i nestalo je onog poznanstva iz djetinjstva i prijaznosti koju osjećaš kada susretneš ljude koje poznaješ iz škole, sa studija i iz grada.“, kaže Hazim

Sve prolazi i nestaje, ali ljepota grada na Uni vječno ostaje! Bihać, usprkos svemu, ponosno stoji tamo gdje je stoljećima bio i prkosi vremenu, životnim olujama i različitim politikama. Čeka neke nove generacije koje će opet kao nekad one starije, odrastati uz Unu, pored nje pjevati i svirati, voljeti se i zajedno graditi neku bolju budućnost.

(Izvor: Al Jazeera)


0

Anketa

Da li se osjećate sigurno u vlastitom gradu ?

Loading ... Loading ...