Kao po nekom redu, Husein Ćehić iz bihaćkog prigradskog naselja Pokoj svakog 15. u mjesecu odlazi na Grabež, brdo što nadvisuje Bihać. Dođe do mjesta gdje mu je posljednji put viđen brat Ahmet, odnosno gdje je nestao s Rifetom Draganovićem, Mehmedom Šarićem i Fehimom Dedićem, borcima 501. brigade Petog korpusa ARBiH, 15. septembra 1992. godine.

Novi tragovi

– Barem da mogu proučiti Fatihu i zagrliti mu nišan… Hoću li to dočekati? Teško… – počinje priču Husein, koji 25 godina osluškuje vijesti i na svaki spomen pronalaska novih tragova nada se da će doznati nešto o sudbini nestalog brata i trojice njegovih saboraca.

Punih 25 godina članovi ovih porodica traže, pokušavaju barem nešto saznati o svojim nestalima.

– U više navrata ekshumirali smo na pet-šest lokacija, ali nismo našli ništa. Obišli smo sve identifikacione centre, bili u svim institucijama, ali i dalje smo na početku, kao i septembra 1992. godine – govori Ćehić.

U Regionalnom uredu Bihać Instituta za nestale BiH kažu da godinama pokušavaju bilo šta naći.

– Godinama tražimo, ali još nismo na tragu bilo kakve informacije o njima, o njihovoj sudbini. Na nekoliko lokaliteta za koje smo imali određene informacije da bi se eventualno mogli nalaziti posmrtni ostaci smo ekshumirali, ali ništa nismo našli. Aktivnosti na tome ne prestaju. Sve informacije do kojih dođemo dijelimo s porodicama. I najgore je to što ne možemo do istine o njihovoj sudbini, što tijela nisu pronađena – kaže Mujo Begić, rukovodilac Ureda.

Nadali se

Husein Ćehić navodi da su to bili prvi nestali na tom području.

– I nakon toliko godina ne znam ni ja više gdje smo. Nadali smo se, vjerovali. Skoro pa ne možeš vjerovati da toliko tražimo, a ništa… – dodaje on.

Da nađemo smiraj…

Ćehić je i ovog puta zamolio za bilo kakvu pomoć u traženju brata.

– Ponovo molim, tražim pomoć od svih institucija u BiH. Da nađemo smiraj, danas nam je samo to bitno – poručuje on.

(Izvor: Avaz)

Radio-televizija Unsko-sanskog kantona (RTV USK) u Bihaću dodijelila je novinarsku nagradu „Emin Huskić” za najbolje novinarsko ostvarenje u prošloj godini.

Borac za pravdu

Prvu takvu nagradu, koju je utemeljila ova medijska kuća, dobila je njena novinarka Ajša Pehlić za serijal „Svi zločini Fikreta Abdića“. Simbolika ovog priznanja time je veća što ona nosi ime čovjeka koji je u novinarstvu, svojevremeno i kao direktor RTV-a USK, ostavio neizbrisiv trag.

Emin Huskić bio je novinar, književnik, borac za pravdu u ratu i miru i nadasve veliki čovjek. Dio radnog vijeka proveo je i na čelu RTV-a USK, koji je pod njegovim vodstvom počeo svoje napredovanje u programskom, tehničkom i kadrovskom smislu.

Idejni tvorac ovog projekta je Dijana Begović, ujedno i predsjednica ocjenjivačkog odbora pristiglih radova na konkurs.

– Nisam željela da se zaboravi ime Emina Huskića, koji nas je napustio 2013., znajući koliko je radio od tih ratnih godina pa naovamo. I ideja je danas ustvari realizirana do samog kraja. Preponosna sam na našu medijsku kuću, koja je objeručke prihvatila ovu ideju i danas je dovela do samog kraja – kazala je Begović.

Čast da prva ponese novinarsku nagradu pripala je Ajši Pehlić, dugogodišnjoj i vrsnoj novinarki RTV-a USK. Svoje brojne uratke, među njima mnoge dokumentarce koji će se pamtiti, okrunila je višemjesečnim radom na izradi serijala „Svi zločini Fikreta Abdića“.

Izuzetna čast

– Izuzetna mi je čast primiti jednu ovakvu nagradu, prvu nagradu Radio-televizije Unsko-sanskog kantona koja nosi ime našeg bivšeg direktora, rahmetli Emina Huskića, koji je znao šta znači novinarstvo i biti novinar. Dok je bio naš direktor, znao nas je zaštititi, znao kakve priloge treba pisati i znao se oduprijeti mnogim stvarima. Vjerujem da će ova nagrada ubuduće zaista zaživjeti u pravom smislu i da će mnogi doživjeti osjećaj koji sam ja – kazala je Pehlić.

Sin ponosan

Emotivno dirnut bio je Eminov sin Mirza Huskić. S malo riječi, ali pune duše izrazio je ponos i zadovoljstvo što je na ovakav način odata počast njegovom ocu. Dodjeli novinarske nagrade, uz sadašnje i bivše uposlenike Radio-televizije Unsko-sanskog kantona, prisustvovali su predstavnici kantonalne i gradske vlasti, akademske zajednice i medijski radnici.

Osman Bašanović iz Pokoja doživo je jutros izuzetno stresnu situaciju kada je čopor gladnih pasa napao njegovo stado od četrdesetak ovaca. Bez obzira na to što su bili u ograđenom prostoru, koji je čuvao pas, više ovaca i jagnjadi je rastrgano dok velik broj ima teške ugrize. Žalosti činjenica što su ovakve situacije postale svakodnevica, a društvo ostaje pasivno na brigu i zaštitu i jednih i drugih životinja.

Mučan je bio današnji prizor rastrganih ovaca i jagnjadi na ograđenom posjedu Bašanovića. Vlasnik Osman kaže da je za napad saznao od prijatelja, koji je također izveo na ispašu svoje stado.

Na susjednoj parceli iza ograde bez imalo straha ležao je čopor pasa. Osman je odlučio stado otjerati kući , kako bi ozlijeđenim ovcama bila pružena veterinarska pomoć .

Napada je bilo i ranijih godina, ali Osman ih nije prijavljivao. Nadao se da će se problem napuštenih pasa riješiti.

Ogorčen je i direktor Veterinarske stanice Bihać, Zekerijah Alagić, koji nam je u telefonskom razgovoru kazao da godinama upozorava na ovaj problem, ali niko od nadležnih ne reaguje. Niti ko izdvaja novac za zbrinjavanje pasa lutalica, kaže, niti je zainteresiran za edukaciju stanovništva.

Po svemu sudeći problem ostaje onima,koji su prisiljeni baviti se stočarstvom da bi prehranili porodice.

Policijskoj stanici u Bihaću obratio se K.E. rođen 1984.godine koji je prijavio da ga je unutar ugostiteljskog objekta fizički napao NN lice, te da mu je povrijeđena noga.

U Kantonalnoj bolnici u Bihaću konstatovane su mu teške tjelesne povrede. Operativnim radom utvrđeno je da je istog fizički napao D.E.rođen 1996.godine.

Daljnji rad na dokumentovanju krivičnog djela „ Teška tjelesna ozljeda“ nastavljaju istražitelji OKP PS Bihać.

Nakon što je jučer objavljen prilog da su u Kantonalnoj bolnici „Dr.Irfan Ljubijankić“, na Odsjeku za neonatologiju, suočeni sa problemom nedostatka transportnog inkubatora za bebe rođene prije vremena, što značajno otežava rad medicinskog osoblja ovog odsjeka, a s obzirom na tešku finansijsku situaciju u kojoj se nalazi bolnica, za nabavku inkubatora bila je pokrenuta humanitarna akcija, a svi koji željeli pomoći mogli su uplatiti sredstva na račun Udruženja ginekologa i perinatologa USK-a.

Ovu vijest o humanitarnoj akciji je po svemu sudeći saznao i Fahrudin Radončić koji je danas sa svog privatnog računa uplatio kompletan iznos u visini od 30.000 KM.

Godišnje na Odjelu ginekologije i akušerstva rodi se oko 2300 beba, od toga 6% beba treba dodatnu njegu zbog infekcija i preranog rođenja.

Životno ugroženim bebama je potrebno intenzivno liječenje u Kliničkim centrima koji su udaljeni od Kantonalne bolnice „Dr.Irfan Ljubijankić“ i nekoliko stotina kilometara. Nabavnkom transportnog inkubatora olakšat će se nadzor nad novorođenčetom, kao i rukovanje aparaturom za vrijeme transporta.

Davne 1978.godine MZ Kamenica, naselje udaljeno 4 kilometra od Bihaća bilo je sjedište mladosti, dječije igre i prijateljstva. Mještani su počeli sa izgradnjom nogometnog terena i osnovali su nogometni klub „Kamenica“. Urije kako se od davnina zove mjesto gdje je započela ova priča, koja traje preko četrdeset godina.

U izgradnju su bili uključeni svi kako stari tako i mladi. Svakodnevno tu ste mogli sresti nekoliko generacija kako igraju nogomet, košarku ali i tradicionalne igre za to vrijeme. Graničara, klisače, klikera, žmire i najpopularnija igra „partizana i švaba“. Nije bilo mobitela, interneta niti pametnih telefona. Samo igra, zabava i prijateljstvo.

Prisustvo na desetine dječaka i djevojčica neposredno pored magistralnog puta jednog dana je privuklo pogled znatiželjnom putniku, novinaru „Sportskih novosti“ koji je napravio fotografiju i priču o mladosti Kamenice.

Bila su to lijepa vremena koja su trajala na žalost do 1992. godine kad je prokleti rat sve snove i želje uništio. Jedni su otišli u svijet trbuhom za kruhom ,a drugi su ostali u Bihaću i priključili se u odbrani od agresije. Bila su to teška vremena za sviju, ali prijateljstvo je ostalo do danas.

Danas nakon četrdeset godina ostvarila se želja mladića i dječaka sa fotografije koja je napravljena daleke 1978. godine. Prvi put nakon agresije uspjeli smo se okupiti i napraviti fotografiju za istoriju i sjećanje. Prisjetili smo se tih vremena družili se i naravno napravili fotografiju. Sreću nismo mogli sakriti jer smo još uvijek svi živi i zdravi. Jeste da su neki ostarili, sijedi, debeli, ali najvažnije je da smo opet svi na okupu. Danas smo većina porodični ljudi, neki su zaposleni dok neki ubijaju vrijeme ispijajući kafu i sjećajući se boljih vremena.

Stoje sa lijeva na desno:

Ibrahim Čavkić, Bekir Halilagić, Zijad Goretić, Zarif Felić, Ekrem Okić i Safet Mašić.

Čuće sa lijeva na desno.

Ervin Pajazetović, Kenedi Goretić, Ekrem Halilagić, Mersad Dedić i Samir Alagić.

Mještani Kamenice su poznati po održavanju tradicije i sjećanja na događaje bitne za naše mještane kako iz rata tako i događaja koji su obilježili našu mladost.

Prijateljstvo koje je nastalo davne 1978. godine još traje i zbog godina pokušat ćemo se opet okupiti za deset godina, nadam se u istom broju, piše petikorpus.ba

Usljed novih padavina koje su registrirane u proteklim danima u porastu su svi vodotoci u Bosni i Hercegovini.

Tako je nivo rijeke Sane veći za čak 60 centimetara nego što je bio prije dva dana i sada iznosi 215 centimetara u Sanskom Mostu. Kritična tačka za rijeku Sanu je, inače, 380 centimetara.

U blagom porastu je i nivou rijeke Une i prema najnovijim mjerenjima iznosi 64 centimetra, što znači da je porastao za desetak centimetara nego što je bio proteklih dana. Inače, kritična tačka za Unu je 100 centimetara.

Raste i nivo rijeke Miljacke, pa je tako u Sarajevu (Ćumurija) izmjereno 106 centimetara.

Iako ima tendenciju prognoziranog rasta, nivo rijeke Bosne (Reljevo) je manji za tri centimetra nego što je bio proteklih dana, ali je za dvadesetak centimetara veći u Zenici nego ranije i sada iznosi 156 centimetara.

U porastu je i rijeka Jala za šest centimetara te prema najnovijim mjerenjima ima nivo od 51 centimetar u Tuzli.

Tako su za izgradnju Aerodroma Golubić dodijeljena četiri, a za elekrifikaciju Unske pruge 2,3 miliona maraka. Uz to, značajna sredstva očekuju se u ovoj godini od usvojenog Zakona o akcizama, čime bi se radilo na poboljšanju putne infrastrukture, a sve u cilju razvoja privrede i turizma, kao jedne od značajnih grana za ovaj kraj.

Sredstvima od usvojenog Zakona o akcizama finansiraće se program „Modernizacija magistralnih cesta Federacije Bosne i Hercegovine“, u vrijednosti od 170 miliona eura, kazao je federalni premijer Fadil Novalić za vrijeme nedavne posjete Unsko-sanskom kantonu, krajem prošle godine. Po njegovim riječima, najveći udio u tom programu, sa 18,7 posto, odnosno oko 30 miliona eura imaće upravo Unsko-sanski kanton. Na naše pitanje kada se mogu očekivati radovi na putnoj infrastrukturi, premijer Novalić nije mogao precizno odgovoriti. Kazao je da prvo treba sačekati da akcize postanu operativne, te da se radi o vrlo opširnom programu modernizacije cesta.

U prilog njegovoj tvrdnji, ide i činjenica da su značajna sredstva iz federalnog budžeta prošle godine osigurana i za elektrifikaciju Unske pruge, što će doprinijeti boljoj povezanosti ovog kraja sa bh. glavnim gradom. To će pored građana, zasigurno obradovati i ovdašnje proizvođače, koji to željno očekuju zbog jeftinijeg transporta, a time i ostvarivanja boljeg profita i većih poslovnih prilika za plasiranje svojih proizvoda na ino-tržišta.

Kako je kazao premijer Novalić, teško komuniciramo između centralne Bosne i Bihaća, talgo vozom došli bi i ostali ovdje, budući da taj voz ide do Banja Luke, održiv je, ekonomski isplativ, nema problema sa ekonomijom da dođe do ovog kraja i ostane tu. Nećemo više dovesti voz pred izbore i onda ga više ne voziti. Ovaj će ostati.

Brekovica je na desetom kilometru nizvodno Unom od Bihaća, strmoglavo uspeta iznad bučnih slapova.

Iako je, s jedne strane, na krečnjačkom brdu, s druge na visoravni, a oboje bi trebala karakterizirati bezvodnost, Brekovicu krasi čak dvanaest vrela dobre vode: Ebina voda, Točak, Behremovac, Brekovica-Grad, Ključka voda, Hadrovac, Stublić, Kaca, Hukarevka, Jezerac, Bunari i Mejhana. Podugo je gradski vodovod u svakoj kući, ali se i sad „ide na vodu“. To „ide na vodu“, iako se – kod česmi u svakoj kući – i dalje zaista ide po vodu, znači i poašikovati uz izvorsku vodu! I Mak Dizdar, kao pjesnik, i ja, kao prozni pisac, ovdje smo „išli na vodu“ i postali – brekovački zetovi.

Unutar nekadašnjih zidina staroga grada, koji potiče još iz mlađeg kamenog doba, nedavno je srušena stara i podignuta jedna od najljepših džamija. U njoj, petkom, nakon hutbe i klanjanja farza, ljudi najednom poustaju i, besprijekorno poredani jedan uz drugog, stojeći, kao da su na kijamu, aminaju dok imam uči dovu.

Ovdje sam to prvi put doživio. Bilo je to prije pet-šest godina. Nisam znao šta se to događa oko mene, ali me skroz zdrmalo. To se osnažilo s objašnjenjem da je to Sultanska dova i njome se Krajišnici mole za smiraj duše velikog sultana Fatiha!

Ostao sam bez daha. Ja sam iz Vlasenice, gdje je lično sultan Fatih podigao džamiju (spalili su je 1942. godine, i to zajedno partizani i četnici, a taj period je kasnije svijetla obraza ozvaničen kao „zajednička borba u sjeveroistočnoj Bosni“). Ali, u toj, nekad mojoj, sada okupiranoj, Vlasenici nije učena takva dova. A uče je Bošnjaci u ovom dijelu Bosne gdje je, tačno 100 godina poslije, dospio Fatihov praunuk sultan Sulejman Zakonodavac.

Taj izuzetni doživljaj prvog prisustvovanja Sultanskoj dovi bio mi je prvi išaret da se usudim na poduhvat pisanja romana o najomiljenijem nam sultanu i njegovoj sudbinskoj povezanosti s Bosnom i Bošnjacima.

Odlomak iz putopisa “Hodoljublje u slici i riječi Bosanskom krajinom” kojeg je napisao rahmetli Isnam Taljić