Autor: Izet Sadiković / Biscani.net
Dok traje euforija Svjetskog prvenstva, događa se nešto što bi mnogi prije samo nekoliko mjeseci smatrali nemogućim.
Poznat identitet stradalog muškarca u Todorovu: Oglasila se policija
2
Ministar Kemal Hrnjić o zloupotrebi poticaja: Umjesto štale zatekli smo vilu s bazenom
3
Džaferović nakon ubistva Mahmutovića pobjegao u Bihać, kasno sinoć uhapšen
U Zagrebu se na trgovima organizuje zajedničko gledanje utakmica Bosne i Hercegovine. U Bihaću, Sarajevu, Mostaru, Tuzli, Zenici i brojnim drugim gradovima organizuju se javna gledanja utakmica Hrvatske. Iz Srbije stižu poruke podrške i Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Društvene mreže pune su zastava, fotografija, poruka podrške i iskrenih čestitki.
I odjednom, barem na trenutak, postaje nevažno ko se kako zove, kojoj vjeri pripada ili za koju političku opciju glasa.
Važno je samo da lopta uđe u gol.
Možda će nekome ovo zvučati pretjerano, ali ovih dana su fudbaleri Bosne i Hercegovine i Hrvatske uradili više za približavanje ljudi nego mnogi političari posljednjih deset godina.
Dok hiljade ljudi zajedno navijaju, političke prepirke su utihnule. Oni koji svakodnevno pune medijski prostor podjelama ovih dana su gotovo nevidljivi. Kao da su manji od makovog zrna. U fokusu su neki drugi ljudi. Momci u dresovima koji trče za grbom na prsima i koji su svojim rezultatima uspjeli okupiti milione ljudi oko iste emocije.
I zato se nameće jedno jednostavno pitanje.
Ako možemo zajedno navijati, zašto ne možemo zajedno živjeti?
Ako možemo zajedno slaviti gol, zašto ne možemo zajedno graditi bolje društvo?
Bihać je možda najbolji primjer da je to moguće. Grad u kojem decenijama žive svi narodi. Grad u kojem nikoga ne zanima kako se zoveš ako si dobar čovjek. Grad u kojem su zajedno šetali imam, fratar i pravoslavni sveštenik, fotografija koja je obišla cijeli region i pokazala kakvu poruku ovaj grad šalje svijetu.
Možda upravo zato nije slučajno što će se upravo u Bihaću ovih dana okupiti hiljade ljudi da zajedno gledaju utakmice.
Nije slučajno ni to što podrška dolazi iz Zagreba, Beograda, Sarajeva, Banje Luke, Splita, Mostara i brojnih drugih gradova Balkana.
Narod je još jednom pokazao da je često mudriji od politike.
Svjetsko prvenstvo će proći. Neko će ispasti, neko će otići do kraja. Zastave će se vratiti u ladice, a trgovi će ponovo postati obična mjesta kroz koja prolazimo.
Ali bilo bi lijepo da nešto ostane.
Da ostane spoznaja da smo ovih dana pokazali jedni drugima više poštovanja nego što mnogi misle.
Da ostane svijest da nas sport nije spojio zato što smo isti, nego zato što smo naučili poštovati razlike.
I da, kada Mundijal završi, ne dozvolimo da nas ponovo ubijede kako smo jedni drugima problem.
Jer ovih dana cijeli Balkan šalje jednu jednostavnu poruku:
Mnogo smo bliži jedni drugima nego što nam to žele priznati oni koji žive od naših podjela.
(Izet Sadiković / Biscani.net)
