Peticija će biti upućena federalnim, kantonalnim i gradskim vlastima, kao i vlastima BiH.
“Krajnje je vrijeme da se preduzme nešto, da se ti ljudi smjeste, da ne lutaju po gradu”, rekao je za Federalnu televiziju član Inicijativnog odbora “Građani za sigurniji Bihać” Senad Zanačić.
U MUP-u Unsko-sanskog kantona kažu da ne znaju koliko ima migranata na području Bihaća i Velike Kladuše.
“U toku su aktivnosti sa Kantonalnom inspekcijom da se utvrdi broj migranata koji se nalaze na području Bihaća i Velike Kladuše u privatnom smještaju”, navela je portparol MUP-a Unsko-sanskog kantona Snežana Galić.
Od nedavno migranti u Bihać dolaze pješice, odnosno iz voza izlaze na stanicama prije Bihaća, jer ih tamo dočekuju autobusi koji ih vraćaju nazad u Sarajevo. Zbog toga su i uz prugu postavljeni policijski punktovi.
Prema kapacitetima prihvatnih centara, u Unsko-sanskom kantonu može boraviti oko 2.500 ljudi.
Smrad smeća, zadah deponija. Izbjegličkim kampom Bare u Velikoj Kladuši lunja na desetine pasa, svih oblika, veličina i boja, koji razvlače ostatke hrane i plastičnih vrećica dok ih prati jezivo zavijanje iz obližnjeg azila za pse. Ovi napušteni psi već mjesecima žive uz isto tako napuštene ljude, njih oko stotinjak koji su na putu prema zapadu ostali zaglavljeni u Bosni i Hercegovini, u blatu koje im se i fizički lijepi na istrošene cipele i otežava hodanje već umornih nogu. Ovo su ljudi za koje više nema prolaza prema Hrvatskoj, prema sigurnosti i skloništu, prema idealu Zapadne Europe u kojoj bi radom mogli ostvariti svoju budućnost.
U Bosni i Hercegovini, državi koja nema kapacitete da se pobrine za neka od osnovnih prava svojih građana, još uvijek donekle nailaze na gostoprimstvo. Na ulazu u kamp nailazimo na grupu mlađih muškaraca koji su ovdje došli samo zbog ručka, nakon čega se planiraju vratiti na prosvjed koji je već tri dana trajao na graničnom prijelazu Velika Kladuša – Maljevac.
– Nama je bolje dolje na graničnom prijelazu, na cesti, na betonu, na otvorenom, pod nebom, nego ovdje – objašnjava nam grupa muškaraca na koje nailazimo prilikom ulaza u kamp.
Ručak im poslužuju članovi Međunarodne organizacije za migracije (IOM) koji preko lica nose zaštitne maske. Migranti se boje pričati s ljudima iz Hrvatske. Polako se otvaraju i narednih sat vremena nam govore o pokušajima prelaska granice.
– Ali znate što, koliko god oni nas zaustavljali, vraćali i tukli, mi ćemo ovu granicu prijeći, pa barem morali kopati tunel sve do Italije. Teško nam je, ali ne želimo odustati – kažu.
Priča o grubom i nasilnom ponašanju hrvatske policije, nažalost, postaje konstanta. Govore nam i da ih je slovenska policija fotografirala i uzela im otiske prstiju. Nekima od njih, onima najsretnijima, a zahvaljujući najčešće arbitrarnoj odluci policijskih prevoditelja, dopušteno je da tamo ostanu i zatraže azil. Ali njihove tvrdnje imaju posebnu težinu u odnosu na informacije koje dolaze iz hrvatske policije i u odnosu na tvrdnje ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića koji stalno ponavlja kako je hrvatska granica nepropusna i dobro čuvana, dok sve više ovakvih svjedočanstava te slovenskih i bosanskih službenih brojki govori u prilog tome da ljudi usprkos velikom broju policajca, dronova, helikoptera i termovizijskih kamera granicu i dalje prelaze.
U kampu pričamo s Alijem Hasanom iz Kurdistana koji nam objašnjava da je Afrin napustio prije više od godinu dana i da je ondje ostavio cijelu obitelj o kojoj od tada nema informacije. Svi oni boje se hrvatske policije i ispituju nas zašto ih u Hrvatskoj ne vole. Pričaju nam o masovnim vraćanjima, o brutalnostima i vrijeđanjima, o nedostatku novca za koji tvrde da omogućava nesmetan i brz prelazak sve do slovenske granice. Ovi ljudi nemaju više novca da si priušte pristojan smještaj ili popiju kavu u gradu. U džungli su sagradili i improviziranu džamiju, a najveći napor ulažu u održavanje osobne higijene. Zima polako dolazi, čekanje je sve duže, a nervoza sve jača i u kampu se jasno osjeća. Razmirice među pojedincima sve su češće.
Na nekima od malobrojnih telefona koji su preživjeli putovanje i policijske udarce pokazuju nam videosnimke prelaska granice. Neshvatljivo je da bilo tko može vjerovati da će se zatvaranjem granica migracije zaustaviti. Upravo se u Velikoj Kladuši zorno vidi kako se povećavanjem represije i zatvaranjem granica samo produžuje patnja migranata, koji ostaju prepušteni dobro organiziranim kriminalnim skupinama krijumčara koji lešinarski nastoje iskoristiti ljude u nevolji.
Primjer Velike Kladuše govori nam još o nečemu. Pitanje neometanog kretanja danas je prije svega privilegija i klasno pitanje, a ovakav protest iskorištava se za unutarnje i vanjskopolitičke svrhe. Za hrvatsku stranu to znači dokazivanje politike nepopuštanja i ostvarenja što bržeg ulaska u šengenski prostor te jačanja nacionalističke i ksenofobne retorike koja je zavladala među gotovo svim političkim akterima.
Na graničnom prijelazu dva su policijska kordona, hrvatski i bosanski. Dio hrvatskih policajaca raspoređen je u dolini kojom krivuda rijeka Glina, dok je drugi dio raspoređen po obližnjim livadama. Daleko iznad, na brdima, stoje policijski kombiji. Svi novinari koje zatičemo nalaze se uz policiju, izvan prosvjeda, pa se slobodno može reći da ne izvještavaju s protesta, već iza policijskog kordona. Nitko od njih ne dolazi među migrante. Policija sve, uključujući i nas, upozorava da nam ne može garantirati sigurnost za boravka među demonstrantima, do kojih je potrebno doći s druge strane policijske blokade. Danima mediji svesrdno rade na kriminalizaciji ovih ljudi, kao da kriminala u ovoj državi već nema dovoljno. Danima se širi strah. Radimo velik krug i pješice dolazimo među prosvjednike.
Bosanski mediji vijest o protestu koji je doveo do zatvaranja graničnog prijelaza ne tretiraju kao izuzetno važnu i obično je stavljaju u sredinu dnevnika ili vijesti. Ne treba to previše čuditi za državu u kojoj su u Sarajevu prošlog petka na dužnosti ubijena dva policajca. Ne treba čuditi ni zbog činjenice da međunarodne organizacije zbog svojih internih pravilnika i protokola ne mogu pregovarati s načelnikom Općine Velika Kladuša Fikretom Abdićem Babom jer je osuđen za ratni zločin. Ne treba čuditi ni zbog činjenice da svaki dio nama susjedne države ima neke svoje zakone i nepisana pravila po kojima funkcionira. To je nova situacija za sve, i za izbjeglice i za organizacije.
A među njima su osim obitelji s malom djecom najzastupljeniji mladići, među kojima je velik broj tinejdžera. Tenzija nema i stječe se dojam kao da je protest mnoge ljude podigao iz očaja i dao im tračak nade da će se ipak nešto promijeniti, iako duboko u sebi znaju da se granice neće otvoriti. Iz razgovora saznajemo da dobro razumiju kako se pitanje hrvatske granice više ne rješava u Zagrebu, nego u Bruxellesu. I oni sami znaju da su hrvatska i slovenska granica zapravo postale vanjske granice Njemačke. Drugi od nas traže bilo kakvu potvrdu da će se granice otvoriti, mole za bilo kakvu nadu i pokazuju nam kazne za ilegalan prelazak granice u Sloveniji. Grubost bi bila ubiti takvu nadu.
– Mi sve razumijemo i ne tražimo ništa nasilnim putem. U svoju zemlju se više ne mogu vratiti jer bih odmah bio poslan na višegodišnju robiju. Drugog izbora nemam. Izloženi smo različitim pritiscima. Do nas je došao jedan čovjek, visok i mršav, u pedesetima. Policija ga je propustila i uz sebe je imao prevoditelja jer nije znao govoriti engleski jezik. Zamolio nas je da odemo s granice jer su poslovi ljudi ugroženi i ponudio nam je pomoć ako odemo. Nakon sat vremena svi smo odlučili ostati. Naša jednoglasna odluka bila je da ostanemo i kada smo im to priopćili, počeli su nam prijetiti da će nam ukinuti svu medicinsku pomoć, da će upotrijebiti silu, a protiv sile se ne možemo boriti. Ne znamo kako se zaštititi. Ne znamo što se dešava. Molim vas, objavite ovo. Želimo da svijetu, molim vas, da kažete svijetu našu stranu priče jer mi nemamo kamere i medije koji našu poruku mogu prenijeti – govori nam Majid iz Irana.
O njihovu protestu velik dio hrvatskih medija izvještavao je kao da se radi o napadu na hrvatsku granicu. Rijetko se tko od hrvatskih novinara dosjetio da upotrijebi adekvatan termin i da protest nazove pravim imenom – protestom. Primjera radi, protest poljoprivrednika kojim se blokira ministarstvo ili cesta nitko, ma koliko zlurad bio, neće nazvati napadom na ministarstvo ili cestu. Iako su lakše ozlijeđena dva policajca, bosanski policajci nam krišom govore da nije bilo nikakvih velikih nereda, a izbjeglice potvrđuju njihove tvrdnje da bosanska policija do sada nije upotrebljavala silu. Mnogi nam govore da im je žao da su u naguravanju ozlijeđeni policajci. Na cesti vidimo i mladića koji tvrdi da su mu hrvatski policajci slomili rebro.
Učesnici protesta su blokadom važne prometnice dobro detektirali najmoćniji oblik pritiska koji imaju na raspolaganju. Protestom zbog nemogućnosti svog slobodnog kretanja paralizirali su nesmetano kretanje dobara, stvorivši tako jak politički pritisak. Zato je i razumljiva nervoza, posebno kod lokalnog stanovništva jer je ovaj granični prijelaz jedan od najvažnijih u ovom dijelu Bosne i Hercegovine. Alternativni putevi su loši i neprohodni za kamione. Lokalni poduzetnici iz Velike Kladuše traže hitno otvaranje graničnog prijelaza, ali ne zaboravljaju naglasiti solidarnost prema izbjeglicama, zahtijevajući slobodan promet ljudi i dobara za sve, ne samo za sebe. Iako je prosvjed pomaknut tri stotine metara od hrvatskog graničnog prijelaza, čime su stvoreni uvjeti za njegovo otvaranje, Maljevac je u trenutku nastanka ovog teksta i dalje bio zatvoren.
Usprkos zabrani bosanske policije, građani migrantima i dalje samoinicijativno donose hranu i vodu. Prisustvujemo potresnoj sceni dijeljenja hrane koju je izbjeglicama donijela obitelj porijeklom iz obližnjeg Todorova, a koja je za vrijeme rata i sama izbjegla u Sloveniju. Majka i kći plaču dok gledaju kako djeca uzimaju banane, vodu i konzerve.
– Za nas su ove scene toliko potresne, mi smo sve ovo isto prošli. Pa pogledajte ovu malu djecu, tu ima i šestomjesečnih beba – objašnjava nam gospođa koja moli da ostane anonimna.
Sve se više ljudi boji govoriti pod imenom i prezimenom jer se solidarnost sve češće kriminalizira. Ljudi se boje biti viđeni kako pomažu drugim ljudima. Policijski inspektor s bosanske strane sve vrijeme i nas, kriomice, pokušava fotografirati.
A s druge hrvatske strane granice, u Maljevcu je mirno. Nema uobičajene gužve ni u kavani kod Ćele koji je također prošao izbjegličko iskustvo devedesetih. Zna Ćelo dobro i međunarodnu politiku pa nam objašnjava da je rušenje Gadafija otvorilo put migracijama sa sjevera Afrike. Ali zna i nešto drugo, što sam, sebi u bradu, govori dok nas ispraća: ‘Mi, otkako smo postali gospoda, otišli smo u onu stvar.’
Premijer Unsko-sanskog kantona Mustafa Ružnić organizovao je danas prijem za francuskog ambasadora u BiH. Ambasador Guillaume Rousson zanimao se prvenstveno za oblast kulture i projekte promocije francuskog jezika i kulture. Prijemu su bili prisutni i ministar obrazovanja Damir Omerdić, ministar za boračka pitanja Sandi Salkić te Amela Čolić, prorektor za naučno-istraživački rad i međuuniverzitetsku saradnju Univerziteta u Bihaću.
– Drago mi je da njegova ekselencija francuski ambasador u našoj zemlji dijeli mišljenje da Bosna i Hercegovina ima snažan potencijal i uprkos svakodnevnim poteškoćama s kojima se susreće, da je ovo zemlja koja zaslužuje lijepu budućnost. Zahvaljujem Ambasadi Francuske za projekte koje je provodila i na području Unsko-sanskog kantona, uključujući nas u programe koji su uglavnom bili vezani za kulturu, kulturno naslijeđe i promociju francuskog jezika. Nadam se da će ovaj susret rezultirati novim projektima, uključivanjem našeg Univerziteta i naših studenata u programe koje podržava Ambasada Francuske, jer obrazovanje mladih ljudi je bitna investicija u budućnost zemlje. Naravno, stojimo parterski na raspolaganju svima koji nam mogu pomoći u realizaciji projekata koji će pomoći razvoj ovog kraja u svim segmentima života, kazao je premijer Ružnić.
Ambasador Guillaume Rousson ocijenio je da su postavljeni temelji za buduću saradnju Unsko-sanskog kantona i Ambasade Francuske i vjeruje da će se neki projekti iz oblasti obrazovanja i kulture ubrzo moći pokrenuti.
Prije dvije sedmice, sasvim neočekivano, Unsko-sanski kanton je dobio novu Vladu i novog premijera. Mustafa Ružnić (A-SDA) naslijedio je svog prethodnika Huseina Rošića (SDA). U intervjuu za Klix.ba Ružnić je govorio o smjeni Vlade USK, migrantskoj krizi, imenovanju policijskog komesara i budućim političkim procesima koji će se odvijati u ovom kantonu.
Prije 15-ak dana imenovani ste na funkciju premijera USK. Smjena Vlade i imenovanje nove stiglo je u jednom prilično neobičnom trenutku, odnosno nakon održavanja Općih izbora u BiH. Zbog čega je došlo do ovakvog razvoja situacije u USK i koji su glavni razlozi smjene prošle Vlade?
Situacija na području Unsko-sanskog kantona bila je alarmantna. Sigurnosna situacija pogoršavala se iz dana u dan, građani su protestirali zbog nepoduzimanja mjera za rješavanje migrantske krize, finansijski pokazatelji su bili sve gori. Većina formirana u Skupštini Unsko-sanskog kantona procijenila je da se ne može više izgubiti ni dan, da se moraju početi rješavati problemi.
Kakvo je trenutno stanje u USK? Kakva su vaša prva zapažanja kao prvog čovjeka Vlade USK?
Stanje u odnosu na prije dvije sedmice, od kada je imenovan ovaj sastav Vlade, možemo reći da je bolje. Za opće stanje, u kojem su građani već bili beznadni, a kanton na rubu sigurnosne katastrofe, možemo kazati da je puno bolje. Međutim, za poboljšanje kompletnog stanja u kantonu koji je godinama sistematski uništavan, trebat će vremena. Ovom su području BiH ukradene godine, a što je najgore mladima je ukradena nada. U najkraćem – imamo 77 miliona KM po tužbama, bez zatezne kamate, 85 miliona KM akumuliranog deficita, a po sadašnjim projekcijama ova budžetska godina završit će sa 15 miliona deficita. Utješno je da i dalje imamo svoje potencijale i ogromnu energiju da napravimo odlučan zaokret. Trebat će nam za to nešto vremena, ali ono će u potpunosti biti ispunjeno radom, bez trenutka stajanja i bez ikakvih kompromisa kada je riječ o napretku i razvoju.
Jedna od prvih stvari koje je uradila vaša vlada je imenovanje policijskog komesara Uprave policije MUP-a USK. Zbog čega policijski komesar nije ranije imenovan s obzirom na trenutno stanje u kantonu?
Vraćati se stalno unazad i tumačiti greške prethodnika, kojih je ionako previše, trenutno bi bio gubitak vremena s obzirom na to u kakvoj se situaciji nalazimo. Kada kažemo da je ona alarmantna, to nisu floskule, već činjenično stanje i mi zaista nemamo vremena za gubljenje. Novi sastav Vlade od prvog dana radi u punom kapacitetu i tu nema stajanja. Suočeni sa situacijom, koju je uzrokovala migrantska kriza, kao prioritetna aktivnost izdvojilo se pitanje imenovanja prvog čovjeka policije. Imenovanje smo izvršili u skladu sa Zakonom o policijskim službenicima i Poslovnikom o radu Vlade Unsko-sanskog kantona. Hvala komesaru koji je zaista, sa svim pripadnicima MUP-a USK, odradio izvanredan posao. Dužan sam se i ovom prilikom zahvaliti svima, i građanima i policajcima i zdravstvenim radnicima i aktivistima humanitarnih organizacija na zaista nadljudskom doprinosu, oni su ti koji su u prvih šest mjeseci iznijeli sav taj teret dok su ljudi na vlasti prebacivali odgovornost jedni na druge.
Imenovani ste na ovu poziciju u jeku migrantske krize u USK. Ipak, Vlada i Uprava policije MUP-a USK u kratkom roku donijeli neke konkretne poteze kada govorimo o migrantskoj krizi, prije svega onemogućavanje dolaska novih migranata na ovo područje? Da li je to u međuvremenu polučilo neke efekte?
Prije svega, mi moramo poći od činjenice da je migrantska kriza globalno pitanje, a da su se i bogatije zemlje, s većim stepenom opremljenosti i materijalnih mogućnosti, koje su se našle ranije na izbjegličkoj ruti, teško nosile sa situacijom. Ono što se u Unsko-sanskom kantonu moralo promijeniti jeste da se počne upravljati tom krizom koja se u BiH, slomila baš na našem kantonu. Vlada je počela raditi odmah u punom kapacitetu, imenovali smo policijskog komesara da bi policija, u skladu s nadležnostima, uspostavila poštivanje i javnog reda i pravnog poretka. Neophodno je bilo i ponašanje migranata svesti isključivo u zakonske okvire. Da bi sigurnosna i humanitarna i zdravstvena situacija ostala pod kontrolom moralo se riješiti pitanje smještanja migranata, ali u prvom redu kontrolisati njihovo pristizanje na ovo područje, gdje nisu imali smještaj, i gdje su bili izloženi i različitim manipulacijama, posebno ranjive kategorije djece i porodica. Ispratili ste i sami da je bilo i hapšenja krijumčara koji su manipulisali tim ljudima. Da bismo održali situaciju pod kontrolom potrebna je bila prije svega jaka koordinacija svih institucija i nivoa uključenih u ovo. Insistirao sam na tome, da se svako, u okviru svojih nadležnosti, uključi u rješavanje.
Kao što je Operativna grupa za koordiniranje aktivnosti i nadzora nad migrantskom krizom na području Unsko-sanskog kantona konstatovala, prvog dana kada smo krenuli u ozbiljno rješavanje problema, nažalost u prethodnom periodu je propušteno kvalitetno organizovati upravljanje migrantskom krizom i to je rezultiralo tim da je situacija bila gotovo haotična. Od aprila se odgovornost prebacivala od nivoa do nivoa vlasti, od institucije do institucije. Zato je u oktobru to eskaliralo. Građani su počel protestirati, priliv migranata je bio nekontrolisan. Nije bilo smještaja za njih, prijetila je opasnost od epidemija, sigurnosna situacija je bila sve gora. I kao što vidite koordiniranom saradnjom svih situacija je za kratko vrijeme dovedena do nivoa zadovoljavajuće. Da se ovako radilo prije šest mjeseci, garantujem vam da situacija ne bi bila na rubu eskalacije.
Kako ćete dalje postupati kada je riječ o migrantskoj krizi? Očekujete li još konkretniju reakciju viših nivoa vlasti koji su često kritikovani da su u proteklom periodu bili indolentni po ovom pitanju? Izjavili ste nedavno da bi se državna granica trebala čuvati na Drini, a ne na Korani?
Osnovni problem je kontrola ulazaka nelegalnih migranata u BiH. Neophodno je daljnje jačanje kontrole granice kako bi se spriječili ilegalni ulasci u Bosnu i Hercegovinu, ali i da se kontroliše migracijski val i kretanje migranata koji se nalaze na području BiH, jer Unsko-sanski kanton nema kapacitete za daljnji prihvat. Mi smo obavezni pružiti humanu pomoć migrantima u tranzitu, ali smo obavezni i zaštititi svoje građane, očuvati javni red i mir i njihovu sigurnost i zdravlje.
Ono što naglašavam jeste da je ovo problem države. Drago mi je da smo uspjeli uključiti državu, da se djeluje s nivoa dva državna ministarstva i da USK nije više sam u ovom. Dragan Mektić, ministar sigurnosti, svakodnevno je bio u kontaktu s nama i tražili smo rješenja. Vidjevši da više nismo sami i građani su manje uznemireni. Ako Krajina ima problem, ako Sarajevo, Banja Luka, Mostar… imaju problem – država ima problem. Ne može se bježati od problema tako što ćete problem pomesti u dvorište nekog grada ili kantona i ostaviti ih da se sami nose s tim. BiH je jedna od zemalja na migracijskoj ruti i moramo svi zajedno naći načina da se nosimo s tim problemom.
S obzirom na to da u bliskom periodu očekujemo priznavanje zvaničnih rezultata proteklih izbora, kako će se daljnji procesi odvijati u Skupštini i Vladi USK? Da li postoji neka nova većina sa strankama koje će participirati u Skupštini i koje su to stranke te da li ćete vi ostati na funkciji premijera?
Vrijeme je da upravljanje našim kantonom i državom u cjelini preuzmu ljudi koji će zaista iskreno i odgovorno služiti građanima. To je odgovor na sva pitanja. Mislim da smo u ovo kratko vrijeme i na primjeru ove krize i njenog rješavanja, nešto naučili i postavili primjer kako se može sarađivati, raditi i rješavati problemi samo ako smo svi iskreno u tome. A iskren nijet ne poznaje lične računice. Onog trenutka kad sam položio zakletvu pred Skupštinom Unsko-sanskog kantona da ću savjesno raditi u korist svih građana, ja sam iskreno počeo raditi u tom duhu. Nema tu računice – radit ću tri mjeseca, godinu, četiri. Svaki minut mandata ova će Vlada raditi u korist građana.
Vijeće roditelja OŠ “Harmani 1” zatražilo da se zabrani izdavanje smještaja migrantima u blizini školskih objekata.
Na području uže gradske jezgre Bihaća migranti su unajmili veliki broj stanova te se zadržavaju u neposrednoj blizini škola. Roditelji učenika žale se da migranti stoje naslonjeni na ogradu školskog dvorišta te da su zabrinuti za sigurnost djece.
Pratite temu na FORUMU i uključite se u diskusiju sa građanima:
Tim povodom, članovi Vijeća roditelja Osnovne škole “Harmani 1” u Bihaću održali su sastanak, na kojem su zatražili pojačan policijski nadzor tokom nastave. Zatražili su i da se zabrani izdavanje smještaja migrantima u blizini školskih objekata, a zaključke sa sastanka proslijedili su Ministarstvu unutrašnjih poslova Unsko-sanskog kantona, Službi za strance, Poreznoj upravi te Ministarstvu sigurnosti BiH.
– Imamo saznanja da postoji nekoliko lokacija gdje su smješteni ilegalni mirganti. Da li je smještaj ilegalan ili ne, do sada nismo dobili povratnu informaciju. Veliki je broj migranata naslonjenih na ogradu, oko škole, prekoputa školskog dvorišta u privatnim dvorištima. Ja sam ih vidjela tridesetak. Sve je to ono što nama stvara bojazan za našu i za sigurnost naše djece – kazala je Aida Zjakić iz Vijeća roditelja OŠ “Harmani 1”.
Dževad Harbaš, predsjednik Mjesne zajednice Harmani, kaže da je policija utvrdila ko su ljudi koji izdaju privatne objekte migrantima.
– Meni je van pameti da primaju nekoga o kome ne znaju ništa i šta se sutra može desiti – kaže Harbaš.
Pratite temu na FORUMU i uključite se u diskusiju sa građanima:
Na teren je izašla i Kantonalna inspekcija te su izvršene kontrole u dvije smjene sa po tri ekipe. U Bihaću je tokom jednog dana provjereno osam privatnih smještaja, od kojih neki uopće nisu posjedovali dozvolu za rad, dok je jedan objekt u potpunosti zatvoren sa zabranom daljnjeg izdavanja smještaja.
– U centru grada u privatnom smještaju zatekli smo skoro 40 migranata bez ikakvih dokumenata – ističe Sena Družić, glavna kantonalna inspektorica za rad.
Negirali glasine
U MUP-u USK kažu da su na ovom području, radi utvrđivanja stvarnog broja migranata, i ranije tražili saradnju građana te je zatraženo da prijave njihov boravak u privatnim objektima. U Međunarodnoj organizaciji za migracije (IOM) negirali su glasine da oni finansiraju ovakvu vrstu smještaja za migrante.
Zadržavaju se u neposrednoj blizini OŠ “Harmani 1”
Pratite temu na FORUMU i uključite se u diskusiju sa građanima:
U Sudu BiH u toku je ročište o produženju postojećih i određivanju dodatnih mjera zabrane Atifu Dudakoviću i za još 16 pripadnika 5. korpusa koji su optuženi za zločin protiv čovječnosti, piše avaz.ba.
U Sudu BiH u toku je ročište o produženju postojećih i određivanju dodatnih mjera zabrane Atifu Dudakoviću i za još 16 pripadnika 5. korpusa koji su optuženi za zločin protiv čovječnosti.
Tužilaštvo je zatražilo da se Dudakoviću i ostalima produže mjere zabrane sastajanja s određenim osobama, zabrani kontakt sa svjedocima, čak i preko posrednika, zabrani približavanje svjedocima na 100 metara, kao i kontakt s medijima i javna obraćanja.
Zatraženo je i da se Dudakoviću i ostalima odredi zabrana napuštanja mjesta boravišta i putovanja u inozemstvo te da im se oduzmu putne isprave, kao i da im se uvede obaveza da se dva puta sedmično javljaju u policijsku stanicu.
Odbrane većine optuženih nisu se protivile zabrani kontakta sa svjedocima, kojih ima 447, ali je advokatima posebno sporna zabrana napuštanja boravišta, između ostalog, zbog zdravstvenog stanja nekih optuženih, kao i potrebe da se kreću izvan općina prebivališta da bi zaradili za život.
Privredno društvo EuroExpress d.o.o. Banja Luka koje obavlja djelatnost pružanja usluga iz oblasti transporta, poštanskih i kurirskih usluga, raspisuje konkurs za radno mjesto:
Vozač kamiona
Opis radnog mjesta:
obavlja poslove prevoza pošiljki na relaciji centar za distribuciju – centralni magacin – centar za distribuciju
zadužuje/razdužuje pošiljke
redovno pomaže prilikom utovara/istovara pošiljki
odgovaran je za kompletnost i ispravnost dokumentacije za transport pošiljki
ažurno vodi brigu o urednosti i opremljenosti vozila, kontroliše važnost prateće dokumentacije i prijavljuje kvarove i nedostatke
svakodnevno dostavlja uredne izvještaje o obavljenom transportu pošiljki.
Opšti uslovi:
Vozačka dozvola C i E kategorije, SSS – diploma vozača motornih vozila ili ekvivalent, položen državni ispit, najmanje 2 godine radnog iskustva.
Posebne vještine:
Dobro razvijene organizacijske sposobnosti, inicijativnost, ustrajanost, sposobnost prilagođavanja timskom radu, dinamičnost, samoinicijativnost, komunikativnost.
Nudimo Vam:
mogućnost rada u velikoj regionalnoj kompaniji
radni odnos i stimulativna primanja
kontinuirano profesionalno usavršavanje
rad na puno radno vrijeme uz probni rad od 3 – 6 mjeseci
rad u ugodnoj atmosferi
Sve vaše prijave sa CV-jem i popratnim pismom šaljite na posao@euroexpress.ba.
Grad: Bihać Država: Bosna i Hercegovina Datum objave: 30.10.2018. Oglas traje do: 12.11.2018.
Zabrinuto zbog nepoznavanja identiteta migranata i njihovog sve češćeg okupljanja oko školskog objekta, Vijeće roditelja održalo je sastanak i donijelo niz zaljučaka po ovom pitanju
Problem migranata na području USK nije samo njihovo kolektivno zbrinjavanje. Mnogo je onih koji utočište traže u privatnom smještaju, a ovdašnji građani, u namjeri brze zarade, vrlo rado im izlaze u susret .
Takav je slučaj sa mnogim bihaćkim mjesnim zajednicama, kao što su Harmani. Zabrinuti zbog nepoznavanja njihovog identiteta i sve češćeg okupljanja oko školskog objekta , Vijeće roditelja OŠ Harmani 1 održalo je sastanak i donijelo niz zaljučaka po ovom pitanju.
Jedan od njih je zahtjev pojačanog policijskog nadzora od početka do kraja trajanja nastave u školi.
– Imamo saznjanja da su na nekoliko lokacija u blizini škole smješteni migranti. Veliki broj migranata je prisutan u krugu škole, ta brojka se kreće i do trideset, a po izjavama pojedinih roditelja migranti slikaju djevojčice i dječake dok imaju nastavu iz tjelesnog. Migranti rade sve ono što, nama kao roditeljima, stvara strah za sigurnost naše djece i što smatramo neispravnim, kazala je ispred Vijeća roditelja OŠ Harmani 1 Aida Zjakić.
Podsjetimo, u Bihaću i drugim gradovima Krajine trenutno se nalazi više od 5.000 migranata koji čekaju i nadaju se da će u jednom trenutku moći preći granicu i domoći se Evropske unije.
Mustafa Ružnić, premijer Unsko-sanskog kantona i vršilac dužnosti ministra unutrašnjih poslova Unsko-sanskog kantona, sa komesarom policije Mujom Koričićem, održao je jučer radni sastanak sa načelnicima sektora uprava i komandirima policijskih stanica.
Na sastanku je razmatrana aktuelna sigurnosna situacija, s akcentom na dešavanja uzrokovana migrantskom krizom.
– Svi moramo stajati iza svakog čovjeka u policiji. Djelovati svi kao jedan. Građani treba da vjeruju u svoju policiju, a svaki pripadnik MUP-a zaista čini maksimum napora da ostanu na visini zadatka i u ovim kriznim situacijama, kazao je premijer i vd ministar unutrašnjih poslova USK.
Dok se većina migranata u Bihaću već smjestila u centar Bira ili su još u Đačkom domu na Borićima, dobar dio njih pronašao je privatni smještaj.
Obični migranti su siromašni, ali ima i onih ekonomskih, koji plaćaju u prosjeku 10 eura bihaćkim stanodavcima za noćenje, za šta je i ministar Dragan Mektić upozorio da je nezakonito. Ali, ima i onih koji su u najgorem položaju, koji imaju samo jednu deku i ruksak pa tako spavaju ispod mostova, na livadi, u napuštenim vlažnim objektima.
Gadafijevo vrijeme
Jedan od njih je Jasin iz Libije, kojeg smo upoznali ispred supermarketa u Bihaću. Ponizno stoji pored ulaza, pritrči da pomogne nekome da vrati kolica, pa mu daju marku. Duboko nam zahvaljuje na pruženoj čokoladici i počinje svoju tužnu priču. Dolazi iz Libije i već dva mjeseca spava napolju u Bihaću i Velikoj Kladuši. Nema prijatelja, nema porodice sa sobom, a u migrantske kampove izbjegava ulaziti, jer se plaši Afganistanaca i nekih drugih grupica koje pokazuju nasilje spram specifičnih nacionalnosti ili samaca.
– Ja uzmem ovu svoju deku i odem tamo na livadu da spavam, tako mi je bolje, makar bilo hladno, priča nam Jasin.
Uputili smo ga u novi zbirni centar u Biri, za koji nije ni čuo da je otvoren. U Libiji također postoje zbirni centri za migrante koji pristižu iz južne Afrike, kako bi prevalili Sredozemlje ka željenoj Evropi. Nekada ih presretne italijanska obalska straža, pa ih uvede u Italiju, što i žele, a nekada to bude libijska obalska straža koja ih vraća u zbirne centre te zemlje, gdje su uslovi jednako užasni kao što su u Borićima. Pitamo ga zašto bježi.
– Sve je više problema, nesigurnosti, migranti stižu u Libiju koja je u svojim problemima. Nemamo posla, nemamo novaca, nemamo hrane. Gadafi je bio dobar, sve je bilo bolje u njegovo vrijeme, ali je Amerika napravila problem. Nemamo sigurnosti niti dostojnog života u svojoj zemlji, priča nam mladi Libijac.
Iza sebe je ostavio majku i dvojicu mlađe braće, na pomen obitelji počinje da plače. Zatim se žali da je nekoliko puta bezuspješno pokušavao da pređe hrvatsku granicu. Kaže da su ga uhvatili, slomili mu prst i dva mobitela sa kojima je pokušavao pronaći put. Ne želi da se njegov identitet otkrije, pa sa telefonima skriva lice na slici. Pokazuje nam groznu infekciju koju ima iza desnog uha. U lošem je stanju, ali je odlučan da ide dalje. Izbjegava da traži medicinsku pomoć lokalnih vlasti i IOM-a, ako ne bude morao, kaže da se neće ni registrovati u Biri ili Đačkom domu. Plaši se, pošto je musliman, da će i zbog toga imati određenih problema.
Zar je vjera važna?
– Jednom sam stigao gotovo do Italije i uhvatili su me granični policajci. Pitali su me šta sam. Rekao sam musliman elhamdulilah i odmah su počeli drugačije da se odnose prema meni. Ne znam zašto je to važno, ali mi kažu pa zašto nisi kršćanin, lakše bi te primili u Evropi, priča nam Jasin.
Međutim, on je ponosan na svoju vjeru i tradiciju, a na dugom putu za sretnijim životom oslanja se na pomoć od Boga i dobrih ljudi iz Bihaća koji mu daju malo novaca i hrane.
