Za njih je kao i njihove roditelje posebno svečan dan. S novim torbama u novoj odjeći s nestrpljenjem su čekali ulazak u razrede i podjelu knjiga. Početak školske godine zabilježili smo i u bihaćkoj OŠ Gornje Prekounje-Ripač.

Elhana Mušić treći je razred i već dovoljna velika da može sama doći u školu.Veseli se susretu sa svojim razredom. I sami roditelji bilo da već imaju iskustva ili po prvi put s prvaćićem dolaze u školu imaju svoja očekivanja, te je i za njih ovo veliki dan.

Da je današnji dan svojevrsni početak, otkrila nam je i nastavnica razredne nastave Azra Saračević, Već godinama je u prosvjeti, a narednih pet godina će provesti sa učenicima koje je danas dočekala.

OŠ Gornje Prekounje-Ripač, sa svojim područnim školama ove godine pohađaće 680 učenika. Nažalost, kao i ostale škole bilježe manje učenika.

U 2016./17. školskoj godini upisali su svega 42 prvačića.

Uz osnovne škole značajno je manje upisanih i u srednjim školama. Jedina iznimka je srednja Medicinska škola za koju i ove godine vlada veliki interes.

Nova školska godina već je krenula. Iako još nema zvaničnih podataka za ovu, broj učenika iz godine u godinu rapidno se smanjuje, te je tako u posljednjih pet godina njihov broj smanjen za više od 6.000.

Ovaj trend nažalost nezaustavljivo raste, što nameće pitanje – kome će zvono zvoniti u vremenu koje dolazi?

Krajiška hrabrost, organiziranost tokom odbrambeno-oslobodilačke borbe i 5. korpus nešto su posebno o čemu treba stalno pričati. U suprotnom će Bošnjaci, smatra Selmanović, uskoro ispasti zločinci jer druga strana konstantno stvara famu oko svega što se dešavalo

Mirsad Selmanović (65) rodio se u Bihaću. Srednju vojnu školu kopnene vojske JNA završio je 1972. godine u Sarajevu. Nakon završene Vojne akademije kopnene vojske u Beogradu, raspoređen je u garnizon Sarajevo, u tadašnju kasarnu “Maršal Tito”. Polaže i ispite za čin pješadijskog majora, što je bio uvjet za odlazak na komandno-štabnu školu taktike i rodova, a zatim se vraća na službu u Sarajevo. Početkom 1992. godine napušta JNA i vraća se u rodni Bihać, u kojem se uključuje u organizaciju otpora agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Obavljao je dužnosti komandanta 501. brdske brigade 5. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine i načelnika Štaba 5. korpusa. Dva je puta ranjavan. Iz aktivne vojne službe povukao se 1999. godine, a penzioniran je 2008. godine. Autor je knjige Profesija i politika i nedavno objavljene Grabež 1992–1993.

BIHAĆ OKRUŽEN LAŽIMA

Selmanović za Stav govori o čudu zvanom 5. korpus i snazi krajiškog otpora. Uspjeli su uprkos kontinuiranim lažima srpskih vođa koje su plasirane kroz razne medije. “Kod srpske strane sve se zasnivalo na lažima. Ubiju našeg civila i onda te slike šire i prikazuju kao da naši ubijaju njihove civile. Lažima su uvlačili poštene ljude u zločine. Beograd nikad nije znao da su oni izgubili tenk ili izgubili liniju, već su im plasirali drukčiju priču, kako im, tobože, još malo fali da osvoje Bihać, a radili su to samo da bi im Milošević slao novac i oružje. A onda se odjednom dešava to da 5. korpus ARBiH dolazi do Prijedora i tu dolazi do njihovog rasula. Srpski lideri u Bosni i Hercegovini sve su vrijeme lagali svoj narod i pričali mu kako je 5. korpus gotov i onda se mi odjednom pojavljujemo s tenkovima pred Sanom. Oni jednostavno nisu znali šta im se to dešava i dali su se u bijeg, ali mi nismo imali strategije niti politike koja bi nam kod međunarodnih snaga osigurala da možemo nastaviti dalje i osloboditi cjelokupnu teritoriju Bosne i Hercegovine. Nije samo međunarodna zajednica sprečavala napredovanje 5. korpusa već smo i mi sami stali jer nam je trebao predah. Da su ostali korpusi uradili koliko mi, eto ti Bosne. Lično sam čuo Ratka Mladića na presretnutim vezama kako kaže: ‘Gdje je onaj koji je rekao da će sve ovo zaustaviti ako krene po zlu!? Ovdje sve grmi, a ja operativnih rezervi nemam!’ Ja to sve slušam, a ni ja nemam operativnih rezervi”, prisjeća se Mirsad Selmanović uz osmijeh.

Kako laži poštenog čovjeka mogu dovesti u situaciju da počini stravične zločine, Selmanović je ilustrirao kroz slučaj bombardiranja bolnice u ratu, kada je onima koji su upravljali teškim naoružanjem ona predstavljena kao komanda 5. korpusa ARBiH: “Slaviša Sabljić u augustu 1992. godine na Srpskom radiju Bihać, koji je bio smješten u naselju Ripač na samom ulazu u Bihać, govori da je most u Bihaću ukrašen srpskim glavama. Mi ovdje znamo da nije i oni znaju da nije, ali to preuzimaju druge stanice i ta se dezinformacija širi i dolaze razne grupe četnika iz Srbije. Ovdje im namjerno daju pogrešne ciljeve da gađaju, a jedna od meta bila je bihaćka bolnica, za koju su im govorili da je to komanda Korpusa. Ali to je tako kad vam je glavni lider psihijatar, kao što je njima bio Karadžić. Taj iz Niša saznao je da je pucao u bolnicu i neće nikada da svjedoči protiv tih što su mu podvalili taj nelegitimni cilj, jer tim njihovim liderima nije bila cilj vojska, već civili, i po nama su pucali samo zato što smo stajali između njih i naših civila koje su oni željeli tući. To najbolje dokazuje događaj nakon akcije iz jula 1992. godine kada su naši MUP-ovci razvalili njihovu jaku jedinicu koja im je bila rezerva za Grabež. Nakon toga su oni 10. jula u Biljanima kod Ključa strijeljali 260 ljudi, među kojima je bilo djece i staraca. To je vjerovatno bila odmazda za ovo što se prethodno desilo na Grabežu i onda možete iz toga zaključiti da smo mi ratovali protiv vojnika, a oni protiv civila, jer Karadžića nije zanimala ni njegova, a kamoli tuđe vojske.”

Bošnjaci nisu bili zadojeni nacionalizmom, tvrdi Selmanović, jer, u suprotnom, ne bi u Krajini ostao ni kamen na kamenu. Podsjeća da ovdje nije bilo problema ni s HVO-om, već se sarađivalo zbog istih problema, odnosno odbrane Bihaća. Krajiška hrabrost, organiziranost tokom odbrambeno-oslobodilačke borbe i 5. korpus nešto su posebno o čemu treba stalno pričati. U suprotnom će Bošnjaci, smatra Selmanović, uskoro ispasti zločinci jer druga strana konstantno stvara famu oko svega što se dešavalo.

“Mi nismo rušili vjerske objekte. Nismo ubijali ratne zatvorenike i civile, nismo rušili bilo kakve kulturno-historijske objekte. Oni još ne mogu shvatiti činjenicu da je u 5. korpusu bilo vojnika svih nacionalnosti. Moj zamjenik bio je Srbin, ime mu je Aleksandar. Moj načelnik PVO-a bio je Drago Ilić iz Šipova. Personalac u Korpusu i kadrovik za ljudske resurse bio je Slovenac Vladimir Vinčar. Obavještajac je bio Hrvat Marko Šimić, Saša komandir čete. Taj Saša Srbin, a ostali vojnici ‘balije’ i sad jedna zanimljiva anegdota. Jednom oni tamo viču: ‘Bježite, balije!’, a on im uzvraća: ‘Teško vam se, balije, ako počnete bježati!’”, priča Selmanović, ističući da Bošnjaci ni u ratu nisu mrzili: “Asmir Četić iz bihaćkog naselja Hatinac, odslužio JNA 1991. godine. Imao 21 godinu kada je počeo rat i bio je u 2. bataljonu, koji je držao Grabež. Po tom grebenu Asmir Četić ratuje i dejstvuje, a onda, nakon skoro dvije godine ratovanja i srpske mržnje, koja se kontinuirano plasira preko medija i s linija, on se u februaru ženi, a kum mu pravoslavac, kuma katolkinja. To smo ti mi! Nismo mi bili ni nacionalistički, ni šovinistički, ni fašistički nastrojeni.”

BABINE LAŽI, UCJENE I ZLOČINI

Iako su bili neprijatelji, Selmanović podsjeća da su predstavnici SAO Krajine i Bihaćkog okruga sarađivali u trgovinskoj razmjeni. “S obzirom na to da im je Srbija davala sve manje para, oni su počeli šverc i dovlačili su namirnice iz Srbije i prodavali ih nama. Tačka razmjene bila je na Hadžinom Potoku. Martić je ispao budala slušajući Miloševića, Karadžića i Mladića, on je mislio da će SAO Krajina opstati i da će mu oni pomoći. Međutim, to nije bio slučaj. Kada se odvijala operacija ‘Mač’, oni su sve najbolje što je imala SAO Krajina dovukli u Bihać. Front se prostirao od Izačića do Bosanske Bojne. Ne bi oni ni tada pomakli front za tih pet-šest kilometara, ali smo morali ostaviti dio snaga na strani prema Republici Srpskoj, odakle tad nije ni metak ispaljen. Također i akcija ‘Oluja’. Pa mi bismo njih rasuli i prije bismo Hrvata došli do Zadra da nismo morali ostaviti snage na položajima prema Republici Srpskoj. Nismo imali kvalitetnu obavještajnu službu koja bi nam dala informacije o tačnom broju njihovih snaga. Mi smo mislili da Lapačka brigada, koja je bila na ovoj strani prema tadašnjoj SAO Krajini, ima 1.500 ljudi, a ona je imala oko 300-350 ljudi. I sad imaš knjigu Knin je pao u Beogradu. Autor je neki oficir iz bivše SAO Krajine koji piše da se vojska SAO Krajine upetljala u nepotrebne borbe s 5. korpusom i zbog toga izgubila”, naglašava sagovornik Stava.

Patnje i krv naroda Bihaćkog okruga nastojao je iskoristiti Fikret Abdić i oni koji su bili okupljeni oko njega. Sve političke neistomišljenike pokušao je diskreditirati. Svoju paradržavnu tvorevinu “Autonomiju” na političke, vojne i vjerske strukture širio je putem raznih ucjena. Stanovništvo je pridobijao lažnim obećanjima, podmićivanjem i ucjenama. A onda je počelo prikupljanje potpisa za “Autonomiju” pod maskom mira.

“Imaš vojsku, imaš međunarodno priznatu državu, a sve ostale vojske bile su paravojske i praviš neku drugu vojsku, i to s kim? S onima koji su već bili počinili razne zločine i pucaš po onima koji su se sve to vrijeme branili. To je idiot! Pa, narode, de se saberi! Nakon svega, sad biraš takvog čovjeka za načelnika Općine Velika Kladuša! Najveća vojna i borbena snaga u tadašnjem Okrugu nije bila pošteđena Fikretove propagande. Propaganda je bila usmjerena na izazivanje netrpeljivosti među borcima, komandirima i komandantima. Ni 5. korpus nije ostao imun na to. Te 1993. godine nismo mogli ni pretpostaviti da Fikret Abdić želi napraviti vojsku i priključiti se općem grabežu i otimačini s onima koji su već bili puno toga ugrabili i uništili. Brojni Krajišnici, najviše Bošnjaci, na svojim leđima i leđima svojih bližnjih iskusili su bolnu oštricu prevare kladuškog vožda. Imajući u vidu da je to pripremano s Karadžićem i Mladićem, Miloševićem i drugim neprijateljima BiH, onda nije teško zaključiti šta bi se desilo da je većina naroda i vojske prihvatila njegovu izdaju”, prisjeća se Selmanović Abdićeve izdaje Krajine.

ZLOGLASNO UPORIŠTE

Iznad Bihaća postoji topografski objekt Grabež, za koji bi tek rijetki znali da nije bilo rata u Bosni i Hercegovini. Samo ga ime i prirodne karakteristike predodređuju da uvijek nešto grabi, uzima i otima. Iako dotad poznat samo vojnim stručnjacima, sa svim svojim topografskim karakteristikama i nadvisujućim položajem u odnosu na grad Bihać, u ratu je Grabež “opravdao” svoje ime: “Svaki naziv objekta ne bi se uklapao u ono šta se na njemu dešavalo u periodu od 1992. do 1995. godine, a 1993. godine nazvan je ‘zonom sumraka’. Borbe na Grabežu bile su takvog intenziteta da je konstantno i nemilosrdno uzimao ljudske živote i stekao se dojam kako se svo zlo ovog svijeta sručilo upravo na to mjesto. Prvih godina rata srpske snage su s tog brda gađale civile u njihovim dvorištima i niko se nije smio kretati po danu. Tako je bilo sve dok u novembru 1992. godine nismo zauzeli grabeški Greben. To je jedna linija koja se vidi iz grada i odatle više nisu mogli teškim naoružanjem gađati Bihać. Oko toga smo se dosta iskrvili. Cijeli Grabež osvojen je u potpunosti u septembru 1994. godine. Tada je 5. korpus otišao do Kulen‑Vakufa, čime su se stvorili uvjeti da se napreduje dalje. Spojila se neka volja, hrabrost i nešto umijeća. Kad tome dodate dobru organizaciju, desi se to što se tada desilo. Radovan Karadžić je za Grabež govorio: ‘Kad padne Grabež, pala je Republika Srpska.’ U biti, to je vukojebina koja nikome nije trebala, ali je ispalo da je odlična baza za ulazak u Bihać.”

Peti korpus, ističe Mirsad Selmanović, bio je organizirana vojna sila u kojoj nije bilo mahalske vojske po sistemu da svako brani svoje selo. U “Sili nebeskoj”, kako Krajišnici zovu 5. korpus, sve je bilo na visokom nivou organizacije i vojne ozbiljnosti, profesionalizma i stručnosti.

“Znali smo da će mnoge bitke u 1994. godini odlučivati o opstanku Bosne i Hercegovine i njenih patriota. Odlučili smo da istrajemo. U potpunosti smo iskusili mržnju većine bosanskih Srba, kao i onih iz Srbije, prema svemu što nije srpsko. Bespredmetno je negirati spontane reakcije, a posebno smo se plašili prenošenja zaraze te mržnje na nas. Činjenice i realno ponašanje pripadnika 5. korpusa pokazuju da smo u velikoj mjeri uspjeli to spriječiti”, zaključio je.

Pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova u Bihaću uhapsili su osobu inicijala Š.I. (19) zbog sumnje da je izvršio krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga.

Patrola policije je prilikom vršenja službenih poslova, zatekli su lica Š.I. rođen 1998.godine i Š.A. rođen 1994.godine , da bi prilikom legitimisanja lice Š.I odbacilo jednu kutiju cigareta u kojoj se nalazilo više paketića suhe zeljaste materije koja svojim izgledom asocirana na opojnu drogu „ Cannabis sativa L.“.

Daljnji rad na dokumentovanju krivičnog djela „ Neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga“ nastavljaju istražitelji SKP MUP USK-a.

Tehnički fakultet Univerziteta u Bihaću domaćin je praktične radionica u okviru međunarodnog studentskog projekta “Innovation School Sprungbrett” koja je počela sa radom danas, a trajat će do 09. septembra.

U projektu sudjeluje sedam visokoškolskih ustanova iz Švicarske (Fakultet za arhitekturu, građevinarstvo i konstrukcije od drveta Bern i Inženjerski fakultet Neuchatel), Slovenije (Biotehnički fakultet Ljubljana), Srbije (Šumarski fakultet Beograd), Rusije (Tehnička akademija za drvo St. Petersburg), Makedonije (Fakultet za dizajn i obradu drveta Skoplje) i Bosne i Hercegovine (Tehnički fakultet Bihać). Na svim ovim institucijama obrazuju se studenti iz područja prerade i obrade drveta i proizvoda od drveta, a rektor Univerziteta u Bihaću prof.dr. Fadil Islamović ističe da je ovo izvanredna prilika da se spoje teoretska znanja i praktičan rad.

– Ovo je sedma godina projekta “Innovation School Sprungbrett” u kojoj se svake godine organizuju jedna studentska konferencija i dvije studentske radionice u državama učesnicima projekta. Ukupno 28 studenata sa pomenutih fakulteta učestvuje u radu konferencije i radionicama. Sredstva za realizaciju projekta obezbjedila je švicarska fondacija Mercator a već četiri naša studenta, u okviru ovog projekta, završila su master studije u Švicarskoj, ističe dekan Tehničkog fakulteta prof.dr. Atif Hodzic.

Operaciju je lično vodio general VRS Ratko Mladić.

Navodi iz zarobljenih vojnih dokumenata generala VRS Ratka Mladića govore o probijanju linija 5. korpusa i slomu 505. bužimske viteške brigade.

Glavni napadi VRS su uslijedili u ranim jutarnjim satima 4. septembra 1994. godine na pravcu Sip-Radoč.

Peti korpus Armije RBIH je pojačao svoju odbranu na pravcu Sip-Radoč, zatim je uslijedio silovit napad VRS sa svim raspoloživim sredstvima na prve linije odbrane 505. bužimske brigade, međutim 505. bužimska brigada nije popuštala uprkos silovitim napadima VRS.

Komandant 505. bužimske brigade Izet Nanić je odlučio da se izvrši kontranapad 6. septembra taktikom iznenadnog napada.

Ovaj napad je izveden tako što su snage 505. bužimske brigade tajno prošle kroz linije 1. krajiškog korpusa VRS i uspješno sproveli kontra-napad.

Zaustavljena je operacija VRS Breza 94, 5. korpus je zarobio jedan tenk T-55, a jedan uništio. 5. korpus je također, zarobio velike količine topova, minobacača, vojne opreme, municije, zarobljen je i džip Ratka Mladića u kojem su pronađeni vojni dokumenti operacije “Breza 94”.

U ovoj operaciji je lično učestvovao general VRS Ratko Mladić gdje je bio ranjen od strane pripadnika 505. bužimske brigade.

Pridruživanje bi za naš kanton značilo mogućnost povlačenja novih sredstava iz EU fondova.

Hercegovačko-neretvanski i Zapadno-hercegovački kanton su trenutno jedini na području BiH članovi Jadransko jonske euroregije.

Ovo udruženje zajednica i institucija je nastalo prije 12 godina zbog potrebe za stabilizacijom i unapređenjem saradnje i djelovanja na zajedničkim projektima. Tokom posljednje sjednice kojom je predsjedavala Hrvatska, USK je primljen u članstvo.

Uprkos tome što posao zbog kojeg su osnovane „presušuje“, malo koja razmišlja o nekoj vrsti reorganizacije u skladu s obimom posla, tako da će nastaviti da postoje. Neke sebi pokušavaju naći posla i, reklo bi se, opravdati svoje postojanje kroz zakone o javno-privatnom partnerstvu koje su donijeli kantoni.

I u Agenciji za privatizaciju FBiH kažu da su rezultati privatizacije kantonalnih agencija za privatizaciju skoro nikakvi i da skoro nijedna ne može isfinansirati svoj rad od prodaja kapitala u državnim firmama.

U najtežoj situaciji je Agencija za privatizaciju USK, čiji zaposleni su posljednju plaću primili za februar prošle godine, a dug ove agencije je, prema nedavnim podacima, 2,4 miliona KM. Uzroci finansijske dubioze mogli bi se tražiti upravo i u obimu posla koji su imali, odnosno nemogućnosti da se isfinansiraju iz prodaje preduzeća.

Na pitanje o aktivnostima ove agencije, ministar privrede USK Samir Sedić odgovara da su imali privatizaciju – prošle godine. Sa Sedićem smo razgovarali jer nijedan od brojeva Kantonalne agencije za privatizaciju nije u funkciji. On je kazao da Agencija ne može sama sebe isfinansirati i da se razmišlja na koji način riješiti njen pravni status.

Dječiji dodatak već godinama se ne isplaćuje u Hercegovačko-neretvanskom, Livanjskom, Zapadnohercegovačkom, Unsko-sanskom i Posavskom kantonu. U drugim kantonima dodatak se isplaćuje u iznosu od 14 do 33 KM za djecu bez jednog ili oba roditelja, djecu invalida, djecu s ometanim psiho-fizičkim razvojem, porodicama koje imaju dijete oboljelo od karcinoma, šećerne bolesti, leukemije, TVC-a i celijakije, kao i porodicama u kojima je jedan od članova korisnik stalne novčane pomoći.

Automobil luksuz

Dječiji dodatak u Kantonu Sarajevo iznosi 33 KM, a uvećani dodatak za djecu 49,50 KM. Pravo na dodatak imaju one porodice čiji prihod po članu domaćinstva ne prelaze 120 KM. Međutim, bez novčane pomoći svaki mjesec ostaju ona djeca čiji roditelji su vlasnici automobila, osim ako je riječ o roditeljima s invaliditetom.

“Pored automobila, dodatak na djecu ne mogu ostvariti ni porodice u kojima je jedan od članova domaćinstva vlasnik preduzeća, samostalne radnje ili ima registriranu dopunsku djelatnost. Posjedovanje stana, kuće ili vikendice ne utječe na ostvarivanje prava na dječiji dodatak”, kazala nam je Mirsada Dedić iz Ministarstva za rad, socijalnu politiku, raseljene osobe i izbjeglice KS.

U ostalim kantonima, zbog manje prosječne plaće, manji su i mjesečni dječiji dodaci, ali na automobil se ne gleda kao na luksuz zbog kojeg djeca i roditelji gube pravo na dodatak.

Djeci u Zeničko-dobojskom kantonu, čiji roditelji ispunjavaju uslove, isplaćuje se dodatak u iznosu od 14,60 KM, dok djeca bez oba ili jednog roditelja, bolesna djeca ili porodice u kojima dijete ili jedan od roditelja imaju najmanje 60 posto oštećenje organizma, primaju dodatak od 21,90 KM.

“Roditelji ili staratelji mogu ostvariti pravo ukoliko neposredno brinu o djetetu i ako im mjesečni prihodi po članu domaćinstva ne prelaze 109,50 KM”, rekli su nam iz Ministarstva za rad, socijalnu politiku i izbjeglice ZDK.

Neuređen sistem

Kako saznajemo, nadležni u Tuzlanskom kantonu također su razmatrali uvođenje novih mjera za ostvarivanje prava na dječiji doplatak prema kojima bi posjedovanje automobila bila prepreka djeci i roditeljima.

“Postoje razne inicijative kako eliminisati određene kategorije. Ali, nekad je i auto potreba i nije luksuz. Zato nismo prihvatili taj prijedlog. Teško je kada živimo u sistemu u kojem imovinski odnosi nisu regulisani, kada često ništa nije na osobama koje žive u određenom domaćinstvu. Postoje ideje da na neki način sredstva dođu do najugroženijih kategorija, ali mnogo toga je neuređeno i teško je zavesti red samo u jednoj oblasti”, govore nam iz Ministarstva za rad, socijalnu politiku i izbjeglice TK.

Inače, u TK dječiji dodatak iznosi 20 KM za djecu čiji roditelji ispunjavaju uslove, 40 KM za porodice s troje ili više djece te 50 KM za djecu s poteškoćama u razvoju. Djeci do 15 godina u Bosansko-podrinjskom kantonu isplaćuje se dodatak od 29 KM, u Srednjobosanskom 30 KM te u RS-u 35 KM. Najveći dodatak imaju mališani u Brčko distriktu, blizu 80 KM po djetetu.

Prema Zakonu o zaštiti porodica s djecom, naknada za dječiji dodatak utvrđuje se u iznosu od 10 posto od prosječne plaće te 30 posto za osobe s invaliditetom. Međutim, zbog manjka sredstava u budžetu, svi kantoni su umanjili dodatke za 50 posto i više. S druge strane, procedure i papirologija koja je potrebna prilikom ostvarivanja prava na doplatak je dugotrajna i iscrpljujuća.

Ukoliko bi nadležni poštivali zakonske propise, roditelji u BiH možda bi i mogli uživati u skromnoj socijalnoj pomoći. Međutim, u neuređenom sistemu doplatak često ne ode u prave ruke ili ne može pokriti ni osnovne mjesečne potrebe djece.

Najveći razlog zašto se građani nisu kupali na ovoj lokaciji jeste kanalizaciona cijev koja izlazi u rijeku Unu u neposrednoj blizini kupališta.

Taj problem trebao je biti riješen realizacijom tzv. KFW projekta, pa su mještani mjesne zajednice Hatinac odlučili da skromnim sredstvima i vlastitim trudom „osvježe i ožive“ kupalište „Hatinac“, ali i da posluže kao primjer drugima.

Međutim, kako kažu, nekoliko dana ranije primjetili su da iz pomenute cjevi i dalje izlaze fekalne, a ne samo oborinske vode, posebno za vrijeme padavina. To su prijavili nadležnima, te su uposlenici JP Vodovod, zajedno sa Jedinicom za implementaciju KFW projekta, izašli na lice mjesta i ustvrdili da se radi o posljedici nestručnog priključenja pojedinih domaćinstava na kanalizacionu mrežu, odnosno pretpostavlja se da su neki građani nakon izvođenja radova samoinicjativno vršili priključenja na mrežu gdje su svoju kanalizaciju, umjesto na feklani, spojili na oborinski vod koji vodi u rijeku Unu.

Da li su za ovu situaciju stvarno odgovorni nesavjesni građani ili izvođač radova i slab nadzor, saznat ćemo u narednom periodu.

Iako je radijska i televizijska kampanja na tu temu u toku, ovo je još jedna prilika da se pozovu građani da se priključe na kanalizacionu mrežu, ali legalnim putem, uz pomoć stručnih lica koja su za to zadužena.