Bosna i Hercegovina nije srpska, niti hrvatska, niti bošnjačka, ona pripada svima te, stoga, svi moraju biti ravnopravni, a političari u BiH to moraju shvatiti da bi građanima pružili bolju budućnost, kazala je danas bivša poslanica u Evropskom parlamentu i dugogodišnja predsjednica Komisije za jugoistočnu Evropu u Evropskom parlamentu Doris Pack.
Stoga će, kako je rekla, međunarodna konferencija o temi “BiH: Korak do statusa zemlje kandidata – Možemo li ubrzati proces?” biti odlična prilika za razmjene ideja i prijedloga koji će pomoći BiH da ubrza svoj put ka Evropskoj uniji (EU).
Kako je najavljeno na današnjoj press-konferenciji u Sarajevu, ovu trodnevnu međunarodnu konferenciju koja će biti održana u Bihaću od 19. do 21. maja organizira Panevropska unija BiH.
Tokom konferencije više od stotinu sudionika govorit će o trenutnoj situaciji u BiH, regiji i cijeloj Evropi, integracionim izazovima te ispunjavanju uvjeta za kandidatski status BiH.
Pack je istakla činjenicu da BiH još nije članica EU mogu promijeniti samo bosanskohercegovački političari, jer se unutrašnji problemi mogu rješavati samo unutar zemlje.
– Tri naroda u BiH moraju zajednički raditi na tom problemu kako bi BiH pristupila EU – naglasila je.
Članica Predsjedništva Panevropske unije BiH Jasmina Pašalić kazala je nešto više o Panevropskoj uniji BiH te podsjetila da je formirana 1994. godine.
Od tada pa do danas, kako je istakla, ova organizacija usmjerava svoje aktivnosti ka promociji BiH u međunarodnim okvirima kao evropske zemlje koja, ipak, nije institucionalno vezana za EU.
Također je istakla da je Panevropska unije dala značajan doprinos reformama i promjeni političke atmosfere u BiH, koji se ogleda kroz upućivanje apela državnim institucijama da brže donose i usvajaju reforme neophodne za ulazak BiH u EU te stvaranja osnove za BiH kao funkcionalne i efikasne države.
Kazala je da svaka godišnja konferencija završi donošenjem deklaracije koja uvijek identificira nešto novo, odnosno potrebe BiH za promjenama da bi što brže i efikasnije krenula ka statusu zemlje kandidata.
Direktor predstavništva Fondacije “Konrad Adenauer” u Sarajevu, glavnog partnera konferencije, Karsten Dummel konstatovao je da je potrebno imati političku volju da bi se “izravnao put BiH ka EU”.
– Nekada je ta politička volja jača izvana, nego unutar zemlje. Zbog toga je naš zadatak ujediniti sve pozitivne snage i ići naprijed – zaključio je.
Savjetnik predsjednika Panevropske unije BiH Haris Ćutahija najavio je da će tokom konferencije u Bihaću biti održana tri panela te da će neki od govornika biti i predsjednik Međunarodne panevropske unije Alain Terrenoire, potpredsjednici Federacije BiH (FBiH) Melika Mahmutbegović i Milan Dunović, šef Delegacije EU u BiH i specijalni predstavnik EU ambasador Lars-Gunnar Wigemark te zastupnik u Evropskom parlamentu Tonino Picula.
Priču iz Krajine, koja se počela širiti društvenom mrežom Facebook, odlučili smo podijeliti i s našim čitaocima u nadi da ćemo jednom dječaku vratiti osmijeh na lice.
Ne znamo kako se zove, ali ima 10 godina, sa Johovice je, i ako ste prolazili ovim naseljem u Velikoj Kladuši, vjerovatno ste ga zapazili kraj ceste s lopatom u ruci. Da, dobro ste pročitali. Lopatom. Jer, kako je rekao našem čitaocu Edinu Zarifoviću, koji se zaustavio i pričao s dječakom, ovo dijete popravljanjem puta zarađuje novac za život.
Pa, eto, ako i vas put nanese u pravcu Johovice i ugledate plavokosog dječaka kojem ne znamo ime kako drži lopatu i popravlja put, stanite, popričajte s njim pa onda sami odlučite želite li mu pomoći ili ne.
Jer, dok njegovi vršnjaci provode vrijeme za kompjuterom, ili u igri s drugom djecom, jedu slatkiše, imaju bezbrižno djetinjstvo i jedva podignu i kašiku sa stola, neka djeca imala su manje sreće i u ranim godinama saznaju šta znači rad, šta znači raditi da bi mogao preživjeti.
Bakir Izetbegović ranije je izjavio da je imao nekoliko prijetnji smrću od kako je na poziciji člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda. Gostujući u Pressingu, Izetbegović je prvi put konkretno govorio o ovome. Podsjećamo, Izetbegović je ranije kazao da je imao 30-ak prijetnji, od kojih je nekoliko bilo smrću.
Izetbegović nije prijavio niti jednu prijetnju – ali je kazao da su njemu prijavljene.
“Agencija mi je prijavila. Nisam ja prijavio. Ova koja se bavi mojom sigurnošću. Da mi je zaprijetio čovjek iz Bihaća. Da su mu ušli u prostorije, našli bombe i tako dalje”, kazao je Izetbegović – pa nastavio:
“Da mi je čovjek sa Pala prijetio da će me upucati snajperom. Jer mu je sin poginuo u ratu. Da su ga zatim legitimisali 50 metara od moje kuće. Došao s Pala. Nisam ja te ljude legitimisao nego oni koji se bave mojom sigurnošću i prijavili mi tu stvar”, kazao je Izetbegović za N1.
Institucija mu je to prijavila, kaže – odnosno Direkcija za koordinaciju policijskih tijela, gdje su pomenuli da je bila 31 prijetnja, od kojih su nekoliko njih bile vrlo ozbiljno.
Kazao je da nije želio prijavljivati i problematizirati nešto “što se nigdje u svijetu ne problematizira”.
“Ako moja žena može stradati zato što sam ja član Predsjedništva, ja ću se pobrinuti da je zaštitim”, kazao je Izetbegović.
“Nigdje na svijetu nemate slučaj da supruga predsjednika nije zaštićena, nisam ja znao da kod nas nije to tako”, kazao je Izetbegović – odgovarajući i na pitanje o aferi “službeni automobil”, nakon kojeg su i otkriveni ovi detalji o prijetnjama Bakiru Izetbegoviću.
Federalni ministar poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva Šemsudin Dedić na početku tematske sjednice Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine o stanju u poljoprivredi FBiH je kazao da pritisak na resorno ministarstvo vrše oni koji su godinama koristili poticaje, a na to nisu imali pravo.
Istakao je da su poticaji jedan od problema u poljoprivredi, zbog neuređenosti koja je naslijeđena, naglašavajući da su poticaji postali socijalna, a ne razvojna komponenta.
“U poljoprivredu ulaze mnogi zbog poticajnih sredstava”, naglasio je Dedić te dodao da su oko 2.500 obrtnika i pravnih osoba korisnici poticaja, i 12.000 fizičkih osoba.
Federalna porezna uprava je dostavila podatke da je među 12.000 fizičkih osoba 2.000 korisnika koji su zaposleni u raznim državnim službama, 2.500 penzionera te 450 korisnika socijalne pomoći.
“Struktura korištenja poticajnih sredstava nije dobra, u tome je problem”, naglasio je Dedić.
Govoreći o naslijeđenim problemima u resornom ministarstvu kazao je da su 48,3 miliona KM obaveza koje je Ministarstvo, u dogovoru s Vladom FBiH, stavilo u proceduru revizije.
Revizijom je, između ostalog, do sada, poništeno sedam miliona KM rješenja zbog raznih nepravilnosti, izrečeno je 77 zabrana korisnicima poticaja, a Vlada FBiH je poništila 68 rješenja po pravu nadzora.
“Izdali smo 53 rješenja o povratu sredstava čime je 200.000 KM vraćeno u budžet Federacije BiH”, rekao je Dedić.
Tematska sjednica Predstavničkog doma PFBiH o stanju u poljoprivredi u FBiH, po riječima poslanice Azre Hadžić, iz Saveza za bolju budućnost BiH, inicirana je iz redova te stranke radi razmatranja problema u poljoprivrednom sektoru.
Ministar za borce u Vladi USK-a Dževad Malkoč najavio je održavanje javne rasprave u maju
U Unsko-sanskom kantonu postoje 133 boračka udruženja i paradoksalna je činjenica da sva zagovaraju ukidanje brojnih udruženja i formiranje krovne organizacije. O tome, ali i o ostalim pitanjima koja ih muče, borci će moći reći svoje na javnoj raspravi. Kako je najavio ministar za borce u Vladi USK-a Dževad Malkoč, javna rasprava održava se u maju, i to o nacrtu zakona o boračkim udruženjima od posebnog interesa za BiH.
Jednokratne pomoći
Boračke populacije zbog brojnosti udruženja nisu u koordinaciji, neuređene prilike pogoršavaju situaciju u kojoj se borci nalaze.
– Zakonom o fondacijama i udruženjima tri čovjeka mogu osnovati bilo koje udruženje, pa, između ostalog, i boračko. Nadam se da će i nacrt zakona o boračkim udruženjima konačno regulirati da imamo jedno krovno boračko udruženje za opći interes boračke populacije, kaže ministar Malkoč.
Druga strana medalje, boračkog pitanja je da još postoji mnogo ratnih veterana koji se ni 22 godine od rata nisu snašli, žive u siromaštvu i predstavljaju rizičnu grupu onih koji pate od PTSP-a. Policija Unsko-sanskog kantona je nedavno u posljednji čas zaustavila jednog borca koji se pokušao spaliti. Na osnovu obavještajnih saznanja, pretresli su ga i pronašli uz njega flašu sa benzinom. Odmah je upućen u Kantonalnu bolnicu radi pružanja pomoći. Društvo nije bezosjećajno spram ovakvih slučajeva, a Vlada Kantona je donijela odluku da se pruži jednokratna pomoć od 2.000 KM jednom ratnom veteranu koji je u teškoj ekonomskoj situaciji, a koji je nedavno ponovo postao otac. Ali, za većinu siromašnih boraca se ni ne zna, razlozi su što ne postoji jedinstveni registar boraca, uz to što oni obično trpe do zadnjeg. Ratni vojni invalidi iz Unsko-sanskog kantona također trpe, ali oni su barem malo bolje organizovani. Tako su se prošlog mjeseca dovezli u kolicima u Skupštinu Unsko-sanskog kantona, samo da poslanicima kažu da više ne žele da trpe neljudske uslove pod kojima nabavljaju i obnavljaju protetiku.
Za njih se nabavljaju pelene, zavoji i čarape najslabijeg kvaliteta, nakon čega im se ponovo otvaraju rane. Također, kada mijenjaju proteze, njihove stare bivaju uništene na licu mjesta iako bi invalidi mogli imati koristi od starih proteza, barem privremeno u slučaju ako su im nove na popravku. No, uvijek se stiče dojam da su borci samo kolateral biznisu koji ne smije stati. U Bihaću je održana i redovna godišnja skupština RVI. Osvrnuli su se na ove probleme, uz obećanje nadležnih da će putem Zavoda zdravstvenog osiguranja riješiti sve probleme nabavke ortopedskih pomagala. Iz RVI-ja USK-a su stava da podržavaju stvaranje i objavu jedinstvenog registra branitelja, te smanjenja broja boračkih udruženja. Ali, njima smeta i to što je Unsko-sanski kanton jedini u Federaciji BiH gdje su odjeljenja za boračku zaštitu pod ingerencijom kantonalnog Ministarstva za boračka pitanja, a ne općina i gradova, što im dodatno otežava ostvarivanje prava koja proističu iz Zakona o dopunskim pravima boraca.
Koliko nas ima?
Pripadnici Petoga korpusa Armije RBIH, okupljeni u Udruženju Zaboravljeni branioci, bili su aktivni, pa su organizovali mirnu šetnju gradskim ulicama. Zaustavili su se pred zgradom kantonalnog Ministarstva za pitanja boraca i ratnih vojnih invalida. Podsjetili su ministra Dževada Malkoča da borci u Federaciji BiH nemaju borački dodatak, dok borci u Republici Srpskoj taj dodatak imaju. Zar za 22 godine nije bilo vremena da se to riješi, pitao je borac Muharem Pašalić iz Bosanske Krupe. To ih opet vraća na problem s jedinstvenim registrom boraca, jer država nije u mogućnosti pružiti minimum prava borcima dok barata sa cifrom od 500.000 učesnika rata. Čak i njihova reducirana procjena, da je boraca bilo duplo manje, ne nailazi na odobravanje u ovoj populaciji. Bilo nas je, kažu, manje i od toga. Kraj aprila i početak maja probudio je borce u Krajini, čak su i nosioci najvećeg ratnog priznanja Zlatni ljiljan zasjedali. Ono što ljiljanima naročito smeta, pa su digli svoj glas, jeste nedosljedna primjena Zakona o pravima boraca.
– U pravilu, djeca iz redova boračkih populacija trebala bi imati prednost pri zapošljavanju nakon što su institucije morale prilagoditi pravilnike prema Zakonu. U praksi to nije tako, zaključeno je na Skupštini zlatnih ljiljana.
Primjedbi na primjenu zakona ne nedostaje, potrebe za jedinstvenim registrom i zakonom o boračkim udruženjima su velike, želje demobilisanih boraca, zlatnih ljiljana, ratnih vojnih invalida su iste. Aktivnosti boračkih grupa sve je više, pa je realno očekivati da će ova godina biti u znaku borbe za njihova prava.
U organizaciji Unskih smaragda, Nacionalnog parka Una danas je sedmu godinu za redom, održana centralna manifestacija obilježavanja 17. maja – Dana rijeke Une. Ovogodišnjoj proslavi u eko selu Natura Art u bihaćkom naselju Lohovo, pored aktivista Unskih smaragda, prisustvovali su učenici OŠ Kulen Vakuf-Orašac, članovi Crvenog križa Bihać, te brojne osobe iz javnog života grada Bihaća.
Obilježavanju Dana rijeke Une prisustvovao je i Davor Župa, predsjedavajući Gradskog vijeća Bihać, koji je čestitajući Unskim smaragdima i uposlenicima NP Una dan rijeke Une, kazao da se danas prisjećamo i Boška Marjanovića, osnivača Unskih smaragda i čovjeka koji je pokazao kako se bori za rijeku Unu.
“Mi u gradskoj upravi podržavamo sve aktivnosti koje za cilj imaju zaštitu rijeke Une. To podrazumijeva i inicijativu oko proglašenja parka prirode uzvodno od zone NP Una prema Bihaću i dalje kroz kanjon prema Bosanskoj Krupi. Svaka aktivnost koja za rezultat ima zaštitu Une i razvoj turizma za grad Bihać je itekako važna, a potvrda tome jeste i skori završetak projeka izgradnje kanalizacionog sistema za otpadne i oborinske vode zahvaljujući kojem će rijeka Una biti još čišća” -kazao je predsjedavajući Župa.
U svojim obraćanjima Mejasa Dupanović, predsjednica Unskih smaragda i Amarildo Mulić, direktor NP Una, kazali su da su Bišćani pokazali veliko zajedništvo kada je u pitanju očuvanje rijeke Une i jasno poslali poruku protivljenju gradnji hidrocentrala na Uni i njenim pritokama.
“Rijeka Una nije samo prirodna ljepota Bihaća, USK-a i Bosne i Hercegovine, već je ona evropska i svjetska atrakcija i jedinstvena rijeka koja cijelim svojim tokom daje život gradovima i naseljima kroz koja protiče i zato je ona za nas u pravom smislu riječi život“- kazao je u svom obraćanju Amarildo Mulić, direktor NP Una.
U okviru ovogodišnjeg obilježavanja 17. maja – Dana rijeke Une održan je i ekološki sat o rijeci, a potom je uslijedilo već tradicionalno druženje svih učesnika i organizatora.
Na današnji dan navršava se tačno 25 godina od kada je specijalna inženjerijska jedinica bivše JNA digla u vazduh jednu od najskupljih investicija bivše JNA čija je gradnja trajala skoro 10 godina i koja je predstavljala jedan od građevinskih simbola bivše SFRJ u koji je uloženo 8 milijardi dolara.Priča o nastanku aerodroma “Željava” krenula je daleke 1954. godine kada je vazduhoplovna vojna delegacija, koju je predvodio tadašnji komandant RV i PVO general Zdenko Ulepič bila u poseti RV Švedske. Tada je jugoslovenska vojna delegacija posetila jedan podzemni objekat za smeštaj aviona i jednu podzemnu fabriku naoružanja. Tom prilikom sa švedskim stručnjacima je vođen razgovor o izgradnji ovog objekta i njegovoj zaštiti od napada klasičnim i nuklearnim naoružanjem.https://www.youtube.com/watch?v=wKvUQ1qxyTo
Po povratku delegacije odlučeno je da se jedan sličan objekat izgradi u Jugoslaviji. Formirana je komisija 1955. godine koja je imala zadatak da razmotri taktičko tehničke zahteve budućeg takvog objekta, i izradi programsku dokumentaciju takve buduće građevine. Za glavnog i vodećeg projektanta u Birou za specijalno projektovanje Građevinske uprave JNA izabran je pukovnik diplomirani inženjer Dragoslav Sobotka.
Pogodna lokacija koja je izabrana kao najbezbednija nalazila se u blizini Bihaća podno padina planine Plješivice na nadmorskoj visini od 330 metara iznad nivoa mora i na platou dužine 15 i širine 5 km. Tamo je odmah poslata vojna meteorološka stanica koja je pune dve godine pručavala mirkoklimu. Gradnja objekta je počela 1958 godine. Tokom gradnje raseljena su dva sela: Veliki i Mali Baljevac, delimično Željava i zaseok Vučjak, a put koji je tuda prolazio je izmešten.
JNA je platila meštanima sve troškove eksproprijacije.
https://www.youtube.com/watch?v=BwN7x-wyPe4
Aerodrom Željava inače je izgrađen na graničnom prostoru između Hrvatske i BiH na visoravni koja je sa jugozapada omeđena planinom Plješivicom ( 1620 metara), a sa ostalih strana kraškim poljima. Objekat je bio lociran u podnožju planine Plješivice na istočnoj padini ka Bihaću. Na vrhu planine bio je postavljen radar koji je mogao da pokrije pola Balkana.
Podzemni objekat prema planu izgradnje bio je predviđen za smeštaj dve do tri pojačane eskadrile lovačkih aviona, sa prostorijama za komandu, pilote, vazduhoplovno-tehničku službu, vazduhoplovno-tehnička sredstva, municiju, gorivo, tehničku i pijaću vodu. Aerodrom je imao ukupno pet poletno-sletnih staza i četiri ulaza u podzemne objekte. Interesantno je da je da je tokom izgradnje JNA zahtevala izgradnju još tri dodatna objekta za smeštaj povećanog broja aviona jačine jednog lovačko-avijacijskog puka sastava 3-5 eskadrila i smeštaj kompletnog osoblja, za dugotrajni boravak u uslovima klasičnog i nukelarnog rata.
Tokom izgradnje JNA je angažoval i speologe za snimanje špilja i njihovo premošćavanje specijalnim konstrukcijama od armiranog betona. Tri glavne podzemne galerije za smeštaj 58 aviona bile su povezane u približnom obliku slova M s tim da je srednji krak bio produžen i u njemu su se nalazile prostorije za pregled i opravku aviona. Ukupna dužina podzemnih tunela iznosila je 3500 metara.
Kompletan objekat dobio je četiri ulaza-izlaza, gde se srednji koristio za ulaz aviona i ljudstva, a preostala tri koristili su se za izlaz aviona.Razmak između ulaza-izlaza projektovani su tako da je istovremeno sprečeno uništenje dva ulaza-izlaza. Svi su rulnim stazama povezani bili sa dve glavne poletno-sletne staze.Sistemom liftova ukopanih duboku u unutrašnjosti dolazilo se do komandnog centra iz koga se rukovodilo letenjem.
Aerodrom je bio izgrađen da primi tada najmoderniji lovac JNA MiG -21 u svim verzijama. Odmah posle sletanja aviona, migovi su unutar objekta razmeštani elektroakumulatorskim tegljačima, a izavan objekta kretali su se na sopstveni pogon. Startovanje i poletanje direktno iz objekta nije bilo moguće, jer za veliki broj aviona nije postojala mogućnost adekvatne ventilacije.
Inače ulazi u planinu su bili profilisani u obliku čeone projekcije aviona da bi se sveli na najminimalniju meru. Predviđeni životni uslovi za neometano korišćenje aerodroma sa potpunom autonomijom iznosili su 30 dana. Objekat je imao i autonomnu vodovodnu i kanalizacionu mrežu, dve rezervne dizel-električlne centrale jedna od 1000 kVA a druga 625kVA, skaldišta, goriva, rezervnih delova, ubojnih sredstava, porstor za dekontaminaciju aviona, postojali su šahtovi za otpadni vazduh i za izduvne gasove agregata.. Prosotrije unutar objekta bile su povezane sa 56 teških pancirnih vrata. Interesantno je da je za skladište goriva unutar objekta bio primenjen ” akva sistrem” specijalno testiran u Institut Jaroslav Černi tj skaldištenje mlaznog goriva na vodenom jastuku u 5 cilindričnih čeličnih rezervoara svaki kapaciteta po 100 tona goriva.
Objekat je bio zaštićen od napada svih konvencionalnih borbenih sredstava i prizemne nuklearne eksplozije jačine 20kT.
Aerodrom Željeva inače koga su piloti zvali Bihać bio je među pilotima poznat i kao Rupa, a u JNA nosio je kodno ime Klek 505. Gradnja je završena 1968. godine kada ga je predsednik Jugoslavije otvorio i svečano pustio u rad. Razlog duge gradnje nalazio se u nedostatku finansijskih sredstava.
OVAKO JE AERODROM DIGNUT U VAZDUH
Svoj kraj aerodrom je doživeo 32 godine od svečanog otvaranja. U subotu rano ujutro 16.maja 1992 godine u 5.20 sati specijalna inženjerijska jedinica JNA u blizini strelišta odjeknula je prva jaka eksplozija, u pet minuta do šest začula se serija eksplozija na pistama i svih pet pisti dignuto je u vazduh.
Eksploziv je aktiviran u specijalnim komorama postavljenim tačno na određenim mestima duž piste, stajanki i drugim vitalnim tačkama aerodroma. Naime komore za smeštaj eksploziva postojale su još od ranije, kopane su u obliku tunela koji su se koso, a onda vertikalno spuštali u dubinu ispod svake piste. U 6.47 sati začula se jaka eksplozija uz potpmulu grmljavinu sa kojom su sva četiri ulaza u podzemne hangare bili zarušeni.
Trinaest minuta pre osam sati sam Bihać zatresao se od stravične eksplozije, a sa obrnaka Plješivice digao se u vazduh plamen i dim, kao da je u pitanju kataklizma. Postoje neproverene priča da je serija eksplozija izazvalo tektonski poromećaj kao da je u pitanju zemljotres snage 9 po Merkalijevoj skali, sa ovom poslednjom eksplozijom cela vazduhoplovna baza je bila onesposobljena. Čuvena vojna baza u kojoj je bio prestiž boraviti, a kamoli raditi je uništena sa 56 tona eksploziva. Jezive detonacije progutale su aerodrom u kome je nekada radilo i boravilo oko 2000 pilota, aviomehaničara, tehničara, vojnika. Jedino nije bila uništena radarska stanica na vrhu Plješivice.
Inače tokom rata sam aerodrom je bio linija razdvajanja izmešu 15. ličkog korpusa i 5. korpusa Armije BiH
(KURIR, Srbija, Andrej Mlakar/Foto printscren Youtube)
Od ranih jutarnjih časova više desetina ljudi, većinom mladih, stoji u redu ispred zgrade “Ekvator”, u kojoj se na drugom spratu nalazi Konzularna kancelarija Ambasade Slovenije u BiH i čeka vize.
“Dolazim već četvrti put pred Konzulat i ne pamtim ovakvu gužvu. Vozač sam i radio sam ovdje godinu i po. Pokušavao sam srediti papire za Njemačku i nisam uspio, ali uspio sam pronaći poslodavca u Sloveniji”, priča dvadesetosmogodišnjak iz Bihaća koji kao razloge svog odlaska navodi veću platu i bolje uslove rada.
Dodaje da za razloge zašto odlazi treba da pitamo vlast koja ne reaguje na sve veći odlazak stanovništva.
M.I. iz Cazina već sedam godina živi u Sloveniji i radi kao vozač. Kaže da nisu traženi samo šoferi, već i druga zanimanja poput zidara, armirača, varilaca, molera. Pred Konzulatom čeka svoju suprugu, kojoj je odobren boravak po osnovu spajanja porodice. Termina za zakazivanje nema, kaže, dođeš, poraniš, stojiš i čekaš. Problem je što kancelarija radi tri dana sedmično i to samo tri sata, od devet do 12 časova.
Mnogi prolaznici se zaustavljaju i na prvi pogled pomisle da su redovi zbog banke, koja posluje u istoj zgradi, ali odlaze zabrinutih pogleda kada dobiju odgovor da je u pitanju čekanje na slovenačku vizu i odlazak iz BiH.
U slovenačkom konzulatu u Banjaluci su nam potvrdili da je broj zainteresovanih porastao za oko 20 odsto u odnosu na prošlu godinu.
Ističu da obrada jednog zahtjeva za boravak, na osnovu zaposlenja ili spajanja porodice, traje maksimalno 30 minuta, ako je dokumentacija uredna. Dešava se često, kako objašnjavaju, da dokumenti nisu potpuni, te da najčešće nedostaje osiguranje ili, pak, papiri koji nisu prevedeni na slovenački jezik.
“Većina njih su pronašli poslodavce i predali su zahtjev u Sloveniji pa dolaze ovdje zbog otisaka prstiju. Svi zahtjevi koje mi primimo od državljana BiH se šalju na odlučivanje u Sloveniju”, navode u Konzulatu.
Ističu da po njihovim slobodnim procjenama najčešće odobrenje dobijaju građevinci, varioci i šoferi.
Iako je rok za uplatu premije zdravstvenog osiguranja bio 30. april, u Zavodu zdravstvenog osiguranja su odlučili da produže rok.
U USK produžen je rok za uplatu premije zdravstvenog osiguranja od 19. maja do 4. juna a na osnovu iskazane potrebe građana koji nisu na vrijeme izvršili uplatu. Inače kontinuitet uplata je na nivou i na godišnjoj osnovi iznosi oko 3 miliona maraka.
Iako je rok za uplatu premije zdravstvenog osiguranja bio 30. april, u Zavodu zdravstvenog osiguranja su odlučili da produže rok. Tako građani premiju koja iznosi 20 KM mogu uplatiti od 19. maja do 4. juna. Kao razlog za ovakvu odluku u Zavodu navode činjenicu da je zadnji dan za uplatu premije bio vikend pred prvomajske praznike tako da dosta građana nije izvršilo uplatu.
Premija traje jednu kalendarsku godinu bez obzira na mjesec u kojem je uplaćena. Koristi od premije su mnogostruke, ističu u Zavodu i podsjećaju da su na listi 124 usluge koje su besplatne za uplatioce.
Djeca koja su rođena poslije roka određenog za uplatu, a osigurana su preko zaposlenog roditelja, podliježu plaćanju. Plaćanja su oslobođene brojne kategorije stanovništva i po tom osnovu potraživanja Zavoda od Vlade USK na godišnjem nivou iznose oko milion KM. Među njima su RVI sa određenim postotkom invaliditeta, oboljeli od malignih oboljenja, osobe koju su izvršile transplantaciju organa, duševni bolesnici, predškolska i školska djeca te stariji od 65 godina života koji su osigurani preko Centra za socijalni rad.
