Na poljoprivrednom dobru Almina Dupanovića u Orašcu, usljed puknuća vodovodne cijevi, velika količina vode poplavila je zasade jagodičastog voća.
Dok su ostali slavili dolazak Nove godine, Almin se u kasnim večernjim satima borio sa vodom, koja je u kubicima istjecala iz šahta i plavila poljoprivredno zemljište.
Na površini od tri dunuma Almin je zasadio nekoliko vrsta jagodičastog voća. Voda i niske temperature sigurno će smanjiti prinose, kaže.
U parcelu od tri dunuma Almin je ove godine uložio blizu 9.000 KM i nada se da naredne godine, kada očekuje prve plodove, ipak neće imati gubitke, piše RTVUSK.
Bosna i Hercegovina je poznata u regionu po tradicionalnim kulinarskim bogatstvima, među kojima posebno mjesto zauzimaju slatkiši i poslastice.
Gastronomskom ponudom BiH uglavnom dominiraju adaptirane izvedbe orijentalnih slatkiša, koji bez konkurencije, uglavnom bivaju neporaženi više stotina godina. Uglavnom… je ključna riječ.
Olga Sadovaja porijeklom iz Moldavije, jedna je od najpoznatijih stanovnica Cazina. Ljubav je dovela u Bosnu i Hercegovinu 1991. godine, a ubrzo zatim je ostala udovica i samohrana majka u ranim dvadesetim godinama života.
Olga je u ratu izgubila supruga, ali osim okupirane teritorije, nešto je još održalo vezanom za cazinski kraj.
„Muž mi je poginuo u ratu, i 1994. godine mi se ukazala prilika da se vratim u Moldaviju. Tada sam svekru obećala da ću se vratiti čim se završi rat, mada mi on nije vjerovao. Prvom prilikom sam došla nazad u Bosnu i započela da vodim život i proživljavam probleme sa kojima se susreću svi stanovnici ovoga kraja. Inače, ja sam po profesiji frizerka i time sam se bavila kad god da sam imala priliku, ovo što sada radim, sasvim je slučajno započelo i nikad to nisam smatrala opcijom za zaradu“, kaže Sadovaja.
Olga Sadovaja je slučajnim isprobavanjem recepta koji je sa sobom donijela iz rodne Moldavije postala nekrunisana kraljica torti na široj teritoriji Cazina. Ona je napravila svoju prvu Medenu tortu, koja će ubrzo postati sasvim pristojan izvor prihoda.
„Svoju prvu tortu, koja se izvorno zove Medovik, napravila sam za kćerkin desti rođendan i to kao rezervni slatkiš uz čokoladnu tortu. Kad sam je prvi put iznjela pred goste nastala je nevjerica, koliko torta izgleda jednostavno i kako je bila snažanog ukusa. Po narudžbi napravila sam jednu za svoju prijateljicu, a ubrzo zatim, svima sam počela raditi takve torte. Krug zainteresiranih se nevjerojatno brzo širio jer do tada nitko nije radio slične slatkiše u ovom kraju. Pošto sam bila nezaposlena i imala kredit koji sam morala otplaćivati, shvatila sam da bih od prodaje torti mogla nešto i zaraditi. Za samo godinu dana stekla sam izuzetan krug lojalnih kupaca koji se redovno vraćaju“, navodi Olga Sadovaja.
Olgina torta je svojim kvalitetom uspjela izgraditi toliku reputaciju da je počela dobijati oblik neformalnog brenda. Pedantno prelomljene bijele kutije bez ikakve oznake u Cazinu su već prepoznatljive i većina zna da su upravo u njima nalazi Olgin delikates.
Skoro k’o Olgina torta
Medenu tortu su počele da prave i druge žene u Krajini, ali Olgina torta je definitivno ostala prototip, odnosno mjerna jedinica kvaliteta slatkiša, „skoro k’o Olgina“ i „ni blizu Olgine“. Čak su mnoge od njih po ugledu na zaradu koju Sadovaja ostvaruje, započele komercijalnu proizvodnju torti.
Recept ove torte Sodova je donijela iz rodne Moldavije, međutim, riječ je tradicionalnom ruskom slatkišu koji se uz varijacije priprema širom teritorija koje su se nalazile u sastavu Sovjetskog saveza.
„Ovo nije izvorni moldavski recept, ali se zadnjih 25 godina Medovik može naći gotovo u svakoj slastičarni u mojoj rodnoj zemlji“, govori ona.
Medenu tortu jedu i oni koji ne preferiraju slatko, jer njen ukus je istovremeno umjereno sladak i blago nakiseo, neko će pojednostaviti i reći, torta je “punog ukusa”.
„Interesantno je da sam recept za ovu tortu dobila od svoje sestre koja nit’ voli jesti, nit’ praviti slatkiše, ali jedino što zna napraviti je Medena torta. Nema neke velike mudrosti osim što u svom sastavu torta mora imati kvalitetne prirodne sastojke i još nekoliko sitnica koje držim kao poslovnu tajnu“, kaže Olga.
Svi sastojci su Medovik torte su prirodni, ali osnova koja torti upravo daje karakter slatkiša je neutralni livadski med. Upravo se i za taj sastojak vezuje i jedna anegdota.
„Jednom prilikom mi je nestalo meda u kući, i izašla sam do supermarketa da kupim namirnice. Uzela sam prvu teglu meda sa police za koji bi se ispostavilo da je bio med hrvatskog proizvođača. Nekoliko žena je uočilo šta sam kupila da bi se za nekoliko dana pročula priča kako je otkrivena tajna Olgine torte, a tajna je bila u medu koju sam kupila da bih ustvari zasladila čaj“, rekla je ona.
Cazinska kraljica torte je posebno ponosna na činjenicu da se njena torta ili bar slatkiš pripremljen po njenom receptu nalazi odmah uz baklavu na bajramskoj trpezi.
„Meni je fascinantno da je moja torta našla svoje mjesto ovdje, rame uz rame sa baklavama, hurmašicama i tulumbama, i postala je već dio tradicije posljednjih deset godina. Ja imam mušterije koje isključivo za Bajram naruče moju tortu, meni je čast, koliko sam prihvaćena i kako mogu imati udio u tradiciju ovoga kraja“, navodi Sadovaja.
Preporuka od usta do usta
Medena torta iz Olgine kuhinje, isključivo se preporukom i inicijativom sladokusaca distribuira širom Bosne i Hercegovine. Redovna je i pošiljka namjenjena Cazinjanima u dijaspori. Direktnim autobuskim linijama šalje se u Švicarsku, Austriju, Njemačku i druge zapadnoevropske zemlje.
„Ja imam svoje mušterije iz Bihaća, Kladuše, Krupe, ali i veliki broj mušterija iz naše dijaspore, upravo sam danas primila veliku narudžbu torti koje bi se trebale poslati u Švicarsku. Moram napomenuti da nemam nikakve reklame niti osobu koja organizuje prevoz, moj posao je razvijen na preporuci i dobroj namjeri“, kazala je.
“Svaki put kada dolazimo iz Austrije neizostavno je da naručimo i Olginu tortu. Danas je to bila moja rođendanska ali za Olginu tortu ne čekamo povod”, navodi Ema Velic Bosnić, redovna mušterija koja je prekinula intervju sa Olgom da bi preuzela svoju narudžbu, piše Al Jazeera.
Tarik Kurbegović mlada je nada bihaćke košarke. Ovaj petnaestogodišnjak košarkom se bavi od svoje osme godine, a danas je jedan od najtalentovanijih košarkaša bihaćkog Želje 1971.
Zajedno s svojim suigračima osvojio je niz uspjeha. Mladi Kurbegović u konkurenciji kadeta nastupao je na pozivnom turniru u Francuskoj Tiam Tourno, gdje je ekipa zauzela visoko peto mjesto. Na košarkaškom kampu Baško Polje, od strane je najeminentnijh trenara Bosne i Hercegovine proglašen je za najperspektivnijeg mladog igrača.
Na jednom od najačih turnira u BiH ,Kengur Kup predvodio je svoju ekipu, kao najbolji strijelac turnira,također na domaćem turniru Una Kup kao najbolji strijelac sa svojom ekipom zauzeo je drugo mjesto. Kao član seniorskog tima KK ŽELJO 1971 Bihać osvojio je KUP USK.
Trenutno kadetska ekipa u kojoj Tarik nastupa nalazi se na prvoj poziciji Kantonalne lige, bez ijedne izgubljene utakmice. S obzirom na koji način Tarik radi i trenira, treneri mu predviđaju blistavu košarkašku karijeru, piše USKsport.
U petak, 06.01.2017. u 20 sati se igra derbi drugog kola Novogodišnjeg malonogometnog turnira. Dakle, igraju ekipe “AK Begović / BISCANI.NET” protiv ekipe “PEKARA NINAJ”. Pekara “Ninaj” je prošlogodišnji osvajač turnira, te u svojim redovima ima par igrača koji su aktuelilni osvajači poznatog turnira “Kutija šibica” u Zagrebu.
Ono što je također vrijedno sponuti jeste da ni ekipi “AK Begović / BISCANI.NET” ne manjka kvaliteta, te u svojim redovima ima 3 aktulena BIH futsal reprezentativca, te još par prekaljenih znalaca futsala koji igraju za različite klubove širom BiH.
Na samoj utakmici, u petak, se očekuje prepuna dvorana kao i istinski futsal spektakl, kao prednost ekipe “AK Begović / BISCANI.NET” se može izdvojiti da ih sa klupe predvodi profesori Mladen Šantić, ali i Amir Kozlica, koji je sa tri različite ekipe igrao prolufinala u zadnje 3 godine, dok kao prednost ekipe pekara “Ninaj” izdvajamo da su aktuelni osvajači, te imaju motiv da odbrane titulu.
Ovo će zaista biti finale prije finala, te ovim putem organizatori turnira pozivaju sve ljubitelje sporta i malog nogometa na ovaj sportski spektakl.
BISCANI.NET osvojio turnir 2013./2014.
Prisjetimo se da je “BISCANI.NET” u posljednjem učešću osvojio 29. Novogodišnji turnir 2013./2014. u Bihaću, tada je ekipu predvodio Aldin Kulenović, a trener ekipe je bio Vahidin Čahtarević.
Dream team“BISCANI.NET” – s tim da na ovoj gore fotografiji fale: Elvis Mešić, Endi Nuhanovic, Dario Šestić i Dorijan Ožvald.
Fotografije nakon osvajanja turnira:
Aktuelna ekipa “AK Begović / BISCANI.NET” zahvaljuje na sponzorstvu i sljedećim privrednicima: Inter mozaik, Market Sevdah, Restoran Novi milenijun, Maj komerc, frizerski salon Kozlica, chip Turing Demirovic, In bar, MISSnet, Sani boy, AB panel pilana Jablanska, Ogrijev drveta…
Najveća zahvala ide Muhamedu Begoviću, vlasniku auto kuće “BEGOVIĆ” koji je dao najveći doprinos.
PETAK / 20 sati – DVORANA LUKE Bihać
UTAKMICA: “AK Begović / BISCANI.NET” – “PEKARA NINAJ”
Za 11 mjeseci 2016. godine 50.000 ljudi iz BiH, Srbije, Crne Gore i Makedonije dobilo je odobrenje za rad u Njemačkoj, a u istom periodu 2015. godine 16.500, podaci su Njemačke savezne agencije za rad koja se nalazi u Nirnbergu.
Ti ljudi su morali imati konkretnu poslovnu ponudu ili ponudu za praksu, piše njemački list “Welt”.
Najviše su njemački Program za ubrzanje dobijanja azila iskoristili ljudi sa Kosova, te je za 11 mjeseci 2016. godine njihov broj porastao za 263 posto, odnosno na 16.400.
U istom periodu, ljudima iz BiH podijeljeno je 15.400 odobrenja.
Gotovo 55.000 izbjeglica koji ne ispunjavaju kriterije za azil ili im je azil odbijen napustilo je dobrovoljno Njemačku od januara do novembra, što je 20.000 više u odnosu na prethodnu godinu, saopštili su ranije zvaničnici, piše Klix.
Nije tajna da se Bosna i Hercegovina već nekoliko godina suočava sa problemom masovnih odlazaka njenih građana u Europsku uniju. Otkako je uveden bezvizni režim taj trend se multiplicirao i sad odlaze cijele porodice.
Unsko-sanski kanton je možda jedan od predjela Bosne i Hercegovine koji je najviše na udaru, što zbog blizine Europskoj uniji, što zbog slabog privrednog i ekonomskog razvoja.
U Sarajevu, čini se, postoji zanimanje za ovu tematiku što pokazuje forum “Demografska budućnost Bosne i Hercegovine” koji je nedavno održan u organizaciji Centra za napredne studije (CNS) u saradnji sa Centrom za civilizaciju Balkana iz Turske (BALMED) i Nahlom, gdje se putem višegodišnjeg iskustva i istraživanja na polju demografije nastojalo ukazati na uzroke, sadašnje dramatično stanje i kobne posljedice za državu i njene građane, na krajnjem sjeverozapadu Bosne i Hercegovine, po svemu sudeći, ova tema nije prioritet.
Nema zvaničnih podataka
Do zvanični statističkih podataka o migracijama stanovništva nije moguće doći, jer ih jednostavno nema, niti se ko time uopće bavi. Ono do čega je moguće doći jesu statistički podaci o broju učenika u periodu od 2005. do 2013. godine, koji su dostupni na analitičkom portalu „Moje mjesto“ koji se bavi društvenim istraživanjima. Ako pogledamo te podatke i uzmemo neki od gradova Unsko-sanskog kantona, vidjet ćemo da su podaci katastrofalni.
Tako je u Bihaću tokom 2005. godine bilo 7,447.00 osnovnoškolaca, dok je taj broj u 2013. godini iznosio 5,586.00 što je za 1,861 učenika manje. Ako uzmemo u obzir da se taj broj uvećao od 2013. do 2016. godine zbog sve učestalijih odlazaka i slabog nataliteta, onda je više nego i jasno da ovaj kanton ima velik problem. Kao što reče jedan moj prijatelj „Džaba ti zemlja kad u njoj ljudi nema.“
Bez ljudi se ne može
Ima to smisla što je rekao, jer ovih dana se na Twitteru vrtio video clip u kojem novinar Branislav Božić u emisiji „Aspekt“ koja se emitira na RTRS-u iznio frapantne podatke o natalitetu u tom dijelu Bosne i Hercegovine. Branislav se poslužio podacima Republičkog zavoda za statistiku Republike Srpske u kojima se navodi da se u ovom entitetu rađa 25 djece, a umire 40 ljudi svaki dan, između ostalog rekao „Mi smo u katastrofi. Mi gubimo broj stanovnika, ovakav prostor se bez broja stanovnika ne može održati.“
U tom kontekstu vrijedno je navesti vijest koju je 30 decembra 2016. godine, objavio portal „Faktor“ u kojoj se navodi kako su poslodavci u RS-u zabrinuti padom nataliteta uzrokovanog odlascima u Njemačku, tražili hitnu sjednicu Vlade i Narodne skupštine RS-a, jer kako tvrde, ako se nastavi ovakav trend za tridesetak godina neće moći da pronađu radnika.
Gdje su i šta rade Krajišnici
Da se vratimo Unsko-sanskom kantonu iz kojeg, po nekim ličnim procjenama lokalnih analitičara odlazi sve više ljudi. Gdje su, šta rade i kako žive, pokušali smo doznati iz prve ruke. U te svrhe smo anketirali nekoliko mladih Krajišnika koji su napustali svoju domovinu i skrasili se u nekoj od zemalja Europske unije.
Edis Trejić (26) iz Bihaća, prije godinu i pol otišao je u Njemačku. Trenutno živi u mjestu Bad Schoenborn 20 kilometara od Kalshrue koji pripada pokrajini Baden-Wuetenberg. Kao razlog odlaska navodi užasno stanje u gradu Bihaću, slabe plaće i razne vidove korupcije. Sve skupa ga je nagnalo da sreću potraži negdje van granica Unsko-sanskog kantona, a Evropska unija mu se činila idealnom.
“Nakon završetka srednje škole nisam našao posao u struci, te sam počeo raditi kao konobar i radio sam i po šesnaest sati dnevno za 25 km. Mogu slobodno kazati da su te ‘gazde’ dolje gori od svih robovlasnika. Nisam bio niti prijavljen, niti osiguran ali kad inspekcija dođe gazda im gurne 50 ili 100 km i oni ništa vidjeli nisu. To je također jedan od razloga zašto sam otišao i zbog čega Bosna i Hercegovina ne ide naprijed. Dolje sam radio šesnaest sati dnevno i nisam bio siguran da li ću dobiti pare ili ne, dok ovdje radim smjenu i ne moram se brinuti kada će plata. Ovdje sam osiguran i uredno prijavljen, ide staž, uplaćuje se zdravstveno, jer je to ovdje normalno, dok u Bosni to nisam imao. Sve prekovremeno je ovdje plaćeno, vikend je plaćen, praznik je plaćen, dok u Bosni nema ništa od navedenog.“, kaže Edis i dodaje na kraju kako se u Njemačkoj isto radi, te savjetuje one koji misle da tamo pare rastu na drvetu, da ne dolaze.
Mujo Ibrišimović (36) od 2007. godine je Bišćanin sa slovenskom adresom. Kao razlog odlaska navodi slabe plaće i uslove života.
„Velika razlika je između uslova života ovdje i tamo. U Bihaću kad sam radio nisam znao hoću li dobiti platu ikako i da li mi je uplaćeno penziono, zdravstveno i sam sebi sam morao uzimati radna odijela, hranu itd. U Sloveniji nije tako velika plata ali je sigurna i redovno se uplaćiva zdrvstveno i penziono osiguranje. Imam plaćen jedan obrok, svako šest mjeseci dobijem radnu odjeću. Živim sam, a pola kirije za stan mi plaća firma.“, kaže Ibrišimović
Ljude tjera ‘gubaluk’
Dino Murić (25) iz Cazina, trenutno živi i radi u Njemačkoj. Tamo je, kaže, otišao prije nekoliko mjeseci. Glavni razlog odlaska je kaže trenutna situacija u Bosni.
„Kažem ‘trenutna’ jer se nadam da će taj narod dolje jednom doći sebi. Pokušavao sam sve da ne idem iz Bosne, ali kod privatnika je skoro nemoguće nešto ostvariti. Što se tiče uslova života oni su odlični ovdje, a životne namirnice i higijena skoro pa duplo jeftinija u odnosu na cijene kod nas. Što se tiče cijena stanova i to se može naći za normalnu cifru, samo se treba držati van većih gradova. Ali je mana to što nema našeg krajiškog mentaliteta ovdje. Tu prije svega mislim na humor i zdravo druženje.“, kaže Dino
Saudin Barakovac (26) iz Bihaća, nedavno je otišao u Sloveniju. Tamo vozi kamion za firmu Pišek iz Celja. Za početak kaže plaća je 1000 eura, ali kada bude samostalno vozio bez starijeg kolege, onda će plata biti duplo veća.
„Ne bih ni sad došao za praznike, ali svi otišli kućama jedini ja ostao. I onda sam odlučio i ja da dođem. Odavde me otjerao gubaluk, iako sam možda privatno zarađivao i više pare nego što sad zarađujem tamo. Nema čekanja na papire tamo bilo šta da kupujete. Neki dan odem da vidim jedan model BMW-a koji košta 20.000 eura. Sve je jednostavno. Kaže uposlenik da donesem pologa 6.000 eura i ostalo se odbija od plaće. Kada sam pitao za koliko rješimo papirologiju, on mi odgovori da to ide za dvadesetak minuta. Eh to je ono što mi se sviđa za razliku od Bihaća. Sve je drukčije i jednostavno me ovamo ništa više ne vuče.“ kaže Saudin
S obzirom na geografsku udaljenost od glavnog grada Bosne i Hercegovine, specifične ratne i poratne okolnosti, te politička previranja, Unsko-sanskom kantonu prijeti još gora katastrofa ako se trend migracija nastavi. I ovako je dosta izgubljeno, ali treba pokušati spasiti ono što je ostalo. Da li će se neko u ovoj novoj 2017. godini barem pokušati baviti ovim pitanje, ostaje da se vidi. Ali jedno je sigurno, egzodus Krajišnika van Krajine ne donosi neku perspektivu ovom kraju posebice ako se zna da mladi koji odlaze ne planiraju da se vrate, piše Al Jazeera.
Prije 102 godine, rođen je Branko Ćopić, jedan od najvećih bosanskohercegovačkih i jugoslovenskih pisaca ikada. Svi smo uživali u sazvježđu njegovih junaka, lovili Mjesec, plakali uz orlove koji su prerano poletjeli, smijali se poljaru Lijanu, maštali o junaštvima Nikoletine, slutili jezu u baštama sljezove boje, doslućivali nasu tragediju u “Prolomu”.
Ili možda ništa od toga nije istina? Ili je to možda sve bio Brančilov san, san jednog ježa, željnog kućice svoje?
Jer, vidite, ovih dana, baš o obljetnici rođenja velikog Branka, pojavio se jedan tekst u bh. sedmičnim novinama, u kome se Branko Ćopic tereti za saučesništva u četničkim zločinima, u selu Veliki Dubovik. Metodologija i način istrage? “Ne znam ja, ali rekao mi jedan čovjek”?!
Ne bih vas puno gnjavio minucioznostima. Osim da sve imate na internetu. Ali, bih nešto drugo. Razmislite samo, kako takvi ljudi postavljaju stvari, lažu i iznose gnusobe.
Novi naslovi starih Ćopićevih knjiga
Hoćemo li im povjerovati? Jer, ako hoćemo, hajmo prekrstiti sve Ćopićeve knjige. Branko je četnik, pa neka mu i knjige nose četničke naslove:
Beli orlovi rano lete
Doživljaji popa Đujića
Ne tuguj Dražina stražo
Lijan vodi čiča Dražu
I tako do besvijesti…
Samo je sramota. Izvrgnuli su i obesčastili povijest lovca na lunu Podgrmečku.
Ne, nije tema ovog pisanja, niti pomenuti portal, niti ljudi koji pišu gnusobe. Ne treba trošiti tastaturu na ljudsku bijedu. Ima nešto drugo, veće, važnije, nešto iznad svega ovoga.
Vidite, Branko Ćopić je očigledan primjer velikana, koji nije niti srpski, niti srvatski, niti bošnjački, nego dječiji. I upravo je tu sva njegova tragedija. Kiti mu se ime po potrebi i pljuje jednako tako.
Nikad od djece, nikad od ljudi, uvijek od nacionalista.
Azerbejdžan brine o Ćopićevm naslijeđu
Pogledajte samo, srpske vlasti, srbovale su prije dvije godine, mantrale sebi i svijetu kako će obnoviti rodnu kuću velikom Branku. Tresla se gora rodio se miš. I danas, 22 godine nakon rata i dvije godine nakon spektakulranih obećanja, jedino je, pazite sad, vlada Azerbejdžana uložila 40 hiljada eura u formiranje Spomen parka Bašta sljezove boje koji bi se prostirao na 36 hektara, a zamišljeno je da sadrži autentične objekte iz Ćopićeve pripovjedačke literature.
I dobio bi Ćopić, što se tiče Azerbejdžanaca i tematski park i spomen kuću, ali veliki Srbi, Bošnjaci i Hrvati ni pfeninga ne uložiše. Osta zijati ruševina nama na sramotu. Onih 40 hiljada azerbejdžanskih više niko ni ne pominje.
Šta Hrvati imaju protiv Ćopića?
Primjer treći. Gotovo kao iz lošeg vica, Hrvati u nacionalnoj horor bajci, nisu htjeli biti izostavljeni. Jer, kad mogu Bošnjaci optuživati Ćopića za masakr i četništvo, kad ga Srbi mogu zloupotrebljavati za azerbejdžanski novac, što ne bi jedan pristojan hrvatski nacionalista, šta znam, prokužio Brnaka za ratne zločine?
I tako i bi.
Kulturno-umjetničko društvo iz Bobote pozvano je još u avgustu 2016. da gostuje u Srbu povodom organizirane komemoracije žrtvama pobune protiv terora NDH. Tom prilikom su dječica sa svojim učiteljima između ostalog recitovala “Na petrovačkoj cesti”.
Pa šta, pitaće se mnogi? Evo šta? Državno tužiteljstvo Hrvatske u Vukovaru zatražilo je istragu zbog dojave da su u Osnovnoj školi u Boboti učenici recitiovali partizanske pjesme. I istraga je provedena. Tako je Branko i zvanično, od strane vlasti, promovisan u nekakovig ideološkog teroristu, šta li.
Toliko o Srbima, Hrvatima i Bošnjacima, njihovim nacionalističkim politikama i odnosu prema Ćopiću.
Ostavite Ćopića barem djeci
Šta je sa djecom? Utroba se prevrne, kada čovjek pogleda kako ih mediji, vlasti i školski sitem vasiptavaju i u šta izrasta naše potmstvo. Šta oni znaju o Ježurki Ježiću? O kućici? Ništa ili gotovo ništa. A, nisu djeca kriva.
Možda bi bolje bilo da je Branko zaista bio kakav četnik iz Azerbejdžana. Nemoguće u stvarnosti, realno u našoj pararealnosti. Ono što je sigurno-poštovan bi bio. Niti bi mu kuću zapalili, a obnovili bi je sigurno. Veličale bi ga elite od Triglava do Đevđelije. Bio bi obavezan spisatelj u u hrvatskim udžbenicima, a ne terorista…
Ovako, usamljeni Branko, arhitekta naše mašte, niti na onom svijetu nema mira, nije se usidrio, nije smiraj našao. A, nacionalističke elite (kako ovo elite ne ide), gurnule su ga u ponor i kaljugu besmisla, piše Al Jazeera.
“Gdje su među ljudima granice? Nema u čovjeku ni Vlaha ni Turčina. Postoji samo golema ljudska bijeda i nevolja. Jednako i vlaška i turska.”, pita se na jednom mjestu Branko?
Pa kao da zna, sam sebi u usta uskače i odmah u pismu Ziji Dizdareviću veli onu svoju legendarnu: “Znam ja nas, j… ti nas.”
Jednu od najljepših čestitki koju će građani Bihaća dobiti za dolazeću Novu Godinu, stigla je danas usred prelijepog sunčanog dana sa veličanstvene i gorde rijeke Une.
Kajakaši Kajak kanu kluba “Una” Bihać crvenim glavama provirili su iza grmova na slapovima naše Jedine i u novogodišnjim grimiznim kapicama presjekli brzake Une, dok su biciklisti kluba “Daj Krug” svoje dvotočkaše dovezli sve do Betona, noseći veliki transparent koji je raširen otkrio namjeru današnjeg sportskog druženja.
Biciklisti i kajakaši htjeli su građanima poželjeti sve najbolje ispred njihovih klubova, rezimirati ovosezonske uspjehe i nagrade, te poručiti da u slijedeću sezonu ulaze sa još većim pobjedničkim ambicijama.
Uz želju da sljedeću godinu dočekaju sa većom podrškom, podigli su vesla prema suncu i ushićeno sa nama podijelili iskrene novogodišnje čestitke, piše Abc.ba
Uz ime rođene Bišćanke Zinaide Kadić mogu stajati različite funkcije poput posrednice pri zapošljavanju ili ovlaštenog suradnika za integraciju medicinskog osoblja iz BiH u Njemačkoj. No, važnija od same funkcije jeste činjenica da je Zinaida tijekom posljednjih šest-sedam godina u Njemačkoj zaposlila blizu 600 naših sugrađana u sektoru medicinske njege. Bila je prva osoba koja je uspjela završiti radne dozvole Bosancima i Hercegovcima u Njemačkoj još u vrijeme kada nismo imali potpisan međunarodni sporazum s tom zemljom, piše Azramag.
Proučavanje zakona
Ona sama svoju priču u Njemačkoj počinje 1992. godine, kada je došla na odmor. Nažalost, u Hrvatskoj je već buktao rat, a kako se Bihać nalazio na graničnom području, Zinaida se nije mogla vratiti kući. S dva kofera u ruci i diplomom srednje kemijsko-tehničke škole krenula je od vrata do vrata, tražeći posao i usporedo učeći jezik, prenosi Pogled.ba
“Moj prvi posao bio je u jednom staračkom domu u blizini Münchena, zatim sam prešla na jednu kliniku, upoznala budućeg supruga, udala se i postala mama. Ali, znala sam da mogu više, pa sam upisala Ekonomski fakultet. Po završetku sam odmah dobila posao u firmi gdje sam već radila kao medicinska sestra da radim kao marketing manager. Ta kompanija je, zapravo, držala staračke domove i hotele. Devet narednih godina provela sam radeći kao marketing manager, i to mi je bila najbolja škola menadžerstva”, prisjeća se Zinaida, otkrivajući da je potom prešla raditi u Bremen za kliniku “AHA”, koja će potom otvoriti kompaniju “Convivo” (kompanija staračkih domova).
“Jedne prilike sjedila sam s vlasnikom kompanije i žalio mi se kako nigdje ne može da nađe kvalitetnu radnu snagu za njegu staraca. Davao je mnogo novca za oglase u novinama, ali uzalud. Rekla sam mu da ono što njemu treba ima u Bosni, ali da je problem te ljude dovesti u Njemačku, jer tada između Njemačke i BiH nije bio potpisan sporazum o uvozu radne snage. Nije odustajao i dao mi odriješene ruke, a ja sam počela proučavati njemačke zakone. Ne znam koliko dugo je to trajalo, ali nisam odustajala. Kod mene odustajanja nema. Pručavala sam zakone i po sporazumima koje je u to vrijeme BiH imala s Njemačkom, djelovalo je kao nemoguća misija.
A onda je, čitajući, naišla na Zakon u vezi s trećim zemljama, u koje se i mi ubrajamo. U Zakonu je stajalo da, ako poslodavac u Njemačkoj ne može pronaći radnu snagu u svojoj zemlji, niti u zemljama EU, onda je može potražiti u trećim zemljama. To je bilo to.
“Otišli smo do senatora grada i sve mu priložili, te tražili odobrenje da dovedemo radnike iz trećih zemalja. Sve sam mu prezentirala i objasnila da u BiH živi mnogo ljudi, koji nama trebaju i koji već imaju nostrificirane diplome i znaju jezik, jer su kao izbjeglice boravili u Njemačkoj. Dobili smo odobrenje za 30 viza i to samo za Bremen, samo za našu firmu”, kaže Zinaida, koja u to vrijeme (2011. godina, op.a.) nije bila ni svjesna značaja onoga što je uradila.
U roku od tri mjeseca, uz raspisani natječaj, prikupljene dokumente, završene vize, osiguran smještaj i posao, Zinaida je u Bremen dovela 25 prvih medicinara iz BiH. Dobili su savršene uvjete za rad, ali i za život. Nesvjesno, postavila je veoma visoke kriterije koje će kasnije slijediti i sama njemačka vlada, prilikom potpisivanja sporazuma s našom zemljom i uvođenja olakšica za naše radnike koji tamo traže posao.
Mala karika
“Godine 2013., sporazum je stupio na snagu. U početku se odnosio samo na medicinsko osoblje (opći i pedijatrijski smjer) i liječnike. A danas su Nijemci sami donijeli olakšice u svoje zakone, jer im nisu potrebni samo medicinari nego i drugi kadar. Otvorili su vrata da tko god zna njemački i želi raditi, može sebi naći posao. Znači, svatko tko nađe poslodavca u Njemačkoj i potpiše radni ugovor, može da dođe i da radi”, objašnjava Zinaida, koja se još bavi regrutiranjem radne snage iz naše zemlje. Veoma je važno napomenuti da Zinaida već donosi završene radne ugovore.
“Nedavno sam potpisala ugovor s veoma velikom kompanijom “Die Johanniter”, koji su zastupljeni u cijeloj Njemačkoj. Imaju više od 103 kuće, klinike, staračke domove, više od 13.000 zaposlenih. Ovo je prvi put da dolazim zbog njih i zaista mogu tvrditi da je ovo pravi trenutak za medicinare i liječnike koji traže sigurnog poslodavca. A oni koje sam već regrutirala, otvaraju vrata svojim kolegama za tisuće radnih mjesta”, pojašnjava Zinaida, koja, usprkos činjenici da je mnogima osigurala budućnost, na svoju misiju pomaganja drugima i dalje gleda veoma skromno.
“Ti ljudi ne trebaju osjećati nikakvu obvezu prema meni. Moje je da im odškrinem vrata, a njihovo da prođu kroz njih i naprave nešto. Ja sam samo mala karika u svemu. Uspjeh se ne mjeri prema onome što ste uradili, nego prema onome što je ostalo iza vas. Ja se nadam da ću jednog dana ljudima ostati u pozitivnom sjećanju, da će biti zadovoljni. Otišla sam u Njemačku s dva kofera i znam šta znači krenuti od nule ili ispod nule. Znam šta znači biti u inozemstvu i ići od vrata do vrata, čekati na odobrenje vize, kad imate sto pitanja, a nemate nijedan odgovor. To je bio moj pokretač. Ako sam se ja mučila u nečemu u životu i to sam prošla, onda to mogu koristiti kako bih drugima pomogla. Da njima početak bude lakši”, kaže na kraju razgovora Zinaida.
Kako se prijaviti za posao
Zinaida od 2012. godine posluje samostalno, a zbog regrutiranja kandidata u BiH dolazi barem jednaput mjesečno.
“U posljednje vrijeme najviše s ljudima komuniciram putem Facebooka, tako da je Messenger najbolji način da mi se jave. Dnevno imam od 30 do 40 upita na mail. Često mi se javljaju naši ljudi koji su već otišli raditi u Njemačku putem raznih agencija ili su sami tražili poslodavca. Zovu me zbog nekih osnovnih pitanja kao, naprimjer, ako im poslodavac nije omogućio da polože B2 (nivo poznavanja jezika), a to im treba za nostrifikaciju diplome, koja je povezana s produženjem vize. Svakome pomažem koliko mogu”, kaže Zinaida, dodajući da je bolje ukoliko se u Bosni pripreme osnovne stvari za dolazak, poput poznavanja njemačkog (nivo B2), te to traži od svojih kandidata.
U kabinetu premijera USK Huseina Rosica danas je uprilicen susret sa predstavnicima bh dijaspore, i to udruženja Bošnjak iz Graza i Bosanskog internacionalnog foruma iz Linza.
Premijer Rosic informisao je predstavnike udruzenja koja okupljaju nase gradjane u dijaspori o planovima da se sistemski saradnja podigne na partnerski odnos s ciljem ocuvanja veza iseljenistva sa rodnim krajem.
