Braća Selman iz Bihaća ovih dana se pripremaju za izložbu u Njemačkom gradu Minhenu. Izložba nosi naziv The brothers Selman zoo story, a održaće se od 3. do 28. aprila ove godine.

– Moja zamisao i smjer je vododaizam (aquadaizam). Tema se rodila iz čežnje za umjetničkim djelovanjem, te potrebe za stvaranjem uz korištenje postupaka i tehnike tijela vode kao urbane akcije. Sadržaj o djelima je već neki sadržaj. U radu se zadržao kritički stav prema cjelokupnoj kulturi i umjetnosti.

Nije to filozofija niti obična apstracija. U dijelima su prepoznatljivi elementi vode i vazduha, sa kojima slobodno komuniciram na platnu. Prostor je radikalno iskorišten, plava dominantna boja asocira otvoreno i iskreno pokazuje ljubav. Često kad slikam uredno slušam elektronsku muziku, čiji ritmovi me inspirišu i donose mi zvukove mora, ljeta i slobode.

Želim da budem more koje gleda beskonačno u beskonačnost. Slike su čisti odraz neba koje prodire duboko u vodu. Želim da budem more koje gleda beskonačno u beskonačnost.

Slike su čisti odraz neba koje prodire duboko u vodu. I to što me spaja s tim je stapanje tijela u vodi jer čitavo tijelo trpi u sebi zbog ograničenosti slobode, pa iako i živ čovjek, tijelo je na jednu stranu mrtvo, kazao je Ferdi Selman.

Nacrt zakona o kontroli i ograničenoj upotrebi duhana, duhanskih i ostalih proizvoda za pušenje odobren je većinom glasova na današnjoj sjednici Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine i upućen u javnu raspravu od 30 dana.

Prije glasanja, deklarativno su bili protiv neki pojedinci, korisnici duhanskih proizvoda, poput poslanice Mire Ljubijankić, zbog toga što, kako je rekla, zakon s pravom uvažava prava na zaštitu zdravlja osobama koje ne puše, ali ne i prava ostrašćenih pušača duhana jer ne propisuje prostore u kojima je pušenje dozvoljeno.

Miri Ljubijankić je replicirao poslanik Zlatko Kravić rekavši da je i on pušač, ali da će podržati zakon jer smatra da treba da motivira korisnike duhanskih proizvoda na pokušaj odvikavanje od štetne navike.

Nacrt je odobren, a Federalna vlada je zadužena da kod izrade konačnog prijedloga, uvaži primjedbe i sugestije izrečene u današnjoj parlamentarnoj raspravi. Većina primjedbi nalaže zakonodavcu da propiše prostore u kojima uživaoci duhana mogu upražnjavati njihovu naviku.

Prema obrazloženju Snježane Bodnaruk iz Federalnog ministarstva zdravstva, predloženi zakon, u cilju zaštite i unapređenja zdravlja stanovništva, regulira odnosno zabranjuje upotrebu svih duhanskih proizvoda za pušenje u svim zatvorenim javnim prostorima, na javnim skupovima, radnim mjestima i u javnom prijevozu, čak i u privatnim autima ako su u njima maloljetne osobe. Za prekršioce odredbi o zabani pušenja u zatvorenom prostoru zakon predviđa novčane kazne od 100 KM fizičkim osobama, dok su pravnim osobama kazne nijansirane u rasponu od 2.000 do 5.000 KM. Predviđene su i veće kazne privatnim osobama vezano za nedozvoljenu prodaju duhanskih proizvoda i druge prekršaje u ovoj djelatnosti.

Zakon regulira i prodaju, reklamiranje, pakiranje, odnos vlade s duhanskom industrijom, sadržaj duhanskih proizvoda i druge efikasne mjere za kontrolu duhana.

Bodnaruk je rekla da će na paklicama cigareta stajati velika kombinovana upozorenja o opasnosti duhanskog dima po ljudsko zdravlje.

Nacrt zakona je usklađen s Okvirnom konvencijom o kontroli duhana, međunarodnim dokumentom koji ima supremaciju nad nacionalnim zakonodavstvom, dodala je.

Ta konvencija obavezuje zemlje potpisnice na zaštitu zdravlja stanovništva od svih oblika izloženosti duhanskom dimu.

Tekst je usklađen i s nizom drugih dokumenata iz ove oblasti i rađen je multisektorski, pod pokroviteljstvom Evropske komisije, kao i u suradnji s udruženjima pacijenata.

Usklađen je s propisima Evropske unije, rekla je Snježana Bodnaruk.

Četrdesetčetverogodišnja F. S. povrijeđena je jučer kada ju je M. E. udario staklenom flašom u glavu u jednoj kafani u Bihaću.

Povređena žena bihaćkoj policiji prijavila je da se u vreme incidenta nalazila u jednom ugostiteljskom objektu u naselju Pritoka, gde je bila u društvu sa M. E., piše Faktor.ba.

On ju je, kako je navela, nakon kraće prepirke udario staklenom flašom u levu slepočnicu, pilikom čega joj je naneo povrede.

Policija je odmah nakon prijave izašla na mesto događaja i obavila uviđaj, dok će M. E. bihaćkom Kantonalnom tužilaštvu biti prijavljen zbog nanošenja lakše telesne povrede.

Ostavljen na milost i nemilost, ovaj dobri čovjek morao je donijeti najtežu odluku u svome životu – da živi kao beskućnik i spava ispod gradskog mosta u Bihaću. Adnanovi sugrađani nisu ostali nijemi, udružili su se da mu pomognu i barem ga privremeno sklone s ulice

Život često piše bolne priče, a takva je i priča mladog Adnana Husaka (22) iz Bihaća, koja nikoga nije ostavila ravnodušnim. Dok su ostala djeca iz njegovog komšiluka odrastala u roditeljskom krilu, Adnan je vrlo rano morao otići kod dede i nene. Kad je imao samo šest godina, Adnan upada u novo životno iskušenje, umire njegova nena koja mu je bila druga mati. Dedo, star i bolestan, nije mogao da se o njemu brine i Adnan završava u Domu za djecu bez roditeljskog staranja, koji se nalazi u bihaćkom naselju Kamenica.

Ostavljen i zaboravljen

Tu je proveo svoju mladost i školovao se. Kada je napunio 18 godina, dolazi novo iskušenje. Zbog punoljetnosti, Adnan više nije mogao boraviti u Domu, a Uprava mu je pronašla neki posao od kojeg se trebao hraniti i plaćati režije u stanu koji su mu dodijelili. Međutim, s obzirom na neizdrživi režim kod privatnika poslodavca, uz nisku i neredovnu plaću, Adnanu nije preostalo ništa drugo već da napusti taj posao i počne život beskućnika.

“Kad sam napunio 18 godina, našli su mi posao kod jednog automehaničara, gdje sam se trebao dokazati. Radio sam od 7 do 17 sati, a dnevnica je bila pet maraka. To je zaista bilo malo i s tim nisam mogao plaćati režije u stanu koji sam dobio na korištenje i u kojem je moj prethodnik ostavio nagomilane dugove i neplaćene račune. Onda sam dobio posao u hotelu ‘Sedra’, u kojem sam radio 6 mjeseci i, pošto nisam dobio plate, odlučio sam napustiti i taj posao. U to me vrijeme primio jedan prijatelj kod kojeg sam imao prenoćište tri mjeseca. Poslije toga više nisam mogao tu ostati, a niti sam uspio pronaći drugo mjesto za prenoćište. Niko me nije htio primiti ni od rodbine niti od prijatelja i nisam imao drugog izbora nego pod most. Nabavio sam deku za spavanje i torbu što sam imao stavio pod glavu, a karton prostro na betonsku konstrukciju na kojoj sam odabrao da spavam, i tako sam provodio dvadesetak noći. Preko dana sam boravio u kafićima i grijao se, a noćima ispod hladnih betonskih konstrukcija gradskog mosta u Bihaću i ledene Une, koja je, čini mi se, bila toplija od temperature zraka napolju”, priča nam Adnan Husak.

Nikog ne krivi

Ovaj tihi mladić nikoga ne krivi za svoju sudbinu, pa čak ni svoje roditelje. Strpljivo podnosi udarce života i čeka da ga obuhvati Božija milost. Ne kažu džabe: Ko čeka taj i dočeka. Tako je i Adnan dočekao spas u posljednji čas. Kada je bilo najhladnije, a temperatura dostizala i do 19 stepeni ispod nule, stiže pomoć koja je ovom napaćenom mladiću ulila novu snagu i pružila mu nadu u bolje sutra.

“Hvala Bogu, još uvijek ima dobrih ljudi koji me nisu mogli gledati da ovdje spavam i odlučili su mi pomoći. Sve je krenulo zahvaljujući gospođi Arijani Hadžić, koja je na svom profilu na Facebooku objavila status o meni. Nakon toga, u akciju su se uključili i lokalni portali, privrednici i vjerski predstavnici. Skupili su mi novac za kiriju do kraja maja, kupili mi nešto hrane i spasili me. Svima im se od srca zahvaljujem”, kaže Adnan.

Iz Medžlisa Islamske zajednice Bihać rekli su nam da su upoznati sa sudbinom Adnana Husaka i da su se odmah odazvali akciji sakupljanja pomoći za ovog mladića kako bi se našlo odgovarajuće rješenje za problem njegovog smještaja i prehrane. Glavni imam prof. Mensur ef. Ćehić kazao nam je kako je kompletnu akciju u ime Medžlisa IZ Bihać koordinirao hafiz Abdurahman Osmanović. Hafiz priča da je od džematlija saznao da jedan njihov mladi sugrađanin spava ispod gradskog mosta: “Prvo što sam učinio u dogovoru s rukovodstvom Medžlisa IZ Bihać jeste da sam na hutbi govorio o ovom problemu i rekao kako svi mi kao članovi Islamske zajednice, ali i lokalne društvene zajednice, imamo obavezu da pomognemo ovog mladog čovjeka koji se nije svojom krivicom našao u ovakvoj situaciji. Mene su zadužili da budem koordinator ove akcije, u kojoj je najprije Medžlis IZ Bihać izdvojio sredstva i uplatio Adnanu obrok u restoranu ‘Theatre AS’ za narednih desetak dana. Zatim su dobri ljudi ovog grada, među kojima privatnici najviše, skupili sredstva i uplatili Adnanu kiriju za stan koji smo iznajmili, a zatim mu dali i nešto namirnica da se ima čime hraniti. Medžlis IZ Bihać i dalje je spreman da mu pomogne, ali mi, nažalost, ne možemo da mu pružimo zaposlenje, što bi dugoročno riješilo sve njegove probleme.”

Posao najveća želja

Adnan svog oca Rifeta Husaka i majku Edinu Glumac odavno nije vidio niti o njima bilo šta zna. Kaže da ima samo daidže, ali svi su oni zaokupljeni vlastitim porodicama i problemima, tako da Adnan opet ostaje sam. Sve što Adnan traži jeste posao dostojan čovjeka. Tvrdi da mu milostinja samo produžava agoniju jer problem i dalje ostaje kad poklonjenog novca nestane.

“Ne pijem, ne konzumiram droge, niti kradem. Nisam od onih koji traže marku za pivu, već da preživim. Ali vjerujte mi, ono što bih najviše volio i što mi je životni san jeste da imam neki normalan posao. Kuhar sam po zanimanju i imam nešto iskustva u tom poslu, a prije toga sam završio dva razreda, smjer komercijalista. Pored toga, imam i završen kurs keramičara, tako da mogu svašta raditi, ali samo da je stalni posao, jer ovo sve što sam do sad radio bili su samo privremeni angažmani i problemi s naplatom zarađenog”, objašnjava Adnan, ističući da je, ipak, drukčije kad živiš od vlastitog rada, nego kada te neko stalno pomaže i hrani.

Uprkos svemu, Adnan Husak ima snage da kuje planove. Podnio je zahtjev za izdavanje pasoša jer planira pokušati naći posao u inostranstvu. Od ove nakane može ga odvratiti samo posao u rodnom gradu od kojeg bi mogao normalno živjeti.

U Katoličkom školskom centru „Ivan Pavao II“ je 14.3. obilježen dan broja Pi.

Profesori Nejra Suljić i Vedran Mihić su zajedno s učenicima Opće gimnazije i Srednje medicinske škole , pripremili edukativni sat matematike posvećen broju Pi.

Učenici 3.razreda Opće gimnazije, pripremili su prezentaciju kojoj je prethodio kratki film o broju Pi.

„Pi ili p je matematička konstanta, danas široko primjenjivana u matematici i fizici. Njena približna vrijednost je 3,14159, a definira se kao odnos opsega i promjera kruga. Danas znamo da se PI nalazi posvuda oko nas – u diskovima Sunca i planeta. Dvostruka zavojnica DNA slijedi broj PI, naša zjenica oka… Poznat je još od antičkih vremena i svojim je svojstvima često bio uzrokom različitih interpretacija – čak su mu se pridavala i magična svojstva. Ovom prilikom se želim zahvaliti svim hrabrim natjecateljima i učenicima koji su na bilo koji način uljepšali našu svečanost!“ – ističe profesor Vedran Mihić.

Budući da je u svijetu mnoštvo zaljubljenika u ovaj broj, neki od njih su čak pisali i skladali pjesme o broju Pi, stoga su učenice Osnovne i Srednje medicinske škole pročitale nekoliko zanimljivih recitala i citata, poznatih matematičara i fizičara.

„.Na današnji dan, 14. ožujka 1879. godine, u Njemačkoj, rođen je čovjek koji je promijenio naše poimanje stvarnosti. Albert Einstein je jedan od najvećih naučnika svih vremena, koji je dao ogroman doprinos fizici i čovječanstvu. Pored mnogih teorija, iza sebe je ostavio pregršt ideja na kojima su mnogi kasniji nobelovci izgradili svoje ime i naučne karijere. Čak se i Ajnštajnove „greške” prihvataju kao veliki doprinosi nauci. Još jednom zahvaljujem svim našim vrijednim učenicima bez kojih se ova proslava ne bi uspješno realizirala.“- ističe profesorica Nejra Suljić.

Čuveni fizičar i jedan od najznačajnijih svjetskih ličnosti Albert Einstein, osmislio je mnoge testove inteligencije, a naši učenici su svoju sreću okušali u jednom od njih. U nastavku programa , učenici su prenijeli zanimljivosti o životu Alberta Einsteina, te njegove najpoznatije citate .

Na samom kraju učenici su sudjelovali u kvizu znanja o broju Pi, te natjecanju u učenju znamenki broja Pi napamet. Kako je broj beskonačan, samo vrsni matematičari znaju nekoliko brojeva iza decimalnog zareza. Edna Hrkić, učenica Srednje medicinske škole, odnijela je pobjedu u poznavanju znamenki broja Pi , točnije 88 znamenki , čime je postavila školski rekord.

Naposlijetku učenici su se počastili ukusnom tortom i na taj način proslavili dan broja Pi.

Služba za komunalne djelatnosti, vode, zaštitu okoliša i inspekcijske poslove u suradnji sa JP „Veterinarska stanica“ Bihać i JKP „Komrad“ d.o.o. Bihać u vremenskom periodu od 14.03.2017.godine do 30.05.2017. godine realizirati će akciju „Kućni ljubimac“.

Akcija za cilj ima uklanjanje pasa lutalica sa ulica i trgova, ispred škola i bolnica i stavljanje istih pod nadzor, pri čemu će se posebna pažnja obratiti na opasne pse (pas koji je već napao čovjeka, psi koji svojom veličinom i agresivnošću predstavljaju prijetnju).

Svim građanima upućujemo poziv da prijave i izvrše registraciju i čipiranje pasa u vlasništvu. Građani Bihaća Odsjeku za inspekcijske poslove pri gradskoj upravi Bihaća mogu prijaviti vlasnike koje drže kućne ljubimce u stanovima ili dvorištima, a isti nisu registrirani i prijavljeni.

Akciju „Kućni ljubimac“, istovremeno sa tri tima, zajednički će provoditi zaposlenici JP „ Veterinarska stanica“ d.o.o. Bihać i JKP „Komrad“ d.o.o. Bihać, te komunalni redari Službe za komunalne djelatnosti, vode, zaštitu okoliša i inspekcijske poslove. Akcija će se provoditi svaki radni dan (u dane vikenda po potrebi) u ranim jutarnjim satima ili u vremenu najvećeg okupljanja pasa lutalica po određenim lokalitetima do okončanja akcije.

Ovim putem upozoravamo građane da će ometanje izvođenja akcije biti sankcionirano od nadležnih inspekcijskih službi i policije. Vlasnici pasa koji za vrijeme akcije ne prijave psa za čipiranje biti će sankcionisani u skladu sa propisanim zakonskim odlukama.

Zbog sve veće potražnje medicinskog kadra u republici Njemačkoj, poslodavci odnosno medicinske ustanove s kojima surađujemo su nam skrenule pažnju na sve veću potrebu za radnicima medicinske struke koji imaju minimalno 10 godina radnog iskustva ili su završili srednju medicinsku i visoku zdravstvenu školu (Bachelor zdravstva) uz uslove koje Vam prenosimo u cjelosti.

Kandidati koji imaju dole navedene predispozicije ujedno ispunjavaju uslove za nostrifikaciju diplome i to prije odlaska na radno mjesto, što je jedan od zadataka koji naša agencija odrađuje za vas.

Direktno priznatom diplomom kao medicinski tehničar stiče se mogućnost na rad uz platu 4500 Eura.

NAŠA USLUGA ZA POSREDOVANJE PRI PRONALASKU POSLA JE BESPLATNA.

Na raspolaganju su dvije opcije sa uslovima pod kojim se možete prijaviti:

Prva opcija:
1. Srednja medicinska škola (opšti smjer )
2. Minimalno 10 godina radnog iskustva
3. Položen stručni ispit
4. Minimalno B1 certifikat o poznavanju njemačkog jezika ( ÖSD ili Goethe Institut)

Druga opcija:
1. Srednja medicinska i Visoka zdravstvena škola (opšti smjer )
2. Položen stručni ispit
3. Minimalno B1 certifikat o poznavanju njemačkog jezika (ÖSD ili Goethe Institut)

Uz prijavu dostaviti CV sa slikom putem maila : prijava@jobstep.ba sa naznakom „intezivna njega Stuttgart“

Kontakt za više informacija:
Ul. Bosanska 31 , 77000, Bihac (BiH)
+387 37 961 370 (BiH)
+387 37 961 371
info@jobstep.ba
www.jobstep.ba

(Sponzorirana objava)

Želeći da otrgne od zaborava stari mahalski govor i običaje, bihaćki enigmata i pisac Dževad Harbaš odlučio je da, na osnovu sjećanja iz djetinjstva, ovjekovječi neke adete koji su specifični za područje Bihaća i Krajine. Priče se sastoje od događaja i dijaloga pisanih nekadašnjom krajiškom ikavicom. Knjiga je naišla na vrlo dobar prijem čitatelja u Krajini i šire, a sam autor je dobio niz pohvala za ideju očuvanja jednog specifičnog vremena.

“Obje knjige su sastavljene od priča i događaja iz nekadašnjeg zemana, dječije radosti i načina na koji su se djeca nekad igrala. Svaka moja priča je nostalgična i prati odrastanja i djetinjstvo iz vremena s kraja 1960-ih i početka 1970-ih. Knjige su napisane, onako, u etno stilu, sa nostalgijom i emocijama sa mnogo dijaloga. Dakle, u knjizi ima različitih tema i priča od fasunge, nekadašnjih borbi horoza, starog šporeta fijakera, suneta i bajrama do radničkih akcija pomoći onom ko gradi kuću. Želja mi je da ovom knjigom one malo starije generacije vratim u prošlost kad se malo imalo, a dobro živjelo, a mlađim naraštajima prikažem kako je izgledalo djetinjstvo bez interneta i pametnih telefona”, objašnjava Harbaš

Neke priče iz prve knjige “Priče iz naših avlija” doživjele su i radio-izdanje u okviru čega je autor gostovao u nekoliko emisija na lokalnim radiostanicama koje su nakon emitovanja sinhronizacije njegovih priča, nagrađivali slušaoce ovom knjigom.
Ustupljeno Al Jazeeri

“U okviru emisija postavljao sam neka pitanja vezana za običaje koji se spominju u ovim knjigama. Sjećam se, javila se jedna djevojčica, a ja sam je upitao šta je to fasunga, na što je ona zaćutala i onda odgovorila nakon mamine intervencije. Dakle, mlađe generacije ne znaju dosta tih termina i običaja koji su egzistirali sredinom prošlog stoljeća. Upravo je to i bio motiv pisanja ovih priča koje su zasnovane na istinitim događajima, od kojih sam većinu lično doživio, a neke sam napisao po sjećanju i na osnovu priča starijih”, priča Harbaš.
Kuću gradile komšije i prijatelji

Mnogo je ljepota i draži nekadašnjeg vakta u kojem nije bilo mržnje i zavisti, a ljudi su bili spremni priteći u pomoć bez interesa. Bilo se iskreno i srčano, kaže Harbaš i dodaje kako mu je tadašnji običaj gradnje kuće ostao u lijepom sjećanju, jer su očevi prijatelji došli da besplatno pomognu izgradnju njihove kuće.

“Moj otac je radio na željeznici, koja je u to vrijeme bila jaka firma. Imao je puno radnih kolega s kojima je imao jako dobre odnose. Inače u to vrijeme se gajilo neko poštenje i ljudskost bez obzira na vjersku ili nacionalnu pripadnost, za razliku od danas kada ljudi jedni drugima zavide čak i unutar jedne vjerske skupine, a kamoli između pripadnika različitih vjera. Ljudi su uzimali godišnje odmore da jedni drugima pomognu u izgradnji kuće, a bilo je puno teže graditi nego danas, od toga da je bilo teško dobiti kredit za materijal do toga da se sve ručno radilo. Danas je taj proces uveliko olakšan, pa ipak nemamo takve solidarnosti kakva je u to vrijeme vladala”, pojašnjava Harbaš.
Brklja i kina

Krajišnici su imali posebne običaje povodom svadbe, koji su se nažalost izgubili i nestali. Harbaš te običaje kroz svoje priče iz avlija pokušava oživjeti i nanovo aktualizirati. Upravo je to razlog zbog kojeg su njegove dvije knjige avlijskih priča naišle na veliko zanimanje bihaćke publike.

“Kina je bio običaj koji je vezan za svadbu. Trajala je i po nekoliko dana, jer se čekalo da se iskupi sva rodbina koja je dolazila iz raznih krajeva. Na kinu se išlo zaprežnim kolima, a neki su putovali i po cijeli dan. Tom prilikom su se pripremali specijalni darovi, a mi djeca smo postavljali brklju. Kada bi mladoženja poveo mladu kroz njenu mahalu, dočekala bi ga skupina dječaka koji bi zapriječili prolaz drvenom trkljom koju su zvali brklja. Od tog naziva je nastalo ime današnjeg naselja koje se nalazi na ulazu u sami centar Bihaća. Četvrt grada poznatija po imenu Brklja, nekada je na ulazu imala drvenu rampu koja je služila za sprečavanje neželjenih osoba da uđu u grad. Ta rampa je bila otvarana pijačnim danom jednom u sedmici. Tada bi mještani iz okolnih naselja dolazili na gradsku pijacu i kupovali, prodavali ili razmjenjivali proizvode”, priča Harbaš.

Bajram se na ovim prostorima uvijek dočekivao svečano i dostojanstveno. Čak i kada se nije imalo, za takve prigode se ako treba i uzajmilo, priča Harbaš.

“Majka bi svakog Bajrama sašila novu odjeću. Ako ne bi imala novca, onda bi uzajmila, a trebalo je dati i onima koji taj dan pokucaju na vrata i zatraže bajramsku hediju. Danima su trajale te pripreme za bajrame. Sjećam se da bi majka pomela i očistila sve od dvorište i kuće, do odjeće i posuđa. Naspremalo bi se puno hrane, što je nas djecu radovalo jer bi to bila prilika da se šta lijepo pojede, što se inače ne bi jelo, od Bajrama do Bajrama. Gosti su dolazili, a otac odlazio njima. Žene su uglavnom bile u kućama i dočekivale. Mi, djeca smo se sastajali van mahale i jedni drugima pokazivali šta smo dobili na Bajram. Sjećam se da bismo prostrli jedno ćebe na koje bi sve to istresli i onda skupa jeli. Danas se bajrami dočekuju u nešto izmijenjenoj formi, ali ipak u određenoj mjeri identični onim nekadašnjim. Zahvaljujući vjeri, to su rijetki običaji koji su se uspjeli očuvati do dašanjih dana”, kaže Harbaš.

Ostaju samo sjećanja zapisana na listovima Harbašovih knjiga, da svjedoče jednom davnom vremenu i običajima kojih više nema. Ipak, rijetki od njih su ostali da prkose vremenu tehnologije u kojem djeca ne znaju šta je radost igranja i zabave, jer su dominanje, kozanje, šiša i ostale igre, samo obilježje sretnog djetinjstva generacija koje su odrastale bez tehnologije.

Svi koji su napustili BiH, napustili su je iz nužde, a ne što je ne vole. Bišćani koji danas žive u EU sjećaju se protesta na koje vlast nije reagovala. Mladi ljudi u sve većem broju odlaze iz Bihaća u inostranstvo.

Evidentirani su brojni slučajevi odlaska u Njemačku, Austriju, Švicarsku, Sloveniju, čak i susjednu Hrvatsku. Lista stranih zemalja je preduga, a vrlo često zbog posla odlaze i u orijentalne zemlje ili čak žive radeći na prekookeanskim kruzerima.

Lijepa sjećanja

Azra Hadžihajdarević radi na kruzeru, daleko od svoje kuće u Bihaću. Elma Begić radila je u Abu Dhabiju, zatim je preselila u Holandiju i čeka vizu. Bilo gdje da su u svijetu, sa sobom nose i niti koje ih vežu za domovinu, ali i niti kojima su međusobno povezani oni koji odseliše daleko.

Prije samo tri godine Azra i Elma, kao dvije školovane, ali nezaposlene djevojke, svojom rukom su pisale transparente upozoravajući vlasti da im omladina odlazi iz države. Bilo je to tokom demonstracija u Bihaću, gdje su one, zajedno sa drugom kreativnom omladinom iz Krajine, organizovale i dolazak grupe Dubioza kolektiv na koncertu koji je održan uprkos zabranama.

– Bili su to sretni dani. Mnogo mi nedostaju obje, Elma, Azra, Romana i Cane i svi koji su otišli, kazala nam je Aida Sejdić, njihova drugarica iz vremena buđenja naroda.

Ona je ostala u Bihaću, predaje nešto malo časova kao profesorica biologije, ali je i danas bez stalnog zaposlenja.

A Romana i Cane su mladi bračni par Zukanović, također cvijeće mladosti bosanskog proljeća, Bišćani koji danas žive i rade u Švicarskoj.

– Nema meni proljeća da ga se sjećam do onog našeg. A odmah i nakon toga poplave, pa smo išli u Maglaj pomagati. Svake godine me to vrati, kazao nam je Zukanović.

I oni su bili dio grupe mladih koja je pokušala promijeniti stvari nabolje. Kao i mnogi drugi, sretni su da su barem pokušali.

Ipak, mnogi mladi odlaze iz zemlje i ne pokušavajući da promijene stanje.

Prema informaciji Mustafe Rekanovića iz Odjela za marketing Job step agencije koja pomaže mladima da dođu do posla u inostranstvu, samo iz Bihaća otišlo je više od 300 njih. Kada se uzmu u obzir i drugi načini odlaska, Rekanović vjeruje da je od posljednjeg popisa Bihać napustilo do 10.000 osoba.

Zvuči strašno, ali u usporedbi sa zvaničnom statistikom dođe i više nego realno.

Naime, prema riječima Borisa Pupića iz Agencije za rad i zapošljavanje BiH, u protekle tri godine samo u Sloveniju iz Federacije je otišlo 10.000 osoba, polovina tog broja samo posljednju godinu. Dalje, Pupić naglašava da je ovo samo Slovenija i da brojka uključuje samo one koji su se regularno odjavili sa agencije za nezaposlene, većinom kao odlazeći kadar za tržište sestrinstva i medicinske njege.

Ljudi koji odlaze na druge načine i zbog drugih poslova ne mare za odjavu sa biroa, kojeg se ni po čemu dobrom nemaju sjećati.
Mora se raditi

Naši sagovornici, ipak, imaju dobre uspomene, a one se itekako vezuju za dane mladosti kada su na proteste izašli sa namjerom da se bore za neku svjetliju budućnost u svojoj zemlji.

– Nisu mi ostale ružne uspomene, samo dobre, priča o našoj hrabrosti i srčanosti, kazala nam je Elma iz Holandije.

A Amir Purić, koji je proživio iste uspomene, jedan je od onih koji je ipak ostao ovdje i ne planira za sada nigdje ići.

Pitali smo ga ima li dojam da u BiH sve ili stagnira ili, još gore, propada.

– I da i ne. Sputavaju me problemi koji su dobrom organizacijom u stranim zemljama riješeni, ali mora se raditi na tome. A što se tiče proljeća, nije pitanje hoće li ga opet biti, nego kada. Samo ovaj put mora biti organizovanije i mora polučiti značajnije rezultate nego što je to bilo slučaj u 2014, godini, smatra Amir.

Optimistično uprkos svim pokazateljima. Ako ništa, odlazak iz BiH uvijek je tu kao primamljiva opcija za mnoge.