Na posljednjoj sjednici Gradskog vijeća Bihać usvojen je Nacrt Odluke o uslovima, načinu držanja i zaštiti pasa i mačaka kao kućnih ljubimaca na području grada Bihaća.

Riječ je o novoj odluci koja za cilj ima uređivanje stanja u ovoj oblasti budući da sa aspekta zaštite zdravlja ljudi i dobrobiti životinja prisutni broj pasa predstavlja javno – komunalni i zdravstveni problem , pogotovo uzme li se u obzir da se životinje nalaze na svim područjima grada uključujući školske ustanove i vrtiće, a prepuštene su same sebi bez bilo kakvih uslova za život.

Hasib Velić iz Kamenice kod Bihaća sa svojim rukopisima od kojih su najstariji oni iz šezdesetih godina, fotografisali smo ga u njegovom domu. Hasib Velić svojom olovkom je zabilježio i čuva momente kada je umalo izbio nuklearni rat zbog Kubanske krize, spuštanje čovjeka na mjesec, pojavu prvog kompjutera, pokret Nesvrstanih, smrt Tita, ali i obične dane kada mu je utekla krava u tuđi kupus, kada je dobio djecu, unuke…

Nakon 2 mjeseca od podnošenja inicijative koja je izazvala posebnu medijsku pozornost, ista se našla na dnevnom redu Gradskog vijeća.

Redakcija portala usn je 16. januara telefonski razgovarala sa predsjedavajućim Gradskog vijeća koji je tada za naš portal kazao kako je istu dostavio gradonačelniku na mišljenje a u skladu sa poslovnikom, dok danas prilikom razmatranja sporne inicijative, predsjedavajući navodi kako gradonačelnik nije do danas razmatrao inicijativu, osim što je usmeno na sjednici Kolegija kazao svoje mišljenje. Tek nakon reagiranja Statutarne komisije, gradonačelnik se izjasnio i pismeno.

Predsjedavajući vijeća Davor Župa se striktno poslovničkih odredbi drži kada je potrebno oduzeti riječ kolegama u Gradskom vijeću ukoliko diskutuju nekoliko sekundi više od predviđenog vremena prema Poslovniku, ali kada je riječ o ličnim finansijskim sredstvima Poslovnik ima slobodu tumačenja kako paše predsjedavajućem vijeća.

Nažalost, današnji stav političkih stranaka koje participiraju u vijeću je i više nego razočaravajući za građane, a pojedini Klubovi političkih subjekata su se javno odrekli primanja koja nisu vezana za lične prihode što je u ovom momentu više nego populistički.

Čak je stav jednog od Klubova u vijeću da su trenutna primanja vijećnika niska. Aludirajući na to, vijećnik Bećirspahić je vidno razočaran glasanjem kolega vijećnika kazao kako će podnijeti istu inicijativu, ali ovog puta da se povećaju primanja vijećnika za 40%, s obzirom da je pojedincima i ovo što sad imaju malo.

Napomenimo da su protiv ove inicijative bili i vijećnici iz Kluba SDA koji nisu podržali smanjenje ličnih primanja, ono što je dodatno razočaravajuće da su istu zajedno sa kolegama iz Klubova GS, SDP, ASDA i DF odbili bez ijedne diskusije ili argumenta, tu se priča o iskrenosti i uštedama završava. – piše usn.

Za ovu inicijativu je glasao samo predlagač Dinko Bećirspahić (SBB).

Predsjednik navijačke grupe “Ljuti Krajišnici” Admir Karabeg danas je dostavio svu potrebnu aparaturu za Adnana Šehića ,teško oboljelog dječaka iz Ripča.

Ljuti Krajišnici su pokrenuli akciju za šesnaestogodišnjeg Adnana Šehića iz Ripča, vrijednost donirane opreme je oko 10.000€. Prikupljeno je sve potrebno, znači svi aparati koji su potrebni, sve su to Ljuti Krajišnici prikupili uz pomoć prijatelja, sugrađana u Njemačkoj koji su se odazvali toj akciji.

“Nakon što smo dobili informaciju da Adnan izlazi iz bolnice i nemože da ide kući bez tih aparata, odmah smo se odlučili da se potrebna oprema doveze u BiH kako bi ona mogao da doće u svojoj kuću.” kaže predsjednik UN Ljuti Krajišnici Admir Karabeg

Šesnaestogodišnji Adnan Šehić iz Ripča ,već jedanaest godina bori se sa spinalnom mišićnom distrofijom,tip 3.

Do sada su roditelji uz pomoć rodbine i prijatelja uspijevali pokriti troškove liječenja. Nažalost,iako nerado, prinudjeni su tražiti pomoć dobrih ljudi.

Adnan je prikopčan na respirator i invazivnu ventilaciju u KBC Banja Luka.

Bila je to mala prepirka na prethodnom gradskom vijeću, kako je općina mogla sa policijom nešto uslovljavati građane neplaćenim računima prilikom registracije, pa je gradonačelnik Šuhret Fazlić uputio gradskom vijećniku Muhamedu Čavkunoviću (SBB) primjedbu da duguje gradu (oko 80 hiljada maraka) što se ispostavilo netačnim.

Ali Muhamed Čavkunović koji je tad iz revolta napustio sjednicu, izmirio je sve obaveze, što je gradonačelnik vrlo brzo saznao.

-Želim da uputim izvinjenje gospodinu Čavkunoviću, mi smo malo polemisali oko duga i u tom momentu ja sam pozvao njega da plati dug, rekao sam cifru koja nije bila tačna, bila je duplo manja od koje sam ja rekao- kazao je danas gradonačelnik Fazlić potvrdivši da je Čavkunović isplatio dug koji nije bio sporan.

Čavkunović danas nije bio prisutan na sjednici zbog poslovnih susreta sa partnerima iz Norveške, ali saznajemo da je odmah i čuo za ovo izvinjenje.

Gradsko vijeće Bihać danas je donijelo odluku da neće ove godine dodijeliti titulu počasnog građanina na svečanosti koja će se održati u ponedjeljak.
Vijećnici su smatrali da niko nije ostvario rezultate značajne za Bihać, da takvog nemjerljivog doprinosa nije bilo.

Podsjećamo, prošle godine za počasnog građanina Bihaća je proglašen Bakir Izetbegović, što je izazvalo kontraverze, pobunu i peticije građana što je u konačnici rezultiralo produbljenjem i nastavkom slabih odnosa i zanemarivanja ovog kraja.

Kantonalna bolnica ”Dr. Irfan Ljubijankić” nabavila je aparat za ultrazvučnu operaciju mrene. Trenutno je u toku edukacija ljekara, nakon koje će ova operacija biti omogućena svim pacijentima, koji su do sada morali ići u druge veće kliničke centre ili privatne zdravstvene ustanove.

Radi se o trenutno najsavremenijem aparatu za fakoemulzifikaciju, odnosno ultrazvučnu operaciju mrene, čija je vrijednost oko 100.000 maraka. U Kantonalnoj bolnici u Bihaću danas se već počelo sa operacijama katarakte na prednjem segmentu oka, sa implantacijom interokularne leće. Operacije izvodi docent doktor Emir Čabrić iz Poliklinike sa dnevnom bolnicom Doboj Jug, u saradnji sa ovdašnjim ljekarima, koje ujedno i educira. Dr. Čabrić kaže da je to ‘zlatni’ standard u hirurgiji katarakte i oftamologije u svijetu, te da je oprema na kojoj se radi vrhunska, a poželjeli bi je i puno veći centri.

„Pacijenti idu u Tuzlu ili Sarajevo, ili u privatne ustanove, a operacija ZZO Bihać  košta oko 1.300 KM. Osim toga, pacijenti plaćaju i implantacioni materijal od 300 do 600 KM“, kaže dr. Čabrić.

Dodaje da uz to pacijenti trebaju dva puta otići, pređu 1.200 kilometara potroše vrijeme i novac, te da čekaju termin.

„Na ovoliki broj stanovnika u Kantonu mi očekujemo 1500 do 2000 operacija godišnje. To je ogroman posao. I te se operacije rade negdje drugdje. Neko uzme novac za to, da li u javnim ustanovama, da li u klinikama, da li u privatnim. Smatram da ovo što posjeduje naše odjeljenje je apsolutno dovoljno da se u potpunosti preuzme ta usluga i da se ljudi više ne šalju van Kantona“, kaže dr. Čabrić.

„Kada ga usavršimo, ovaj operativni zahvat bit će vrlo jednostavan, rutinski, pacijenti će biti zadovoljni“, kaže prim.dr. Suada Velagić, načelnica Očnog odjela KB.

Dodaje da će se educirati prvenstveno mladi kadrovi, ako je potrebno da odu i u inozemstvo da što prije usavrše ovu tehniku i počnu s radom.  

Do prije tri godine Fuad Duraković je živio sa suprugom i sinom u Sarajevu i radio u jednoj od najvećih tvornica namještaja u BiH. A onda je dobio ponudu za posao iz rodnog Bužima, gdje je jedna tvrtka iz Žepča zakupila prostor tvornice namještaja u stečaju i ponovo pokrenula proizvodnju. “Krajišnici uvijek bježe kući. Kuća je kuća, ne možeš se osjećati nigdje kao tu. Čovjek se nekako ljepše osjeća kada radi u svojoj sredini i doprinosi na bilo koji način. Nije sve ni u novcu”, kroz smijeh nam Fuad objašnjava svoju odluku da prihvati rizik i vrati se iz glavnog grada u mali i naoko besperspektivni Bužim.

“Kad sam se vraćao razmišljao sam da se ovo ili može napraviti kako treba ili ne može nikako. Ova tvornica je tako koncipirana da mora imati 80-100 radnika da opravda svoje troškove. Znao sam ako ćemo to pokrenuti da će to biti dobro, imat ćemo sto radnika i to će biti super za ovu malu sredinu.”

U Bužimu je postojala tradicija proizvodnje namještaja od prije rata kada je ovdje svoje pogone imao gigant drvne industrije Šipad. Poslije rata je tvornicu preuzeo investitor iz Italije otvorivši Abonos, tvrtku koja je uspješno radila do 2011. godine kada je zapala u krizu. Ubrzo je proizvodnja zaustavljena, a tvrtka otišla u stečaj ostavši neizmirene dugove prema radnicima, dobavljačima i bankama. Stečajni postupak nad Abonosom još uvijek traje, a proizvodne pogone je 2014. u zakup uzela Arkada iz Žepča.

“Novi investitor je čovjek koji ima i tvrtku u Italiji te jednu tvornicu u Žepču koja je bila zamišljena kao sirovinska baza nama, međutim i oni sada idu ka finalizaciji proizvoda. Oni rade na programu stolova i kreveta, a mi ovdje isključivo stolice”, govori nam Fuad, koji je referent za nabavku i prodaju i jedan je od 110 radnika ove “stoličare”, kako u struci nazivaju tvornicu specijaliziranu za proizvodnju stolica. Prije tri godine počelo se sa samo 25 zaposlenih, a nova zapošljavanja su rezultat konstantnog rasta proizvodnje i prodaje stolica na tržištima zapadnoevropskih zemalja.

Za tri godine od 25 do 110 radnika

“Njemačka je naše tržište broj jedan”, ističe Fuad te nastavlja s nabrajanjem zemalja u kojima završavaju bužimske stolice: “Onda ide Engleska, koja je interesantno i zahtjevno tržište jer traže malo skuplje i kvalitetnije stolice te se nadamo da ćemo tamo povećati plasman proizvoda u narednom periodu za nekih 50 posto. Ovih dana pripremamo i prvu isporuku za SAD, a radi se o ‘kolonijal’ stolicama. To su stari modeli koji i dalje idu i na koji moda ne utiče. Izvozimo i u Francusku, Sloveniju, Italiju, Hrvatsku…” Preko 90 posto proizvoda iz ove tvornice je namijenjeno za izvoz, a osim materijala za lakiranje i presvlaku stolica, sve ostale sirovine, od drveta do spužve, su uglavnom bosanske.

Ovakav rast izvoza bužimskih stolica najbolje pokazuje koliki potencijal leži u proizvodnji namještaja u Bosni i Hercegovini. Podaci Vanjskotrgovinske komore BiH govore da je ova grana privrede u strašnoj ekspanziji. U drvnoj industriji je u razdoblju od 2011. do 2015. godine imala pozitivan trend rasta izvoza koji je u 2015. dostigao vrijednost od 1,05 milijardi maraka ili 31% više nego 2011. godine. U strukturi izvoza više od jedne trećine je činio namještaj.

Samo u prvih devet mjeseci prošle godine iz BiH je izvezeno namještaja u vrijednosti od 328 milijuna maraka, što je za 70 milijuna više u odnosu na 2015. godinu. No, trend rasta izvoza namještaja u Unsko-sanskom kantonu ne prati trend rasta izvoza u cijeloj Federaciji BiH. U ovom kantonu je još uvijek najviše zastupljena primarna proizvodnja i polufinalna prerada drveta.

Unsko-sanski kanton ne prati trend rasta izvoza FBiH

“Dominantno se radi o prerađivačima bukve, koja je na teritoriji USK jedna od kvalitetnijih u cijeloj BiH, međutim veći dio te bukve se samo preradi i izveze kao primarni ili polufinalni proizvod. U zadnje tri-četiri godine imamo nekoliko tvrtki koje se bave finalnom preradom drveta, tako da se nešto malo popravila ta struktura u korist finalne prerade, ali još uvijek to nije dovoljno”, ističe za DW Nihad Šušnjar, glavni tajnik Privredne komore Unsko-sanskog kantona. Prema njegovom mišljenu, problem drvne prerade u ovom kantonu je odavno akutan i u njegovo rješavanje bi se trebala uključiti i kantonalna vlada koja je osnivač Šumsko privrednog društva Unsko-sanske šume, koje jedine obaraju stabla na ovom području izuzetno bogatom šumama.

“Za USK je simptomatična činjenica da je instalirano tri puta više drvoprerađivačkih kapaciteta, a tu se prije svega misli na pilane, nego što je potrebno za rezanje drveta na razini godine od strane Unsko-sanskih šuma. Potražnja je enormna i uvijek je problem oko raspodjele sirovine, koliko će koja od drvoprerađivačkih firmi dobiti”, govori Šušnjar. Nedostatak sirovine je jedan od dva najveća problema s kojima se susreće i tvornica stolica u Bužimu. Novi Zakon o šumama Federacije BiH bi mogao djelomično i riješiti problem sa sirovinom, ali i potaknuti razvoj finalne obrade drveta u USK.

Prednosti i nedostaci Krajine

“Nacrt federalnog zakona, koji je trenutno u proceduri, predviđa da će kriterij za raspodjelu sirovine favorizirati tvrtke koje imaju finalni proizvod”, pojašnjava Šušnjar i dodaje da su ti kriteriji ključni kako bi se potakla dodatna finalizacija proizvoda od drveta u ovom kantonu. Mišljenja je da je to moguće ili poticanjem postojećih pilana da se tehnološki osposobe za finalnu proizvodnju ili ulaskom stranog investitora koji će od pilana uzimati primarno prerađeni proizvod te ga finalizirati na području kantona. “Najgori je slučaj ovaj kakav sad imamo, da dominanto primarno prerađeni proizvodi idu van granica BiH i tamo im se dodaje vrijednost”, zaključuje Šušnjar.

Drugi problem koji ističu proizvođači namještaja jeste nedostatak kvalificirane radne snage. Fuad Duraković nam potvrđuje da je tako i u Bužimu, općini s najvišom stopom nezaposlenosti u kantonu. “Problem je pronaći osposobljene radnike. Na uredu za zapošljavanje imamo strašno puno nezaposlenih ljudi, međutim, to su, prvo, ljudi s različitim stručnim spremama, a, drugo, i kad nađete nekog tko odgovara spremom, on nažalost nije osposobljen za rad sa strojevima u tvornici”, kaže naš sugovornik. Ovo bi se, prema njegovom mišljenju, riješilo uvođenjem drvoprerađivačkog smjera u srednjoj školi u Bužimu. Povezivanje obrazovnog sustava sa stvarnim potrebama privrede jedna je od prepreka koje je u BiH potrebno otkloniti kako bi se perspektivne grane nastavile razvijati.

Naši sugovornici se slažu da bi drvna industrija mogla biti jedna od strateških grana razvoja privrede u Krajini, čije su prednosti dobra sirovinska baza i blizina Europske unije, što značajno smanjuje cijenu transporta, ali i tradicija u proizvodnji namještaja. “Tu je bio jedan Šipad koji je imao tvornice u Bihaću, Bosanskoj Krupi, Bužimu, Bosanskom Petrovcu, Ključu… Nažalost, to je u većini slučajeva, što u ratu, što privatizacijom, propalo. Međutim, sada se ponovo budi jer tržište traži proizvode. Treba iskoristiti znanje i sirovinu koju imamo, napraviti proizvod i plasirati ga vani. Mi smo u prednosti, samo to treba pametno posložiti”, vjeruje u potencijale ovog kraja Fuad. On je siguran da bi se i mnogi mladi Krajišnici rado vratili kući poput njega, samo kada bi imali iole pristojan posao.

Još prije četiri mjeseca, 18. oktobra, Pero Klarić, rođen 1958. u Bihaću, s prebivalištem u Korenici, a boravištem u Solinu, svojim je automobilom krenuo iz Solina prema Gospiću pa odjednom nestao. Kamere su zabilježile izlazak njegovog Golfa s autoceste i otad mu do sada nema traga. Ni njemu ni autu.

Kako je objavljeno na stranici nestali.hr Klarić je visok oko 190 centimetara, prosijed i proćelav. Ima velike kestenjaste oči, ravan nos, klempave velike uši i ovalno lice. Ima tetovažu golmanske rukavice i nogometne lopte na desnoj nozi. Nestali Klarić je, inače, u Korenici živio donedavno kad se razveo.

Prema onome što nam je ispričao njegov brat Zlatko, Pero je tog 18. oktobra krenuo svojim golfom 3 boje trule višnje i registracijske oznake GS 495 CI iz Solina prema Gospiću kako bi posjetio srednjeg od svoja tri sina. No, do sina nikada nije došao, a nitko otada nije vidio ni njega ni automobil. Posljednji trag koji postoji jest snimka nadzorne kamere koja pokazuje da je izišao s autoceste na izlazu Gospić oko 18 sati tog utorka.

– Njegov mobitel je “mrtav” i ne može mu se ući u trag, a zadnje što znamo jest da je razgovarao s nekim prijateljima, jednim iz Korenice i jednim iz Gospića. Pero je radio kao zaštitar u “Sokol Mariću” dok je bio u Korenici, čuvao je Finu, a i po Splitu je nakon dolaska radio kao civilni zaštitar po trgovinama. Koliko znam, nikada nije imao nešto posebno puno novca, pa stanovao je kod sestre u Solinu, a od plaće je odvajao i za alimentaciju.

Svih ovih mjeseci tokom svih razgovora koje smo imali s ljudima nigdje se nije pojavila informacija da je nekome nešto dugovao, da je upao u neke probleme i slično. Inače se bavio tapeciranjem namještaja i branio je za lokalni nogometni klub – kazao nam je njegov brat Zlatko. Na naše pitanje odgovara da je njegov brat nakon razvoda imao neke kontakte sa “ženskim osobama, ali ne znam kojima i kakve vrste”.

– Svi želimo da se ova situacija što prije riješi, pa šta je da je, ova neizvjesnost nas ubija. Molim sve koji imaju bilo kakva saznanja da jave policiji. Nemoguće je da u današnje vrijeme i čovjek i auto nestanu i da niko ništa ne zna – kaže Zlatko.

Iz splitske su policije potvrdili da su zaprimili dojavu o nestanku i da su odmah kontaktirali policijsku postaju u Korenici. Također, potvrđeno nam je da su do sad obavili veći broj obavijesnih razgovora, no dosad ništa nije pomoglo da se locira gdje je nestali Klarić.