Više od 100 turista iz 10 zemalja svijeta provozalo se protekle subote turističkim Rotary vozom kanjonom rijeke Une.
Polazna stanica bila je u Bihaću, a putnici su prošli dvije pasoške kontrole, nakon Ripača u BiH i u Loskunu u Republici Hrvatskoj.
“Turistički voz kanjonom Une presijeca granice na više mjesta pa se naizmjenično prolazi kroz BiH, Hrvatsku, pa opet BiH. Najviše turista bilo je iz Hrvatske koji su u dobrom raspoloženju slavili i utakmice ‘Vatrenih’ na Evropskom prvenstvu”, rekla nam je čitateljka Nermina Behrić.
Turisti su obišli Nacionalni park, najljepši evropski vodopad Štrbački buk na Uni, a tokom vožnje ih je zabavljao muzički orkestar te bihaćki komičar Raif Ferhatović koji je bio obučen kao Charlie Chaplin.
“Ovo je naša tradicija i svojevrsna proslava uspješne sezone u Nacionalnom parku Una, a zapravo ovo je direktno druženje osoblja Nacionalnog parka sa turistima i medijima koji naš NP promovišu”, istakao je Amarildo Mulić, direktor NP Una.
Radnici Željeznica Federacije BiH su kazali kako veoma cijene ideju turističkog voza, te se nadaju da će njegovom promocijom doći i do ponovne uspostave prekinutog saobraćaja Unskom prugom.
“Da imamo vikend linije za more također bi bile pune”, kazao je kondukter.
Pošto vozovi u Bihaću ne voze željezničari iz Bihaća tokom sedmice rade u Zeničko-dobojskom kantonu.
Svrha turističkog Rotary voza Nacionalnog parka Una, je upravo da otvori komunikacije, privuče turiste iz cijelog svijeta i oživi kraj koji je ostao i bez željezničkog saobraćaja.
JP Nacionalni park Una iznajmio je voz od Željeznica Federacije BiH po cijeni od 4.000 KM, a putnici su plaćali kartu po cijeni od 80 KM. Nažalost, ova turistička atrakcija dešava se jednom godišnje.
Vlada Federacije BiH danas je na sjednici utvrdila listu investicionih projekata za Federaciju BiH u sektorima poljoprivrede, energetike, industrije, transporta, turizma i zaštite životne sredine.
Riječ je o listi projekata koji predstavljaju potencijalne investicije koje će biti finansirani iz privatnih i drugih izvora, a plan ostaje otvoren i za nove projekte, saopćeno je iz Ureda za odnose s javnošću Vlade FBiH.
Ukupna vrijednost kandidovanih projekata uključenih u listu iznosi 21.229.392.433 KM, od čega se 215.000.000 KM odnosi na projekte iz sektora poljoprivrede, 11.835.967.433 KM na energetiku, 635.600.000 KM na industriju, 7.927.820.000 KM na sektor transporta i komunikacija i 615.005.000 KM na oblasti turizma i zaštite životne sredine.
Po stepenu pripremljenosti, projekti su podijeljeni u tri kategorije i to kao projekti koji su ili pred realizacijom (postoji tehnička dokumentacija i poznati su izvori finansiranja), spremni za realizaciju (dokumentacija potpuno ili djelomično pripremljena, modeli finansiranja nisu određeni), te projekti u različitim fazama pripreme.
Hidro elektrana Unac na listi projekata
Iz oblasti energetike je na listu uvršten 41 projekt. Investiciono su najvredniji TE i Rudnik Kongora Livno s 2.151.000.000 KM, Blok 7 TE Tuzla od 1.466.900.000 KM, TE i Rudnik Bugojno s 1.332.000.000 KM, Blok 8 u TE Kakanj vrijednosti 1.224.000.000 KM, Blok 1 TE Banovići od 935.000.000 KM, TE i Rudnik Kamengrad Sanski Most sa 730.000.000 KM, te s po 200.000.000 KM toplovod TE Kakanj – Sarajevo i HE Unac.
Aerodrom Željava smješten je na granici Bosne i Hercegovine i Hrvatske ispod i unutar planine Plješevice, u blizini grada Bihaća. Bio je najopremljeniji jugoslavenski aerodrom i jedan od tri vodeća vojna aerodroma u Evropi.
Nakon što je svom partijskom kolegi Staljinu okrenuo leđa, Tito je u aerodrom Željava uložio blizu četiri milijarde američkih dolara kako bi se osigurao od eventualnih napada SSSR-a.
Izgradnja aerodroma kodnog naziva “Objekat 505”, a poznatijeg kao Željava Bihać, počela je tokom 1957. godine, a dovršen je 1965. Aerodrom je zvanično pušten u funkciju 1968. godine.
Bio je to najbolji vojni aerodrom po infrastrukturi u cijeloj Jugoslaviji. Unutra je bila smještena jedna avijacijska brigada sa 60 aviona i više od 3.000 ljudi, od čega je bilo samo 500 oficira, 900 podoficira i 2.000 vojnika. Imao je kapacitet opsluživanja tri aviobrigade u slučaju potrebe, a bio je idealan štit od iznenadnih udara. Aerodrom Željava bio je najstrožije čuvani vojni objekat u Jugoslaviji.
Aerodrom se sastojao od pet pisti, četiri tunela visoka 8, široka 30 metara i duga 3,5 kilometara.
U utrobi planine bilo je više od 20 kilometara hodnika, tunela i staza za 40 aviona, bolnica, poseban vodovod, radionice za popravak aviona, protupožarne staze, prostori za mehaničare, tehničare i avijatičare. Imao je brojne spavaonice, učionice, kuhinju, ambulantu, razna skladišta, sopstveni vodovod i internu električnu centralu.
Zanimljivo je spomenuti da je pri kopanju tunela nađena rijeka ponornica, a to je bio veliki plus jer baza nije morala brinuti o snabdijevanju vodom u slučaju blokade.
Unutrašnji prostor aerodroma bio je odvojen sa 56 teških pancirnih vrata, a zatim malo dublje i hermetičkim hidrauličnim vratima.
Bivša JNA je 17. maja 1992. godine minirala aerodrom sa 56 tona eksploziva i time ga u potpunosti onesposobila, a zub vremena učinio je da njegova unutrašnjost u potpunosti propadne. Premijer USK Hamdija Lipovača 2011. godine je najavljivao mogućnost da se na ovoj lokaciji napravi savremeni kargo aerodrom.
Ipak, zbog velikih finansijskih sredstava koja su potrebna, realizacija te ideje nije ni započeta. S druge strane, postojala je ideja da se u unutrašnjosti aerodroma napravi muzej, ali zbog sigurnosnih razloga ni to nije realizovano.
Trinaesta tradicionalna vožnja Rotary vozom sa otvorenim kupeima bila je danas prava turistička atrakcija u Nacionalnom parku Una, javlja Anadolu Agency (AA).
Turističkim Rotary vozom provozalo se stotinjak turista iz desetak zemalja svijeta. Sa željezničke stanice u Bihaću putnici su se ukrcali u osam sati ujutro.
Nakon prolaska kroz Ripač, pasoše putnicima ovjerili su graničari BiH, dok su putnike kontrolisali i graničari Hrvatske u Loskunu.
Turistički voz kanjonom Une presijeca i granice na više mjesta pa se naizmjenično prolazi kroz Bosnu i hercegovinu, Hrvatsku, pa opet Bosnu i Hercegovinu. Najviše turista bilo je upravo iz Hrvatske koji su u dobrom raspoloženju slavili i utakmice “Vatrenih” na Evropskom prvenstvu, a današnji turistički voz bio im je uvertira za proslavu večerašnjeg meča.
Turisti su obišli Nacionalni park, najljepši evropski vodopad Štrbački buk na Uni, bili su ugoščeni i zabavljani tokom puta sa muzičkim orkestrom i bihaćkim komičarem Raifom Ferhatovićem koji je putovao odjeven kao Čarli Čaplin.
“Ovo je naša tradicija i svojevrsna proslava uspješne sezone u Nacionalnom parku Una, a zapravo ovo je direktno druženje osoblja Nacionalnog parka sa turistima i medijima koji naš NP promovišu”, istakao je Amarildo Mulić, direktor NP Una.
Radnici Željeznica Federacije BiH su nam kazali da veoma cijene ideju turističkog voza, te se nadaju da će njegovom promocijom doći i do ponovne uspostave prekinutog saobraćaja Unskom prugom.
“Mi da imamo vikend linije za more, također bi bile pune”, kazao nam je kondukter.
Inače, pošto vozovi u Bihaću ne voze, željezničari iz Bihaća tokom sedmice rade u Zeničko-dobojskom kantonu.
Svrha turističkog Rotary voza Nacionalnog parka Una, je upravo da otvori komunikacije, privuče turiste iz cijelog svijeta i oživi kraj koji je ostao i bez željezničkog saobraćaja.
JP Nacionalni park Una iznajmio je voz od Željeznica Federacije BiH po cijeni od četiri hiljade konvertibilnih maraka, a putnici su kartu kupovali po cijeni od 80 konvertibilnih maraka.
Za sada se ova turistička atrakcija priređuje jednom godišnje.
Sredstvima koja su obezbjeđena od Ureda za društvenu brigu Rijaseta Islamske zajednice, muftijstvo bihaćko je organiziralo iftar za siromašne postače.
Iftaru je prisustvovalo oko stotinu postača, a iftar je pripremljen i organiziran u Merhametovoj kuhinji „Imaret“ Bihać u saradnji sa Regionalnim odborom „Merhamet“ Bihać.
Iftaru je prisustvovao muftija bihaćki prof. Hasan ef. Makić, imam gradskog džemata Prekounje Haris ef. Gobeljić, te predstavnici i volonteri Merhameta.
Muftija prof. Hasan ef. Makić je izrazio podršku rada Merhameta i naglasio značaj rada Merhametove kuhinje „Imaret“ Bihać.
“U ime Merhameta i korisnika javne kuhinje ja se želim zahvaliti Muftijstvu bihaćkom na donaciji sredstava za pripremu iftara, te želim naglasiti da su u toku mubarek mjeseca Ramazana izuzetno aktivni džemati na području grada Bihaća u organizovanju akcija prikupljanja hrane za potrebe Merhametove kuhinje „Imaret“ Bihać.”, izjavio je direktor RO Merhamet Bihać Prošić Alen.
Policijskoj stanici Bihać jučer je prijavljen pronalazak dvije ručne bombe u garaži uz porodičnu kuću u Bihaću, ulica Hatinački progon.
Na lice mjesta izašla je patrola policije koja je obilježila i osigurala mjesto do dolaska tima za uklanjanje neeksplodiranih ubojnih sredstava (NUS) Federalne uprave civilne zaštite, navodi se u redovnom izvještaju Federalne uprave civilne zaštite o stanju u Federaciji BiH.
U petak je Policijskoj stanici Bužim prijavljen pronalazak minobacačke granate 60 mm u dvorištu stambenog objekta u naselju Gornji Mulalići. Obavješten je Tim za uklanjanje eksplozivnih sredstava Federalne uprave civilne zaštite, saopćeno je iz Operativnog centra Federalne uprave civilne zaštite.
Svaki ramazan prođe i sjećam ga se sa radošću. Ali to nije slučaj sa ramazanom 1994. godine. Taj ramazan ostat će urezan u mome sjećanju kao mjesec u kojem je nestao dio mene. U teškim zimskim uvjetima, na Hasinom Vrhu kod Bihaća, 15. februara 1994. godine, ubijen je moj amidžić Zikrija. Sjedio je u zemunici i kao postač iščekivao iftar. Kada je nastupilo vrijeme iftara, izašao je iz zemunice da sa snijegom prekine post. Baš u tome trenutku izlaska prekinut je njegov život na ovom svijetu. Ubiše ga dušmani dok je iftario. Pogođen je sa ručnom granatom i ostao je bez zadnjeg dijela glave. Kad se to dogodilo bio sam dječak sa nepunih šest godina. Sjećam se kao da je jučer bilo, nervoznih koraka moga babe i komšije Bećira. Hodali su uz cestu i niz cestu prikupljajući hrabrost da kažu Zikrijinoj porodici da je on poginuo. Sjećam se i vojnog kamiona koji ga je dovezao. Bio sam nijemi posmatrač dženazi sa prozora. Zbog onoga što su dušmani učinili nisu nam dali da ga posljednji put vidimo. Iako ga nisam dobro poznavao, ipak ostaje sjećanje na njega i njegova djela. Volim slušati priče o njemu i njegovoj strasti za fudbalom. Čuo sam priču o svakom turniru koji je odigrao i svakom golu koji je postigao.
Uzvišeni Allah, ga je odabrao da bude šehid i tako učinio njegovo dvoje djece ponosnim siročadima čiji će babo, In šha Allah biti u društvu poslanika u Džennetu. Kad ga je Gospodar uzeo sebi te ’94., Semir je imao šest a Ilvana pet godina. Danas su to mladi odrasli ljudi, koje je čestita hanuma Esma izvela na Pravi put i ostala uz njih cijelo vrijeme. Ostavio je iza sebe čestitu porodicu i bio bi ponosan na njih, kao što su i oni na njega zbog datog života za domovinu.
Iako ga je Allah Uzvišeni uzeo sebi, on će ostati dio nas i naše porodice. Nismo i nećemo ga nikad zaboraviti jer nam to ne dozvoljava ni njegovo ime, Zikrija – onaj kojeg se sjećaju. Svjedok njegovog postojanja je i bijeli nišan pored džamije, što pod lipom stoji.
Gospodaru moj, učini da Zikrija bude šehid u društvu poslanika, kao što Si obećao.
Gospodaru moj, učini da mi živi sjećajući se njega, uvijek budemo na Pravom putu i zaslužimo Džennet.
„I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: “Mrtvi su!” Ne, oni su živi, ali vi to ne znate“! ( Kur´an, El-Bekare 154 )
Život 57-godišnjeg Enesa Toromanovića iz Bihaća prošao je u klesarstvu. Enes se bavi izradom nišana, i to starih, velikih nišana koji obično okupiraju našu pažnju kada prolazimo mezarjem ili grobljem.
Ovaj čovjek iz bihaćkog naselja Bakšaiš živi za umjetnost. S obzirom da je po struci automehaničar, od čega je nekad pristojno živio, od komada željeza znao je svašta napraviti.
“Nisam morao čekati da iz Kragujevca dobijem neki alat da bih mogao završiti neki posao. Sam bih napravio alat. Oduvijek sam imao tog inovatorskog duha”, priča na početku razgovora za naš portal.
Enes danas nije mehaničar. Nije, suštinski, nikad ni bio. Od najmlađih dana junak naše priče bavi se slikarstvom i crtanjem.
“Uvijek sam crtao i slikao po stolovima, zidovima, stolnjacima… Olovka mi je vazda bila u ruci. Iako nikad nisam bio u Sarajevu ili Mostaru, volio sam crtati te naše gradove, posebno zanatske radnje i ono čime su se ljudi bavili. Crtež mi je oduvijek ‘ležao’, čak i kada sam radio kao mehaničar u servisu ja sam znao otići u našu lakirnicu i tu bih se ‘uhvatio’ četke i po zidu nešto crtao i improvizirao”, prisjeća se Enes.
Iz ljubavi prema slikarstvu rodilo se i ono što danas u potpunosti ispunjava njegovu dušu. Klesarstvo. Enes već godinama dizajnira i izrađuje prelijepe nišane. Velike i masivne tako da ih je nemoguće ne primijetiti, uostalom, kao i većinu starih bosanskih nišana kojima su ispunjena mezarja širom Bosne i Hercegovine.
Jedini alat čekić i brus
Enes to radi samo uz pomoć čekića i brusa, a pokušava, ustvari, ono što su mnogi stari klesari nastojali kroz cijelu historiju: hladnom i čvrstom kamenu udahnuti život i dati smisao.
“Svaki moj rad je inspirisan umjetnošću, kulturom, vjerom, tradicijom, historijom našeg naroda. Zbog toga za svaki detalj na nišanu mogu objasniti zbog čega je tu i kakva je njegova simbolika”, kaže Enes.
Pored nišana, Enes pravi ograde te brojne druge detalje u džamijama, isključivo kroz ručni i strpljivi rad. Sve nišane i skulpture radi sa kamenom bihacitom, koji je, kako ističe, najbolji za bavljenje ovim zanatom.
“Mi ovdje imamo mnogo bihacita i kroz historiju su ga svi koristili. Slobodno možemo reći da je cijeli Bihać od bihacita, odnosno sve značajnije kulturno-historijske građevine i spomenici. Bihacit je čak odavde išao i za Dalmaciju i mnoge građevine na tom prostoru su od kamena sa ovog prostora. Radi se o kamenu koji je veoma pogodan za klesarstvo i građevinu zbog svog hemijskog sastava”, pojašnjava Enes.
Dobar crtež temelj klesarstva
Iako ručna obrada kamena iziskuje dosta vještine, znanja, iskustva, ali i snage, nije sve ni u tome, ističe naš sagovornik.
“Crtež je temelj klesarstva. Ko nema dobar crtež, taj je za mene naivna osoba. Ne možete bez crteža raditi sa kamenom i drugim materijalima. Svako se pita kako se može od obične kamene kocke napraviti stari dedo sa fesom kako sjedi i sve ostale detalje. Odgovor je u dobrom crtežu”, napominje Enes, čija žena se također bavi slikarstvom, kao i sin.
Enes veoma ljubomorno čuva svoj zanat i profesiju, ali i njen kulturno-historijski kontekst i smisao. Zbog toga je pomalo ljut na današnje klesare, većinom privatnike, koji, prema njemu, u tom zanatu ne vide nikakvu dušu, simboliku, niti kulturno-historijski značaj.
“Njih interesuje samo kako što prije odraditi posao i doći do para. A svaki detalj mora imati svoj razlog postojanja. Mnogi današnji klesari o tome uopće ne razmišljaju. Za njih, primjerice, proporcije ne igraju bitnu ulogu. Koliki mora biti turban, kakav je izgled sablje, koja je vrsta sablje i tako dalje. Svaka sablja na nišanu je različita i ima svoju historiju. Svaka ima svoj naziv, najčešće po vojskovođama. Oni o tome veoma malo znaju, ili bolje reći uopće ne znaju, pa umjesto sablji prave obične mačete kao da se džungla krči. To je skrnavljenje ovog zanata”, napominje Enes.
Zbog toga je Enes mnogo izučavao historiju našeg naroda i njihove običaje. Posebno kroz svoj zanat.
Konačno, zanimalo nas je i koliko drugi prepoznaju njegov rad i trud.
“Ja ovo što pravim, radim to sa poštovanjem i ljubavlju prema umjetnosti. A svi znate koliko se danas cijene umjetnici i kulturni radnici. Svaki dan je drugačiji, nekad uspijete nešto prodati, nekad ne. Evo već tri godine prodajem velike nišane koje sam napravio i još to nisam uspio. Iskreno, teško je ovako živjeti i preživjeti”, kaže Enes.
Naravno, kako dodaje, ne pada mu na pamet da se prestane baviti klesarstvom i umjetnošću, a sve dok bude postojala ijedna osoba na ovom svijetu koja će znati cijeniti njegov rad, on će sa istom predanošću i žarom uzeti svoj čekić i brus u ruke i dati se u posao.
Mjesec juni za mnoge predstavlja bolnu ali i neispričanu priču. To je mjesec koji označava patnju, bol, suze i tužna sjećanja, a posebno za one koji još uvijek tragaju za svojim najmilijima.
Upravo u tom junu mjesecu 1992. oko 5.000 stanovnika Kulen Vakufa, Orašca, Ćukova, Klise i Ripča protjerano je iz svojih domova. U bijegu je tada poginulo oko 30 osoba, a na mostu u Štrbačkom buku izdvojeno je 210 muškaraca od kojih je polovina odvedena u logore a potom i ubijena. Tijela su bačena u masovne grobnice Bezdana i Tihotina.
Loskunski most je mjesto na kojem je u agresorskoj zasjedi , 14-og na 15- ti juni 1992. godine, ubijeno 17 pripadnika TO i rezervnog sastava MUP-a R BiH. Ovo mjesto dugi niz godina posjećuju samo preživjeli i porodice poginulih. Tog juna 1992. godine, tada jedanaestogodišnji Alen Osmankić, je ostao bez oca, koji je sa grupom svojim komšija pješačeći krenuo iz Orašca za Bihać tražeći spas. Na mostu Loskunu upali su u zasjedu.
“Od 11 do 16 godine pregledao sam sve i jednu moguću grobnicu. Bilo je jako stresno sa toliko godina ići pregledati prva ekshumirana tijela. Bio sam najmađi na grobnicama i u mrtvačnicama kada su dolazila tijela i u vrećema. Nekada sam, što se kaže, išao kopati po kostima. Nikada ga nismo našli. Ni njega, niti bilo kakav trag. A ja se sjećam svega. Traume koje sam doživio tada kao dječak su ostavile velikog traga na mene i dan danas su posljedice prisutne. Kako na mene, tako možda još više na moju sestru koja je bila puno mlađa. I još uvijek je to stresno i još uvijek mi tragamo i nadamo se da ćemo pronaći posmrtne ostatke svog oca i dostojastveno ga ukopati“, kaže Alen.
Alen je na svome Facebook profilu objavio tužnu i bolnu ispovijest koja Vas neće ostaviti ravnodušnima.
“Neke rane nikako da zarastu. Godine prolaze i prolaze. Još uvijek sam u onom mraku svoje sobice i gledam za ocem kako odlazi. Doći će danas, doći će sutra, za mjesec, za godinu ma i za dvije samo neka dođe. Boga mi, prodje 24 godine a moj otac se vodi i dalje kao NESTAO..
Vlasti se smjenjuju, instituti postoje, plate se primaju, kuće se prave, auta mijenjaju, knjige se biva neke pišu a grobnice se švercaju. Prodavale se jedno vrijeme kao na pijaci: neke postojeće neke nepostojeće. Pare su uglavnom naplaćene. Više se i ne traže jer dok god ima NESTALIH neki će ljudi imati svoje pozicije i uredno primati hiljade maraka plate.
Meni ostaje samo lopata i da sam kopam. Hvala drugu Husein Musić što je išao i kopao sa mnom.
Ostala je ta jedina nada da ću uspjeti sam naći grobnicu, pronaći tijelo svog oca i dostojno ga pokopati te smiriti svoju i njegovu dušu. A ovi neki šu*ci koje sam prozvao gore da Bog da se i vi vodili k’o nestali i sa vašim kostima se ljudi bogatili! Ima Boga, samo polako!”
U Bihaću je danas održana 121. sjednica Vlade Unsko-sanskog kantona. Kao najbitniji razmatrani i usvojeni dokument, sa današnje sjednice premijer USK mr.sci. Izudin Saračević ističe da su utvrdili Dokument okvirnog budžeta Kantona za 2017.-2019. godinu.
Zakonom o budžetima u Federaciji Bosne i Hercegovine određeno je da je Dokument okvirnog budžeta akt koji sadrži makroekonomske projekcije i prognoze budžetskih sredstava i izdataka za naredne tri godine, te se na njemu zasniva priprema i izrada budžeta, a trogodišnje planiranje budžeta postaje obaveza za sve korisnike budžetskih sredstava i izvanbudžetskih fondova. U skladu s tim Vlada USK je danas razmatrala i usvojila Dokument okvirnog budžeta koji predstavlja preliminarni nacrt budžeta za 2017. godinu i budžetske projekcije za 2018. i 2019. godinu.
Mr.sci. Izudin Saračević, premijer Unsko-sanskog kantona najavio je da će planiranje budžeta za 2017. godinu biti rigorozno i, još jednom, javno upozorio sve budžetske korisnike na realno planiranje budžeta i nužnost provođenja reformi kako bi se javna potrošnja smanjila.
Nakon što je svom partijskom kolegi Staljinu okrenuo leđa, Tito je u aerodrom Željava uložio blizu četiri milijarde američkih dolara kako bi se osigurao od eventualnih napada SSSR-a.
Aerodrom se sastojao od pet pisti, četiri tunela visoka 8, široka 30 metara i duga 3,5 kilometara.
Unutrašnji prostor aerodroma bio je odvojen sa 56 teških pancirnih vrata, a zatim malo dublje i hermetičkim hidrauličnim vratima.