Menadžer Plymoutha Miron Muslić je za Guardian govorio o bijegu od genocida u BiH kada je imao devet godina i “fantaziji” vođenja utakmice protiv Liverpoola u FA kupu.
Intervju sa bh. stručnjakom Guardian je objavio 8. februara, dan prije nego što se njegov Plymouth plasirao u osminu finala FA Cupa nakon što su na domaćem terenu savladali favorizovani Liverpool rezultatom 1:0
Oni su trenutno posljednja ekipa Championshipa, dok je Liverpool trenutno vodeći u Premier ligi.
U nastavku prenosimo zanimljive i inspirativne dijelove intervju našeg stručnjaka, koji je nakon jučerašnje pobjede došao u fokus bosanskohercegovačke, ali i engleske javnosti.
“Dok talasi udaraju o zidove luke West Hoe Pier, građevinu s liste historijskih spomenika ispod Grand Paradea u Plymouthu, misli Mirona Muslića vraćaju se na prizore i zvukove proljeća 1992. godine u Bihaću”, piše Guardian.
Navode da je on bio tipičan devetogodišnji dječak, najsretniji dok igra fudbal ili gleda “He-Mana,” još uvijek uzbuđen zbog BMX-a koji je dobio za rođendan nekoliko mjeseci ranije.
“Postali smo izbjeglice preko noći. Suočili smo se s genocidom u srcu Evrope. Bojiš se za život, prestravljen si. Bilo je razarajuće. Morali smo zgrabiti sve što smo mogli staviti u torbu i krenuti na put od 700 kilometara. Mislim da tada nisam bio svjestan šta se zapravo dešava. Kako bih mogao biti”, govori on.
Muslić, njegova mlađa sestra Marinela te roditelji Ćamil i Mersada pobjegli su u Austriju preko Mađarske, konačno stigavši u slikoviti Pertisau am Achensee nakon nekoliko dana putovanja raznim prevoznim sredstvima. “Od tada je Austrija postala naš drugi dom,” kaže.
Nakon amaterske fudbalske karijere, Muslić se posvetio menadžmentu, inspirisan intrigom koju su izazvali timovi Jürgena Kloppa u Borussiji Dortmund. “Uvijek mi je djelovalo kao da igraju s 13 igrača. ‘Kako je to moguće?’”
Prve trenerske korake napravio je vodeći U10 tim u Gmundenu, gradu sat vremena istočno od Salzburga, a prošle sezone napravio je značajne korake s Cercle Bruggeom, koji je doveo do treće kvalifikacione runde Evropske lige u augustu.
Njegovi trenerski uzori uključuju Ralfa Rangnicka, Rogera Schmidta, Diega Simeonea i Olivera Glasnera. Glasner je započeo svoju karijeru u Riedu, gdje je Muslić također prvi put okusio izazove vođenja seniorskog tima. Ove nedjelje njegov Plymouth dočekuje Liverpool u četvrtom kolu FA kupa.
“Odrastajući, ovakav scenarij mi je djelovao nedostižno. S vremena na vrijeme kažem svojim igračima nešto iz vlastitog iskustva kako bih ih podržao i pomogao im. Ali kad čuju moju priču, ne trebaju stajati i plakati niti osjećati sažaljenje prema meni.”
Muslićev otac radio je kao konobar u hotelskim odmaralištima u Tirolu, a majka kao čistačica. Prisjeća se žrtava koje su njegovi roditelji podnijeli i problema s plaćanjem računa za struju, stanarine i školskih taksi.
“Ali imao sam sretno djetinjstvo. Nikad nisam imao osjećaj da nešto propuštam. Selili smo se 13 ili 14 puta, Marinela i ja smo mijenjali škole 10 ili 11 puta; imali smo nomadski život jer su poslovi mojih roditelja bili sezonski. Sretan sam što mogu prepoznati šta je stvarni život jer je fudbal balon. Uvijek pokušavam prenijeti tu poruku mladim igračima. Većina njih zna samo za taj balon. To je igra koju volimo i privilegija. Ne rasipajte je.”
Muslić i njegova porodica morali su početi od nule. Dijelili su skromnu sobu u Innsbrucku s drugim izbjeglicama iz Bosne, Hrvatske, Srbije i Turske. “Pretpostavljam da je to bilo najjeftinije rješenje da imamo krov nad glavom,” kaže, opisujući raspored sa samo jednim krevetom, ormarom i umivaonikom. “Moj otac je spavao na podu kako bi Marinela, majka i ja mogli spavati na krevetu. Dijelili smo WC i tuš s potpunim strancima. Nije bilo kuhinje za pripremu hrane; bio sam naviknut na majčinu kuhinju: čorbe, supe, pitu. Bio sam naviknut pjevati pod tušem i uživati. Ali ovdje nisi mogao.”
Kada su se preselili u jednosoban stan, Muslić i njegova sestra spavali su na kauču na razvlačenje u dnevnoj sobi. “Za nas je to bila kao vila, nakon što smo prešli iz jedne sobe u mali stan. Ali prvog jutra kada sam se probudio – uvijek sam ranoranilac, budim se u 6 ili 7 ujutro – vidio sam bubu u kuhinji … Nikad neću zaboraviti taj miris. A mislili smo da idemo na neko lijepo mjesto.”
Ovo iskustvo objašnjava Muslićevo interesovanje za geopolitiku i religiju; procjenjuje da je pročitao 150 knjiga o bivšoj Jugoslaviji, raspadu Sovjetskog Saveza, ustancima u Kini i historiji Sjedinjenih Američkih Država. Nedavno je završio čitanje knjige “U sjeni narovog drveta” autora Tariqa Alija.
Muslićeva primarna misija nakon što je naslijedio Waynea Rooneyja jeste spašavanje Plymoutha, posljednje ekipe u Championshipu, četiri boda udaljene od sigurnosne zone. “To je paklen zadatak, ali nije nemoguć,” kaže. “Cijeli život sam jurio izazove, nikada nisam bježao od njih.”
Muslićeva supruga Ensada i njihovo troje djece, Benjamin, Lejla i Hamza, nalaze se u Austriji. On ne želi gubiti vrijeme. Njegov stisak ruke je čvrst, riječi uvjerljive. “Mislim da moja prošlost definira osobu koja sam danas. Ja sam isti trener kakav sam i čovjek. Ne razmišljam o tome svaki dan, ali je li to moj pokretač? Da, nosim to u svojoj duši,” kaže, tapkajući prsa. “Nikada to neću zaboraviti.”
Jedna poruka mu je ostala urezana. “Moj otac mi je uvijek govorio da nikada ne idem kroz život sa stisnutom rukom,” kaže, stišćući lijevu šaku. “Možda tako možeš sve zaštititi, ali ništa novo neće doći. Ako ti je ruka otvorena, nešto ćeš izgubiti, ali će uvijek nešto novo ući.”
Na kraju se nasmije. “Prvih dana ovdje bilo je sunčano, ali čim sam potpisao ugovor, počela je kiša i sve ostalo,” kaže kroz smijeh. “Ali to me neće spriječiti da se uronim u svoje novo okruženje.”
(Vijesti.ba)
