Na današnji dan 4. maja 1980. godine preminuo je Josip Broz Tito – predsjednik Komunističke partije Jugoslavije i doživotni predsjednik nekadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
Prije 46 godina, cijela Jugoslavija je zastala kada je saznala vijesti da je lider zemlje, nakon zdravstvenih komplikacija zbog gangrene, preminuo.
“Umro je drug Tito. Dana 4. maja 1980. u 15:05 sati u Ljubljani prestalo je da kuca veliko srce predsjednika naše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i predsjednika Predsjedništva SFRJ, predsjednika Saveza komunista Jugoslavije, maršala Jugoslavije i vrhovnog komandanta oružanih snaga Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije Josipa Broza Tita”, saopćili su tada Predsjedništvo i Centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije.
Uslijedilo je nekoliko dana žalosti širom bivše države, a posebno je bila upečatljiva scena na nogometnoj utakmici između Hajduka i Crvene Zvezde u Splitu.
Njegovo naslijeđe u državama bivše Jugoslavije je i dalje vidljivo. Generacije koje su živjele u doba kada je Tito bio živ se i dalje u velikoj mjeri pozitivno osvrću na period njegove vladavine, dok je ostatak društva podijeljen.
Ono što se ne može osporiti jeste da je Tito bio jedna od najutjecajnijih figura s ovih prostora u historiji. Kao lider pokreta partizana, predvodio je jedan od najsnažnijih pokreta otpora protiv nacizma i fašizma, a borba protiv njemačkih, talijanskih, ustaških i četničkih trupa rezultirala je u formiranju SFRJ kao nezavisne države.
Svoj nezavisni status je potvrdio 1949. godine kada se odvojio od lidera Sovjetskog saveza Josefa Staljina i tako uspostavio temelje da Jugoslavija ne bude pod kontrolom niti jednog većeg bloka, koji su tada već bili formirani u svijetu.
Osim toga, pod liderstvom Josipa Broza je Jugoslavija, koja je bila potpuno razorena u Drugom svjetskom ratu, uspjela da se ekonomski podigne i da postane regionalna sila, kako vojno, tako i privredno.
Tito je imao i značajnu ulogu u očuvanju zajedničke države kroz svoj princip “bratstva i jedinstva”, te je uspio da smiri unutrašnje nacionalizme koji su, probuđeni nakon njegove smrti, razorili zemlju nešto više od deceniju nakon što je on preminuo.
Što se tiče Bosne i Hercegovine, Tito je bio ključna figura u očuvanju državnosti BiH kao zemlje, a ne teritorije koju bi podijelile susjedne republike ili pokrajine, kao što su to bili Vojvodina i Kosovo u bivšoj Jugoslaviji.
Pošto je Bosna bila kamen spoticanja između Srba i Hrvata, rekoh: Nećete ni jedni ni drugi, nego će Bosna bit’ Bosna. Pa neka bude republika bosanska. To smo mi riješili od početka, kada smo počeli Narodnooslobodilački rat, imali smo tu namjeru. Tu neka podjela nije imala smisla. Mi smo napravili Federaciju. Kad može Hrvatska, neka bude Hrvatska. Srbija, Srbija, Crna Gora Crna Gora, Makedonija Makedonija, Slovenija Slovenija. Pa neka bude i Bosna, bez obzira što to nije jedna nacija. Bosna je dakle bila po našem shvatanju prva u obliku jedne socijalističke tvorevine koja nije počivala na nacionalnoj osnovi”, govorio je Tito.
Naravno, njegova vladavina je imala i drugu stranu. Život u Jugoslaviji, kao i u bilo kojoj državi s jednopartijskim sistemom, nije bio potpuno slobodan, a era nakon raskola sa Staljinom je obilježena svojevrsnim čistkama i generalnom internom represijom u periodu do sredine 1950-ih godina.
Kritike na račun Tita i Komunističke partije nisu uvijek potpuno tolerisane, mada je bilo, u ograničenom formatu, moguće kritikovati sistem pa čak i protestovati. Najpoznatiji primjer su protesti studenata 1968. godine, kada je Tito čak i javno priznao da je bilo grešaka i da će se s demonstrantima raditi na ispravljanju i poboljšanju sistema.
Titovo naslijeđe je komplikovano, ali se ne može osporiti da je njegov lik i dalje, u velikoj mjeri, sveprisutan u zemljama bivše Jugoslavije, a posebno u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Hrvatskoj.
Bilo da se njegovo liderstvo hvali ili kritikuje, Tito je i 46 godina nakon smrti figura koja se na dnevnoj bazi spominje širom prostora bivše države koju je vodio više od 30 godina.
(CH)
