Britanac je odlučio da užurbani život na gradskom asfaltu prepun stresa zamijeni životom u pećini staroj 250 miliona godina…
Anđelo Mastropjetro (38) je saznao da boluje od multiple skleroze u 29. godini. U međuvremenu je odlučio da kupi pećinu u Vuterširu staru 250 miliona godina i preuredi je kako bi prešao u nju da živi.
Na nju naišao sasvim slučajno, kada je s prijateljima usred šume vozio bicikl i tražio zaklon od jake kiše. Proveo je u Australiji nekoliko godina, a kada se vratio u Veliku Britaniju, vidio je da je pećina na prodaju.
Uložio je 160.000 funti u njenu obnovu koja je uključivala mukotrpno sječenje, lomljenje i izdubljivanje kamena. Sam je izbacio oko 70 tona kamena.
Anđelo je u nju uveo kanalizaciju, struju, vodu i podno grijanje. Za jedan prolaz za vrata mu je trebalo 11 dana da probije debeo zid.
“Dijagnoza multiple skleroze bila je rezultat nezdravog života koji sam dotad vodio. To me je podsjetilo da treba paziti na sebe i svoj život. Želio sam mjesto gdje ću moći da budem zdraviji, ali i srećniji”, objasnio je Anđelo.
Pećina je napuštena 1940. godine, a oko 300 godina je korištena kao kuća koja je imala četiri spavaće sobe.
Anđelo kaže da lokacija pećine podiže duh i da se od kada boravi u njoj osjeća bolje. Lokacija na kojoj se nalazi pećina navodno je inspirisala i samog Tolkina dok je kreirao Međuzemlju u “Gospodarima prstenova”.
“Moje prezime sasvim sučajno znači “Gospodar kamenja”, pa mi je to možda i u krvi. Ovo mjesto ima dušu”, rekao je vlasnik ove pećine/kuće.
Omiljeno voće mnogih ljudi širom svijeta je definitivno lubenica. Slatko i osvježavajućeg ukusa koji je savršen desert za vruće ljetne dane. Ali niko ne voli sjemenke lubenice i one obično završavaju u smeću.
Ali ono što mnogi ne znaju jeste da ove sjemenke sadrže ogromnu količinu hranjivih tvari, uključujući i esencijalnih proteina, masnih kiselina, vitamina i minerala. Obiluju vitaminima B, kao što su tiamin, niacin, folna kiselina i minerala kao što su kalij, magnezij, cink, željezo, fosfor i bakar.
Izvrstan je dodatak zdravoj prehrani i izuzetno učinkovit način da biste dobili svoje dnevne vitamine i minerale. Zdravlje srca
To je savršen lijek za one koji pate od kardiovaskularnih bolesti i visokog krvnog pritiska. Također sadrže dobre masti i aminokiseline koji reguliraju pritisak srca i štite od bolesti srca. Bubrežni kamenci
Poznati liječnik i holistički pionir Edgar Cayce preporučuje čaj od ovog sjemena. To je snažan diuretik i djeluje kao stimulans koji čisti bubrege i mjehur. Dijabetes
One su super za osobe s promjenjivom razinom glukoze. Ljudi koji pate od dijabetesa mogu kuhati šaku sjemena lubenice sa šoljom vode i piti kao čaj. Čaj će zadržati razinu šećera u krvi normalan. Muška plodnost
Bogate su esencijalnim aminokiselinama koje poboljšavaju mušku plodnost i seksualno zdravlje. Neke studije su pokazale da je arginin pronađen u sjemenkama lubenice potiče proizvodnju dušičnog oksida, potiče proizvodnju sperme i tretira erektilne disfunkcije. Zdrava kosa i nokti
Obiluju proteinima, sjemenke su super za kosu i nokte. To može spriječiti lom noktiju i učiniti ih jakim i lijepim. Osim toga, učinit će vašu kosu mekom i sjajnom. Recept za čaj:
Slomiti i pretvoriti u prah nekoliko sjemenki. Dodajte jednu kašiku smrvljenog sjemena na jednu šolju kipuće vode. Neka odstoji oko 15 minuta. Konzumirajte barem jednu šolju čaja na dan, tri puta sedmično.
Danni Bett na fotografiji doji svoju malu djevojčicu na bolničkom krevetu s ovratnikom nakon prometne nesreće. Mlada mama je htjela podojiti svoju bebu koja je plakala od gladi, unatoč strašnoj boli koju je osjećala.
Danni Bett postala je inspiracija nakon što se pojavila fotografija kako doji svoje novorođenče u bolničkom krevetu sa Schanzovim ovratnikom, nakon zastrašujuće prometne nesreće.
Mlada mama krenula je na put udaljen 5 sati do očeve kuće kako bi djed upoznao dvomjesečnu unuku Indi Jayne Oliviju. 10 minuta prije dolaska na odredište izgubila je kontrolu nad automobilom i zabila se ogradu koja je bila pored te se zaustavila na vrhu betonskih cijevi.
“Ljudi su stali i pitali jesu li svi dobro, a ja sam vrištala da izvade moju bebu”, ispričala je za Kidspot. Jedan prolaznik je izvadio malu Indi iz autosjedalice. Nedugo nakon toga došla je hitna pomoć. “Hvala Bogu na autosjedalici. Dok sam bila trudna, gledala sam cijene, bile su skupe, ali sad mi je drago da sam dala toliko. Osjećam kao da ju je autosjedalica spasila od ozbiljnih ozljeda”, rekla je Danni.
Cijelo tijelo joj je utrnulo i tresla se, a nakon što su je prebacili u hitnu osjetila je strašnu bol. Bolničari joj nisu dali nikakve lijekove jer doji. Umjesto toga, polegli su je i stavili joj ovratnik kao mjeru predostrožnosti. Dok je Danni čekala nalaze snimanja vrata, Indi je počela vrištati.
“Pomislila sam da je sigurno gladna. Pitala sam mogu li mi skinuti ovratnik kako bi ju podojila, ali su odbili jer sam morala mirovati.”
Medicinska sestra koja je držala Indi, rekla je svima neka napuste sobu, spustila joj majicu i pomogla djevojčici da se namjesti. “Odmah smo se smirile, i Indi i ja. Moji otkucaji srca smanjili su se.
Čim su mi je stavili na prsa, odmah sam osjetila olakšanje iako sam osjećala strašnu bol”, ispričala je za Kidspot. Ista sestra snimila je prekrasnu fotografiju mame i bebe koja pokazuje ljubav i volju mlade mame da umiri svoju gladnu djevojčicu.
Malena Nicolly Pereira je svoje prve dvije godine života provela u tami. Svoje roditelje i rođake je poznavala samo po dodiru.
Njeni, kao i svaki drugi roditelji su uradili sve što je bilo u njihovoj moći kako bi ona progledala te da joj omoguće normalan život.
Iako ima samo 2 godine već je pretrpjela 7 operacija, ali svaka je bila bez uspjeha.
Uspjeli su skupiti 20.000 dolara kako bi joj omogućili operaciju na Floridi, koja je konačno i uspjela. Ovako izgleda trenutak kada djete po prvi put vidi svoju majku.
Koto Nakamura prije 12 dana rodila je svoje prvo dijete. Mlada mama je nakon porođaja doživjela veliko iznenađenje.
Naime, Koto je mislila da će roditi djevojčicu. Na redovnim pregledima tokom trudnoće doktori su je obavještavali o napretku njene curice i mama je jedva čekala da upozna kćerkicu kojoj je već odabrala ime – Hinata.
Stigao je i dan porođaja, a Koto i njen suprug Sina unajmili su fotografkinju Jessicu Jackson da zabilježi ovo važno iskustvo. Nakon nekoliko sati trudova Koto je napokon rodila i čekala trenutak da u ruke primi svoju curicu, ali onda je uslijedio šok. Doznala je da je zapravo rodila – dečka!
Fotografkinja je snimila trenutak kada je mlada mama doživjela jedno od najvećih iznenađenja u svom životu, a upravo je ta fotografija oduševila korisnike Instagrama i brzo se proširila Internetom.
– Svi smo bili u šoku. Babica je tokom porođaja ispričala priču o sličnoj situaciji i svi smo se šalili, zamišljali kako bi bilo da se to dogodi. E pa nismo dugo morali zamišljati jer se baš to dogodilo Koto, ispričala je Jessica za Mashable.
Naravno, kada je mama čula da je rodila dečka pomislila da je u pitanju šala.
– Mislila sam da se svi zezaju na moj račun. Nisam mogla progovoriti ni riječi i povjerovala sam da je dečko tek kada sam vidjela njegovu malu guzu. Bila sam u šoku nekoliko sekundi, ali onda mi više nije bilo važno je li curica ili dečko, priznala je.
Ovim videom Gary Turk pokušava doprijeti do mladih, na način koji je njima najbliži, a video je na Youtubeu pregledan više od 57 miliona puta.
Turk opisuje epidemiju tehnologije i djecu koja odrastaju u svijetu u kojem se više ne igraju vani niti druže s prijateljima kao nekada, sva socijalizacija uglavnom se svodi na komunikaciju preko ekrana.
Kada porastu, sve je još gore i mladi više ne znaju živjeti bez mobitela. Njegova priča je o nevjerojatnom svijetu i pustolovini koja nas čeka, ako samo malo podignemo pogled.
Dedo koji ima oko osamdeset godina, svaki dan dolazi u dom za stara i iznemogla lica kako bi nahranio svoju hanumu…
Novinar koji je bio u posjeti ovoj ustanovi, bio je zadivljen kako ovaj starac hrani svoju ženu.
Novinar ga je upitao za razlog njenog boravka u domu za stare osobe, a on mu je rekao da ona već duže vrijeme boluje od alchajmerove bolesti, teški poremećaj zaboravljanja i ona nikoga ne poznaje…
Novinar ga upita ponovo:
“Pa dobro, a jel se ona nekad zabrine ako vi ne dođete na vrijeme, s obzirom da ste stari?”
Dedo odgovori: “Ne, ona čak ni mene ne poznaje više, ima već pet godina.”
Novinar iznenađeno upita: “Pa dobro, vi i dalje dolazite svaki dan da je hranite, a ona ne zna da ste joj vi muž, ima ovdje ko se o njima brine, osoblje ustanove!”
Dedo pruži svoju koščatu ruku, pomilova ga po kosi i reče: “Sinko, ona ne zna ko sam ja, ALI JA ZNAM KO JE ONA!”
Poučna priča u kojoj na vidjelo izlazi ono dobro u ljudima, a pogotovo u djeci neopterećenoj svijetom u kome žive…
“Imam prodavnicu bicikala, i svaki dan u nju svraća jedan mali Rom, koji me pita da mu dam pare za doručak da nešto pojede.
Iako mu uvijek dam nešto sitniša, taj dan sam bila opterećena svojim problemima i nervozna, i rekla sam mu, malo povišenim tonom da nemam para, da toga dana ni ja nisam ništa jela i da izađe iz moje radnje.
Poslušao me je i izašao bez riječi iz prodavnice.
Na moje iznenađenje, vratio se nakon nekih 15-tak minuta. U ruci je nosio jednu kiflu na papiru, koja je bila podijeljena na dva dijela. Zamolio me je da je podijelimo.
Kad sam to vidjela, nešto mi se stislo u grlu, nisam mogla vjerovati. Samo sam mu rekla: “Izaberi bicikl koji želiš da ti poklonim”. A nikad slađu polovinu kifle nisam pojela nego tad…”
Niko nije mogao zamisliti da će ovo izaći iz manje povrede na djetetu. Ali 4-godišnji Paul Franklin doživio je upravo to.
Jednog dana se igrao na plaži i pao na stijenu i tako povrijedio koljeno…
Kada je povreda nabubrila, njegova mama, Rachael odvela ga je u hitnu. Doktor ih je obavijestio da dijete ima infekciju.
Ali, rana nije izliječena iako je dječak dobio antibiotsku terapiju. Rachael je primijetila da je koljeno počelo da crni. Tada je odlučila stisnuti ranu iako doktor nije preporučio takvu stvar.
Onda se nešto šokantno dogodilo, crni puž izašao je iz koljena.
“Ovo se mrda!”, vrisnula je Rachael. “Tu je j**eni puž unutra! Mjehurići izlaze!”, dodala je.
Ken, Paulov otac kaže da njegov sin mora da je pao na puževo skrovište na toj stijeni. Tako je puževo jaje završilo u koljenu.
Danas je Paulovo koljeno potpuno zdravo, te je čak dao ime pužu – Turbo!
Nebriga političara prema radnicima, onim u BiH, ali i onim na privremenom radu u nekoj od ekonomski jakih država, dovela je do toga da mnogima ushićenje o povratku Bosni, već nakon dva dana provedena ovdje splasne. Pa se opet spremaju pasoši, vize, dokumenti i žurno vraća u uređene države
Piše: Aida ŠTILIĆ
Samo iz Krajine put Slovenije otišlo je stotine hiljada ljudi. I to od 2014. kada je potpisan međudržavni sporazum između naših zemalja.
No, Slovenija je tek jedna od država, u kojoj Bosanci i Hercegovci traže oazu. U kojoj će nestati njihovo siromaštvo, nesigurnost, neizvjesnost.
Službeni podaci Službe za zapošljavanje Unsko – sanskog kantona kažu – više od 100.000 ljudi iz ovog kraja prijavilo se na odlazak. Praksa je, međutim, pokazala da nisu svi bili nezaposleni kada su napustili državu.
Poražavajući podaci
Nastavimo sa podacima koji pokazuju razmjere egzodusa bosanskohercegovačkih državljana.
Prema službenim podacima MUP-a USK-a uvjerenje o nekažnjavanju tokom 2021. i prvih devet mjeseci 2022.godine je dobilo 30.326 ljudi. Ovaj papir je neophodan kako bi mogla biti nastavljena procedura dobijanja radne vize u nekoj od država EU.
Primjetno je iz spiskova da je u prvih devet mjeseci ove godine broj ljudi koji su dobili uvjerenje o nekažnjavanju skoro pa isti kao i onaj za kompletnu 2021.godinu.
Tačnije, 2021. uvjerenje je dobilo 15.777 ljudi, a za prvih devet mjeseci godine na izmaku, 14.549.
A kada smo već kod MUP-a USK-a, i podaci iz ove ustanove su u najmanju ruku poražavajući. Nedavno je završen konkurs za mlađe policajce, tražilo se njih 108. U konačnici ugovore sa MUP-om je potpisalo 69 mladih ljudi iz svih općina i gradova USK-a.
Dakle, opet nedovoljno iako su kriteriji bili, neki će reći izmijenjeni, ali suštinski spušteni. Tako više nije bila bitna ni visina ni težina kandidata, a ni izuzetna fizička sprema budućih policajaca koji bi morali čuvati red i sigurnost na krajiškim ulicama, što u prijašnjim konkursima je bio eliminatoran uslov. Da bi se osigurali dovoljnim brojem policajaca, odnosno kandidata, na službenoj web stranici MUP-a objavljen je i spisak od 300 pitanja i odgovora mjesecima prije izlaska na ispit kako bi ih kandidati naučili.
Hoće li ovih 69 kadeta ostati u BiH, slijedeće je pitanje, a odgovor je opet – razočaravajući.
Ko će nas čuvati?
Nakon isteka obaveznog rada i ispunjavanja odredbi iz ugovora, mnogi mladi policajci koji imaju licence i certifikate, ipak odlaze u EU. Tamo im se ovi dokumenti priznaju. Zatim polažu ispite za strani jezik, te dobijaju radne dozvole kao zaštitari. Dakle, gotov proizvod, u koji je uloženo najmanje dvije godine rada i učenja poslu policajca. Plus vrijeme provedeno u Policijskoj akademiji na sarajevskim Vracama. I odu iz države, a da im niko nije ponudio da ostanu.
A odlazi najbitniji, najplodniji dio zdravog društva. Mladi ljudi od 20 do 30 godina. Inače, obuka na Vracama Kantonalni Budžet košta 5.300 maraka po kadetu. Dakle, za ovih 69 kadeta izdvojeno je 365.700 KM.
U USK nema policajaca. Odškoluju se i odu vani
Pa ćemo nastaviti u istom stilu – brojevima. Na konkurs 2014. za 30 policajaca kadeta prijavilo se 930 kandidata. Dakle više od 30 kandidata za jedno upražnjeno mjesto.
Buduća dijaspora
Ove godine, za 108 kadeta policajaca prijavila su se svega 264 kandidata. Već na prvom testiranju 43 je odustalo. Razlog – odlazak u inostranstvo. To su Bosanci i Hercegovci, Krajišnici, buduća dijaspora.
A koliko su oni koji odlaze i vjerovatno će se tek samo rijetki od njih jednom vratiti, bitni onima koji ih se sjete tek oko izbora, govori Ernest Kulauzović, izvršni direktor Bosnian Sydney Association.
Kulauzović: Šta smo mi našim vlastima?
Razočarenje za ovog rođenog Sarajliju desilo se na neformalnom sastanku predsjednika Bosanske zajednice u Novom Južnom Velsu Safeta Alispahića sa liderom SDA Bakirom Izetbegovićem prije dvije godine. Na tom neformalnom sastanku, Alispahić je Izetbegovića kao predsjednika Parlamentarne skupštine pitao: „Gospodine Izetbegoviću, šta radite po pitanju dijaspore, imate li neki plan, agendu po kojoj se prate teme i pitanja oko dijaspore“? Odgovor kojeg je tada Alispahić dobio od Izetbegovića brutalan je opis odnosa države prema dijaspori koja je višemilionska, a glasio je: „Zar ćemo mi svoje resurse, svoje vrijeme, svoje napore ulagati u ljude koji su pobjegli iz ove države“.
Tajkunske parole
Pobjegulje bi valjda trebali biti oni što su postali izbjeglicama, među njima i 50 hiljada civila, logoraša, Hrvata i Bošnjaka prijedorske doline s početka rata? Ili su to ustvari ekonomski migranti koje su tajkunske parole „ako nećeš ti raditi za 400 maraka raditi, ima na birou ko hoće“ istjerali iz njihove domovine.
Ili su pobjegulje oni koji su odlučili okrenuti leđa sveprisutnom kriminalu u Bosni i Hercegovini poput Bišćanina Asmira Ramića koji je sa porodicom odselio iz svog grada na Uni u London.
Asmir je bio zaposlen i to na „državnim jaslama“, roditelj je dvoje djece. Visokoškolovan, ali su mu društvene anomalije poput plaćanja doktorima za lakše i sigurnije rođenje djeteta, pritisci na poslu da „zažmiri na jedno oko“ postali opterećenje, pa su tablete za smirenje postale njegova svakodnevnica.
Niko ne prijeti otcjepljenjima
I onda je rekao dosta, spakovao se i kompletna porodica je otišla.
– Bio sam u situaciju da uradim strašne stvari zbog kojih bi se kajao cijeli život. Uništio bih sebi i svojoj familiji život. A sve zbog kokošara i kriminalaca! Zato smo i odlučili otići. Evo me, radio sam do kasnih noćnih sati, ali znam zašto, osjetim to na svom kontu. Djeca mi ipak odrastaju u okruženju gdje niko ne prijeti otcjepljenjima, gdje je osnovni pravac koliko radiš, koliko se trudiš i zalažeš, toliko dobiješ. U Bosni je sve tome suprotno – kazao nam je Asmir.
U BiH se ne misli vraćati, bh. državljanstva se ne treba odreći, jer postoji mogućnost dvojnog, a i solucija stalnog boravka mu sasvim odgovara.
Međutim, šta je sa njegovom djecom? Ili Ernestovom? Oni su već druga generacija koji ne žive, ne školuju se u matičnoj državi, ne žive na onaj način koji je njihove roditelje otjerao iz svog doma.
Serverska greška
Pri tome, ako neki bh.državljanin ode na web stranicu Ministarstva vanjskih poslova da bi pronašao koju informaciju više o problemima, planovima matice sa dijasporom – dočeka ga „serverska greška, kontaktirajte administratora“. I to već pri prvom pokušaju, odnosno registraciji. Dakle, ni pitanje, a ni informacija više nije im omogućena.
Vratimo se situaciji u krajiškom MUP-u. Za nekoliko godina, oko 500 policijskih službenika će morati otići u penziju, a nema ih ko zamijeniti. Tada će se morati mijenjati zakon, pa će se granica za odlazak u penziju dignuti sa 65 na koju godinu više. To se već događa u susjednoj Hrvatskoj.
I nije to samo problem u USK, u Kantonu Sarajevo penziju čeka oko 1000 policajaca, tuzlanskom 900.
Očigledno da politika „iskoristi maksimalno četiri mandatne godine“, ali ne za interese države, već one lične doseže vrhunac.
Nepostojanje državničke politike kako prema radnicima u BiH i onih na privremenom radu u nekoj od ekonomski jakih država, dovela je do toga da mnogima ushićenje o povratku Bosni, već nakon dva dana provedena ovdje splasne. Pa se opet spremaju pasoši, vize, dokumenti i žurno vraća u uređene države. Da odmore od bosanskog „rahatluka“.
Što će jednostavno, kad može komplikovano?
Ernest Kulauzović želi u Australiji svog sina upisati kao državljanina BiH. I već zna da će mu za to trebati puno živaca i strpljenja. Njegova je supruga rođena u Bijeljini, a to je terirotij ( i administracija) Republike Srpske. Ernest u Sarajevu, dakle u Federaciji. Kad skupi svu dokumentaciju, ovjeri, nosi je nosi u Ambasadu BiH u Sidney.
U Ambasadi onda traže da se oba roditelja, jer dodale iz različitih entiteta, moraju predati dokumentaciju. I to dodatno komplikuje proceduru. Umjesto da olakša.
– U dilemi sam. Ne znam ni da li ću sina upisati u bosanskohercegovačko državljanstvo. Patriotski bi bilo da to uradim, a glupo je da se toliko žrtvujem za državu koja sama ne želi te državljane – zaključuje Kulauzović.
Naš put prema egzodusu polako dostiže vrhunac. Nakon rata počela je bijela kuga. Onda masovni odlazak, radne snage i cijelih porodica. Pa onda visokoobrazovanih, mladih ljudi. Plus oni koji su otišli tokom rata bježeći od smrti. I gdje smo danas?
Politika, nerad, nepotizam, korupcija. I eto nas sve više u Njemačkoj, Sjedinjenim Državama, Kanadi, Australiji, širom svijeta.
