Izložba je upriličena kao dio programa Festivala Bihaćko ljeto.

Godine 2020. i 2021. – koje su obilježene pandemijom koronavirusa i globalnom reorganizacijom života – bit će zapamćene kao posebne, izuzetne godine u svjetskoj povijesti, možda čak i kao prekretnice svjetske povijesti, zbog velikih socijalnih i političkih potresa koji su se ovih godina desili, a čije će se posljedice još dugo sanirati. Na taj će način 2020. i 2021. godinu, bez ikakve sumnje, pamtiti oni koji su ih doživjeli i preživjeli. Međutim, po čemu će i kako buduće generacije pamtiti ovu sekvencu svjetske povijesti i svih lokalnih povijesti koje se slijevaju u onu globalnu? Jedino po onim djelima koja su u „realnom vremenu“, u vrtlogu trenutka, zabilježila šta se događalo i kako su ljudi reagirali na to: u žurnalističko-publicističkim, naučnim i umjetničkim djelima. Zato trebamo biti zahvalni svim onima koji su zbunjenost, paniku, strah, tjeskobu i očaj ovih godina kanalizirali u kreativnost, ostavivši autentično svjedočanstvo, zabilježivši određene činjenice i, što je još važnije, duh jednog haotičnog vremena.
Među one kojima zbog toga trebamo biti zahvalni svrstava se i Adnan Dupanović sa svojim umjetničkim djelima nastalim tokom 2020. i 2021. godine i predstavljenim ovom izložbom.
* * *
Dupanovićevi novi radovi nastali su, slobodno se može reći, u dahu i koncentrat su njegovog sučeljavanja ili sudara sa sadašnjošću. On grabi iz magme sadašnjosti i kristalizira „Zeitgeist“. U jednom dijelu radova propituje intenziviranje unutrašnjeg života potaknuto redukcijom životnih aktivnosti u pandemijskom režimu. Izolirani subjekt sabire se i usredotočuje na ono bitno, suštinsko, i autoportretiranjem se spašava, pa i regenerira. U drugom dijelu radova propituje se redukcija ljudske unutrašnjosti, ljudske suštine ili ljudskosti, potaknuta intenziviranjem događanja na vanjskoj, socijalnoj pozornici, naime, u okolnostima tzv. migrantske krize, koja od 2018. godine posebno teško pogađa Dupanovićev grad Bihać i Bihaćku krajinu. Socijalna izolacija cijele jedne populacije, koju se ipak ne može ni previdjeti, ni iskorijeniti iz domicilne zajednice, Dupanovića nagoni na strateško izoliranje pojedinaca, pripadnika te šarolike populacije, u svrhu njihove humanizacije, a protiv eksplicitnog ili implicitnog rasizma i ksenofobije. Kao kontrapunkt ovom poticajnom prikazu glavnih „drugih“ današnjice, možemo posmatrati Dupanovićevo istraživanje problematike „vječnih drugih“, Roma, koje je proveo na temelju interesantnog historijskog dokumenta – članka o „fizičkoj antropologiji Cigana u Bosni i Hercegovini“, objavljenog 1897. u Beču. Način istraživanja i prikazivanja Roma u tom članku, koji više liči na zoologiju nego na antropologiju, danas nam je odbojan, ali nas opet vodi pitanju o dehumanizaciji i humanizaciji ljudskih jedinki i grupa. Da li je odnos većinskog stanovništva prema Romima danas bolji nego krajem 19. vijeka? Odnosi li se većinsko stanovništvo u Evropi prema migrantima iz Azije i Afrike bolje nego što se odnosilo prema Romima u njihovoj povijesti obilježenoj stigmatizacijama, diskriminacijama i nasiljem?

U oba navedena slučaja Dupanović se neprestano kreće od globalnog i lokalnog, kao zajedničkog, do individualnog, a zatim i obratnim putem. Svjetski problemi, u doba globalizacije, neizbježno su lokalni problemi, a lokalni problemi neizbježno se artikuliraju kao individualni problemi, i u negativnom i u pozitivnom smislu.
Osim toga, spomenuti „romski ciklus“ izniman je primjer aktualizacije historijskih fakata i artefakata, putem njihove umjetničke obrade, čime se Dupanović pozabavio i u jednom drugom ciklusu, u kojem tematizira Drugi svjetski rat u Ripču, gdje je on kod kuće kao i u obližnjem Bihaću. Ispitivanje kolektivne memorije, te sivih zona i praznina u njoj, lišeno je historijskog revizionizma, reakcionarne historiografike, pa i suhoparne historiografije uopće; to je samo sjeme refleksije o suživotu s bolnom poviješću i o mogućim projekcijama budućnosti.
* * *
Eksperti za umjetnost prosudit će o umjetničkoj vrijednosti Dupanovićevih novih djela prema teorijskim, estetičkim kriterijima. Moje nekolike riječi o njegovim djelima nisu obavezane takvom ekspertizom, pa imam tu privilegiju da ih motrim, doživljavam i prosuđujem na osnovu utisaka, asocijacija i razmišljanja o njima u širim, ne-umjetničkim kontekstima.
A u tom pogledu, kao prvo, imam utisak da je Dupanović tokom 2020. i 2021., zanatski i idejno prešao na viši nivo umjetničkog rada, da je opće socijalno nazadovanje motiviralo njegov lični umjetnički napredak, te da je bujicu intelektualne i kreativne energije uspješno ukrotio i komprimirao u djela koja bi mogla misaono i stvaralački poticati raznorodnu publiku, a i njemu samom predstavljati poticaj za daljnji razvoj. To ne znači da Dupanovićevi raniji radovi nisu zasluživali pažnju i pohvale, nego samo to da su ovi novi radovi bitno drugačiji, jer je on, iscrpivši jednu individualnu umjetničku paradigmu, osmislio i ostvario novu, umjesto da je sa sve manje snage reproducirao staru. Dok su njegovi raniji radovi bili, direktno ili indirektno, nadahnuti Dževadom Hozom i nekim drugim bosanskohercegovačkim grafičarima starije generacije, pa su se nesumnjivo mogli okarakterizirati kao „čista grafika“, ovi njegovi noviji radovi bliži su, uslovno rečeno, modernijem senzibilitetu kakav pronalazimo u djelima Sadka Hadžihasanovića, što se realizira u bastardnim formama, korištenjem kombiniranih tehnika i kolažiranjem, kao i konceptualnim zasnivanjem, odnosno kalemljenjem umjetničke kreativnosti, socijalne prakse i naučne teorije.
Stoga bi bilo pogrešno novost i originalnost Dupanovićevih slika iz 2020. i 2021. dijagnosticirati samo na njihovoj površini. Istina, ono što će većini poznavalaca njegovog opusa biti prva misao jeste drugačiji „vizuelni identitet“ ovog „novog Adnana Dupanovića“, ali novost i originalnost nipošto nisu samo stvar korištenih tehnika. Ono što je ovdje novo i originalno jeste upravo nerazdvojivo jedinstvo forme i sadržaja: eksplicitna višeslojnost slika i konzistentno provedena međuigra pozadine i prvog plana (u kojoj ponekad ono što bi se očekivalo u prvom planu dospijeva u drugi plan, izazivajući dodatni efekt očuđenja), što upućuje na višeslojnost ideja iz kojih slike izviru. Uz, filmskim rječnikom govoreći, krupni, srednji i opći plan – Dupanović u svakoj slici i svim slikama ima i „duboki plan“, gdje se tek, ako ga recipijent dosegne, zbiva prava drama. Tu su, pak, novost i originalnost Dupanovićevih radova najintenzivnije. Životno: obračun sa samim sobom, sa svime što me je određivalo i što me određuje, te sa kontekstom u kojem se svaki mogući obračun dešava. Umjetnički: dekonstrukcija i rekonstrukcija vlastitih artističkih polazišta i dosadašnjeg opusa, savjetodavnih i inspirativnih „uzora“, te tradicije iz koje se, zarad stvaralaštva, mora, ali ipak ne može pobjeći.

Kompleksno i komplicirano tkivo Dupanovićevih radova, hranjeno koncentriranim usisavanjem i probavljanjem aktuelnih i historijskih činjenica, pažljivim recipijentima može proizvesti mučninu, prije nego užitak, ali ako ta mučnina nuka na razmišljanje, na rastjerivanje magle sadašnjosti i prošlosti, onda njegovi radovi mogu biti ljekoviti. Ako je, s druge strane, jedna od najtežih bolesti današnjice rasap zajednica, atomiziranje pojedinaca i njihova (samo)izolacija, praćena legaliziranom i birokratiziranom bešćutnošću, Adnan Dupanović nas svojim slikama usmjerava u drugom smjeru. On nam pokazuje šta znači biti samosvojan, a ujedno usmjeren na zajednicu i zajedničkost.

Budući da je na briljantan način preklopio ono subjektivno/individualno i ono objektivno/opće, Adnan Dupanović svojim autoportretima i portretima drugih ljudi, pogotovo onih čiji je lik nevidljiv, a glas nečujan, stvara upečatljiv portret vremena koje ćemo pamtiti dok nas bude i koje će se pamtiti dok ovih i ovakvih djela bude.

Hrvoje Jurić

Peti festivalski dan ugostio je dr. sc. Tomislava Brleka, profesora Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zlatka Pakovića režisera, glumca i pisca, ovogodišnjeg pobjednika najuglednijeg pozorišnog festivala ovih prostora „Sterijino pozorje“, koji traje još od 1956. godine, te Ramiza Huremagića, kriminologa, scenariste i pisca.

Trojac je na Okruglom stolu naziva “Od Vardara pa do Triglava – Othello, Vijećnik AVNOJ-a” promišljao prostor posljednje Jugoslavije kao habitusa doktriniranih ideologija – osjećanja, izdaja, ljubomore i licemjerja kao nosivih stubova društva. U njemu i Bihać – mjesto zasjedanja “migrantskog” AVNOJ-a – jednom nogom tu, drugom prema izlazu, pitajući se da li jednako vrijedi život afganistanskog i bosanskog muslimana, te kojeg više voli bijela kršćanska Evropa.”

Višestruko nagrađivani Zlatko Paković danas je dobio još jednu, onu Bihaćkog ljeta za koju će kako kaže imati posebno mjesto jer će ga podsjećati na prelijepi grad Bihać.

Zlatko Paković, dobitnik Ibsenove međunarodne stipendije 2014. za pozorišnu režiju i stipendije bečkog Museums Quartiera 2015. za književnost.

Ovogodišnji pobjednik najuglednijeg pozorišnog festivala ovih prostora „Sterijino pozorje“, koji traje još od 1956. godine, svega nekoliko dana nakon dodjele nagrade dolazi nam u Bihać sa svojim autorskim viđenjem Šekspirovog Othella.

A zašto je danas Pakovićev Othello aktualan, naročito za Bihać i Bosnu i Hercegovinu, jeste samo autorovo čitanje, takvo da je Desdemona (napokon) glavni lik a Jagu još više mrzimo jer je Jago ono što smo danas (skoro pa) svi mi. Kad se ovo još stavi u kontekst, ne više kroz pojam migrantske krize kao krize, već trajućeg društveno-političkog procesa i propitivanja odnosa na relaciji „kršćanska Evropa – politički islam“ dobivamo jasnu indikaciju zašto se ova predstava treba vidjeti.

Deveta plesna revija plesnog kluba “Virus” zakazana za petak 02.07. na poligonu Kulturnog centra se pomjera, te se zakazuje za sutra (srijeda 30.06.) na istom mjestu sa početkom od 20h. Ulaznice po cijeni od 5KM možete kupiti u prostorijama plesnog centra “Virus”, stoji u saopćenju “Kulturnog centra Bihać”.

Mogao bi se netko, gledajući predstavu „Preko Veze“ sjetiti prijelomne scene mjuzikla Chicago iz 2002. godine, kada cijelokupna populacija ženskog zatvora gleda elegantan skok u prazno sitne mađarske Balerine blagih očiju i gipkog skoka u smrt uresenu aplauzom paralelnog svijeta pozornice. Nadodajmo, uz njenu pitomu prirodu da je bila nedužna, iako osuđena za umorstvo svog zaručnika kao i njena stvarna inspiracija Sabella Nitti, manje graciozna i nimalo scenična, samo jednako nespremna da se nosi sa zahtjevnim sjecištima ponude i potražnje razularenog velegrada, kojima se građanski oportunisti naoko uzdižu iz onog što je redoslijedno, skladno, sklono čekanju reda u pošti, apoteci, na blagajni, kod doktora. U svijetu nastalom koprodukcijm kazališta Kerempuh i nezavisnog kazalista Moruzgva, autorski tekst režisersa Ivana Lea Lema, dinamika između četiri lika balansira dramaturske strukture cabareta i stand-up komedije zavidnom neposrednočću i snagom. Ostaje možda željeti da su koreografija i burleskne numere na nivou koji prate vrsna glumalka rješenja.

Ana Begić je oživotvorenje sile i samouvjerenosti kao Ravnateljica Kazališta; prateći lik povučene šefice računovodstva od njenih početaka i kreativnih malverzacija do punokrvne zvijeri koja pod svaku cijenu želi preuzeti vodeće mjesto svog prethodnika, pratimo zapravo jednog od likova koji nikomu nisu zamjetni dok ne postanu oni koji kroje pravila igre. Činjenica da će se za Ravnateljičin uspjeh prekršiti zakon i pravila konkursa samo su podznaci njenog uspjeha. Kontekst karijere sa prekoveznim prefiksom jedan je od elemenata koji se sa i bez autoironije pravdaju prirodnom zaslugom i nužnošću. Zanimljivo je da lik Ravnateljice predstavlja seksualno i obiteljski neostvarenu žensku osobu srednjih godina, koja uprkos pomanjkanju iskustva niti u jednom trenutku nije prikazana kao žrtva neispunjenih ljubavnih očekivanja je poprilično ugodna promjena. Doduše, Mila Elegović kao prva Splićanka-gradonačelnica Zagreba iskupljuje tu senzibilnu žensku stranu, onu zaslijepljenu ljubavlju a samo ponekad i teškim drogama. No, viktimizacija je ovdje ostavljena po strani i niti jedan od likova se ne libi govoriti o svojim iskustvima, izuzevši time rodnost kao predznak slabosti.

Ravnateljicina iskusnija mlada kolegica koju igra Ana Maras Harmander, Glumica jakih dubrovačkih korijena, u svojim ispovijesti, osim što je simbol zlatne mladeži sumnjivog sjaja, ponajviše otvara pitanje prostitucije u glumačkim ali i poslovnim krugovima. Za nju je ovaj put napretka putem vezivanja, od kćerke ministra zdravstva do monodrame lika iz Životinjske farme (lajtmotiv kojem treba zapljeskati) niz tjelesnih transakcija opravdan sjajem, dok bijeda dolazi tek na kraju balade.

Poglavlje hrvatske majke-kršćanke i braniteljice tradicionalnih, otvoreno homofobnih i ponekad nacionalističkih nazora podijeljeno je između Gradonačelnice (Elegović) i sinjske kraljice, Čistačice koju otresito, poluurbano i vjerno igra Linda Begović. Negdje u nazivu outsoursane firme Gradonačelnice „U ime octa“ krije se neki mračan ključ, neka nit koja teče suprotno gravitacionoj sili dok je spora karma ne prekorene u ponor.

Kao dramsko oružje u različitim crnohumornim slojevima ističe se jezik tj. sinjski, splitski i dubrovački dijalekt koji dodatno naglašava kako persone kojima pripada tako i metaforu društvene sveprisutnosti.

Kerempuhov satirični predznak svakako je prijemtiv za tematiku Veza, ali ne treba zanemariti vrstan iskorak koji Moruzgva nastavlja činiti od svojih početaka. Osnovana pod umjetničkim vodstvom glumice Ecije Ojdanić, Moruzgva se kao rijetko koje nezavisno (ili državno) kazalište može pohvaliti naslovima u kojima uvijek, ili gotovo uvijek, ima mjesta za ženske likove koji odudaraju od ustaljenih normi ili su kreirane po satiričnom ključu – za infamiranje stereotipa. Tako su i bihaćkoj publici već bila predstavljena ostvarenja poput Harema, Gole u Kavezu ili Bobocke. Posljednji naslov, takodjer režisersko ostvarenje Lema sa Ecijom Ojdanić u naslovnoj ulozi, jedno je od najnagrađivanijih ostvarenja kazališta Moruzgva, i prvo dramsko ostvarenje koje je u fokus stavilo često zaboravljen Krležin ženski lik. Sinoć su se, međutim, u ništa manje pomamnim raljama na rubu pameti borile ne jedna nego četiri vrsne glumice hrvatskih kazališnih scena. Red političkog cirkusa, red narkomanije u istom, red seksa, red patrijarhalnih predrasuda – Veze su tu da rašire nezavidnu lepezu pukotina društvene dinamike opstanka.

Preko Veze je, uprkos socijalnim stanovima, tajnim računima, garažama punih automobila, antidepresivima bez recepta i ušmrkavanja droga za dobro jutro optimističnija od onoga što nas u većini slučajeva čeka. Karmička pravda dovodi, svaka na svoj način, šarmatne i snalažljive junakinje do trenutka sloma u kojem ponajbolja replika itekako ima smisla: Nisi slučajno tamo gdje te život stavi.

Nakon prijave građevinskog zahvata betoniranja obale rijeke Une u bihaćkom naselju Pritoka, Služba za inspekcijske poslove Grada Bihaća izašla je na teren i utvrdila da se radi o nelegalnom i nezakonitom zahvatu bez pribavljenih akata za građenje na zemljištu k.č. 1032/1 k.o. Pritoka.

S tim u vezi sačinjen je službeni zapisnik, vlasniku zemljišta naložena je obustava daljih radova i postavljena inspekcijska traka čime se gradilište smatra zatvorenim. Nakon navedenih radnji slijedi i izdavanje Rješenja o uklanjanju nelegalne građevine, a eventualna povreda inspekcijske trake prouzročit će i krivičnu odgovornost za vlasnika.

– Bespravni građevinski zahvati i betoniranje obala rijeke Une, osim što štete okolišu, narušavaju prirodu i vizuelni ambijent zbog kojeg se grad Bihać svrstava u red ekoloških i turističkih destinacija. Sve češćim utvrđivanjem obala nedozvoljenim materijalima narušava se autentičnost prostora i ugrožava turistički potencijal grada Bihaća. S tim u vezi Gradska građevinska inspekcija će u narednom periodu provoditi intenzivne aktivnosti vezano za popis i izdavanja rješenja za ukljanjanje nelegalnih građevina i zahvata, s naglasnom na područja uz rijeku Unu. Mole se svi građani i ekološke organizacije da nadležnoj Službi za inspekcijske poslove prijave svaki slučaj potencijalne nelegalne gradnje, a naročito devastacije obala Une.

(Grad BIHAĆ)

Foto: Ilustracija

U Poljoprivrednom zavodu USK-a kažu kako toplotni stres i suša pogotovo smanjuju prinos ako se javljaju u periodu nalijevanja zrna, klasanja i oprašivanja.

Iznimno visoke temperature ovih julskih dana nepovoljno utiču na rast i razvoj biljnih kultura, posebno ratarskih među kojima je najugroženiji kukuruz.

Zbog gubitka vode, urod će sigurno podbaciti i nastupit će velike štete. U kojem procentu, još je rano prognozirati ali će prinosi zasigurno biti umanjeni, tvrde agronomi. Da bi se usjevi donekle zaštitili, poljoprivrednicima preporučuju da ih u kasnim večernjim satima navodnjavaju cisternama što se posebno preporučuje za kukuruz.

(RTVUSK.ba)

Trenutno je aktivno 11 slučajeva zaraze u USK.

Prema podacima Zavoda za javno zdravstvo USK, testirano je 113 uzoraka i rezultati su pokazali da nema pozitivnih slučajeva.

U istom periodu izliječeno je pet pacijenata.

Četiri pacijenta su hospitalizirana i nalaze se na Infektivnom odjelu, dok jedan pacijent diše uz podršku respiratora.

Dana 26.06.2021. godine u Živinicama je održano Državno prvenstvo u kik boksu u najtvrđoj disciplini K-1 na kojem je učešće uzelo 230 takmičara iz cijele BiH.

Klub borilačkih sportova FAVORIT BH iz Bihaća su predstavljali Ajla Vojić, Almir Mujagić, Ahmed Karabegović i Baldar Kurjaković, saznaje portal “Biscani.net”.

Kako portal “Biscani.net” saznaje, neprikosnovena Ajla je 12. put osvojila Državno prvenstvo i nikad u karijeri nije izgubila meč na šampionatu BiH što je na ponos cijelom kolektivu i gradu sa Une.

Almir Mujagić je u uzrastu juniora proglašen za najboljeg borca u BiH, a pobrao je i simpatije publike u sportskoj dvorani u Živinicama nokautiravši u polufinalnom meču svog protivnika nakon svega 30 sekundi borbe.

Ahmed Karabegović i Baldar Kurjaković su imali svoj debitantski nastup u K-1 disciplini, a obzirom na njihovo neiskustvo, u klubu su zadovoljni osvojenom srebrenom medaljom Baldara i brozanom Ahmeda.

(Biscani.net)