Autobuska stanica u Sarajevu. Peron broj 11. Sat prije ponoći. Oko 40 izbjeglica čeka autobus za Bihać. Cilj je Hrvatska, a onda neko bolje sutra. Ne žele vjerovati da dalje od bh. granice neće moći.
– Stani u red, polako – galami vozač autobusa, kidajući kupone od karata, dok ga očajni migranti blijedo gledaju, znajući da nešto nije uredu.
SEDIĆ objavio dokumente i poručio: “Neću potpisati protuzakonitu dozvolu za Dom zdravlja”
2
Premijer Ružnić nakon hapšenja ministra Osmankića: “Jako je teško raditi u ovakvim uvjetima”
3
Promjene u Skupštini USK: Nova većina preuzela Klub poslanika Bošnjaka
Cilj je Evropa
Krenuli smo iz Sarajeva. Visoko, Kakanj, Travnik, Donji Vakuf. Pauza od 15 minuta. Svi hrle u toalet i po vodu, žvake, internet na benzinskoj pumpi. Jedan mladić sam sjeda za šank. Prilazimo mu i upoznajemo se. Sirijac Semir je iz Alepa.
– Može kafa – pitamo ga, na što otužnim i blagim smiješkom odobrava.
Uz pomoć Google prevodioca i lošeg engleskog uspijevamo razgovarati.
– Moja mama i brat su poginuli. Da sam ostao, i ja bih bio mrtav do sada. Idem u Hrvatsku inšallah – govori 28-godišnji Sirijac.
Nudimo ga cigaretom, odbija i vadi kutiju „laki strajka” nudeći nam. Kaže da mu je dosadilo spavati po parkovima, da mu je dosadilo maltretiranje policije.
Nije oženjen. Na putu je sa tri svoja prijatelja.
– Držimo se zajedno. U Bosnu smo ušli iz Srbije. Nama je cilj Evropa. Vidjet ću kako ću dalje u Hrvatsku. Neki naši poznanici su prošli – govori Semir.
– Polazak – povika vozač.
Dolazak u zoru
Sat otkucava 3.30 sati. Iako je bila planirana još jedna pauza, vozači se smjenjuju i nastavljaju dalje bez pauze. U Bihać stižemo u 4.40 sati.
Neki odlaze odmah u napušteni Đački dom, gdje su smještena njihova braća po sudbini. Druga grupa odlazi u park, treća taksijem, a neki ostaju na autobuskoj stanici.
Od noćnog čuvara jednog lokala saznajemo da nije pametno u ta doba ići u njihovo improvizirano sklonište. Čekamo jutro.
Odmah s ulice potresne slike. Dječija graja, odrasli sjede u hladovini. Žene oko vatre, kuhaju čaj. Dan prije ih je na ručku bilo 250. Prilazi nam Hasib iz Afganistana.
– Možete li mi nabaviti mobilni telefon, moj je razbijen – upita nas.
Kada smo mu objasnili da smo novinarska ekipa, a ne humanitarci, slegnu ramenima.
– Da vam pokažem gdje spavamo – povede nas uz stepenice.
Uvjeti krajnje nehumani. Na betonu nedovršene zgrade prostrli spužve, ćebad, što imaju….
Hasibu u naručje trče sin i kćerkica. Grle i nas.
Stalno novi dolaze
Na drugoj strani ispred jednog šatora i beba od pet mjeseci.
– Za sada je dobro ovdje. Osjećamo se sigurno. Mada stalno novi ljudi dolaze, ja čekam da mi sestra ozdravi pa da idemo dalje – pojašnjava Hasib.
Od volontera Crvenog križa Bihać saznajemo da je već 27 registriranih izbjeglica oboljelo od šuge.
– Prijeti epidemija – tvrde oni.
Ostavljamo ih, a oni s pogledima punim čežnje molećivo gledaju za nama…
Fazlić: Šta ako nam dođu hiljade migranata?
Šuhret Fazlić, gradonačelnik Bihaća, kazao je jučer za naš list da je situacija još pod kontrolom, ali je iskazao i veliku zabrinutost sve većim prilivom migranata.
– Šta ako ih dođu hiljade? Mi se s tim nećemo moći nositi. Gradska uprava nema snage, a Kanton po onoj narodnoj “selo gori, a baba se češlja”, njih ništa ne zanima. Mnogo je opasnosti, sigurnosnih, zdravstvenih. Bihać je turistički grad – kaže Fazlić.
