Brojke ministra zdravstva i brojke direktora Kantonalne bolnice Bihać se ne slažu. Jedan govori o zapošljavanju 40, drugi 47, a jedna od glavnih medicinskih sestara u Bolnici, govori o potrebi zapošljavanja 28 medicinskih sestara i tehničara. Od ranije je poznato da je potrebno i 7 ljekara. Donosimo priču o onima koji bi sutra, ako se šta ne promijeni, mogli odraditi posljednji radni dan u našoj Kantonalnoj bolnici, objavili su iz RTVUSK.
Problem oko zapošljavanja u Kantonalnoj bolnici u Bihaću je nastao raspisivanjem konkursa na koji se javilo oko 300 kandidata koji uglavnom ispunjavaju uslove za traženih 47 pozicija od koji je tek 28 pozicija medicinara. U međuvremenu Vlada USK je zatražila od rukovodstva bolnice obustavu konkursne procedure do izdavanja saglasnosti Ministarstva zdravstva, koju na kraju nisu dobili.
U javnosti se već uveliko govori da je ovo političko pitanje, odnosno, neslaganje direktora Kantonalne bolnice i resornog ministra, koji se ne slažu ni oko broja radnih pozicija za koje je raspisan konkurs, stoji u objavi RTVUSK.ba
U nastavku prenosimo u cijelosti Facebook post/objavu Sandija Alibegovića koji je pisao o ovoj temi. Sandi je jedan od medicinara za vrijeme pandemije bio na prvoj liniji borbe protiv koronavirusa.
“Mjesec mart, godina 2020., noćna smjena, 05:30 sati, prvi val korone – Terasa Infektivnog odjela Kantonalne bolnice u Bihaću.
– Nismo znali protiv čega se borimo i šta nas čeka. Takav nam je posao, da bez obzira na sve prepreke imaš jedan cilj a to je da nekome spasiš život ili da ga pokušaš održati koliko je u tvojoj moći. Rizikovali smo sebe, svoje porodice i najmilije kako bi našim pacijentima obezbjedili adekvatnu njegu i neprestano održavali njihove vitalne parametare u nekim granicama normale koja je potrebna da bi pacijent bio van životne opasnosti. Na početku nas 7 tehničara i sestara, kasnije (zbog obima posla) ta se brojka digla na 20-30 radnika. U tom radu smo ispunjavali sve zadatke koji se od nas traže bez obzira na uslove u kojim smo se nalazili. Dok se lift na našem odjelu nije napravio, svakodnevno smo novoprimljene pacijente nosili uz i niz stepenice pod potporom transportnog kisika (boca kisika je teška od 50 do 70 kilograma). Ni to nam nije predstavljalo prepreku na putu do našeg cilja. Pacijenti koji su pod potporom kisika (naročito visoke doze kisika) se pri najmanjem naporu puno umaraju i onda dolazi do promjene u disanju koje vodi do životne opasnosti pacijenta. Neki su čak i skidali maske jer su imali subjektivni osjećaj da ih ta ista maska guši pa smo mi kao radnici pokušavali pored njihovog teškog stanja da im objasnimo zašto se to dešava i kako se rade vježbe disanja za kontrolu respiracija. Ja i moje kolege smo 12 sati u smjeni neprestano (pored drugih mnogobrojnih zadataka u smjeni) pratili pacijente i trudili se da do takvih situacija ne dodje. Znali smo da nekad kad dodjemo u smjenu nećemo ni jesti ni piti ali nam to nije bilo važno jer smo željeli da našim pacijentima (u kakvom god stanju oni bili) pružimo apsolutno sve u našoj moći za njihovo zdravstveno poboljšanje. To su samo neke od prepreka koje su nam se na putu našle ali smo ih mi svojim timskim radom i organizacijom unutar odjela zaobišli. Posao koji mi radimo ne zahtjeva samo znanje, iskustvo i spremnost. Ako ovaj posao želite dostajanstveno raditi morate ga i voljeti. Svako od mojih radnih kolega (pogotovo mi “kovidaši”) voli ovaj poziv i trudi se da maksimalno pruži unesrećenom i bolesnom ono što je potrebno. Inače nemam običaj da pišem po društvenim mrežama ali ovo sam morao jer želim da našu javnost upoznam sa velikom nepravdom koja je učinjena meni i mojim radnim kolegama. Naši ugovori o radu koji su na određeno vrijeme ističu sutradan (30.06.) i zbog političkih igara koje se vode na našem kantonu došlo je do toga da nekoliko desetina radnika gubi radno mjesto. Konkurs na koji se prijavilo 200+ ljudi je “zamrznut” jer je opet naša bolnica polje za političke igre. Preko 30 ljudi će ostati bez svog posla, posla koji časno i dostojanstveno rade. Zašto se neki politički rat vodi preko naših radničkih ledja? Zašto su naša radna mjesta upitna? Zašto ne možemo dobiti ono što smo zaslužili? Na kraju svega pitate se zašto mladi i perspektivni ljudi odlaze iz ove zemlje, odgovor vam je u tekstu.”
