Policijskoj stanici u BIhaću obratili su se Ž.N. rođen 1938.godine i njegova supruga Ž.A.rođena 1943.godine, koji su prijavili da im je na njihovu kućnu adresu došlo lice koje se predstavilo kao radnik Suda, te od istih tražio na uvid dokumentaciju od kuće što su mu i omogućili.
Naknadno su utvrdili da im nedostaje koverta u kojoj se nalazila određena količina novca.
Operativnim radom došlo se do saznanja da je mogući počinilac ovog krivičnog djela lice K.I., te daljnji rad na dokumentovanju krivičnog djela „ Prijevara“ nastavljaju istražitelji OKP PS Bihać.
Ministarstvo unutrašnji poslova Unsko-sanskog kantona poziva građane na oprez i da prijave sumnjive aktivnosti najbližoj Policijskoj stanici.
Regulatorna agencija za komunikacije BiH odbacila je prigovore Laburističke stranke na rad Radiotelevizije (RTV) USK i dokumentarni serijal “Svi zločini Fikreta Abdića”.
Agencija je konstatovala da RTV USK nije prekršila pravila i propise te da se protiv ovog obavještenja ne može uložiti žalba.
Podsjećamo, početak emitovanja serijala “Svi zločini Fikreta Abdića” uzburkao je širu javnost u Bosni i Hercegovini, a nakon emitovanja prve epizode “pao” je Izvještaj o radu ove medijske kuće u Skupštini USK. To je, po mnogima, bio uvod u smjenu direktora Izeta Mustafića koji je odbio prekinuti emitovanje serijala. Aktuelna većina u Skupštini USK tada je neusvajanje izvještaja pravdala kadrovskom raspodjelom učesnika u vlasti.
Ipak, do smjene nije došlo, no započele su razmirice na relaciji RTV USK – Laburistička stranka.
Naime, programski kolegij RTV USK ustanovio je prošle godine godišnju novinarsku nagradu “Emin Huskić”, koja nosi ime dugogodišnjeg novinara, urednika i direktora RTV USK. Upravo je Huskić autor knjige “Svi zločini Fikreta Abdića”, na osnovu čijeg je sadržaja novinarka RTV USK Ajša Pehlić uradila istoimeni dokumentarni serijal, za kojeg je osvojila novinarsku nagradu.
Nakon dodjele nagrade, reagovala je Laburistička stranka koja je utvrdila da je “knjiga Emina Huskića zločin, a ne nagrada”.
Laburisti su rad televizije, kao i serijal, ocijenili neprofesionalnim i pristrasnim. Osim toga, Regulatornoj agenciji za komunikacije uputili su prigovor zbog navodne povrede odredbi Zakona o komunikacijama i Kodeksa o audiovizuelnim i medijskim uslugama radija, govora mržnje, nepoštivanja pravičnosti i nepristranosti te prava na odgovor i i zavarujućeg programa. Požalili su se i na ograničene objave njihovog reagovanja u Dnevniku RTV USK, kao i na reagovanje kantonalne Jedinstvene organizacije boraca Unija veterana, objavljenom dan kasnije također u Dnevniku.
Nakon analize, stigao je i odgovor iz RAK-a, kojim su svi navodi iz prigovora Laburističke stranke odbačeni.
“Iz RAK-a navode da je na početku svake emitovane epizode naznačeno da je dokumentarni serijal ‘Svi zločini Fikreta Abdića’ rađen prema sadržaju istoimene knjige Emina Huskića, te da su na odjavnoj špici pobrojani korišteni izvori emitovanog materijala. U epizodama koje je Agencija razmatrala događanja iz ratne prošlosti Bihaćkog okruga isključivo su prezentovana kroz izjave sagovornika i ispovijesti određenih sudionika, bez ikakvog narativnog dijela autora. Agencija je konstatovala da Radiotelevizija Unsko-sanskog kantona nije prekršila pravila i propise te da se neće poduzimati daljnje radnje”, saopćeno je iz RTV USK.
Iz RTV USK su istakli da je ovakva odluka RAK-a još jedan dokaz da je ova medijska kuća “na pravom putu” i da više od 20 godina uposlenici televizije profesionalno i časno obavljaju svoj posao.
Skoro dvije i po decenije Nihadu Horozović iz Cazina te Senitu Abdić i Nurfeta Salkića iz Velike Kladuše vežu zajednička bol i tuga, za koje kažu da nikada neće proći. Prošle su pune 23 godine otkako su zlikovci takozvane autonomne pokrajine zapadna Bosna zarobili u Velikoj Kladuši Nihadinog brata Elfada, Senitinog oca Husu Ćehića i Nurfetovog oca Fikreta i strica Izeta, a potom ih ubili na području Hrvatske. Njihova tijela pronađena su tek 2003. u masovnoj grobnici u Cetingradu.
Čekamo pravdu
Izvršioci zločina nikad nisu izvedeni pred lice pravde, a Nihada, Senita i Nurfet jučer su po treći put bili u Tužilaštvu BiH kako bi se informirali dokle je došla istraga i šta je s predmetom koji je u Tužilaštvu pod imenom „Braća Salkić i ostali“ od 2012. godine. Podršku im je dao i Murat Tahirović, predsjednik Udruženje žrtava i svjedoka genocida.
Salkiću, kojem su 16. novembra 1994. ubijeni otac i stric, kaže da djeca žrtava znaju ko su ubice njihovih očeva. Tvrdi da su tu uglavnom ljudi angažirani danas kao savjetnici i tjelohranitelji zločinca Fikreta Abdića i aktuelnog načelnika Velike Kladuše, a neki su, kaže, i postavljeni na važne funkcije u toj općini.
– Imao sam 11 godina kada je ubijen moj otac. Danas imam 35. Samo godinu više nego što je imao on kad su ga ubili. Svih ovih godina liježem i ustajem samo s jednom mišlju, da ubice moga oca i strica odgovaraju za ono što su učinili. A oni šetaju slobodno i još nam se smiju u lice. Tužilaštvo treba uraditi svoj posao i ispitati one koji su u tome učestvovali – kaže Salkić.
Nestajali svjedoci
Senita Abdić imala je 13 godina kada su joj zlikovci odveli i ubili oca samo zato što je, kako kaže, branio i volio svoju domovinu. S majkom i bratom prošla je torture Abdićeve paravojske. I ona kaže da se zna ko su ubice njenog oca.
– To su bili ljudi koji su njega poznavali. Moj otac dao je život za ovu zemlji i tražim da one koji su ga ubili stigne pravda – istakla je Abdić.
Nijedan od naših sagovornika ne može sakriti suze dok priča o svojim najdražima. Vidno potresena, o smrti brata Elfada priča Nihada Horozović. Kaže, imao je samo 22 godine kada su ga zlikovci ubili.
– Prije toga su ga mučili. Tražim pravdu za svoga brata i nadam se da će ono što nam je rekao tužilac Saša Sarajlić, a dao nam je podršku, i ostvariti. Znamo da se u ovaj slučaj umiješala i politika i da su nestajali i svjedoci i dokazi, ali krajnje je vrijeme da pobijedi pravda – kaže Horozović.
Živimo li u „autonomiji“ ili u Federaciji?
Seniti Abdić i Nurfetu Slakiću posebno je teško jer žive u gradu gdje se i dalje provodi ideologija i politika onih koji su odgovorni za smrt njihovih najdražih. Prava kao djeca šehida, ona koja su zagarantirana u ostatku FBiH, u Velikoj Kladuši ne važe.
– Mi ne znamo da li živimo u „autonomiji“ ili u Federaciji. Primjerice, kad se u Općini Velika Kladuša pojavim sa šehidskom karticom, odmah mi kažu da „kod njih to ne vrijedi“ – jedan je od primjera odnosa prema onima čiji su očevi dali živote za BiH.
Kako je istaknuo ministar u Vladi F BiH Šemsudin Dedić, Unsko-sanski kanton prvi put je, ove godine, dobro zastupljen u investicijskim planovima, a očekuje da će izmjenama Odluke o prekategorizaciji cesta, koja treba da stupi na snagu ove godine, biti, umjesto sadašnjih 330 kilometara cesta koje su kategorizirane kao regionalne, biti obuhvaćeno oko 580 kilometara cesta na ovom području. Istovremeno, intenzivno se radi na uspostavljanju željezničkog saobraćaja na relaciji Bihać- Sarajevo dok će projekt Aerodroma Bihać, za koji je planirano 6,5 miliona maraka u federalnom budžetu, biti prezentiran i zainteresovanim investitorima na predstojećem Biznis forumu u Sarajevu.
Za Projekt modernizacije cestovnog sektora FBiH do 2020. godine Vlada FBiH je podržala inicijativu za osiguranje kreditnih sredstava kod međunarodnih finansijskih institucija u iznosu do 150 miliona € za Program, uključujući ukupno 103,38 miliona € od Svjetske Banke (SB) i Evropske Investicijske Banke (EIB) za finansiranje Projekta. Za Unsko-sanski kanton predviđeno je 26, 7 miliona eura, rečeno je na sastanku u Bihaću.
Prioriteti JP Ceste Federacije za područje Unsko-sanskog kantona će biti: izgradnja ceste koja se vezuje na planiranu obilaznicu Bihaća, Bihać – Bosanska Krupa, izgradnja dionice Jablanska – čvor Mali Lug L = 3,5 km i izgradnja dioinice Jezero – Grmuša – Vranjska L = 16,8 km; izgradnja traka za spora vozila : Ripač – Dubovsko, Bos. Petrovac – Ključ – prijevoj Lanište, Bos.Petrovac – Pasjak; Rekonstrukcija cesta : Bihać 4 – Ripač; Izgradnja mostova : mostovi preko potoka Mrižnica, Kamenica, Most preko rijeke Sane, Ključ, Most preko rijeke Banjice, Ključ; Rekonstrukcija crnih tačaka: Skokovi – Srbljani Rekonstrukcija crne tačke “Mala Lisa”, km 11, Granica BiH/RH (Izačić) rekonstrukcija opasnog mjesta Kamenica (M-5 i R-403a); Izgradnja obilaznica: obilaznica Ključ i Cazin, te sanacija šteta od poplava na dionici ceste potez: Crljeni – Zgon, Ključ
Prema Planu Kantonalne direkcije regioanlnih cesta USK za ovu godinu prioriteti će biti: saniranje aktuelnih klizišta na regionalnim cestama USK za koja postoji projektna dokumentacija (R 400 dionica Skokovi- Jušići), za koje je prema predmjeru radova planiran iznos od 300.000 KM; Nastavak radova izgradnje pješackih staza i kružne raskrsnice u Sanskom Mostu (tzv tranzit) za koje je planirano 250.000 KM, što sa 200.000,00 KM prenesenih sredstava iz 2017.g. iznosi ukupno 450.000 KM koje će biti realizirane u ovoj godini; Rekonstrukcija i modernizacija ceste R 404a (B.Krupa-Arapuša), II faza, L= -1000 m, u iznosu od 270.000 KM, što sa 185 000 KM iz 2017.godine iznosi ukupno 455.OOO KM; lzgradnja pješačkih staza sa rješavanjem odvodnje oborinskih voda na R403 (dionica Ćoralići – Begove Kafane), za koje je planiran iznos od 150 000 KM; lzgradnja pješačkih staza sa rješavanjem odvodnje oborinskih voda na cesti R 400 (naselje Todorovo), L=-200 m, u iznosu od 150.000 KM; Radovi vanrednog održavanja regionalnih cesta koji obuhvataju obimnije radove koji se izvode u cestovnom pojasu, poboljšanja elemenata ceste, stabilnosti i trajnosti ceste i cestovnih objekata i povećanja sigurnosti prometa.
Vanredno održavanje se provodi na području cijelog Kantona, a obuhvaćene su ceste, odnosno dionice cesta po prioritetima koji su utvrđeni redovnim obilascima, snimanjem stanja i potrebi provođenja ovih vrsta radova. Za 2018.godinu za ovu potrebu su planirana sredstva u iznosu od ukupno 4.190.000 KM.
Na današnjem sastanku usaglašavan je prijedlog Unsko-sanskog kantona za prekategorizaciju cesta. Odluka o prekategorizaciji donesena je 2014. Godine ali je stupanje na snagu odgođeno do marta 2018. godine. U međuvremenu je vršena revizija, tako da će USK zastupati prijedlog da dužina magistralne mreže ceste umjesto 330 km bude oko 580 km, svrstane u magistralne ceste I i II reda, što je bitna razlika u odnosu na zadnju kategorizaciju koja je rađena 1992. godine.
Premijer Kantona Rošić i federalni ministar Dedić kažu da su ove godine zadovoljni zastupljenošću ovog kraja u planovima izgradnje i modernizacije cesta na federalnom nivou te ističu da je to rezultat timskog, strateškog djelovanja prema višim nivoima vlasti vođen isključivo ekonomskom politikom i razvojnim planovima Kantona te parametrima struke.
U bihaćkom naselju Midžić Mahala jutros je oko pet sati odjeknula eksplozija koja je uznemirila mještane. Kako nam je rečeno u MUP-u USK, aktivirana je nepoznata eksplozivna naprava koja je bila postavljena pod automobil.
U eksploziji srećom nije bilo povrijeđenih osoba, ali je nastupila materijalna šteta na automobilu Mercedes i kući u blizini mjesta eksplozije.
Policijski službenici Kriminalističkog sektora PS Bihać rade uviđaj kojim će, između ostalog, biti utvrđeno o kojoj eksplozivnoj napravi je riječ.
Sportski savez Kantona Sarajevo sinoć je izabrao najbolje sportiste za 2017. godinu. Nagrade su dodijeljene na svečanosti u Domu mladih u Sarajevu a najboljima su proglašeni karatista Meris Muhović i džudistkinja Larisa Cerić.
Za najuspješnije muške ekipe proglašeni su Karate klub “Champion“ i Hrvački klub “Bosna“, dok je Stonoteniski klub “Spin 201“ najuspješnija ženska ekipa.
Organizacionim odborom predsjedavao je Mirvad Kurić, ministar kulture i sporta KS.
Galić član najuspješnije muške ekipe u 2017. godini
Ervin Galić, šesterostruki karate prvak naše zemlje i stipendista Fondacije “Izvor nade“, našao se među najboljima. Klub za kojeg Galić nastupa, Karate klub “Champion“ proglašen je za najbolji muški sportski kolektiv u 2017. godini na području Kantona Sarajevo.
“Champion” su do ovog rezultata vodili uspješni članovi kluba: Meris Muhović, Anes Čongo, Ervin Galić, Edin Sarić, Haris Škrijelj, Ajdin Vatrić, Jusuf Suljić.
Rukovodstvo Fondacije “Izvor nade“ mladom Galiću je uputilo čestitke uz želju da nastavi nizati uspješne rezultate i predstavljati Kanton Sarajevo ali i Bosnu i Hercegovinu na najbolji način.
Arijana Jašarević-Vojić (37) osnovnu i srednju školu završila je u rodnom Bihaću, a 2005. godine, diplomirala na Ekonomskom fakultetu u Bihaću. Iste godine zaposlila se u Turističkoj zajednici Unsko-sanskog kantona, kao samostalni stručni saradnik za promociju i izradu projekata u turizmu. Od malih nogu se bavi sportom, a rukomet je njena prva ljubav.
„Na rukometni teren prvi put sam ušla 1991. godine. Bio je to moj prvi trening u sportskoj dvorani Luke u Bihaću. Bila je to ljubav na prvi pogled, jer sam od tog dana sve do danas u kontinuitetu na rukometnom terenu. Mogu slobodno kazati da mi je sportska dvorana Luke postala druga kuća, na tom sportskom terenu ostavila sam puno znoja, ponekad i krvi, pretrpjela puno udaraca, povreda, ali i slavila jako puno pobjeda i doživjela pravu sportsku radost i euforiju, koja je vrlo brzo svaki put potisnula sve ono prethodno pomenuto“, započinje Arijana svoju priču.
Od igrača do sudije
Rukometnu karijeru je započela u ŽRK Bihać, koji se nekad takmičio u Premijer ligi BiH, a nekad u Prvoj ligi Federacije BIH. Tokom svoga postojanja ŽRK Bihać je prolazio kroz različite probleme, opstrukcije i uticaje kojima se nekad mogao oduprijeti, a nekad to nije bilo moguće.
Njena generacija na svojim leđima je nosila teško breme ratnog i poratnog vremena, prilika i okolnosti koje su tada vladale u domaćem sportu. Svako od njih je, kaže Arijana, davao svoj maksimum i nikad nisu poklekli niti izdali boje svog kluba.
„Radili smo to za buduće generacije rukometašica koje dolaze. Posebno nas raduje činjenica da naš ŽRK Bihać, u koji je svaka od nas utkala dio sebe, i dalje postoji, i takmiči se u najvišem rangu takmičenja u BiH. U ŽRK Bihać sam nastupala sve do 2005. godine. Igrala sam na poziciji lijevog vanjskog beka, a u odbrani na poziciji jednog od dva srednja beka, gdje sam rame uz rame sa sestrom i još jednom kolegicom otprilike iste visine (185 cm) stvarala teško premostiv zid za protivnika.“
Paralelno sa igračkom karijerom započela je i Arijanina karijera rukometnog sudije. Negdje krajem 2002. godine, tadašnji trener ŽRK Bihać, pokojni Rade Popović, koji je bio poznat po svojoj strogoći, ali izuzetnim pedagoškim i psihološkim vještinama, pozvao je Arijanu i njenu suigračicu Mirelu, na razgovor. Kada su sutradan otišle na razgovor, trener im je predložio da se okušaju u sudijskim vodama.
„Nakon obuke i gledanja većeg broja utakmica uz analizu sudijskih odluka, tokom juna 2003. godine, izlazimo na ispit, polažemo i stičemo zvanje rukometnih sudija. Kada smo se počeli baviti ovim, znali smo da će nam trebati mnogo hrabrosti i odvažnosti da se upustimo u ‘mušku’ igru, zato smo naoružane strpljenjem radile, trudile se i napredovale do najvišeg ranga takmičenja u BIH, a to je Premijer liga BiH. Vremenom smo stekle određeni autoritet i postale prihvaćene od igrača i igračica, kao i od publike. Mogu kazati da je vrlo malo bilo ružnih situacija tokom naše sudijske karijere.”, kaže Arijana.
Sa smijehom se prisjeća jedne simpatične situacije kada je poslije dosuđenog faula, neko iz publike dobacio „Šta si došla ovdje pametovati, što nisi ostala kod kuće da razvijaš pitu!“
S obzirom na visoko obrazovanje, izuzetno poznavanje engleskog jezika, igračku i sudijsku karijeru, te ostale predispozicije koje su imale, Arijanu i Mirelu, nacionalni rukometni savez razmatra kao prijedlog kandidata za polaganje i sticanje međunarodne kategorije rukometnog sudije EHF (Europska rukometna federacija).
Međutim, sudbina se malo ispriječila i Arijanu usmjerila u drugom pravcu. Nakon razgovora sa njenim kolegama i prijateljima sudijama, odlazi na polaganje ispita za rukometnog delegata i od 2012. godine, započinje svoju delegatsku karijeru.
„Tokom 2014. godine, EHF je raspisao javni poziv za prijavu i polaganje ispita za sticanje zvanja EHF delegata, i ja sam se prijavila. Nakon analize pristiglih aplikacija iz cijele Europe, obaviještena sam da sam u ušla u uži izbor i da dođem u Beč, sjedište EHF-a na testiranje. Nakon dvodnevnog testiranja, uspješno sam položila testove i stekla zvanje EHF delegata. Time sam postala prva žena EHF delegat u BiH“, ističe Arijana.
Historijski trenuci
U decembru 2016. godine, dešava se pomalo i historijska stvar, Bosna i Hercegovina je prvi put imala svog predstavnika na najprestižnijem rukometnom takmičenju kada je Europa u pitanju. Zastava Bosne i Hercegovine se viorila se na najvišoj i najvećoj završnici Europskog rukometa za žene, jer je Arijana Jašarević-Vojić iz Bihaća, bila delegat na Europskom rukometnom prvenstvu EURO 2016, održanom u Švedskoj tokom decembra 2016. godine.
„Tokom 2017. godine, u Sloveniji sam bila delegat na Europskom rukometnom prvenstvu za žene U19 i imala čast i privilegiju da pored jako puno utakmica u preliminarnim rundama, zajedno sa kolegicom iz Španije budem delegat na finalnoj utakmici ‘Euro 2017 U19’ – Francuska-Rusija“, kaže Arijana, koja je u jesen 2017. godine, imenovana za komesara takmičenja Premijer rukometne lige za žene.
Pored sportske karijere i funkcije koju obnaša u Turističkoj zajednici Unsko-sanskog kantona, Arijana nastupa u lokalnom ženskom horu ‘Bišćanke’ sve do 2008. godine, kada postaje član sekcije hora BZK Preporod. Od 2013. godine do danas je aktivna članica gradskog ženskog hora ‘Bihać’, koji bilježi brojne nastupe i učešća na smotrama i takmičenjima horova. Uprkos tome, Arijana je uzorita supruga i dobra majka sinu Faruku kojem, kaže, uvijek nadoknadi sve trenutke odsustva.
„Sve je isključivo stvar dobre organizacije, ako ste dobro organizirani onda za sve obaveze imate vremena. Kako kažu da iza svakog uspješnog muškarca stoji uspješna žena, rekla bih da to važi i u obrnutom slučaju. S obzirom da mi je i suprug u sportskim vodama, trener je u košarkaškom klubu, ima jako puno razumijevanja za ovo čime se ja bavim i izuzetno mi je velika podrška.“, kaže Arijana na kraju razgovora.
Najdramatični oblik i najveće konkretne posljedice zaokupljenosti političara skorim izborima i uskostranačkim i ličnim interesima pokazali su se u Federaciji BiH tokom prošle godine, stoji u Izvještaju o monitoringu rada Vlade i Parlamenta Federacije koji su sačinili Centri civilnih inicijativa (CCI).
U monitoringu rada Vlade i Parlamenta Federacije BiH u 2017. godini CCI je podsjetio na događaj, od kada je, prema tom Izvještaju o monitoringu, nastala svojevrsna blokada u radu Federalnog parlamenta. Riječ je o neusvajanju Godišnjeg izvještaja o radu Vlade Federacije BiH za 2016. godinu u oba parlamentarna doma u entitetu, ali ni Izvještaja o izvršenju budžeta za 2016. godinu u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH.
“Sjednica Predstavničkog doma Parlamenta FBiH na kojoj su stranke vladajuće koalicije iskazale jedinstvenu podršku Vladi održana u julu 2017. godine bila je posljednja održana redovna sjednica u tom domu u prošloj godini – do kraja te godine biće održane tek još tri vanredne sjednice. Situacija u Domu naroda je još lošija – nakon što je u prva tri mjeseca 2017. godine održao pet redovnih sjednica, sljedećih pet mjeseci, od aprila do septembra, održavala se samo jedna sjednica, u četiri nastavka, a do kraja godine još samo tri vanredne od kojih je jedna još nedovršena”, piše u Izvještaju o monitoringu rada Vlade i Parlamenta FBiH za 2017. godinu koji je sačinio CCI.
Iz te nevladine organizacije konstatuju da rezultat rada u takvim okolnostima najbolje oslikava štetu učinjenu građanima Federacije BiH, jer je, kako se navodi, većina urađenog u Federalnom parlamentu u 2017. godini urađena na početku te godine.
Za takvo stanje iz CCI-a optužuju političke stranke koje čine vladajuću koaliciju u Federaciji BiH.
“Permanentna kriza u odnosima unutar vladajuće koalicije u FBiH koju proizvode stranke koje čine tu koaliciju svojim stalnim sukobima ostavlja ozbiljne posljedice po cijelo društvo. Parlament je spriječen da vrši svoju projektovanu društvenu funkciju, a Vladin rad je u dobroj mjeri doveden u pitanje”, navodi se u monitoringu rada Vlade i Parlamenta FBiH za prošlu godinu.
Tokom konferencije za novinare u Sarajevu Lejla Deronja Suljić iz CCI-a osvrnula se na zakon o platama službenika koji, kako je istakla, čeka na parlamentarnu raspravu pune tri godine.
“Pune tri godine čeka se na raspravu o zakonu o platama službenika. Samim tim čeka se i na raspravu o naknadi za takozvani bijeli hljeb, kao i na ukidanje brojnih drugih naknada – odvojeni život, vikend posjeta porodici i slično. Samim tim postavlja se pitanje učinkovitosti rada oba doma Parlamenta Federacije BiH, a o moralu poslanika, odnosno delegata upitno je uopšte i komentarisati”, istakla je Deronja Suljić iz CCI-a.
Vlada FBiH: Čak 45% sjednica telefonske sjednice
Govoreći o radu Vlade Federacije BiH tokom prošle godine, Alen Čular iz Centara civilnih inicijativa je rekao da su čak 45% sjednica bile telefonske sjednice.
Rečeno je i to da je prošlo godinu dana od kako je Zakon o državnim službenicima FBiH proglašen neustavnim, te da se novi zakon nije pojavio do kraja 2017. godine.
“Produktivnost Vlade Federacije BiH pala je za 21% u prošloj u odnosu na 2016. godinu, a realizacija Programom rada planiranih obaveza je neprihvatljivo niska”, navodi se u Izvještaju CCI-a o monitoringu rada federalne izvršne i zakonodavne vlasti u 2017. godini.
Aktivnost krajiških zastupnika u Sarajevu
Izvještaj Centra civilnih inicijativa (CCI) o monitoringu rada Parlamenta Federacije BiH za 2017. godinu prezentiran je u četvrtak, 16.02.2018. godine u Sarajevu te sadrži analizu rada i aktivizam poslanika u Predstavničkom Domu Parlamenta FBiH.
Prema istom zastupnica Elma Đogić (Laburističke stranke BiH) rangirana je među 10 najaktivnijih zastupnika u Parlamentu Federacije i kao najaktivniji zastupnik sa područja Unsko-sanskom kantonu u Parlamentu Federacije BiH.
Nihad Imširović (43) bio je četvrti razred Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu kada je 1992. godine poslan na ramazansku praksu u hercegovačko naselje Kokorina. Rat je već uveliko bjesnio u Bosni i Hercegovini, a Kokorina je bila posljednja kota od Nevesinja prema Mostaru i prva je bilo na meti srpskih paravojnih formacija. Sudbina je htjela da Nihad imamsku dužnost zamijeni vojničkom, te je od samog početka bio uključen u odbranu tog kraja.
“Mostar i cijelo to područje srpska vojska napala je na Kurban-bajram. Prije toga smo mi držali straže i gledali smo kako najprije tenkovima pucaju na Mostar, a zatim su krenuli u osvajanje Podveležja. Bio sam na prvoj liniji i direktno uključen u odbranu tog sela u kojem me zadesila ramazanska praksa. Nije nam preostalo ništa drugo nego da krenemo u izvlačenje civila, da bismo, nakon što je selo u popodnevnim satima palo u ruke četnika, i mi vojnici krenuli u izvlačenje. Oni su prvu noć spalili selo, a mi smo već bili u planinama oko Mostara i došla nam je dojava da se spustimo na drugu stranu, u selo iz kojeg je bivši mostarski muftija Seid ef. Smajkić.
Kad smo se spustili, već je bila ponoć. Tu smo se susreli s našom vojskom, koja se već uspjela probiti prema Mostaru i počelo je izvlačenje civila u Mostar. Nakon dvije sedmice provedene u straži i osiguravanju civila, dobio sam dozvolu da idem u Mostar. Sa mnom je krenuo još jedan softa kojeg je rat zadesio u susjednom selu. Kada smo došli u Medžlis Islamske zajednice Mostar i rekli im ko smo i šta ovdje radimo, bili su jako iznenađeni i nisu uopće znali da smo mi tu ostali sve to vrijeme. Nakon što smo preko Medžlisa IZ Mostar dobili izlaznicu iz Mostara, krenuli smo u Široki Brijeg, odakle su autobusi vozili za Hrvatsku”, počinje nam svoju priču efendija Imširović.
Mlade su softe autostopom došle u Široki Brijeg, odatle autobusom u Čapljinu, u kojoj su presjeli za drugi autobus koji je preko Splita, jer se nije moglo preko Masleničkog mosta, vozio prema Zagrebu. Nakon što su u jutarnjim satima došli u Zagreb, ugledali su Zagrebačku džamiju i uputili se ka njoj. U blizini džamije pronašli su telefonsku govornicu. Nihad je nazvao svog amidžu koji je živio i radio u Zagrebu, te su kod njega proveli nekoliko noći, a zatim je svako gledao kako će i šta će dalje.
“Kad sam dobio amidžu na telefon, nije mogao vjerovati da sam to ja. Nakon što sam došao u njegov stan u Velikoj Gorici i tu se susreo s drugim amidžom, saznao sam da su oni od mog trećeg amidže, koji je bio pripadnik Hrvatske vojske, a preko nekoga u Mostaru, dobili informaciju da sam ja poginuo i zato su bili prijatno iznenađeni kada sam se javio. S obzirom na to da je moga oca rat zadesio u Njemačkoj na radu, ubrzo je došao da me vidi i rekao mi da ‘ganja’ hrvatski pasoš i da hoće da me vodi sebi u Njemačku. Međutim, nakon što je on otišao, saznao sam od amidže koji je bio u Hrvatskoj vojsci da grupa Bošnjaka preko okupirane hrvatske teritorije kreće za Bosnu. Moj se amidža prijavio u tu prvu grupu, i ja sam išao s njim da vidim kako to sve hoda.
Ubrzo nakon što je on otišao, dobio sam informaciju da i druga grupa uskoro kreće za tada opkoljeni Bihać, i ja sam se prijavio. Bio sam mlad i lud i gorio sam od patriotskog naboja. Oglušio sam se o očeve riječi i savjet da ni u kom slučaju ne krećem za Bosnu i prijavio sam se na obuku kao jedini vjerski službenik. Obuka se izvodila u nekadašnjem kampu JNA koji se nalazio negdje između Jastrebarskog i Karlovca. Na kraju nam se priključila i manja jedinica iz Rijeke koju su zvali Handžar divizija. Bataljon je brojao 621 vojnika i nazvali su nas Prvi krajiški bataljon ‘Una’. Imali smo testni marš od desetak kilometara, gdje se trebalo vidjeti ko nije za taj put da odustane. Izdvojilo se petnaestak ljudi, a ostali su krenuli. Put je otpočeo u utorak 26. augusta 1992. godine i pješačili smo preko teritorije tzv. SAO Krajine (Srpske autonomne oblasti)”, prisjeća se Nihad ef. Imširović.
Oči u oči s neprijateljima
Prvi je dan prošao bez većih problema, a srpske vojske nije bilo ni na vidiku. Putovali su uglavnom danju i kroz šumu kako ne bi bili primijećeni. Drugog dana, poslije podne, naišli su na neki prostor na kojem šuma posječena i bili su primijećeni. Tu se Nihad ef. prvi put oči u oči suočio sa smrću jer ih je srpska vojska tukla granatama iz minobacača:
“To je trajalo oko sat i, kako je njihovih vojnika bilo vrlo malo, ubrzo su počeli bježati, jer nije lahko zaustaviti 600 ljudi. Oni su pokušali to izvesti s tom nekom zasjedom i, kada su vidjeli da ne mogu, dali su se u bijeg. Trojica naših su ranjena i sva trojica su umrli do jutra. Zatrpali smo ih nekim kamenjem i nastavili dalje. Trećeg dana putovanja nestalo nam je vode i počeli smo je tražiti u svemu. Neko je pokušavao u stablima drveća da pronađe sok od drveta i tako utoli žeđ. Drugi su pronašli neki stari bunar koji je bio pun blata, te su zahvatali to blato i iz njega cijedili vodu, a bilo je trenutaka kada smo pili čak i mokraću. Pravo osvježenje bilo je kada smo došli kod nekog zaseoka kod Rakovice i tu smo pronašli burad s vodom. Budući da je hrvatsko stanovništvo napustilo Rakovicu prije godinu, voda je bila ustajala, ali nama je i takva bila dobra. Tu smo zanoćili, ali prije zore nas je komandir probudio i rekao da moramo hitno krenuti jer su primijećene srpske snage koje su se počele okupljati u blizini tog sela da traže nas. Došli smo blizu magistralne ceste Slunj – Rakovica i još smo oko pola sata išli kroz neke livade s visokom travom, i tu je opet počela nasumična pucnjava jer bio je mrak i nisu nas mogli locirati. Zatim smo došli kod nekog potoka i naređeno nam je da pješačimo kroz potok da zavaramo trag. Nastavili smo pješačiti van toka potoka i došli kod brda Sadilovac, s kojeg se vidi planina Plješevica. Obradovali smo se jer nam je tada bilo jasno da smo blizu Bihaća.”
Dolazak kući
Ostalo im je da pređu brdo Sadilovac, spuste se u kanjon Korane i pređu rijeku da bi ušli u teritoriju koja je bila pod nadzorom Armije Republike Bosne i Hercegovine. Tu ih je dočekalo posljednje iskušenje. Kada su bili na sredini desne strane brda, koja je bila bez šume, primijetila ih je srpska vojska i osula rafalnu paljbu po njima.
“Bilo je gusto i jedva smo se izvukli. Morali smo preći na drugu stranu brda, ali bilo je nezgodno jer se vrh brda nalazio pedesetak metara od nas. Morali smo puzati do vrha i, kada smo stigli, prešli smo na drugu stranu i slobodno se spustili do Korane i prešli je. Tu sam ugledao momka po imenu Edin, koji se nekoliko puta želio ubiti, a ja sam mu govorio da to nije ispravno s vjerske strane. Tada sam mu rekao: ‘Edine, vidiš li koliko bi pogriješio da si to učinio?’ On se složio sa mnom i počeo se radovati što smo se spasili. Kada smo došli do Korane, vodič, koji je bio Hrvat, rekao je: ‘Ko zna put neka vodi dalje!’
Javio se jedan momak iz bihaćkog naselja Čavnik i rekao da on zna put i krenuli smo. Došli smo do ispod jednog brda i začuli tekbire i pomisli smo da su to četnici i da glume naše. Ipak smo razmotali zastavu s ljiljanima i taj nam je momak rekao da neki idu gore na brdo da se nađu s onima s druge strane, kazavši im da se odmah vrate ako čuju pucnjavu. Tih pet minuta koliko smo ih čekali trajao nam je kao vječnost. Potom se začuo glas jednog od naših kako viče: ‘Braćo, ovo su naši, hajte ovamo!’ Bila je to četa 502. viteške brigade, koja nas je dočekala s osmijehom, hranom i vodom. Potom je stigao prijevoz da nas razvozi kući. Bio je petak i vrijeme nekako pred džuma-namaz, pa kad se čulo da sam došao kući, svi imami iz moje generacije s kojima sam se družio pohrlili su da me vide. Majka je bila nevjerovatno iznenađena kada me je ugledala”, rekao je Nihad ef., dodavši da mu je ovo nezaboravno iskustvo koje mu je zauvijek promijenilo život.
Od te godine Nihad ef. svakog 26., 27. i 28. augusta posti dobrovoljni post u znak zahvalnost Bogu što mu je pomogao i spasio na tom maršu za domovinu. Kaže da bi i sad, ako zatreba, bez ikakve dvojbe opet isto učinio za svoju domovinu. Danas je Nihad ef. Imširović imam u bihaćkom džematu Kamenica-Muslići, u kojem uspješno obavlja imamsku dužnost, zbog čega je i pohvaljivan od rukovodstva Medžlisa IZ Bihać. Nihad je poslije rata završio Islamski pedagoški fakultet u Bihaću i stekao zvanje profesora
Iako je u septembru 2017. godine u Bihaću trebala biti završena izgradnja BBI galerije, još nije izdata saglasnost za urbanistički projekt, a kamoli da su započeti neki radovi. Čini se kako u Gradskom vijeću Bihać trenutno nema većine koja bi dala saglasnost za realizaciju ovog projekta, a investitor ističe da su zbog toga na gubitku i oni, ali i Grad Bihać.
Desetog jula 2015. godine Gradsko vijeće Bihać donijelo je odluku o prodaji nekretnine Kino Una u centru Bihaća putem javne licitacije. Nekretninu čini zgrada kina površine 534 m2 i dvorište površine 700 m2, ukupno 1.234 m2. Nekoliko dana kasnije, tačnije 21. jula, javni oglas o prodaji nekretnije koja se nalazi u posjedu i vlasništvu Grada Bihaća raspisao je tadašnji gradonačelnik Emdžad Galijašević.
U javnom oglasu je bilo navedeno da predmetna zgrada ima odobrenje za građenje i ostalu urbanističko-građevinsku dokumentaciju i da se na predmetnom zemljištu, odnosno u slučaju rušenja zgrade kina, može graditi poslovni objekt maksimalne spratnosti -3+P+4.
Projekt tapka u mjestu dvije godine
Najpovoljniji ponuđač na licitaciji bio je BBI Real Estate d.o.o. Sarajevo koji je za 1,1 milion KM kupio nekretninu i ubrzo postao njen zakonski posjednik. Trinaestog marta 2016. godine investitor je ponudio idejno rješenje projekta, a nekoliko dana kasnije zatražio donošenje rješenja o urbanističkoj saglasnosti za uklanjanje postojećeg objekta Kina Una i izgradnju planiranog poslovnog objekta.
Ubrzo je formiran Savjet plana za praćenje procesa izrade Urbanističkog projekta BBI Galerija Bihać koji je trebao vršiti stručno praćenje i usmjeravanje pripreme i izrade urbanističkog projekta, kroz analize, davanje mišljenja, sugestija i prijedloga Službi za urbanističko planiranje i građenje te nosiocu izrade za svaku fazu izrade Urbanističkog projekta, sve do njegovog usvajanja.
Iako je Gradsko vijeće 26. januara 2017. godine izglasalo Prijedlog odluke o pristupanju izradi urbanističkog projekta BBI galerija, do danas Vijeće nije “aminovalo” ovaj projekt. Sead Živalj, generalni direktor BBI Real Estatea kaže za Klix.ba im nije jasno zbog čega projekt tapka u mjestu skoro dvije godine.
“Zahtjev za urbanističku dozvolu smo predali još u martu 2016. Kasnije su nam rekli da se treba izraditi urbanistički projekt i evo to još nije okončano. Da je sve išlo po našem prvobitnom planu, objekt bi trebao biti otvoren u septembru 2017. godine. Napominjem da smo sve naše korake radili u dogovoru s gradskim vlastima”, kaže Živalj.
Sporna džamija Fethija
Pored izostanka podrške Gradskog vijeća, gradnji centra protive se i građani koji žive u neposrednoj blizini lokacije Kina Una, a prije nekoliko dana održan je zbor građana ove mjesne zajednice s kojeg su odaslane upravo takve poruke. Osim toga, spominje se da bi gradnja centra mogla ugroziti džamiju Fethiju koja je nacionalni spomenik BiH, a nalazi se svega nekoliko metara od lokacije kina Una.
“Kada smo radili BBI Centar u Sarajevu bilo je negodovanja i toga će uvijek biti. Sada okolni stanari ističu kao prednost što žive pored BBI Centra. Što se tiče džamije Fethije, dobili smo pozitivno mišljenje Komisije za nacionalne spomenike BiH s napomenom da se vodi računa da se radovima ona ne ugrozi. Naravno da bismo vodili računa o džamiji, a i ostalim okolnim objektima. To su stručne stvari i prepustili bismo projektantima, izvođačima i nadzornim inžinjerima da kroz tehnologiju izvođenja radova okolni objekti imaju sigurnost. Sličnu situaciju smo imali i u Sarajevu pa smo sve uradili bez posljedica po okolne objekte”, kaže Živalj.
On napominje da je zbog svega navedenog BBI Real Estate na gubitku.
“Naravno da smo u gubitku samom činjenicom što su nam sredstva blokirana toliki period. Međutim, mislim da je i grad Bihać na gubitku jer je naša namjera bila da izgradimo reprezentativan objekt na mjestu koje je trenutno mrtvo, čime bi svi imali određenu korist. Vrijednost investicije je planirana u iznosu od 11,2 miliona KM. Sadržaj objekta bi bio primjeren jednoj modernoj gradskoj galeriji s dosta različitih sadržaja, kao i poznatih brendova koji trenutno nisu prisutni u Bihaću. Računamo da bi bilo zaposleno blizu 250 novih radnika”, ističe Živalj.
U martu će Gradsko vijeće dati konačnu odluku
A u kojoj fazi je projekt izgradnje BBI galerije upitali smo gradonačelnika Bihaća Šuhreta Fazlića.
“Trenutno se radi urbanistički projekt BBI galerija koji treba stići na Gradsko vijeće i ono će odlučiti hoće li se graditi, odnosno pod kojim uslovima, ili se neće nikako graditi”, rekao nam je Fazlić.
On je istakao da su protiv izgradnje centra građani koji žive u 2-3 zgrade u neposrednoj blizini lokacije Kina Una.
“Upravo su oni činili zbor građana te mjesne zajednice na kojem je bilo 50 ljudi. Mi ćemo morati pronaći kompromis i interes njih 50, ali i 50.000 ljudi koji žive u našem gradu. Morat ćemo posložiti šta je dobro, a šta loše pa odlučiti”, rekao je Fazlić.
O sudbini bihaćke BBI galerije raspravljat će se na sjednici Gradskog vijeća, najvjerovatnije u sljedećem mjesecu. Gradonačelnika Bihaća smo upitali i šta će biti sa 1,1 milion KM koje je BBI Real Estate uplatio za kupovinu Kina Una, ukoliko Gradsko vijeće ne bude dalo dozvolu za gradnju objekta.
“To onda neće biti milion, nego pet miliona KM. Uslijedit će tužbe, vraćanje novca s kamatama i brojni drugi problemi za naš grad”, istakao je Fazlić.
