Oglas za prijem u radni odnos na određeno vrijeme: Automehaničar – 1 izvršilac
USLOVI:
Zainteresovani kandidati trebaju poslati svoj CV putem pošte ili na mail adresu lipovaca82@hotmail.com ili lično u sjedište firme u ulici Đačka 35 (preko puta Medicinske škole u Bihaću) svaki radni dan od 08 do 17 sati. Kontakt telefon: 061/794-940
Konkurs je otvoren do popune radnog mjesta.
Miss.Net d.o.o. raspisuje konkurs za prijem uposlenika na radnom mjestu MONTERI KABLOVSKIH INSTALACIJA.
Od kandidata se očekuje da imaju sljedeće osobine:
– Sposobnost za rad na terenu
– Sposobnost za rad u timu
– Volja za napredovanjem
– Samoinicijativa
– Prilagodljivost i fleksibilnost
Vaše CV šaljite na posao@missnet.ba
Čeka NBA draft.
Najbolji mladi bosanskohercegovački košarkaš Džanan Musa završio je pripreme s NBA klubovima pred draft koji se održava za nekoliko dana.
Musa se skoro dvije sedmice nalazi u Sjedinjenim Američkim Državama gdje je imao priliku da trenira s nekoliko NBA klubova. Amerikanci su oduševljeni kvalitetama bh. košarkaša koji je oduševio na svim treninzima na kojim se pojavio u proteklih desetak dana.
Naš košarkaš jučer je odradio i posljednji trening pred NBA draft, a Musa je trenirao sa Portland Trail Blazersima. Nakon što je oduševio na treninzima s Indianom, Denverom, Utahom i San Antoniom tako je bilo i na jučerašnjoj provjeri u Porttlandu.
Musa sada spremno očekuje NBA draft, a preko svog Twitter profila poručio je da se odlično osjeća, te da je sada sve u Božijim rukama.
“Završio sam svoj posljednji trening u Portlantu. Ovo je bio naporan, ali odličan trenažni proces. Vraćam se u New York zbog drafta. Sada je sve u Božijim rukama”, poručio je Musa.
Željeznički saobraćaj na relaciji Sarajevo – Bihać biće, zvanično pokrenut pokrenut 2. jula 2018. godine. Nakon što je u proces elektrifikacije 47 kilometara Unske pruge, od Bihaća do Blatne, uloženo više od 2,5 miliona maraka prvi talgo voz iz Sarajeva stići će na željezničku stanicu u Bihaću u 17:30 minuta, nakon čega će svakodnevno saobraćati na ovoj relaciji.
Saopćio je ovo direktor Željeznica Federacije BiH Enis Džafić na današnjem sastanku u Bihaću, sa premijerom Unsko-sanskog kantona Huseinom Rošićem i njegovim saradnicima.
Na sastanku je rečeno da će i cijene vozne karte biti niže, nego je prvobitno planirano te da su planirani i popusti na cijenu za: studente, penzionere, djecu, novinare…
Premijer Unsko-sanskog kantona Husein Rošić istaknuo je da je zadovoljan činjenicom da je projekat uvezivanja prostora Krajine u jedinstvenu željezničku mrežu priveden kraju. O potrebi za stavljanje u funkciju Unske pruge ukazao je u aprilu prošle godine na sastanku u Upravi Željeznica F BiH kojem je bio prisutan i ministar u Vladi Federacije BiH Šemsudin Dedić.
Pitanje osposobljavanja pruge istakli su tada među infrastrukturne prioritete, kad su i dobili obećanje direktora Džafića da će za aktivnost na elektrifikaciji pruge na ovom području, JP Željeznice F BiH planirati investiciju od 2,5 miliona maraka.
Podršku projektu dala je i Vlada Federacije i zakonodavna vlast F BiH. Okončanjem ovog projekta stvoreni su uslovi za uvođenje putničke linije Sarajevo – Bihać talgo vozom koji je dosad dolazio do Banje Luke.
Nova školska godina u Unsko-sanskom kantonu u septembru započet će generalnim štrajkom svih uposlenih u predškolskim ustanovama, kao i osnovnim i srednjim školama, potvrdili su danas u Sindikatu te najavili da će do kraja ove školske godine nastaviti održavati svakodnevne štrajkove upozorenja, sve do odlaska zaposlenih na godišnje odmore.
Sindikat zaposlenih u predškolskom, osnovnom i srednjem obrazovanju obavijestio je danas javnost da će nova školska godina u Unsko-sanskom kantonu u septembru započeti generalnim štrajkom svih uposlenika. Predsjednik Sindikata srednjeg obrazovanja Samir Fajić rekao je za Klix.ba da se Vlada USK i resorno ministarstvo oglušuju na njihove pozive i da napretka u pregovorima nema.
“Sindikat predškolskog, osnovnog i srednjeg obrazovanja 2. juna je započeo svakodnevne polusatne štrajkove upozorenja s nadom da ćemo na taj način skrenuti pažnju Vlade prema obrazovanju, gdje se nagomilalo mnoštvo problema. Očekivali smo da ćemo na taj način što prije sjesti za pregovarački sto i iznaći određena rješenja. Međutim, od tada do danas organizovan je samo jedan sastanak, koji je donekle bio čak i neformalan, a očekivali smo sastanke koji bi dali neke efekte”, rekao je Fajić.
Sindikat je tražio nastavak pregovora, no do njih nije došlo, kako tvrde, jer se ministar obrazovanja i njegovi saradnici nalaze na godišnjem odmoru.
“Upućivali smo inicijativu da dođe do sastanaka, međutim došli smo da saznanja da je većina uposlenika Ministarstva obrazovanja, čak i naš ministar, na godišnjem odmoru. Na taj način, Vlada pokazuje kako želi da pregovara sa ljudima u obrazovanju”, istakao je Fajić.
U međuvremenu, u Sindikatu ostaju kod svojih ranijih zahtjeva.
“Razlozi našeg štrajka upozorenja bili su u izjednačavanju prava na minuli rad kao kod svih budžetskih korisnika u kantonu. Jedino kod nas u obrazovanju minuli rad se svodi samo na rad u obrazovanju, a ne za ukupni radni staž. Na taj način, ljudi koji su ranije radili u drugim poslovima i organizacijama, nemaju plaćen minuli rad u ukupnom radnom stažu, što imaju svi drugi budžetski korisnici u USK. Tu su i drugi razlozi, kao što je su izmjene pedagoških standarda u osnovnom i srednjem obrazovanju, te donošenje pedagoških standarda u predškolskom obrazovanju, gdje nikako i ne postoje”, objasnio je Fajić.
U Sindikatu su još jednom uputili javni poziv premijeru USK da, prije dostavljanja Odluke o organizovanju generalnog štrajka, napravi sastanak i predloži rješenja koja bi vodila ka ispunjenju zahtjeva sindikata, u protivnom će, kako su naveli, Odluka o organizovanju generalnog štrajka biti dostavljena u narednoj sedmici. Najavili su i da će do kraja ove školske godine nastaviti održavati svakodnevne polusatne štrajkove upozorenja, sve do odlaska zaposlenih na godišnje odmore.
Skupština Unsko-sanskog kantona usvojila je na danas održanoj vanrednoj sjednici rebalans ovogodišnjeg budžeta, kako bi se osiguralo 200.000 maraka za povezivanje radnog staža radnicima iz osam ovdašnjih preduzeća u kojima je proveden stečaj.
Služba za zapošljavanje FBiH ranije je obezbijedila 450.000 maraka za ove namjene, a prema riječima premijera USK Huseina Rošića, ovim sredstvima će radni staž biti povezan za ukupno 500 radnika.
“Riječ je o radnicima koji su ostali u svojevrsnom vakuumu, odnosno bez stečenih zakonskih prava iz radnog odnosa. Oni su radili u preduzećima koja su otišla u stečaj i gdje je ovaj postupak završen kroz prodaju imovine, ali radnicima nije uplaćena niti jedna marka”, kazao je Rošić.
Prema njegovim riječima, među ovim radnicima dosta je onih koji su ispunili zakonske uslove za penziju, ali sve dosad nisu mogli ostvariti zakonsko pravo na nju. Rošić je upozorio na način kako se provode stečaji u ovdašnjim preduzećima, istakavši kako tom problematikom treba da se pozabave istražni organi.
“U procesu stečaja prodata je cjelokupna imovina preduzeća, a radnicima, za njihova potraživanja, nije uplaćena niti jedna marka, iako je to bila zakonska obaveza stečajnih upravitelja. Znači u svemu postoje elementi krivične odgovornosti”, smatra Rošić.
Njegovo mišljenje dijele i obespravljeni radnici, pa tako Bahra Muratagić, predstavnica radnika preduzeća “Amrateks” iz Bosanske Krupe, kaže kako je cjelokupna imovina preduzeća prodata, a radnicima nije uplaćena niti marka. “Pojedinačna dugovanja za oko 80 radnika na ime dugujućih plata iznose oko 11.000 maraka, plus dugovanja prema društvenim fondovima. Kada je uveden stečajni postupak, stečajni upravnik nam je obećao da će naša potraživanja biti jedan od prioriteta. U međuvremenu, imovina je prodata, a radnici izvisili”, kaže Muratagićeva.
Svjedok Rasim Dizdarić iz Bihaća rekao je da mu je tužilac Idriz Begić pomogao “da riješi problem” na sudu i da za to nije uzeo naknadu.
Dizdarić se prisjetio da je 2015. godine imao saobraćajnu nesreću u kojoj je bio kriv i zbog koje je protiv njega podignuta optužnica. Na pitanja Begićeve advokatice Sabine Hota-Ćatović odgovorio je da ga je “Sud uputio u bihaćko Tužilaštvo”. Dizdarić je kazao da nije imao advokata i da je Begiću rekao da želi da prizna krivnju.
– Pomogao mi je da riješim taj problem. Ja sam priznao krivnju – kazao je Dizdarić i objasnio kako je potpisao dokument koji je otkucao Begić.
Na pitanje Begićeve advokatice Dizdarić je odgovorio da tužiocu Begiću nije dao naknadu za pomoć.
– Ništa nije tražio od mene. Nije sigurno uzeo ni marke. Zaklinjem se da nije uzeo. Nije htio otići sa mnom ni na kafu – rekao je Dizdarić, koji je s Tužilaštvom Unsko-sanskog kantona 2016. potpisao sporazum o priznanju krivice i, zbog sudara u kojem je učestvovao, osuđen je na dvije godine uslovno, uz obavezu nadoknade štete iz sudara.
Svjedok je objasnio da u procesu protiv njega nije učestvovao tužilac Begić i da ga nakon 2016. godine nije vidio.
– Nisam ga vidio poslije toga. Sad ga vidim prvi put – kazao je Dizdarić.
Tužiteljica Nevena Alićehajić pitala je svjedoka da li ga je Sud uputio direktno tužiocu Begiću.
– Nije. Ja sam se javio na portirnicu Tužilaštva i rekli su mi da može bilo kome – kazao je Dizdarić.
Idriz Begić je optužen da je, kao tužilac u Bihaću, od oktobra do decembra 2016. godine, preko posrednika zahtijevao i primio novac u iznosu 3.000 eura od jednog optuženika za šumsku krađu, nakon što se uvjerio da mu prijeti kazna zatvora.
Suđenje se nastavlja 9. jula.
VELIKA Kladuša je maleno mjesto na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine, tik uz granicu s Hrvatskom. Zbog svog specifičnog položaja, na samom rogu Unsko-sanskog kantona, uzavreli je bosanski lonac na rubu usijanja.
Lokalno stanovništvo, BiH policija, hrvatska policija, graničari, vojska, aktivisti za zaštitu ljudskih prava i pravosudni sustav ove dvije zemlje dijele jedan veliki, gomilajući, kotrljajući, neizbježni problem.
Izbjeglice iz trenutno opasnih krajeva svijeta, naplavljeni u ovaj dio Europe, pobjegli su od rata, stradanja, bijede, siromaštva i smrti. Godinama su se povlačili preko dvaju kontinenata, vukući obitelji i preostale komade dostojanstva i ljudskosti od granice do granice, u potrazi za nekakvim sretnijim Zapadom, da bi, eto, zapeli upravo ovdje, u Velikoj Kladuši.
Ti ljudi danas su krenuli prema Hrvatskoj.
Pogledajte Indexovu video reportažu iz Velike Kladuše
Predziđe Europske unije
Afganistan, Pakistan, Nigerija, Sirija, Irak, Maroko, Tunis, samo su neke od brojnih država iz kojih je poteklo preko šest tisuća ljudi koji se trenutno potucaju po BiH. Od toga, procjenjuje se da ih je između 800 i dvije tisuće u Velikoj Kladuši.
Netko će se vjerojatno zapitati zbog čega su se tisuće ljudi, nakon što su se već potrudile prijeći tisuće kilometara iz matične države, odlučile razapeti šatore i ostati u malenom gradiću na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine. To, naime, nije dobrovoljna i svojevoljna odluka. Zapeli su i konstantno se pokušavaju probiti dalje, ali zbog legalnog kaosa fizički ne mogu prijeći nekoliko kilometara koji ih dijele od Hrvatska odnosno Europske unije.
Prije konkretnog opisa života izbjeglice nadomak granice s Hrvatskom, važno je razumjeti dvije stvari.
Republika Hrvatska, zbog svog geostrateškog položaja, trenutno predstavlja improvizirano predziđe zapada Europske unije. Ovaj antemurale europatis stoji kao ulazna točka migrantskog vala koji se balkanskom rutom valja prema Francuskoj, Italiji ili Njemačkoj. Migranti ne mogu legalno ući u Hrvatsku iz prostog razloga što je za ulazak u drugu državu potrebno priložiti vizu koju bi im trebala izdati hrvatska ambasada u zemlji iz koje dolaze. Ljudi koji dolaze iz razvalina svojih nekadašnjih domovina imaju sreće što su uopće uspjeli izvući živu glavu, a kamoli da imaju birokratsku ulaznicu u sretniji dio svijeta.
Azil kao spas
S druge strane, zemlje iz kojih bježe najčešće nemaju hrvatsko veleposlanstvo. U slučaju da ga i imaju, izdavanje vize nije jednostavan postupak. Naime, vizu dobivaju predavači na inozemnim fakultetima, cijenjeni znanstvenici i ljudi koji pred veleposlanstvom ili konzularnim predstavništvom mogu opravdati svoj ulazak u tuđu zemlju. Ljudi koji su rasprodali imanje kako bi izbjegli bombardiranje i preživjeli još jedan dan, nažalost, nemaju dovoljno jake argumente kako bi uvjerili veleposlanstvo u zdravu namjeru svog posjeta. To je prvi problem.
Nedostatak vize, nužnog papira kojim mogu mahnuti na granici i zatražiti podizanje rampe, dovodi ih do drugog problema. Izbjeglicama koji godinama preživljavaju u nevjerojatnim uvjetima prijeko je potreban azil. Jedini način na koji ga mogu dobiti je da uđu na teritorij Republike Hrvatske, odnosno Europske unije, i zatraže ga.
Migrantska Kvaka 22
S obzirom na to da im je ulazak u zemlju zbog nedostatka vize zabranjen, u slučaju ulaska automatski su kriminalizirani. U migrantskoj Kvaki 22, očajni ljudi posežu za nužnim mjerama i pokušavaju se prošvercati preko granice. Nekima uspije, nekima ne. U svakom slučaju, izbjeglicama kojima je pošlo za rukom, na ovaj ili onaj način, ući na teritorij Hrvatske, u svakom trenutku, kako zakon nalaže, mogu zatražiti azil. Doslovno, dovoljno je da u jednom trenutku izgovore kako traže azil i policija mora postupiti prema odredbama gotovo svake konvencije o zaštiti ljudskih prava, uključujući i naš Zakon o azilu i Ženevsku konvenciju. Mora im se pružiti azil, mora ih se prepratiti u sigurno utočište. Ugroženim ljudima zakonski se mora pomoći.
Svaki izbjeglica, svaki od njih 6000 koji se trenutno nalaze u BiH može imati svoj individualni razlog zbog kojeg traži azil. Može imati političkih problema, može biti izložen nasilju, može biti na rubu egzistencije, može umirati, može biti progonjen. Šest tisuća ljudi predstavlja šest tisuća mučnih razloga za traženje azila.
Umjesto toga, izbjeglice se odbija. Brojna svjedočenja ukazuju na uznemirujuću praksu hrvatske policije koja postaje zastrašujuće pravilo. Umjesto saslušanja nakon zahtjeva za azilom, ljudima se oduzima imovina, lome im se stvari, tuče ih se, pritvara i tjera natrag odakle su došli. A došli su iz Velike Kladuše, najbližeg punkta prema Europskoj uniji. Ponekad ih tjeraju i na druga mjesta, dodatno zbunjujući ionako izgubljene ljude.
“Ljudi su, morao sam im pomoći”
Posjetili smo ovaj, silom prilika, multikulturalni grad. U nedjelju ujutro prešli smo granicu i mimoišli se s kilometarskom kolonom auta koja je mileći pokušavala ući u Hrvatsku. Prva nam je postaja bio restoran Venera. Uspješan ugostiteljski objekt i salon za vjenčanja na periferiji grada u veljači ove godine prenamijenjen je u improvizirano sklonište. Huse i Fata Karajić su vlasnici Venere, a posjetili smo ih jer su, umjesto zabrinjavajuće, dehumanizirane horde opasnih stranaca vidjeli ljude koji, tisućama kilometara daleko od nekadašnjeg doma, stoje u snijegu do koljena u nepoznatoj zemlji, doslovno na granici između života i smrti. Zatvorili su restoran, ubacili desetke madraca unutra i dva mjeseca zbrinjavali izbjeglice, hraneći ih, oblačeći, kupajući, hrabreći i, naposljetku, ispraćajući ih u sretniju budućnost.
Huse nas je dočekao u dvorištu. Igrao se s unukom, okružen psima. Ima ih nekoliko, i pasa i mačaka, kaže. Pozvao nas je u kuću i predstavio svojoj ljubaznoj obitelji. Posjeli su nas za svoj stol, ponudili nas hranom i pićem. U pećnici iza nas cvrčalo je pile, a iz dnevnog boravka su dopirali prigušeni zvukovi oduševljenog komentatora utakmice Svjetskog prvenstva. Huse je zapalio cigaretu.
“Bit će sve gore”
“Kako sam ih mogao pustiti? Pa stajali su u snijegu, kako bi ih mogao pustiti? Pa ljudi su, morao sam im pomoći”, slegnuo je ramenima ovaj jednostavni čovjek u kasnim pedesetima.
“Tu ima djece, tu ima žena, tu ima ljudi koji su ostali bez svega. Sve ih je više. Počeli su se tući, počeli su se svađati. A tko ne bi na njihovom mjestu? Zamislite da vi putujete tri godine i želite doći do obitelji u Njemačkoj, a umjesto toga vas tuku i vraćaju natrag? Pa tko ne bi poludio, ljudi su očajni. Eno, prije nekoliko dana su izboli jednog. A bit će sve gore”, otpuhuje Huse dim dok mu se unuk mota oko nogu.
Ljudi kojima je spasio život šalju mu poruke, svaka počinje s “Tata” ili “Babo”
Pokazuje mi mobitel. Na razlomljenom bosanskom, izbjeglice kojima je spasio život šalju mu poruke iz Italije, Francuske i Njemačke. Kad ih je ispraćao, natjerao ih je da mu obećaju da će mu se javiti kad stignu na sigurno. Svaka poruka počinje i završava s “Tata” ili “Babo”. Zahvaljuju mu, raspituju se kako je on, kako mu je obitelj.
Odveo nas je u restoran. Veliki prostor zjapi prazan. Ulašteni stolovi, šank i ogledala, već dva mjeseca, još otkad su ih napustili nenadani Husini podstanari, osim Karajića, nisu vidjeli goste. Pitamo ga kako je financijski podnio zatvaranje restorana, kako ih je mogao hraniti, kako je uopće mogao omogućiti paralelni život svojoj obitelji i njima.
“Znate li koliko me sve skupa koštalo? Dvije tisuće eura. Toliko košta meso, krumpiri, luk i ostala hrana za sve, za svu tridesetoricu. Naravno, kad sami donesete meso, kad ga sami pripremite i ispečete. To je ništa. Za hraniti trideset ljudi dva mjeseca, dvije tisuće eura su ništa. Spavali su u mom restoranu, kupali su se u mojoj kući”, ekonomičan je vlasnik restorana Venera.
Svako jutro bi ustao, otišao po trideset štruca kruha i donio im. Oni bi za to vrijeme prozračili restoran, sredili svoje madrace i pomogli mu u pripremanju hrane.
I sam Huse, danas uspješan čovjek, nekad, u ranim devedesetima, bio je izbjeglica.
“Nedajbog da se opet nađem u takvoj situaciji. Morao sam to napraviti, ako ništa drugo, da potaknem svoje sugrađane na pomoć”, kaže Huse.
I potaknuo ih je. Nije bio sam. Pomagali su mu, donosili su mu namirnice, lijekove, pomoć. Pokazali su se kao ljudi, kaže nam.
Divlji kamp u Trnovima
Huse nam je odlučio pokazati divlji kamp u Trnovima, mjestu uz Veliku Kladušu. Sjeo je u auto s unukom koji se ne odvaja od djeda, a mi smo ga pratili preko zaprašene kaldrme. Nakon nekoliko minuta, došli smo do razdrmanog mosta, a nakon prelaska izbili smo na prostranu ledinu okruženu niskim raslinjem i rojevima komaraca.
Na toj livadi naišli smo na tristotinjak ljudi. Neki skriveni u sklepanim šatorima, neki u polukrugovima iznad malenih ognjišta nad kojima su se crnjele nagorene konzerve, neki sklupčani pod platnenim tendama, neki u redovima za tuširanje. Neki su se ubrzano kretali, neki su stajali i gledali u tlo. Neki su podizali šatore, neki su pilali grede, a neki su ležali izvaljeni na poderanoj travi. Vidjevši kameru i mikrofon, okružili su nas.
Musava djeca, odrasli muškarci u zamrljanoj pohabanoj odjeći i crocsicama, golobradi mladići s ožiljcima na licima, umiljate djevojčice koje su vukle pse za sobom i sramežljive žene koje su se držale u pozadini. Zgužvani, neispavani, smrdjeli su.
Zastrašujuće priče o islamistima koji ubijaju sve, pa i male bebe
Galama, graja, kakofonija nepoznatih jezika. Potezanje za rukave. Pružanje ruku. Tapšanje po ramenima. Polomljeni engleski, razmrvljeni njemački, nategnuti francuski i mucajući bosanski. Prišao nam je mladić, rekao je da se zove Hamid. Znao je nešto engleskog. Počeo je pričati, a ostali su se utišali. Gurnuo sam mu mikrofon pod bradu, a on je prepričavao situaciju u kampu. To nije bio kamp, to je bilo stratište uz rijeku koje je čekalo da se napuni dovoljno ljudi i da padne prva kiša pa da sve ode kvragu. Zimu nije ni spominjao. Hodajući među šatorima, preskačući deke i humke smeća, pokazivao nam je uvjete u kojima žive. Strastveno mašući rukama, Hamid je zapjenjeno pričao kako je pobjegao iz Afganistana. Daesh je tamo, kaže nam. Daesh, kako zovu džihadiste Islamske države, ubija sve pred sobom. On je vidio kako je jedan od talibana pred njim ubio bebu staru tri dana, njegovu tek rođenu rođakinju. Otkinuo joj je glavu.
“To su životinje, monstrumi. Tko ne bi bježao od njih?”, pita nas mašući glavom i pokazuje nam mjesto predviđeno za tuširanje. Na dvjema sklepanim daskama jedna žena šamponirala je nasmijanu curicu. Prolijevala je vodu iz plastične boce po njoj. Uz divlju kupaonicu nalazi se nekoliko montažnih WC-ova. Samo jedan radi i potpuno je zasran. U ostalima se, kaže Hamid, neki seksaju.
Tijela puna ožiljaka
Jedna djevojčica mi pruža ruku. Mrvica nema više od šest godina. Ima sklopljeno jedno oko. Kasnije saznajem da mala ima deset godina. Kombinirajući engleski i bosanski, djetinjim glasom nam priča kako žele otići odavde. Na putu je već tri godine i umorna je. Bolesna je. Ovdje ima puno alergija, upozorava me kržljavo dijete.
Idemo dalje, a prilaze nam drugi mladići. Svaki put kad zastanemo, okruži nas bar tridesetak ljudi. Svi žele čuti što se događa, sve zanima kad će Hrvatska početi pružati azil, svi koncentrirano slušaju i čekaju spomen poznate riječi. Čim netko spomene policiju, azil, granicu ili ime neke zemlje, nastane mrmor. Jedan čovjek želi razgovarati s nama. Pokazuje nam ožiljak na ruci, a njegov prijatelj nam prevodi. Pokušao je nekoliko puta ući u Hrvatsku i zatražiti azil, svaki put su ga odbili. Ožiljak mu je od bugarske policije, slomili su mu ruku. Sad ima šipku u njoj.
Drugi momci nam pričaju kako su pokušavali ući u Hrvatsku, kako su došli čak i do Zagreba, nekoliko puta bi zatražili azil, ali im je policija razbila mobitele i potjerala ih natrag u Bosnu. Kružeći po toj izgaženoj livadi prepunoj umornih generacija, ponavljala se ista priča. Pokušali su ući u Hrvatsku, na ovaj ili onaj način, i svaki put bi naletjeli na represivni zid. Kad bi zatražili azil, dobili bi nogu. Ponekad i doslovno.
Jedan čovjek podiže majicu i pokazuje nam ogromne šavove preko prsa, pleksusa i trbuha. Podiže nogavicu i otkriva razrovane rane od gelera. Radio je, kaže, kao vozač cisterne u Afganistanu, a onda su talibani pogodili njegov kamion raketnim bacačem. Jedva je preživio, uspio se oporaviti, doći na koncu do Hrvatske, zatražiti azil, a zauzvrat su ga, bez objašnjenja, odbili natrag.
Put prema Hrvatskoj
Izbjeglice s kojima smo razgovarali su nam otkrili kako se spremaju na hod prema hrvatskoj granici. Otići će pješke iz Velike Kladuše prema graničnom prijelazu i pokušati uvjeriti policiju kako moraju proći. Koliko ih god bude u stanju hodati, koliko god im bilo fizički naporno, koliko god bilo riskantno, moraju pokušati. Ne mogu više izdržati. Zaputit će se prema Hrvatskoj i prosvjedovati zbog životinjskih uvjeta u kojima su prisiljeni boraviti.
Pitamo ih boje li se. Ne boje se, kažu, nemaju se više čega bojati.
Ošamućeni, vraćamo se prema autu, a tamo se Huse igra s unukom i drugom djecom iz kampa. Mašemo okupljenim jadnicima na livadi i s grčem u želucu sjedamo u auto. Huse nas vodi na još jedno mjesto, blizu ovoga.
Pucnjava i batine
Dolazimo pred hangar, udaljen nekoliko minuta vožnje. Pred zahrđalom halom leži nekoliko muškaraca. Na zvuk automobila poskočili su na noge. Prilaze Husi, pružaju mu ruku. Javljaju se nama. Huse nas vodi unutar hangara, govoreći kako je tu donio onih trideset madraca nakon što su ga napustili štićenici. Psujući kroz stisnute zube, Huse se zgraža stanjem unutar mračne prostorije. Jetki smrad ispunjava nam nosnice. Oči nam se privikavaju na mrak i primjećujemo konture jedrilice usred hangara, a oko nje, na podu su poslagani nekad čisti Husini madraci. Crni pljesnivi ležajevi, ostaci raspadajuće hrane, vreće smeća razasute po podu, odjeća povješana po isturenim komadima lima, bosa prljava stopala sklupčana unutar šatora razapetih u vlažnoj prostoriji. Koktel jezika. Čujem poznati jezik, neki mladić zalizane crne kose pokušava govoriti mješavinu slavenskih jezika. Okrećemo se prema njemu i uzimamo izjavu.
Nasir nam priča o tretmanima hrvatske policije. Pet puta je pokušao ući u Hrvatsku, bježeći od Afganistana. Jednom je došao na dva kilometra od Zagreba. Svaki put, priča nam, zatražio je azil i svaki put su ga odbili. Uzeli su mu sve stvari. Prebili su ga. Pokazuje nam požutjele modrice na jagodicama i na krnjem jeziku viče kako mu ništa nije jasno.
“Hoćete naftu iz moje zemlje? Uzmite je, pustite mene na miru. Bježim od talibana i problema iz svoje zemlje, i naletim na probleme i ovdje. Ne želim rat, bježim od njega”, iznervirano priča i odbija savjet prijatelja koji ga upozorava da ne otkriva lice kameri.
Uskoro izlazimo iz razdrmanog hangara, a u susret nam dolazi muškarac u tridesetima. Pita nas jesmo li novinari. Nakon što smo mu potvrdili, zadihano nam priča kako je sinoć pokušao ući u Hrvatsku. Uspio je ući, ali onda je počela paljba. Doslovno. Kaže kako su doslovno počeli pucati po njemu i dvojici prijatelja koji su odlučili riskirati. Pitali smo ga zna li tko je pucao po njemu. Hrvatska vojska, odgovara nam. Kako zna da je bila vojska? Kaže kako je vidio uniforme. Čuo je kako mu meci zuje oko glave. Pobjegao je, nije se nijednom okrenuo. Nisu pucali u zrak, kaže, pucali su prema njemu. Pitali smo ga je li prijavio ikome. Kaže kako nije, samo je bježao.
“Treba nas sve pobiti, bolje da nas nema”
Pozdravili smo se i s ovim skloništem. Huse nas je čekao pored auta, namrgođen.
“Treba nas sve pobiti, bolje da nas nema. Kakav je ovo način, trebaju li ljudi ovako živjeti? Je li itko ovo zaslužio? Bolje da nema cijele planete”, ogorčen je čovjek koji je ustupio svoj dom nepoznatim ljudima.
U pravu je. Nitko ne bi smio živjeti ovako. Ne želimo provesti više ni minute tamo. Nitko više ne bi smio provesti ni minute tamo.
Rukujemo se s njim, uz obećanje kako će nam se javiti ako mu išta zatreba i sjedamo u aute. Huse ide u jednom smjeru, prema svom zatvorenom restoranu, čekajući nove ljude. Još u svojoj kući nam je, jednostavno slegnuvši ramenima, rekao kako ništa ne žali i kako će opet primiti koga god treba. Bez obzira koliko ih bilo. Mi smo se zaputili prema granici s Hrvatskom, razmišljajući koliko lako ćemo prijeći granicu. Mahnut ćemo plastificiranom karticom na koju imamo pravo jer smo se geografskim ruletom rodili unutar granica relativno bezbrižne države.
Nećemo večeras morati spavati pod sklepanim šatorskim krilom, okruženi smradom vlastite neoprane odjeće i nagomilanog smeća. Probudit ćemo se u zemlji u kojoj nam na poslu ne prijete raketnim bacačima. Nećemo morati dijeliti privatni prostor s nepoznatim ljudima združenima u poznatoj nevolji. Moći ćemo svojoj djeci omogućiti krov nad glavom, topli obrok i elementarno zdravlje.
Nakon što smo proveli cijeli dan s izbjeglicama u Velikoj Kladuši, nije nam teško razumjeti zbog čega su se ovi ljudi danas zaputili prema hrvatskoj granici.
Oduzeta ljudskost
Među izbjeglicama možda ima kriminalaca. Možda ima i potencijalnih budućih silovatelja, nasilnika i huligana. Možda netko od njih postane ubojica. Možda ima najnižeg šljama koje ljudski rod može proizvesti. Jednako kao što među njima ima istinski plemenitih ljudi i nevine djece. Kao što ih ima u svakom društvu, bez obzira potječe li ono s Bliskog istoka ili iz Zagreba, Splita, Dubrovnika ili Osijeka.
Društvo, htjeli mi to prihvatiti ili ne, heterogena je smjesa prosječnog svijeta, plemenitih ljudi i najnižeg taloga s dna socijalnog sloja. Razlika je u tome što ljude iz našeg susjedstva poznajemo i samim time lakše prihvaćamo njihove potencijalne mane i vrline. Ljudima iz Velike Kladuše, kao i mnogim drugim izbjeglicama, javnost je oduzela ljudskost. Svrstala ih je u opasni, nepoznati i sumnjivi val, bez lica, bez individualnosti, bez karaktera. Nepoznato nas plaši. Ako strahu pridodamo plemenski refleks zatvaranja, isprepleten naučenom ksenofobijom, dobivamo predrasude i zagrljaj žilet žice koju ni u ludilu ne bismo postavili pred susjede.
Dok čekamo u autu na podizanje rampe prema Europskoj uniji, razmišljamo o frenetičnim riječima Hamida koji nije mogao gledati kako u njegovoj domovini trodnevnoj djeci otkidaju glave.
“Molimo vas, sve medije, sve ljude, otvorite granice. Ovako ne možemo. Ljudi režu žile, žele se ubiti. Ovdje više ne možemo biti. Pogledajte djecu, kome su ova djeca prijetnja? Kako će se oni školovati, kako će živjeti? Otvorite granice”, šumi nam u glavi dok se, metar po metar, polako, ali sigurno, približavamo Hrvatskoj.
Nakon niza sastanaka i dogovora sa kantonalnim vlastima, dolaska ministra sigurnosti BiH Dragana Mektića u Krajinu, sastanka u Sarajevu kod predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH Denisa Zvizdića, donešeni su mnogi zaključci i planovi. Međutim, njihova provedba na terenu kasni, a situacija u gradu Bihaću je sve ozbiljnija. Tim povodom danas je gradonačelnik Bihaća Šuhret Fazlić sazvao konferenciju za medije.
„Ovom prilikom želim da još jednom skrenem pažnju i pozovem državne organe, koji su svjesni da Grad nema nikakve ovlasti po tom pitanju, da je evidentno da problem migranata u Bihaću poprima veće razmjere, da država nije organizovala njegovo efikasno rješavanje, da je pred nama turistička sezona, da Grad trpi velike štete i da zahtijevamo njihovu hitnu reakciju“, rekao je gradonačelnik Šuhret Fazlić na početku pres konferencije.
On je pohvalio jučerašnju akciju policije tj. pretrese koji su izvršeni na lokacijama gdje se nalaze migranti i dodao da smatra da je takve akcije potrebno redovno sprovoditi. Spomenuo je da je na ranijim sastancima sa kantonalnim vlastima postojala određena vrsta dogovora o prisutnosti pripadnika policije u gradu koji bi migrante usmjeravali ka Borićima, ali na terenu je vidljivo da to nije tako.
„Jasno je da su većina njih dobri ljudi koje je zadesila nesreća kakvu ne bi poželjeli nikome, bilo da se radi o ratnim, ekonomskim ili religijskim migrantima. Zato ne smijemo sebi dozvoliti da postanemo ksenofobični, bilo kakav oblik nacionalizma niti mržnje nije u duhu ovog grada, ali svjesni da među njima možda postoje pojedinci koji su skloni delikvenciji zahtijevamo punu i stalnu prisutnost snaga zakona i reda u gradu. Ukoliko MUP USK-a nema dovoljno kapaciteta za to neka se uključi Federalna policija i SIPA, da bi se građani osjećali sigurnije i radi prevencije nemilih događaja poput onog u Velikoj Kladuši”, rekao je Fazlić.
Gradonačelnik se zahvalio Crvenom križu Grada Bihaća koji svakodnevno priprema 750 obroka za migrante svaki dan, pružaju im prvu pomoć, informišu i oblače, ali je izrazio svoju bojazan da će ta brojka ubrzo dostići nivo s kojim se Grad Bihać i Crveni križ Grada Bihaća neće moći nositi.
„Da bi izbjegli šatore u Gradskom parku, Grad Bihać je prije nekoliko mjeseci samoinicijativno obezbijedio kakvu takvu lokaciju za smještaj migranata u Borićima i zahvaljujući prvenstveno Crvenom križu Bihaća koji Grad finansira, IOM-u i brojnim nevladinim organizacijama i pojedincima, glavnina njih se nalazi tamo i imaju svakodnevnu prehranu. Do prije nekoliko dana imali su i zdravstvenu zaštitu, ali se Dom zdravlja povukao iz tog posla,“ rekao je Šuhret Fazlić, dodavši da mu nije poznato da li je razlog povlačenja Doma zdravlja financijske ili neke druge prirode jer se radi o kantonalnoj ustanovi.,
Podsjećamo, prije desetak dana održan je zajednički sastanak kod predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH Denisa Zvizdića u Sarajevu, međutim od tog dana do danas bez značajnih pomaka vode se rasprave o novoj lokaciji za smještaj migranata u Velikoj Kladuši predloženoj od strane Vlade USK-a.
„Građani Bihaća su pokazali visok nivo humanosti i tolerancije i mi ćemo u tom duhu nastaviti koliko god bude u našoj moći, ali mi pokrivamo samo humani aspekt ove priče. Pomažu nam IOM, javne kuhinje Imaret i Merhamet, te druge humanitarne organizacije i pojedinci. Kada su institucije u pitanju za sada je značajnu pomoć u robi jedino dostavila Islamska zajednica BiH i Bihać, a obećana sredstva od Vlade USK i Ministarstva sigurnosti nismo dobili“, rekao je sekretar Crvenog križa Grada Bihaća Selam Midžić.
U Crvenom križu ističu da su u ovom poslu istrajni isključivo zbog humanosti i korektnog odnosa Grada Bihaća, te jer su svjesni da njihov rad migrante privlači da u najvećem broj borave na jednoj lokaciji, pa time pomažu i građanima Bihaća.
„Osim iscrpljenosti, osjećamo se i nesigurno jer ne postoji organizovan sistem od strane Ministarstva sigurnosti kako znati ko ulazi a ko izlazi iz ovog privremenog centra. Krajišnici sigurno poštuju ovu državu, ali tražimo da se ovaj problem počne tretirati sa punom pažnjom jer nezamislivo je da se lokalne zajednice poput Bihaća ili Velike Kladuše i Crveni križ, odnosno humanitarne organizacije same nose sa problemom svjetskih razmjera“, rekao je predsjednik Crvenog križa Bihać Abdulah Budimlić.
Iz Granične policije BiH za Klix.ba je potvrđeno da je na Međunarodni granični prijelaz Velika Kladuša – Maljevac stiglo blizu 100 migranata iz kampa u Velikoj Kladuši, koji ne posjeduju dokumente za prelazak državne granice i nalaze se 70 metara od graničnog prijelaza, zbog čega je onemogućen saobraćaj.
Pripadnici Jedinice granične policije Velika Kladuša dobili su podršku od Ministarstva unutrašnjih poslova Unsko-Sanskog kantona čiji su službenici raspoređeni u blizini prijelaza.
Trenutno se s migrantima pregovara u cilju poduzimanja mjera s ciljem njihovog udaljavanja od graničnog prijelaza.
Grupa migranata koja je pješice krenula nešto prije podne u pravcu Graničnog prijelaza Velika Kladuša – Maljevac zaustavljena je 200-tinjak metara od granice.
Dalji prolazak onemogućavaju im policijske snage naše zemlje i Republike Hrvatske. Granični prijelaz Velika Kladuša – Maljevac zatvoren je do daljnjeg u oba smjera.
U potpunosti je zatvorena i cesta od Tržnog centra Sudo-Luka do granice. prenosi Radio Velika Kladuša.
Kako javlja reporter portala Klix.ba, migranti su na samoj granici, a jake policijske snage osiguravaju granicu. Prema određenim informacijama hrvatska granična policija helikopterom nadzire prijelaz.
Novinarima za sada nije dozvoljen prilaz GP Maljevac.
NA GRANIČNOM prijelazu s Hrvatskom, Velika Kladuša – Maljevac raspoređene su policijske snage koje osiguravaju lice mjesta, javlja Radio Kladuša.
Oko stotinu migranata krenulo je iz kampa prema granici, plan im je prisilno pokušati prijeći u Hrvatsku.
Foto: Radio Velika Kladuša
Kako javlja Radio Velika Kladuša grupa migranata zaustavljena je 200-tinjak metara od granice. Dalji prolazak onemogućavaju im policijske snage BiH i Republike Hrvatske. Granični prelaz Velika Kladuša-Maljevac zatvoren je do daljnjeg u oba smjera. U potpunosti je zatvorena i cesta od Tržnog centra Sudo-Luka do granice.
Klix.ba također javlja da su angažirane jake policijske snage.
Veliki broj policijskih vozila je krenuo prema hrvatskoj granici, a prema određenim informacijama hrvatska granična policija helikopterom nadzire prijelaz.
Uskoro opširnije
Iz Granične policije BiH za Klix.ba je potvrđeno da je na Međunarodni granični prijelaz Velika Kladuša – Maljevac stiglo blizu 100 migranata iz kampa u Velikoj Kladuši, koji ne posjeduju dokumente za prelazak državne granice i nalaze se 70 metara od graničnog prijelaza, zbog čega je onemogućen saobraćaj.
Pripadnici Jedinice granične policije Velika Kladuša dobili su podršku od Ministarstva unutrašnjih poslova Unsko-Sanskog kantona čiji su službenici raspoređeni u blizini prijelaza.
Trenutno se s migrantima pregovara u cilju poduzimanja mjera s ciljem njihovog udaljavanja od graničnog prijelaza.
Grupa migranata koja je pješice krenula nešto prije podne u pravcu Graničnog prijelaza Velika Kladuša – Maljevac zaustavljena je 200-tinjak metara od granice.
Dalji prolazak onemogućavaju im policijske snage naše zemlje i Republike Hrvatske. Granični prijelaz Velika Kladuša – Maljevac zatvoren je do daljnjeg u oba smjera.
U potpunosti je zatvorena i cesta od Tržnog centra Sudo-Luka do granice. prenosi Radio Velika Kladuša.
Kako javlja reporter portala Klix.ba, migranti su na samoj granici, a jake policijske snage osiguravaju granicu. Prema određenim informacijama hrvatska granična policija helikopterom nadzire prijelaz.
Novinarima za sada nije dozvoljen prilaz GP Maljevac.
NA GRANIČNOM prijelazu s Hrvatskom, Velika Kladuša – Maljevac raspoređene su policijske snage koje osiguravaju lice mjesta, javlja Radio Kladuša.
Oko stotinu migranata krenulo je iz kampa prema granici, plan im je prisilno pokušati prijeći u Hrvatsku.
Foto: Radio Velika Kladuša
Kako javlja Radio Velika Kladuša grupa migranata zaustavljena je 200-tinjak metara od granice. Dalji prolazak onemogućavaju im policijske snage BiH i Republike Hrvatske. Granični prelaz Velika Kladuša-Maljevac zatvoren je do daljnjeg u oba smjera. U potpunosti je zatvorena i cesta od Tržnog centra Sudo-Luka do granice.
Klix.ba također javlja da su angažirane jake policijske snage.
Veliki broj policijskih vozila je krenuo prema hrvatskoj granici, a prema određenim informacijama hrvatska granična policija helikopterom nadzire prijelaz.
Uskoro opširnije
