Govorim Vam kao sportista, a ne kao gradski vijećnik. Gradski vijećnik ću biti jos 3 godine i možda Vise nikad, a sportista ću biti cijeli svoj život. Nastojat ću birati blaže rijeći da nikog ne uvrijedim, a da pogodim meritum onog što želim da kažem.

Gradonačelniče, predsjedniče SS želim da Vas upoznam da je Judo klub Una ovaj vikend vodio 3 takmičara na kadetsko prvenstvo Balkana, koje se održalo u Turskom gradu Tekirdagu. U vezi s tim želim da upoznam GV i javnost da ste i jedan i drugi zažmirili na naše zahtjeve za financijsku podršku pri odlazku na takmičenje. Predsjeniče Sportskog saveza vi ste trenerima rekli da Savez nema sredstava, a vi gradonačelniče niste ni odgovorili na pitanje, koje sam postavio sa ovog mjesta na prošloj sjednici moleći za 500 KM iz tekuće rezerve, međutim nisam naišao na susretljivost.

Zahvaljujuci klubu i roditeljima uspjeli smo isfinancirati odlazak na ovo takmicenje i Hana Piralić je osvojila bronzanu Balkansku medalju u najtrofejnijem olimpijskom sportu u BIH. Pitam Vas kako ćete se osjećati  kad bude proglašenje najuspješnijih sportista grada Bihaća, kako ćete pružiti ruku trenerima i toj djevojci, da im čestitate i dodjelite nagradu znajući da se u taj rezultat niste ugradili ni grad ni SS, te ako će isti propasti za tih 500 KM, odmah neka sutra propadnu. Uštedjeli smo taj novac, međutim ne vidim da nam je šta pomogao, sve je isto kao u srijedu.

Ova tematska sjednica je organizirana s ciljem detektiranja problema u sportu, s ciljem nuđenja rješenja za te probleme, jer smo svjesni da sport u gradu Bihaću tone svake godine sve dublje i dublje. Danas sport i grad Bihac ne mogu ići u istu rečenicu. Govore i govorit će da je Bihać grad sporta, grad mladih, međutim to nije tačno, obmanjuju nas. Bihać je grad iz kojeg mladi odlaze pa tako i sportisti, a najbolji primjer za to je Harun Sadiković kojeg su ovaj grad i Sportski savez otjerali u Sarajevo, koje se danas kiti sa rezultatima koji su posljedica rada ljudi iz Bihaća.

Međutim da se mi vratimo u našu stvarnost. Mi evo danas spašavamo sport i ja se pitam od koga ga spašavamo, zašto ga spašavamo? Ovo pitam iz razloga jer je prije dvije sedmice održana skupština SS i zamislite, na istoj je usvojen izvjestaj o radu gradskog SS. Mi spašavamo sport, koji ne želi sebi da pomogne i koji nam sa skupštine posredno poručuje usvajanjem izvještaja, nemojte nas spašavati nama je dobro.

Spomenut cu da od 35 članova skupštine izvještaj nije podržan od strane 5 članova: Kickboxing, od strane Judoa, od strane ženske odbojke, od karatea, koji je bio suzdržan  Ovih 4-5 sportova imaju zajedno više uspjeha od pola ovog kantona, a kamo li grada ali zahvaljujući demokratskom društvu u kojem živimo, glas : BADMINTONA, glas TAVLE je isti kao glas karatea (500-600 takmicara), Judoa (preko 100), Kickboxinga (preko 100) i sl. Nemam nista protiv tavle i badmintona.

Dalje, želim da kažem da nije samo predsjednik SS uzrok ovakvog stanja sporta u gradu Bihaću, on jeste najodgovorniji, međutim sport je uništavan sistemski. Pogledajte samo sastav Upravnog odbora SS. Smatram da ovi koje ja poznajem (barem pola) nisu kompetentni/sposobni za vođenje sporta u ovom gradu, jer ih većina u životu nije napravila takmičara, rezultata I kao takvi ne mogu voditi skoro 70 sportskih klubova (pojedini su univerzalni, razumiju se u sve). Ne kažem da su loši ljudi, ali neka se drže drugih poslova.

Mi imamo bolest u sportu, bolest koja je metastazirala, koja se zavukla u sportske kolektive, imamo jako puno fiktivnih klubova, korumpiranih trenera, sportskih radnika, onih koji će glas prodati ili što bi mi rekli žargonski one koji bi zaklali tele za kg mesa.

Prije nekoliko dana sam podjelio na društvenoj mreži kako općina Kakanj izdvaja godišnje 750 hiljada za sport iz budžeta i ima 5 premijerligaša, zamislite (od košarke, rukometa, odbojke itd.). Naše Jedinsto je znalo samo progutati godisnje 750 hiljada KM i rezultat toga je jedva izboren opstanak u Prvoj federalnoj ligi.

Posmatrajući ove finacijske izvještaje kroz zadnjih nekoliko godina, mogu zaključiti da je glavni uzrok propasti sporta u gradu Bihaću  NK Jedinstvo Bihać, odnosno oni koji su vodili ovaj klub zadnjih 10 godina u koji je unešeno nekoliko miliona KM samo para iz budžeta. Nije mi jasno kako ovaj klub danas može funkcionirati sa 180-200 hiljada godišnjei, a prethodnih godina nije mogao sa u prosjeku pola miliona KM. Jedinstvo je iskorišteno kao mehanizam za izvlačenje I pranje budžetskog novca. Također posmatrajući financijske izvještaje mogu primjetiti da je bitnija trka 10 konja u koju se ulaže godišnje 15-ak hiljada KM od 500-600 djece koliko ih se bavi karateom, judom s obzirom da isti dobiju manje od konja (apsurdno).

• Pitam predsjednika SS, kako je moguće da su neki sportski kolektivi u 2016 godini dobili duplo više od planiranog iznosa sredstava (rukomet, Omladinac itd.), a kako su neki dobili duplo manje para od planiranog iznosa?  Iz zaključka o informaciji o stanju sporta sam izvukao ovaj dio: Gradski sportski savez Bihać obavljanjem poslova iz domena Zakona o sportu na zakonit, ekonomičan i transparentan način unaprijeđuje sportski život grada Bihaća, te promiče principe vrijednosti u sportu. Ovo što sam maloprije iznio u vezi sufinanciranja određenih klubova baš i nije ekonomično, a ovo što ću sad iznijeti nije ni zakonito, a posebno nije transparentno, naravno ako je istinito

• Pitam također, da li je u vrijeme kada je bio blokiran račun NK Jedinstva Bihać prebacivan novac na druge klubove, koji su ga podizali sa svojih računa i davali na ruke u NK Jedinstvu ? Ako je ovo tačno, a izneŠeno je na skupstini SS, pitam kako su ti isti klubovi pravdali podignuti novac sa svojih računa I da li znate da je to pranje novca i nenamjensko trošenje.

• Pitam, da li su ove radnje vršene preko rukometa i da li je predsjednik rukometnog kuba ujedno i predsjednik nadzornog odbora Sportskog saveza.

• Pitam da li će se izmiriti dugovanja prema spotskim klubovima iz 2016 godine s obzirom da su pojedini klubovi dobili duplo manje od planiranog, a itekako su ta sredstva zaslužili i taj neisplaćeni dio je neko morao namiriti.
  

Takođe, na kraju želim naglastiti da je u proteklim danima Grad Bihać, odnosno gradonačelnik Fazlić prebacio prvih 15.000 KM od ukupno 66.000 KM koje je Sportski savez dužan Džananu Musi, što je za pohvalu, ali je očito da su neki pokušavali javnim novcem kupiti političke poene, dok drugi sad te dugove moraju vraćati.

Jasmin Burnić, ministar za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoliša u Vladi Unsko-sanskog kantona danas je u Bihaću organizovao tematski sastanak radi usaglašavanja stavova o izglednoj mogućnosti da s pogranična općina Dvor u Hrvatskoj razmatra kao jedna od mogućih lokacija za uspostavu Centra za zbrinjavanje otada nuklerane elektrane Krško.

Republika Hrvatska usvojila je Strategiju zbrinjavanja radioaktivnog otpada, iskorištenih izvora i istrošenog nuklearnog goriva, koja predviđa da se sav sadašnji otpad te u Hrvatskoj, uključujući i dio otpada iz nuklearne elektrane Krško iz Slovenije zbrinjava u Hrvatskoj.

Predstavnici ovog Ministarstva prate ove aktivnosti i s obzirom da su sve dosadašnje sugestije protiv lokacije Trgovska Gora, koja graniči sa USK, odbijene mora ju se intenzivirati aktivnosti na svim nivoima da bi se ukazalo javno na interes i volju građana koji graniče s tim područjem,, kazao je ministar Burnić .

Današnjem sastanku bili su prisutni i načelnici općina Bužim i Novi Grad Zikrija Duraković i Miroslav Drljača, predstavnice resornog Ministarstva u Vladi RS, predstavnik grada Cazina te Emir Dizdarević direktor Državne regulatorne agencije za radijacijsku i nuklearnu sigurnost i premijer USK Husein Rošić.

U pograničnim područjima BiH uz potencijalnu lokaciju Trgovska gora već odavno je izraženo žestoko protivljenje navedenoj lokaciji, te su danas dogovorene aktivnosti kako bi se zajednički nastupilo prema državnoj instanci sa inicijativom da se zvanične institucije R Hrvatske upoznaju sa rizikom za područja u susjednoj državi, ukoliko dođe do izgradnje ovog odlagališta.

U sklopu obilježavanja „16. juna – Dana branilaca Bihaća„ i 25. godišnjice napada agresora na grad Bihać, Gradska uprava organizira svečanu akademiju i niz prigodnih aktivnosti kojima će se obilježiti ovaj značajan datum iz odbrambeno-oslobodilačkog rata 1992-1995. godine.

Tim povodom održan je drugi radni sastanak Organizacionog odbora za obilježavanje 16. juna – Dana branilaca Bihaća na kojem je usaglašen program obilježavanja.

Javna kuhinja Imaret u Bihaću, koja djeluje u sklopu Regionalnog odbora Merhameta, nalazi se u veoma teškoj finansijskoj situaciji. Iako je nastupio mjesec ramazan, zbog neizmirenih obaveza prema dobavljačima, javna kuhinja bi mogla ostati bez hljeba, a mnogi korisnici kuhinje bez iftara.

Regionalni odbor Merhameta Bihać projekt javne kuhinje Imaret Bihać i punkt javne kuhinje Cazin realizira već 12 godina. Tradicionalno tokom mjeseca ramazana organiziraju iftare za korisnike javnih kuhinja, a priprema se realizira kroz humanitarnu akciju “Iftar”, koja traje tokom cijelog mjeseca ramazana i osnovni cilj je prikupljanje namirnica i finansijskih sredstava za pripremu iftara.

Prije nekoliko dana, javna kuhinja je dobila upozorenje zbog neizmirenih dugova prema pekari koja dobavlja hljeb.

“Trenutno funkcionišemo u veoma otežanim uvjetima zbog nedostatka finansijskih sredstava, tako da nam prijeti obustava isporuke hljeba zbog duga pekari koji iznosi 5.300 KM. Nažalost, gradske vlasti su raspoložene da javnu kuhinju pomognu u prehrambenim namirnicama, isključujući finansijsku podršku za rad javne kuhinje”, kazao je za naš portal Alen Prošić, direktor Regionalnog odbora Merhameta Bihać, u čijem sklopu djeluje javna kuhinja.

Kako objašnjava Prošić, ovakvim potezom gradske uprave našli su se u pat poziciji jer nemaju sredstava za izmirenje obaveza za kiriju, plin, električnu energiju, zdravstvene usluge vezane za javnu kuhinju, naknadu za rad kuharici, itd.

“Želim naglasiti da su nas političari zaboravili, tako da smo iz budžeta Grada Bihaća do danas na račun primili 2.000 KM, iz kantonalnog budžeta nismo imali nikakve podrške te smo funkcionisali zahvaljujući dobrim ljudima. No, želimo im i poručiti da javna kuhinja nikad nije funkcionisala od milostinje političara, već isključivo zahvaljujući dobrim ljudima”, rekao je Prošić dodajući da su sličan problem imali i prošle godine, također u vrijeme ramazana.

On je rekao da početak mjeseca ramazana za javnu kuhinju Imaret u Bihaću predstavlja tračak nade da će ova ustanova i dalje opstati zahvaljujući dobročiniteljima koji izvršavaju svoju vjersku obavezu pomažući svoje komšije.

Javnoj kuhinji Imaret Bihać možete pomoći u prehrambenim namirnicama koje možete donijeti u prostorije javne kuhinje, ulica Midžića mahala 3, ili finansijskim sredstvima koja možete doznačiti na broj žiroračuna: 199-045-000-2154-807 kod Sparkasse bank, Filijala Bihać, s naznakom “Za akciju iftar 2017”. Kontakt telefon: 037/311-728.

Dok jedan na svojoj djedovini u Bihaću nije mogao dobiti dozvolu ni za kiosk, drugi je na tom istom zemljištu gradio stanove pa naknadno legalizirao iako nikad nisu riješeni vlasnički odnosi. Prvoga je nepravda dotukla i prerano je otišao na onaj svijet. Drugi, podoban neimar, iz građevinske firme završio u fotelji Kantonalnog arhiva. Treća strana – prevareni kupci ostali su ni na nebu ni na zemlji.

Godinama je obitelj Delić-Redžepagić pokušavala pribaviti dozvolu da otvore obiteljski obrt na zemlji koja je im je ostala u vlasništvu nakon što su, zbog urbanističkih izmjena u središtu Bihaća, 80-ih godina prošlog stoljeća, morali promijeniti adresu. A onda je na toj lokaciji prije 10-ak godina počela nicati bespravna građevina.

Suvlasnica zemlje Rahmana Delić priča kako nikad nitko iz obitelji nije dao suglasnost za gradnju te zgrade: «Čak je moj muž išao da stavi zabranu građevinsku, on je poslao zabranu Fikretu Kovačeviću i da izađe inspekcija da li je to regularnu. Poslije je bilo, 20.6.2007., inspekcija je izašla i nakon 2 mjeseca dobili smo odgovor kao da on ima odobrenje za građenje. dobili smo odbijenicu kao da je sve riješeno».

No, da je bilo sve riješeno, ne bi uslijedili gotovo pa panični potezi tadašnje općinske administracije, pozivi Mesudovom ocu koji je preminuo još 1982. da se izjasni daje li Kovačeviću suglasnost za gradnju

«Poslije su oni slali na njegovog mrtvog oca kao da on daje suglasnost, to je bilo 20.2.2008., on je to srećom, eto ne bi ni znao da su slali poziv, otišao u poštu i podignuo. I oni su to tako sebi slali na mrtvog čovjeka, ne znam koliko su još slali, možda jesu više, ne znam sami sebi slali, odgovarali, zaključivali, to je mog muža jako potresalo», nastavlja ona.

https://www.facebook.com/federalna/videos/1786258361389624/

Na kraju je Mesud obolio i preminuo, 7 godina nakon ovog poziva. Nepravda u ovoj državi sve češće ubija.

S druge strane, 2008 Fikretu Kovačeviću je baš dobro krenulo: u lipnju urbanistička dozvola, u rujnu legalizacija, u prosincu uporabna dozvola. Sve školski, u razmacima od po tri mjeseca… I sve na kraju prvoga te na početku drugog mandata načelnika Općine Bihać Hamdije Lipovače. A vrijeme kampanje između. Naravno da Kovačević za Lipovaču ima samo riječi hvale: «Kad god sam došao u goste kod načelnika, svaki put me počastio, lijepo primio i bilo mu je drago da je neko konačno nakon rata počeo da gradi zgradu. Ja znam da o njemu kruže svakakve priče, ali moje je iskustvo – kamo sreće da imamo još takvih ljudi. Odmah da razjasnimo, ja nisam politička opcija Hamdije Lipovače».

Jedan SDA, drugi SDP, no našli se. Pitali smo Lipovaču je li pogodovao Kovačeviću?

«Ja nisam nikom mogao pogodovati, nezakonito ili zakonito, ako je imao potrebnu dokumentaciju. Ako je služba pripremila urbanističku suglasnost, građevinsku dozvolu, i ako je na kraju komisija primila taj objekt, znači tehnički prijem za uporabnu dozvolu, znači da su ispunjeni svi uvjeti», odgovara Lipovača.

Ali nisu. Pokazat će to spis koji se našao pred vijećnicima u prosincu 2010., nakon što je Lipovača otišao na dužnost premijera Unsko-sanskoga kantona, a na njegovu, nakon izvanrednih općinskih izbora, došao Albin Muslić. Postupajući po zahtjevu Fikreta Kovačevića za utvrđivanje prava vlasništva u svrhu legalizacije objekta u Sarajevskoj 1, Služba za prostorno uređenje dostavila je Uredu načelnika, a novi načelnik Općinskome vijeću – prijedlog da se taj zahtjev odbije. Zanimljiv preokret, pogotovu ako se ima u vidu da je Kovačević prvo pribavio rješenje o legalizaciji, a tek nakon tog tražio – priznavanje vlasništva u svrhu legalizacije.

«U konkretnom slučaju mi smo ovaj zahtjev odbili ne baveći se pitanjem legalizacije nego isključivo pravnog osnova koji govori o imovinsko-pravnim odnosima kao uvjetu za omogućavanje stjecanja prava vlasništva. U postupku koji je prethodio OV-u tada 2010. utvrđeno je da na osnovu službenih evidencija, znači prije svega ZK izvadaka i kopija katastarskih planova, pa i samih posjedovnih listova, da tu nisu riješeni imovinsko-pravni odnosi. Što je bilo ranije, ja ne mogu komentirati», priča Muslić.

Muslić i inače nema praksu u javnosti komentirati poteze svog prethodnika Lipovače. Premda iz iste političke opcije, putovi su im se razišli u vrijeme kad je kantonalni SDP 2012., zbog brojnih korupcijskih afera, pokušala razriješiti Lipovaču svih stranačkih pozicija. Nastavak poznat.

U međuvremenu, Muslić se vratio na bihaćki Pravni fakultet. Građanska katedra, imovinsko pravo. I iskustvo javne uprave. Pa smo insistirali na odgovoru, makar teorijskom – bi li vaša novinarka mogla dobiti prvo legalizaciju pa tek onda dokument o priznavanju prava vlasništva, ako se zna da je legalizacija postupak u kojem se ono što je mimo propisa, bilo zbog prostorno-planske dokumentacije bilo zbog neuređenih vlasničkih odnosa – legalizira nakon što se uskladi s propisima? I evo tog odgovora: «U tu svrhu u Općini imamo cijeli niz službenika, pomoćnika, sekretara, koji moraju paziti na zakonitost sve i jednog akta koji se donosi u okvirima organa uprave. Kada biste me uvjerili da je određena tačka apsolutno u skladu sa zakonom, vi biste dobili takvo rješenje».

Čime je to Kovačević uvjerio Lipovaču, odnosno njegovu administraciju, da 2008. ispunjava uvjete za legalizaciju, unatoč neurednom vlasništvu, a što se je pokazalo već 2010? Postoje u javnosti nagađanja o izvjesnoj kompenzaciji nekome tko se dao uvjeriti, u vidu stana koji je nedugo zatim preprodan, ali nitko nam za tu priču nije ponudio valjane dokaze. S druge strane, oni koji razumiju pravo tvrde da to ne bi ni bilo dokazivo, jer je zgrada bila tek u izgradnji, neucrtana, pa se sve moglo odraditi bez ugovora. U svakom slučaju, Kovačević negira da je bilo kome učinio ustupak takve vrste, pa ćemo mu morati vjerovati na riječ. Za sad.

U međuvremenu, probleme imaju oni koji su od Kovačevića stan uredno kupili, platili i imaju ovjereni ugovor.

«Ugovor je u prosincu 2011. sačinjen kod notara Jakupović Adema. U članu 5 tog istog ugovora je stajalo da se prodavac obvezuje u roku od 1 godine etažirati isti tj. obaviti obvezu iz ugovora da se mi možemo uknjižiti kao vlasnici stana», nabraja Edita Beganović, vlasnica stana.

No, kad su 4 godine kasnije, supružnici Beganović stan odlučili staviti pod hipoteku, došli su do neočekivanog saznanja: «Ne samo da nije urađeno etažiranje po čl. 5 ugovora nego postoji spor između prodavaoca stana Fikreta Kovačevića i nekih suvlasnika koji se nalaze u ZK-ovima koji pokazuju da su također vlasnici zemljišta na kojima je izgrađena ta zgrada, u kojoj se nalazi moj stan. Prilikom sačinjenja tog istog ugovora nisam sumnjala u navedeni pravni posao tog istog notara Jakupovića. Potpisivanjem ugovora član 5 je ukazivao sam na etažiranje, a istog tog dana nam je predočena upotrebna i građevinska dozvola koju posjeduje Fikret Kovačević koja datira iz 2008. godine».

Edita Beganović u prosincu 2011. nije znala za odluku Općinskog vijeća iz 2010. kojom je Kovačeviću odbijen zahtjev za priznavanje prava vlasništva. No, je li za taj dokument, dokaz neriješenih imovinsko-pravnih odnosa prodavatelja, trebao znati javni bilježnik, te je li mu bila dužnost na to upozoriti nju kao kupca?

Kontaktirali smo Adema Jakupovića da čujemo njegovu stranu. Pred kameru nije htio, ali nam je u telefonskom razgovoru kazao kako on nije imao razloga sumnjati u javne isprave koje su mu predočene, jer građevinsko, odnosno rješenje o legalizaciji, naprosto podrazumijevaju čisto vlasništvo. Zato, dodaje, na taj način i sastavlja ugovore za zgrade u izgradnji. Kupca se štiti odredbom o etažiranju, i do sad ni sa jednom zgradom drugih investitora nije imao problema. Iznimka je zgrada investitora Kovačevića. Dodajemo, zgrade – jer već ih ima 5. I svugdje neki problemi.

«Osjećam se prevarenom. Smatram da su ovdje, mimo Kovačevića, odgovorni ljudi iz uprave koji su mu dopustili da može ovakve malverzacije raditi u centru grada», navodi Beganović.

A Kovačević upravu optužuje za aljkavost: «Izgradio sam zgradu u Sarajevskoj ulici prema tada važećim propisima, na suvlasništvu se mogla dobit građevinska dozvola, mogla se dobiti upotrebna dozvola, ali nismo se mogli uknjižit u gruntovnicu i sad ovom postupku koji vodi ZK ured Bihać bit će i to riješeno ja mislim u narednih nekoliko mjeseci».

Posjed u Sarajevskoj, kaže, stekao je kupovinom od rahmetli Kulenović Fikreta, a drugi dio od porodice Redžepagić: «Nakon 2002. sklopio sam fer ugovore s ovom porodicom drugom i nisam ih mogao proknjižit sve do prošle godine. Ali su mi oni uredno dali neograničenu punomoći koje su priložene prilikom dobivanja urbanističke odn. građevinske dozvole. Sve te dokumente imam, ali ne ovdje».

Razumijemo da nije imao punomoći sa sobom, jer smo razgovor vodili ne u sjedištu njegove građevinske tvrtke nego u prostorijama Kantonalne arhive, gdje je unatrag 8 mjeseci – ravnatelj, ali ni do danas nismo dobili obećane punomoći. Zaboravio je, baš kao što je zaboravio spomenuti sve razloge zbog kojih je 2010. odbijen njegov zahtjev za priznavanje vlasništva. Iz obrazloženja se jasno vidi da su neki od ugovora i punomoći na koje se tad pozivao u najmanju ruku upitne.

Umjesto tog, Kovačević danas kaže: «Odbijen sam kažem samo iz razloga što nije mogao Zavod za prostorno uređenje, nije mogao ili nisu htjeli, ne znam zašto nisu mogli uknjižit Općinu na tom dijelu gdje prolazi ulica».

On tvrdi da su svim vlasnicima parcela u današnjoj Sarajevskoj ulici 1988. isplaćene pravične naknade. I krivicu ponovno prebacuje drugome, ne obrazlažući kako je uopće logično graditi bilo što pa naknadno peglati zakonske obaveze.

«Nažalost, zbog aljkavosti administracije nisu isknjiženi i oni sad i dalje opterećuju taj ZK list i ovim sad postupkom koji se vodi oni će biti brisani i ulica će biti uknjižena tako da ja ostajem sam na građevinskoj parceli», objašnjava Kovačević. Siguran je u to zato što postoje ugovori određeni s tim licima koja se vode sa njim u ZK listu – za njih postoje u Zavodu za prostorno uređenje ugovori.

Zanimljivo je spomenuti da Javna ustanova Kantonalna arhiva po prirodi stvari surađuje sa Zavodom za prostorno uređenje na prikupljanju arhivske građe. Kovačević tvrdi kako njegova današnja pozicija i njegov pravni interes nemaju nikakve veze ta da se ugovori koje spominje u izjavi sami pojavljuju, donose “neki ljudi”… Je li mu vjerovati na riječ?

2011. je od Beganovića dobio novac i za uplatu poreza na promet, platio tek 2015. kad su oni saznali za hipoteku porezne uprave koja je u međuvremenu uknjižena.

Edita Beganović nastavlja pravnu bitku. Od gradskih je vlasti zatražila oglašavanje ništavnosti svih ranije pribavljenih Kovačevićevih dozvola, a protiv njega podnijela kaznenu prijavu. FUP je istragu proširio na zlouporabu položaja i ovlasti, uključeno Kantonalno tužiteljstvo.

Zatražena je i dokumentacija koja se odnosi na građevinsku i uporabnu dozvolu iz 2008. Provjerava se sve. Naši izvori kažu, posebno bi trebalo obratiti pozornost na punomoći za zemlju. Navodno je bilo i krivotvorenih. Istraga će reći svoje.

Brojni građani koji su predali pasoše prije već uobičajenih gužvi u ljetnom periodu na šalterskim mjestima, na nove putne isprave čekaju duže od mjesec dana. Prema podacima Agencije za identifikacione dokumente, jedan od razloga povećanog broja zahtjeva za izdavanje putnih isprava je problem u postupku javnih nabavki s tenderom na kojem je birana firma koja će izrađivati putne isprave.

Uprkos najavama da je problem sa predstavnicima Muhlbauera rješen i da će se normalizovati isporuka pasoša, do toga nije došlo, zbog čega je IDDEEA raspisala novi tender za nabavku pasoša vrijedan 25,6 miliona KM.

Tako se problemi sa isporukom pasoša u Bosni i Hercegovini nastavljaju. Građani na izdavanje putne isprave čekaju i do dva mjeseca. Mnogi od njih zbog toga su morali otkazati već uplaćene putne aranžmane, a neki su čak izgubili dogovorene poslove u inostranstvu. Nakon predavanja zahtjeva, građanima niko ne može garantovati kada će pasoše dobiti, zbog čega su opravdano nezadovoljni.

Saga o kašnjenju pasoša uskoro bi mogla dobiti epilog, informacija je državne Agencije za identifikaciona dokumenta, evidenciju i razmjenu podataka (IDDEEA). U MUP-u USK ističu da će do normalizacije izdavanja pasoša, prema njihovim saznanjima, doći do druge polovine juna. Najveći broj neodrađenih zahtjeva, su oni zaprimljeni u Bihaću i Cazinu, Sanskom Mostu i Velikoj Kladuši, kaže Hadžera Nezić, administrator u MUP USK.

A do konačne normalizacije isporuke pasoša, građanima koji ne žele čekati, iz državne Agencije za identifikaciona dokumenta, evidenciju i razmjenu podataka poručuju da putne isprave mogu dobiti i po skraćenom postupku, za 72 sata, ali i dodatnih 250 KM.