Što više zabadamo nos u tuđe živote, naš nos je veći. Svi znamo što znači simbolika velikog nosa – laganje. Lažemo sebi da je samo naša istina jedina istina. Lažemo sebi baveći se tuđim problemima, iako imamo dovoljno svojih. Što više gurkamo nos u tuđe probleme, kao da ignoriramo vlastite.

Katkada se dogodi da primijetimo kako naša susjeda, rođakinja, sestra, prijateljica ili već netko radi nešto krivo, iz naše perspektive i dobijemo poriv da je ispravimo i kažemo kako mi mislimo da bi to trebalo napraviti.

Događa li vam se to da vidite i znate da to neće dobro završiti i jednostavno morate upozoriti nekog da ne radi tako i ne djeluje tako, da ste vi već to isprobali i nije bilo dobro, te je bolje da ne radi tako. Ispričate svoju priču i upozorite da je bolje da tako ne radi, a ta osoba se naljuti na vas. Kaže vam da se ne  miješate i da ne gurate nos gdje mu nije mjesto. Vi imate najbolju namjeru, no to se pogrešno protumači.

Zato je važno da znate kome dijeliti savjete, a kome nikako ne.

Dva važna pravila su:

1. Ako vas nitko ništa ne pita, ne miješajte se nikada. Baš nikada!

2. Samo ako vas pitaju i traže savjet, onda dajete. A i tada provjerite pitanjem: Želiš li moj savjet? I nakon toga nemojte očekivati da će vas poslušati. Očekivanje će vas razočarati.

Pravila nisu teška za zapamtiti, ali ih je nešto teže primjenjivati zato što većina nas koji imamo iskustva na nekom području, želimo pomoći drugima da im se ne dogodi neki gaf. No, ti drugi kao da to žele jer valjda nemaju dovoljno iskustva te jednostavno imaju poriv da to odrade onako kako to oni misle, a ne mi.

Oko toga se ne bismo trebali živcirati zato što većina ljudi uči na vlastitim greškama, a samo nekolicina mudrih na greškama drugih. Tako je i kod djece. Pustite li dijete da barem jednom napravi grešku, prije će naučiti. To što vi mislite da ćete ga upozoravajući i braneći da proba, naučiti kako treba pravilno, griješite.

I vi ste probali i zapamtili za vijeke vjekova, zar ne? Zato i znate tako dobro.

Jednako tako je i sa susjedom i prijateljicom koju vidite da krivo odgaja dijete ili radi neke greške u koracima u odgoju i imate poriv govoriti joj da tako ne treba i da radi drugačije, da to neće biti dobro, a ona umjesto da vas posluša, naljuti se na vas i radi po svome.

Važno je naučiti ne gurati nos tamo gdje nas ne traže, ne pitaju i ne zamole.

Mi u stvari ne znamo čitavu priču te osobe. Znamo samo onaj djelić priče koji nam ta osoba dozvoli pokazati. Iz tog ograničenog iskustva ne možemo mudrovati ako nas se ne pita. Ne znamo ni kako je ta osoba bila odgajana, koja uvjerenja ona ima o odgoju i kako je ta osoba sa svojim partnerom dogovorila da će odgajati dijete.

Meni čitavu situaciju olakšava i ona priča da je dijete biralo baš takve roditelje. Što znači, ne mene i moju mudrost, nego njih baš takve i njihovu mudrost. Stoga i trebam otpustiti ispravljati svijet i učiniti ga onakvim kakvim ja mislim da bi trebao biti.

Kakav bi svijet bio da je baš sve onako kako mi to želimo? Zar ne bi bio jednoobrazan? Svi bi bili kao mi. Ovako, ima različitih ljudi, različitih načina djelovanja i ponašanja pa i različitih tipova odgoja djece. Ne mora značiti da je ovaj moj jedini i najbolji. Možda baš ja naučim nešto iz toga, iako mislim da oni ne djeluju kako treba.

Što više zabadamo nos u tuđe živote, naš nos je veći. Svi znamo što znači simbolika velikog nosa – laganje. Znači, kao da lažemo sebi da je samo naša istina jedina ispravna istina. Lažemo sebi da samo mi znamo najbolje. Lažemo sebi baveći se tuđim problemima iako imamo dovoljno svojih. Što više gurkamo nos u tuđe probleme, kao da ignoriramo vlastite.

Ne kaže se bez veze da očistimo najprije pred svojim vratima pa tek onda pred tuđima. Kad istinski počnemo raditi na sebi i svojim problemima, nećemo se stići baviti tuđima. Zato i gurkaju nos u tuđe oni koji ne žele pogledati sebe i svoje probleme.

Druga metafora je kada ukazujemo prstom na druge, preostali prsti ukazuju na nas i naše probleme. Jedan prst prema drugima, a barem 3 prema nama znači da su naši problemi 3 puta veći, inače ne bismo primijetili tuđe. Zato se i trebamo baviti svojima a ne tuđima. No, rijetki to shvaćaju. A i katkada se bavimo tuđima samo da pobjegnemo od naših koji nas opterećuju i pritišću, kao da se utješimo da ih i drugi imaju kako bismo sebi olakšali. Time ih ne rješavamo nego samo olakšavamo i to privremeno.

Važno je da shvatimo da ni Bog ne može spasiti sve ljude pa tko smo mi da spašavamo sve druge i pametujemo drugima kako moraju i trebaju. Ako ne damo određenu vrstu slobode da sami isprobaju, na kraju će nas zamrziti jer se previše petljamo u njihov život.

To je kao u priči o ocu i sinu koji se voze u vlaku.

Dječak promatra kroz prozor i svako toliko oduševljeno i vrlo glasno poviče kada ugleda nešto izvana – „Tata, tata vidi oblake! Tata, tata vidi kakve su zgrade vani! Tata, tata vidi drveće!“ I tako sve glasnije i uzbuđenije, dok otac sve to odobrava glavom i ni u jednom trenutku ga ne utišava kako njegov sin ne bi remetio mir u vagonu i ometao druge putnike.

S druge strane sjedi starica koja ih promatra i svašta nešto razmišlja. Pita se kako ga otac ne upozori da se stiša i da ne smeta, razmišlja o kulturi pa čak i o postupcima oca koji to odobrava. Kako je vrijeme prolazilo, a sin se nije stišavao, a ni otac ga nije upozorio da se stiša, starica odlučuje preuzeti stvar u svoje ruke te će sad ona podučiti oca.

Kaže ona njemu: „Oprostite, jeste li razmišljali da sina odvedete liječniku?“

A otac će njoj: „Upravo se vraćamo do liječnika. Znate, sin mi je bio slijep od rođenja, a ovo je prvi dan otkada vidi.“

Nikada ne pretpostavljajte da znate nečiju priču jer ne znate sve. Znate samo djeličak.

Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!

Anita Vadas, anitavadas.com

“Što se učini iz ljutnje vodi samo u propast.”

Džingis-kan je bio organizacijski i strateški genije jer je stvorio jednu od najdiscipliniranijih i djelotvornijih vojski u povijesti. Uspio je također zadržati osvojene teritorije tijekom svoga života. Osvojio je više zemalja nego Aleksandar Veliki. Njegov posjed obuhvaćao je većinu Kine; oborio je Bagdad na koljena, osvojio Poljsku i prijetio Beču. Perzija (današnji Iran) i Afganistan pali su mu u ruke, pa čak se i Moskva predala srčanim mongolskim jahačima koji su napali svojim lukovima i strijelama na svojim malim, brzim konjima.

Džingis-kan je također morao imati ogroman ego, ali je bio dovoljno pametan i obrazovan da zna kako učinkovito vladati. Da bi ujedinio svoje carstvo uveo je sofisticirani pravni poredak, kohezivan sustav pisanog jezika, državne reforme i vjerske slobode. U svoju vojsku prihvatio je budiste, kršćane, muslimane i plemena. Odobrio je ženama veća prava nego što je bilo uobičajeno u to vrijeme i teško kažnjavao lopove. Prije njegove smrti, carstvo mu se protezalo od Pacifika do Jadranskog mora.

Poput mnogih ljudi, Džingis-kanovi podređeni istomišljenici su sebe zamišljali centrom svemira, najvećim od ljudi, miljenicima bogova. Oni su tumačili svoju nevjerojatnu vojnu pobjedu tvrdeći da je Kan izabran od bogova da ujedini ljude u svijetu. Ali kasnije tijekom njegove zadivljujuće karijere dogodilo se nešto što je promijenilo ovaj pogled. Poslušajmo legendu koja se priča čak i danas oko vatre kazahstanskih pastira.

Jednog ranog jutra, Džingis-kan i neki njegovi pratioci uzjahali su svoje konje za odlazak u lov. S njim je bio njegov omiljeni sokol. Iako su Džingis-kan i njegovi ljudi uobičajeno bili uspješni u svom lovu, toga dana nisu našli plijen. Čak ni sokol, koji je mogao vidjeti dalje na terenu od svog gospodara, nije mogao pronaći životinju za ulov.

Do večeri veliki Džingis-kan je bio toliko razočaran da je poslao svoje drugove natrag u tabor, ne želeći pokazati svoje frustracije pred njima. Kada su njegovi ljudi otišli, Džingis-kan odluči nastaviti potragu u šumi. Bio je vrlo žedan i za vrijeme dugog, besplodnog lova popio je samo malo vode koju je nosio u svojoj boci. Nadao se da će pronaći rijeku.

Napokon je došao do velike stijene iz koje je kapala voda. Savladan svojom žeđi, uzeo je srebreni kalež kojeg je uvijek nosio sa sobom i stavio ga pod tok. Kada se čaša nešto više od pola napunila primakao ju je svojim usnama ali, prije nego što ju je mogao popiti, sokol, koji mu je kružio nad glavom, iznenada se strmoglavio, udario čašu i prolio vodu.

Džingis-kan je bio uznemiren. Viknuo je naredbu sokolu i zatim se okrenuo da napuni čašu ponovno. Ali, kada je podigao čašu, u isti tren, sokol je opet napao. Svaki put kada je pokušao piti, njegov sokol se sručio s neba i oborio njegovu čašu na šumski pod.

Džingis-kana je preplavila ljutnja. Prokleo je sokola, te je rekao, iako je to bio njegov ljubimac, da će ga ubiti ako ponovno napadne. Osim ljutnje koju je osjetio zbog sokolovog napada, u pozadini uma velikog zapovjednika je bila zabrinutost da će ga njegovi ljudi vidjeti u nemogućnosti da kontrolira svoju pticu i smatrat će ga slabim. Zatim je Džingis-kan stavio srebrnu čašu pod kapljice vode i izvukao svoj mač.

Čim je sokol nasrnuo, Džingis-kan se protegao i zarinuo nož u sokolovo srce. Umro je na licu mjesta. Kada je Džingis-kan skrenuo svoju pozornost natrag na stijenu – jer je opet prolio njegovu vodu – vidio je da voda više ne kapa.

Ljutit, car je uzeo svoju čašu i popeo se na stijenu, tražeći izvor iz kojeg je voda došla. Kako je bio iznenađen kada je vidio da je izvor pun otrovnih zmija. Da je Džingis-kan popio zagađenu vodu, umro bi odmah. Orao je dokazao svoju privrženost i sačuvao mu život.

Shvativši to, Džingis-kan je počeo plakati. Vratio se na stijenu i pronašao mrtvog sokola. Podigavši ga na svoja prsa, poljubio ga je i odnio ga natrag u tabor. Kasnije je naredio zlataru da izlije zlatni kip sokola s raširenim krilima.

Na jednom od krila Džingis-kan je uklesao slijedeći redak: “Što se učini iz ljutnje vodi samo u propast.”

Na drugom, “Dobronamjernik je uvijek dobronamjernik – čak i kada ne vidimo da su njegova djela u našem interesu.”

Sacinandana Swami

atma

NA INSTAGRAM profilu Dnevna doza prosječnog Dalmatinca osvanula je snimka na kojoj se vidi kako se stariji gospodin spušta sa zgrade na potpuno bizaran način.

“Dalmatinski Spiderman”, napisali su uz viralni video i dodali hashtag #popustajugo.

“Nek netko pokupi svog didu”, “Bježi od kuće i ukućana”, “Dobro ga služe koljena”, “Lift ne radi”, “Bježi od žene”, “Izgubio ključ ” i “Bit će da je muž ranije došao doma”, samo su neki od komentara.

View this post on Instagram

A post shared by 𝗗𝗻𝗲𝘃𝗻𝗮 𝗱𝗼𝘇𝗮 𝗽𝗿𝗼𝘀𝗷𝗲𝗰̌𝗻𝗼𝗴 𝗗𝗮𝗹𝗺𝗮𝘁𝗶𝗻𝗰𝗮 (@dnevna_doza_prosj_dalmatinca)

(index.hr)