Njih nema, ali Azrina i Almina djela žive
Hitno se trebaju mijenjati zakoni i pooštriti kazne, jer ako se to ne desi, samo je pitanje dana kada će neka nova porodica biti unesrećena.
Kada ostanemo bez nekog dragog, voljenog, bliskog, boli to nedostajanje, boli praznina. Boli što ga nema, boli tišina, grči se utroba, guše suze, srce se raspada. Kada roditelj ispraća zauvijek dijete, boli i sve ono što je trebalo tek biti, boli nedoživljeno, bole prekinuti snovi i želje iz majčine utrobe otrgnute. Sve boli.
Najčvršća veza
Adelu Suljić i Aidu Spahić najčvršćom vezom spojila je najveća bol. Bol majki koje su izgubile kćerke. Kćerke koje su od rođenja bile posebne, drukčije, svoje, ali i svačije. Jer, nije bilo osobe koju su srele, a da je nisu dušom osjetile, osmijehom pomilovale, riječima osnažile, značenjem liječile. To su kćerke čija je tragična smrt rastužila cijelu Bosnu i Hercegovinu.
Prije pet mjeseci na Maridvoru, od posljedica saobraćajne nesreće, pred silinom tame i užasa, vozača koji ništa pred sobom nije vidio, do čijeg crnila duše i pomućenog uma nije dopirala svjetlost i sjaj Azrinog i Alminog života, na licu mjesta je preminula Azra Spahić, a Alma Suljić je podlegla četiri sedmice kasnije. Od tada do danas porodice Spahić i Suljić žive, a nisu žive. Za njih je sve stalo, ali svoju bol nose dostojanstveno, između svoja četiri zida. Ono što roditelji nakon smrti djeteta osjećaju i ne može se riječima opisati, jednako kao što je teško opisati i ove dvije mlade doktorice.
Na Medicinskom fakultetu u Sarajevu, suza vršile u učionici, a za sve vrijeme studija, bavile su se volonterskim radom, organizovale humanitarne akcije i bile omiljene u društvu.
Prema podacima iz BiHAMK-a, u Bosni i Hercegovini je u 2022. godini broj saobraćajnih nesreća porastao za 30% u odnosu na prethodnu godinu, a 222 osobe su izgubile život.
Od malih nogu Alma je željela biti doktorica. Bila je izuzetno inteligentna, vrijedna, posvećena. Ništa nije radila polovično. Svemu se maksimalno davala. Nikada nas nije zabrinula ili razočarala. Volontirala je u Crvenom križu od sedmog razreda osnovne škole i bila je edukator, kapiten… Brinula je i o životinjama. Bila je jako posvećena sestra, kćerka kakvu bi svako poželio. Udala se prije dvije godine za ljubav svoga života, svila svoje gnijezdo ljubavi i sreće i pola godine prije nesreće počela raditi. Pohađala je edukacije, seminare, ulagala u svoje znanje. Njena predavanja koja je organizirala volonterski kako bi skrenula pažnju na prevenciju bolesti, očuvanje zdravlja, bila su toliko kvalitetna da su svi prisutni poželjeli biti njeni pacijenti, biti u njenoj blizini. Plijenila je jednostavnošću i posvećenošću. Uvijek je za svakoga imala vremena, pronalazila prave riječi. Bratu i sestri je bila uzor. Djeca su nam bila jako bliska, dijelila su sve. Tokom pandemije koronavirusa se prijavila i volontirala u Općoj bolnici “Prim. dr. Abdulah Nakaš”. U Domu zdravlja Zenica je radila na pedijatriji i za samo pola godine ostavila dubok trag, priča nam Adela Suljić, Almina majka koju bole i igrališta na kojima se nikada neće igrati nerođena unučad, boli je telefon na koji više ne stižu Almine poruke, boli Almino bračno gnijezdo koje ostaje prazno, boli njen suprug, doktor koji od toga dana traži sebe, traži nju, traži život koji su planirali i željeli, bole nenapisani naučni radovi koji bi možda promijenili mnogo toga u medicini, baš kao što su svojim životima, Alma i Azra mijenjale su sve oko sebe. Jer, bile su iskre koje bi zapalile vatru dobra, ljubavi i prijateljstva gdje god bi se pojavile.
– Jednom sam joj rekao: “Odmori malo, ne moraš svaki ispit u roku položiti, uspori.” Pogledala me je i rekla: “Babo, ja ću biti doktorica o kojoj će se pričati.” – tiho je izgovorio Almin otac Edin, gušeći suze.
Centar svijeta
Te kobne noći, Alma i Azra su izašle sa svojim kolegama sa fakulteta koji su dobili posao širom BiH i nakon tri mjeseca su dogovorili susret. Bili su izuzetno bliski, grupa koja je dijelila dobro i zlo. Azra Spahić je toga dana poslije ranog termina u teretani otišla na posao na Medicinskom fakultetu na SSST-u, gdje je radila kao asistent, nakon toga je produžila u DZ Stari Grad, gdje je počela raditi četiri mjeseca ranije. Imala je puno posla, pregledala je oko 90 pacijenata i s radošću se uputila na druženje.
U jednom danu bi stizala ono što mi nismo mogli ni zamisliti. Sve je postizala i sve je s lakoćom i velikom ljubavlju radila. Kada je bila mlađa, željela je biti veterinar kao njen djed. Završila je i osnovnu muzičku školu, svirala klavir u klasi prof. Ajke Kolaković, plesala, takmičila se u matematici, fizici… prelijepo slikala. Naš sin je studirao medicinu u Sarajevu. Često smo ga posjećivali i jednom, kada se vratila iz Sarajeva, rekla nam je da i ona želi krenuti njegovim stopama. Tako je i bilo – prisjeća se Azrina mama Aida, naglašavajući da je veza kakvu su imali njen sin i kćerka posebna.
Brat, koji joj je bio uzor u svemu, kao mali je mamu molio da mu rodi sestru. Međutim, rat je plamtio i porodica Spahić se nije usudila da razmišlja o drugom djetetu. Ali, tri godine nakon rata, kada je Adnan bio sedmogodišnjak, rodila se plavooka djevojčica koja je unijela toliko sreće, radosti i ponosa u porodicu Spahić.
Bila je zaista posebna. Kao mala nikada nije plakala, znala se satima igrati sama, bila je izuzetno kreativna i nadarena. Svi su je voljeli, a ona je uzvraćala još većom ljubavlju. Nikada nije rekla da joj nešto teško ili nemoguće. Pored toga, bila je izuzetno skromna i posvećena svima nama. Uvijek je isticala da je ponosna Krajiškinja. Voljela je svoju Unu, Bihać, sve nas ovdje koji smo uvijek s nestrpljenjem čekali njen dolazak. Nikada nije jedan ispit ostavljala za septembar kako bi imala više vremena da provede s nama. Brata Adnana i njegovu porodicu je beskrajno voljela. U snahi, najprije je pronašla sestru, a njihova djeca Mak i Uma su joj bili centar svijeta. Nas dvije smo također bile jako bliske. Činilo se da me je bolje poznavala od mene same – dodaje Aida i naglašava da je njena kćerka pohađala brojne edukacije, kongrese, kurseve, željela je pronaći odgovore na sva pitanja.
I ona je tokom pandemije koronavirusa volontirala u Općoj bolnici “Prim. dr. Abdulah Nakaš”. Pokazala je ogromno znanje i potencijal, te je s ponosom ljekara dobila posao asistenta na Medicinskom fakultetu SSST-a. I tu se maksimalno davala. Željela je pomoći studentima da što više i što lakše nauče, organizirala je posebna predavanja… Iako je svoj Bihać mnogo voljela, nakon završenog fakulteta, u Sarajevu je ostala zbog ljubavi.
Iste vrijednosti
Bila je sretna, ispunjena, zadovoljna, voljena. Pored sebe je imala osobu kakvu je oduvijek priželjkivala. U svom dečku je pronašla mirnu luku, partnera za cijeli život, ljubav i nježnost. Jer, Azra se nikada nije zadovoljavala prosječnošću. Uvijek je znala što hoće i dok to ne bi ostvarila, ne bi stajala. Posebno bi uporna bila u humanitarnim akcijama. Mislim da ne postoji udruženje kojem nije dala doprinos. Mi jesmo izgubili kćerke i to je ogroman, neopisiv gubitak, ali njihovim odlaskom mnogo je izgubilo cijelo naše društvo – kaže Aida.
Azra i Alma su bile jako slične, dijelile su iste vrijednosti, a kako i ne bi kada su i njihove porodice jako slične, vrijedne, čestite, pune ljubavi, pažnje, poštovanja i topline. Porodice koje odgajaju djecu da budu dobri ljudi, da služe zajednici, da pomažu slabima i nejakima, da vjeruju u dobro, i da šire dobro.
Nažalost, kod mnogih nije tako. Pod hitno trebaju mijenjati zakoni, pooštriti kazne, jer ako se to ne desi, samo je pitanje dana kada će neka nova porodica biti unesrećena. Kazne za vožnju sa smrtnim ishodom su niske, na presude se dugo čeka, žrtve se zaboravljaju brzo, prebrzo. Mi do kraja naših života nećemo naći mir, ali bi nam sigurno bilo lakše ako bismo znali da se promijenio odnos prema onima koji za volan sjedaju pijani, drogirani, bez dozvole, te izazovu nečiju smrt. Oni moraju biti tretirani kao ubice s predumišljajem, govore roditelji dvije mlade žene koje su ne samo svojim najbližim nego i ovom i ovakvom našem društvu bile nasušna potreba.
Autor teksta: Eldina Zolj-Balenović
Medij: Oslobođenje (POGLEDI)
Originalna verzija: PDF VERZIJA
