Kako i kada je propisan post
S obzirom na obaveznost post se dijeli na: obavezni i dobrovoljni (tetavvu’). Detaljnija podijela kaže da može biti obavezan (vadžib), preporučen (mustehab), zabranjen (muharrem) i pokuđen (mekruh).
Obavezni post (fard, odnosno vadžib) može biti:
Fardi-‘ajn, odnosno obavezna dužnost koju je Allah, dž.š., propisao svakom pojedincu i koja se mora obaviti u za to propisanom vremenu. Takva je obaveza post u toku ramazana.
Post je obavezan i u slučaju postojanja određenog razloga zbog koga je Allah Uzvišeni propisao da se mora postiti: post s ciljem izvršavanja keffareta (iskupa), kao što su: keffaret za krivokletstvo, keffaret za puštanje žene putem zihara, keffaret u slučaju ubistva greškom i sl.
Konačno, postoji i obavezni post kojim osoba obaveže samu sebe: radi se o zavjetnom postu.
Počećemo sa prvom vrstom, tj. postom u toku mjeseca ramazana, jer on ima najveću važnost u islamu i životu muslimana.
Ramazanski post – jedan od stupova islama
Post u toku mjeseca ramazana sveta je dužnost, jedan od islamskih ibadeta i pet stupova na kojima stoji zgrada islama. Obaveznost ramazanskog posta utvrđena je Kur’anom, sunnetom i idžma’om: Kur’an kaže: “O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili, i to određeni broj dana…” (EI-Bekare, 183.-184.) (…) Ebu Hurejre prenosi sljedeći hadis: “Jedan je beduin došao kod Vjerovjesnika, s.a.v.s., i kazao: ‘Uputi me šta da radim da bih ušao u Džennet.’ On mu je rekao: ‘Obožavaj Allaha i nemoj mu nikoga ravnim smatrati (…) i posti ramazan…'”
Svi muslimani, bilo kojoj pravnoj školi ili skupini pripadali, kroz cijelo vrijeme od doba poslanstva do danas bili su složni da je ramazanski post stroga dužnost za svakog muslimana koji podliježe toj dužnosti. Niko nije u proteklim a ni u novijim vremenima u pogledu kazanoga odstupao.
Post je dužnost čije je utemeljenje do krajnje mjere izvjesno i poznato tako da nema bilo kakve potrebe za raspravom i dokazivanjem. Na temelju kazanoga islamski učenjaci jednoglasni su u stavu da je osoba koja poriče obaveznost ramazanskog posta, sumnja u nju ili je omalovažava nevjernik i otpadnik od vjere, jer to ne znači ništa drugo nego iznošenje laži na Allaha i Poslanika i otvoreno odricanje od vjere islama. Izuzetak u ovome slučaju može biti samo osoba koja je tek prihvatila islam tako da nije imala vremena upoznati se sa vjerskim dužnostima. Takvoj se osobi pruža prilika da nauči ono što nije znala, a što je dužna učiniti i u šta ju je zajednica muslimana dužna uputiti, naročito oni koji su u najbližoj vezi sa takvom osobom.
Kada je propisan post
Kao i većina islamskih propisa post je naređen poslije Hidžre, u Medini. Mekanski period bio je vrijeme ukorijenjenja i učvršćenja vjerovanja u Allaha, Jednoga i Jedinoga, period učvršćenja moralnih vrijednosti, te čišćenje vjerskih i moralnih ostataka iz prijeislamskog perioda koji nisu bili u skladu sa islamom.
Poslije Hidžre, međutim, muslimani su već postali zajednica kojoj se Kur’an obraća sa: “O vjernici!”, i tada bivaju propisane dužnosti, kazne i propisi, između kojih je i post. U Meki je propisan samo namaz, zbog posebne važnosti koju ima. Namaz je propisan u noći isra’a desete godine poslanstva – po najpretežnijem mišljenju. Pet ili više godina poslije propisan je post, tj. druge godine po Hidžri, a iste godine propisan je i džihad. Vjerovjesnik, s.a.v.s., postio je devet ramazana.
“Budući da je odvikavanje od navika i prohtjeva jedna od najtežih stvari, post je propisan tek poslije Hidžre onda kada se u dušama ljudi učvrstila vjera u Allaha Jednoga i Jedinoga i namaz i kada su ljudi svikli pokoravati se kur’anskim odredbama. Tako se na post prešlo postepeno.”
Kako je teklo propisivanje posta?
Post je propisan u dvije etape: U prvoj etapi osoba koja je dužna postiti i koja je u mogućnosti mogla je birati između dvije stvari: da posti, što je bolje, ili da ne posti, ali da plaća fidju u vidu hranjenja jednog siromaha. Onaj ko bi dao više od toga bilo bi bolje. U Kur’anu o navedenom stoji: “O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste se, grijeha klonili, i to određeni broj dana; a onome od vas koji bude bolestan ili na putu – isti broj drugih dana. Onima koji ga jedva podnose – otkup je da jednog siromaha nahrane. A ko drage volje da više, za njega je bolje. A bolje vam je, neka znate, da postite. ” (El-Bekare, 183. -184.) Tako su oni koji su htjeli postili, a drugi su mrsili i plaćali fidju.
U drugoj etapi post je propisan kao obavezan i dokinuta je mogućnost izbora koju je kao olakšavajuću okolnost nudio prethodni ajet i objavljen je sljedeći ajet: “U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kur’ana, koji je putokaz ljudima i jasan dokaz Pravog puta i razlikovanja dobra od zla. Ko od vas u tom mjesecu bude kod kuće, neka ga u postu provede, a ko se razboli ili se na putu zadesi, neka isti broj dana naposti – Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate – da određeni broj dana ispunite, i da Allaha veličate zato što vam je ukazao na Pravi put, i da zahvalni budete.” (El-Bekare, 185.) (…)
“Uobičajeno je bilo da se posti deseti dan muharrema -veli Aiša, r.a. – a kada je objavljeno da se posti ramazan ko je htio postio je a ko je htio – mrsio je.” (…)
Dakle Allah, dž.š., onome ko je zdrav i kod kuće naredio je da obavezno posti a bolesnome i putniku dao je kao olakšavajuću mogućnost da ne poste. To je, dakle, mudri metod kojim je islam propisivao zakone, svejedno da li se radilo o propisivanju obaveza ili zabrana. To je metod postupnosti koji ima za cilj olakšavanje, a ne otežavanje.
Druga, obavezujuća etapa, – o kojoj je riječ – također je imala dva maha, od kojih je prvi karakterisalo obavezivanje, a drugi olakšavanje. Naime, ashabi su u prvi mah jeli, pili i osamljivali se sa ženama dok ne bi zaspali ili klanjali jaciju. Kada bi zaspali, odnosno klanjali jacija-namaz ništa od toga im nije bilo dopušteno do sljedeće noći. Tako je jedan ensarija radio cijeli dan i kada je došlo vrijeme iftara njegova žena mu je krenula pripremati hranu, a njega je u međuvremenu savladao umor i on je zaspao ne jevši ništa. Sljedećeg dana spomenuti ensarija se onesvijestio uslijed malaksalosti.
Također se prenosi kako su neki ashabi, među kojima Omer i Ka’ab bin Malik, uživali sa svojim ženama nakon što bi zaspali oni ili njihove žene, što im je teško padalo te su se požalili Vjerovjesniku, s.a.v.s. Poslije je objavljen sljedeći ajet, kojim su konačno zaokružene odredbe o postu: “Dopušta vam se da se u noćima dok traje post sastajete sa svojim ženama; one su odjeća vaša, a vi ste njihova odjeća. Allah zna da vam je bilo teško, pa je prihvatio pokajanje vaše i oprostio vam. Zato se sada sastajte s njima u želji da dobijete ono što vam je Allah već odredio. Jedite i pijte sve dok ne budete mogli razlikovati bijelu nit od crne niti zore; od tada, postite do noći. Sa ženama ne smijete imati snošaja dok ste u itikafu u džamijama. To su Allahove granice, i ne približujte im se! Eto tako Allah objašnjava ljudima propise svoje da bi se onoga što im je zabranjeno klonili.” (El-Bekare, 187.) (…)
Autor: Jusuf El-Karadavi
Propisi o postu, preveo Munir Mujić, IZ u BiH i Medžlis IZ u Tuzli, Tuzla, 2001, str. 23-30.
(islam.ba)
