20. juli je po takvimu Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini prvi dan Kurban-bajrama. Bajrami su povod za povezivanje porodice, prijatelja i rodbine, te za veselje i radovanje i za ugodnu atmosferu. Brojne institucije i mediji se pobrinu da priušte našim građanima lijepe trenutke uz bajramske koncerte, lijepe ilahije i pjesme, vatromete, te druge izraze radovanja povodom ovog velikog muslimanskog blagdana.

Ove godine nam ovaj veliki blagdan dolazi na dan šehidske dženaze za žrtve Prijedora, koja će se održati u memorijalnom centru “Kamičani”. 20. juli je datum koji je obilježio stravična ubistva, maltretiranje, progon i ponižavanje nesrpskog stanovništa 1992. godine u širem pojasu grada Prijedora i tokom cijele doline rijeke Sane.

Iako je bajramski ambijent ispunjen slavljeničkim elementima, pozivamo vas da na 20. juli 2021. godine ne organizirate nikakve javne koncerte i javne proslave bajrama, te da mediji svoje programske sadržaje usklade sa ovim danom i da na dan velike žrtve koju simobilizira Kurban-bajram, žrtvujemo ovaj povod u cilju poštovanja prema žrtvama i suosjećanja sa njihovim porodicama.

Napominjemo da će se dženaza ubijenim prijedorčanima klanjati u utorak, 20. jula 2021. godine, a program će početi u 12 sati. Dženazu namaz će predvoditi reisu-l ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini dr. Husein-ef. Kavazović.

Sigurni smo da ćete ispravno razumjeti ovaj naš apel i da ćete ovaj dan žrtve, dan kurbana, provesti u skladu sa gore navedenom preporukom.

S izrazima poštovanja!

hafiz Mehmed-ef. Kudić,
muftija bihaćki i predsjednik OO za obilježavanje 20. jula, dana sjećanja na žrtve Prijedora

Konferencija predsjedavajućih kantonalnih skupština u FBiH održava se u Neumu u okviru Twinning projekta “Podrška Evropske unije parlamentima u Bosni i Hercegovini u zadacima evropskih integracija” kojeg finansira Evropska unija.

Na konferenciji je utvrđen i potpisan Akcijski plan za kantonalne skupštine s ciljem unapređenja njihove uloge u procesu evropskih integracija, čime je potvrđeno nastojanje svih kantonalnih skupština da aktivno učestvuju u procesu evropskih integracija.

– Ovim smo definirali plan budućih aktivnosti kantonalnih skupština u procesu evropskih integracija, kaže Razim Halkić, predsjedavajući Skupštine Unsko-sanskog kantona.

Komesar MUP-a USK-a, koji je pod istragom za nezakonito postupanje, tvrdi da mnogi žele njegovu smjenu.

Pripadnici FUP-a jučer su u popodnevnim satima obavili pretrese prostorija MUP-a USK-a zbog mogućih zloupotreba u MUP-u USK-a. U FUP-u su jučer kratko naveli da se o detaljima pomenutih pretresa još neće izjašnjavati, te da postoji mogućnost da će se oglasiti narednih dana?!

Šest papira

Kako saznajemo, pretres je obavljen po nalogu Tužilaštva USK-a i bihaćkog Općinskog suda na području općine Sanski Most.
– Pripadnici policije su izuzeli dokumentaciju u Policijskoj stanici Sanski Most, a oduzeta je i određena količina naoružanja od Šefika Sinanovića, lokalnog poduzetnika, koji je ranije osuđivan. Rađeno je po prijavi koja se odnosi na navodno nezakonito postupanje policijskog komesara Uprave policije MUP-a USK-a Muje Koričića, koji je naredio da se Sinanoviću vrati veća količina oružja koja mu je prethodno oduzeta, saznajemo od izvora bliskog Tužilaštvu USK-a. Pored ovoga, Koričića Tužilaštvo Unsko-sanskog kantona sumnjiči da je odbijajući da sebi uplati beneficiju, izbjegao odlazak u penziju te tako nezakonito nastavlja obnašati funkciju komesara Uprave policije USK-a.
– Danas (jučer, op. a) sam na godišnjem odmoru i upravo tada su došli da uzimaju omot u kojem se nalazi šest papira. Da su tražili, to bi im se uredno dostavilo i bez pretresa, objašnjava Koričić za Oslobođenje.

Sporno oružje

Navodi da se radi o “klasičnom upravnom postupku koji nema elemenata krivičnog djela”.
– Radi se zapravo o slučaju u kojem su pripadnici PS-a Sanski Most postupali po prijavi da je došlo do oštećenja tuđe stvari. Tada su pronašli oružje i nisu ga oduzeli. To su uradili tek sedam mjeseci poslije. Čovjek koji je vlasnik oružja je uložio žalbu MUP-u USK-a, kao drugostepenom organu i ja sam shodno tome i postupio, vrativši mu sporno oružje. To sam uradio jer nisu bili ispunjeni uslovi da mu se oružje oduzme. On (Šefik Sinanović, op. a) je prije nekoliko dana pravosnažno osuđen na novčanu kaznu i sada će mu se oružje trajno oduzeti, objašnjava komesar MUP-a USK-a tvrdeći da se ovim zapravo želi samo izdejstvovati njegova smjena.

Optužnica podignuta protiv Ismara Muhića iz Bihaća.

Tužilaštvo BiH podiglo je optužnicu protiv Ismara Muhića (26) iz Bihaća kojom se tereti da je krijumčario migrante u Hrvatsku.

Prema saopćenju iz Državnog tužilaštva Muhić je ilegalno preko granice prebacivao maloljetne osobe iz Pakistana.

Kako je navedeno u optužnici Muhić je stupio u kontakt sa maloljetnim ilegalnim migrantom koji nije posjedovao dokumente potrebne za zakonit ulazak i boravak u BiH.

Nakon toga je optuženi, za ugovoreni novčani iznos, povezao malodobnog migranta, prema granici sa Hrvatskom, sa namjeri da se preko rijeke Une, ilegalno prebaci na područje strane države pri čemu je otkriven i spriječen od strane policijske patrole.

Optužnica je proslijeđena Sudu BiH.

(avaz.ba)

Izložba je upriličena kao dio programa Festivala Bihaćko ljeto.

Godine 2020. i 2021. – koje su obilježene pandemijom koronavirusa i globalnom reorganizacijom života – bit će zapamćene kao posebne, izuzetne godine u svjetskoj povijesti, možda čak i kao prekretnice svjetske povijesti, zbog velikih socijalnih i političkih potresa koji su se ovih godina desili, a čije će se posljedice još dugo sanirati. Na taj će način 2020. i 2021. godinu, bez ikakve sumnje, pamtiti oni koji su ih doživjeli i preživjeli. Međutim, po čemu će i kako buduće generacije pamtiti ovu sekvencu svjetske povijesti i svih lokalnih povijesti koje se slijevaju u onu globalnu? Jedino po onim djelima koja su u „realnom vremenu“, u vrtlogu trenutka, zabilježila šta se događalo i kako su ljudi reagirali na to: u žurnalističko-publicističkim, naučnim i umjetničkim djelima. Zato trebamo biti zahvalni svim onima koji su zbunjenost, paniku, strah, tjeskobu i očaj ovih godina kanalizirali u kreativnost, ostavivši autentično svjedočanstvo, zabilježivši određene činjenice i, što je još važnije, duh jednog haotičnog vremena.
Među one kojima zbog toga trebamo biti zahvalni svrstava se i Adnan Dupanović sa svojim umjetničkim djelima nastalim tokom 2020. i 2021. godine i predstavljenim ovom izložbom.
* * *
Dupanovićevi novi radovi nastali su, slobodno se može reći, u dahu i koncentrat su njegovog sučeljavanja ili sudara sa sadašnjošću. On grabi iz magme sadašnjosti i kristalizira „Zeitgeist“. U jednom dijelu radova propituje intenziviranje unutrašnjeg života potaknuto redukcijom životnih aktivnosti u pandemijskom režimu. Izolirani subjekt sabire se i usredotočuje na ono bitno, suštinsko, i autoportretiranjem se spašava, pa i regenerira. U drugom dijelu radova propituje se redukcija ljudske unutrašnjosti, ljudske suštine ili ljudskosti, potaknuta intenziviranjem događanja na vanjskoj, socijalnoj pozornici, naime, u okolnostima tzv. migrantske krize, koja od 2018. godine posebno teško pogađa Dupanovićev grad Bihać i Bihaćku krajinu. Socijalna izolacija cijele jedne populacije, koju se ipak ne može ni previdjeti, ni iskorijeniti iz domicilne zajednice, Dupanovića nagoni na strateško izoliranje pojedinaca, pripadnika te šarolike populacije, u svrhu njihove humanizacije, a protiv eksplicitnog ili implicitnog rasizma i ksenofobije. Kao kontrapunkt ovom poticajnom prikazu glavnih „drugih“ današnjice, možemo posmatrati Dupanovićevo istraživanje problematike „vječnih drugih“, Roma, koje je proveo na temelju interesantnog historijskog dokumenta – članka o „fizičkoj antropologiji Cigana u Bosni i Hercegovini“, objavljenog 1897. u Beču. Način istraživanja i prikazivanja Roma u tom članku, koji više liči na zoologiju nego na antropologiju, danas nam je odbojan, ali nas opet vodi pitanju o dehumanizaciji i humanizaciji ljudskih jedinki i grupa. Da li je odnos većinskog stanovništva prema Romima danas bolji nego krajem 19. vijeka? Odnosi li se većinsko stanovništvo u Evropi prema migrantima iz Azije i Afrike bolje nego što se odnosilo prema Romima u njihovoj povijesti obilježenoj stigmatizacijama, diskriminacijama i nasiljem?

U oba navedena slučaja Dupanović se neprestano kreće od globalnog i lokalnog, kao zajedničkog, do individualnog, a zatim i obratnim putem. Svjetski problemi, u doba globalizacije, neizbježno su lokalni problemi, a lokalni problemi neizbježno se artikuliraju kao individualni problemi, i u negativnom i u pozitivnom smislu.
Osim toga, spomenuti „romski ciklus“ izniman je primjer aktualizacije historijskih fakata i artefakata, putem njihove umjetničke obrade, čime se Dupanović pozabavio i u jednom drugom ciklusu, u kojem tematizira Drugi svjetski rat u Ripču, gdje je on kod kuće kao i u obližnjem Bihaću. Ispitivanje kolektivne memorije, te sivih zona i praznina u njoj, lišeno je historijskog revizionizma, reakcionarne historiografike, pa i suhoparne historiografije uopće; to je samo sjeme refleksije o suživotu s bolnom poviješću i o mogućim projekcijama budućnosti.
* * *
Eksperti za umjetnost prosudit će o umjetničkoj vrijednosti Dupanovićevih novih djela prema teorijskim, estetičkim kriterijima. Moje nekolike riječi o njegovim djelima nisu obavezane takvom ekspertizom, pa imam tu privilegiju da ih motrim, doživljavam i prosuđujem na osnovu utisaka, asocijacija i razmišljanja o njima u širim, ne-umjetničkim kontekstima.
A u tom pogledu, kao prvo, imam utisak da je Dupanović tokom 2020. i 2021., zanatski i idejno prešao na viši nivo umjetničkog rada, da je opće socijalno nazadovanje motiviralo njegov lični umjetnički napredak, te da je bujicu intelektualne i kreativne energije uspješno ukrotio i komprimirao u djela koja bi mogla misaono i stvaralački poticati raznorodnu publiku, a i njemu samom predstavljati poticaj za daljnji razvoj. To ne znači da Dupanovićevi raniji radovi nisu zasluživali pažnju i pohvale, nego samo to da su ovi novi radovi bitno drugačiji, jer je on, iscrpivši jednu individualnu umjetničku paradigmu, osmislio i ostvario novu, umjesto da je sa sve manje snage reproducirao staru. Dok su njegovi raniji radovi bili, direktno ili indirektno, nadahnuti Dževadom Hozom i nekim drugim bosanskohercegovačkim grafičarima starije generacije, pa su se nesumnjivo mogli okarakterizirati kao „čista grafika“, ovi njegovi noviji radovi bliži su, uslovno rečeno, modernijem senzibilitetu kakav pronalazimo u djelima Sadka Hadžihasanovića, što se realizira u bastardnim formama, korištenjem kombiniranih tehnika i kolažiranjem, kao i konceptualnim zasnivanjem, odnosno kalemljenjem umjetničke kreativnosti, socijalne prakse i naučne teorije.
Stoga bi bilo pogrešno novost i originalnost Dupanovićevih slika iz 2020. i 2021. dijagnosticirati samo na njihovoj površini. Istina, ono što će većini poznavalaca njegovog opusa biti prva misao jeste drugačiji „vizuelni identitet“ ovog „novog Adnana Dupanovića“, ali novost i originalnost nipošto nisu samo stvar korištenih tehnika. Ono što je ovdje novo i originalno jeste upravo nerazdvojivo jedinstvo forme i sadržaja: eksplicitna višeslojnost slika i konzistentno provedena međuigra pozadine i prvog plana (u kojoj ponekad ono što bi se očekivalo u prvom planu dospijeva u drugi plan, izazivajući dodatni efekt očuđenja), što upućuje na višeslojnost ideja iz kojih slike izviru. Uz, filmskim rječnikom govoreći, krupni, srednji i opći plan – Dupanović u svakoj slici i svim slikama ima i „duboki plan“, gdje se tek, ako ga recipijent dosegne, zbiva prava drama. Tu su, pak, novost i originalnost Dupanovićevih radova najintenzivnije. Životno: obračun sa samim sobom, sa svime što me je određivalo i što me određuje, te sa kontekstom u kojem se svaki mogući obračun dešava. Umjetnički: dekonstrukcija i rekonstrukcija vlastitih artističkih polazišta i dosadašnjeg opusa, savjetodavnih i inspirativnih „uzora“, te tradicije iz koje se, zarad stvaralaštva, mora, ali ipak ne može pobjeći.

Kompleksno i komplicirano tkivo Dupanovićevih radova, hranjeno koncentriranim usisavanjem i probavljanjem aktuelnih i historijskih činjenica, pažljivim recipijentima može proizvesti mučninu, prije nego užitak, ali ako ta mučnina nuka na razmišljanje, na rastjerivanje magle sadašnjosti i prošlosti, onda njegovi radovi mogu biti ljekoviti. Ako je, s druge strane, jedna od najtežih bolesti današnjice rasap zajednica, atomiziranje pojedinaca i njihova (samo)izolacija, praćena legaliziranom i birokratiziranom bešćutnošću, Adnan Dupanović nas svojim slikama usmjerava u drugom smjeru. On nam pokazuje šta znači biti samosvojan, a ujedno usmjeren na zajednicu i zajedničkost.

Budući da je na briljantan način preklopio ono subjektivno/individualno i ono objektivno/opće, Adnan Dupanović svojim autoportretima i portretima drugih ljudi, pogotovo onih čiji je lik nevidljiv, a glas nečujan, stvara upečatljiv portret vremena koje ćemo pamtiti dok nas bude i koje će se pamtiti dok ovih i ovakvih djela bude.

Hrvoje Jurić

Peti festivalski dan ugostio je dr. sc. Tomislava Brleka, profesora Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zlatka Pakovića režisera, glumca i pisca, ovogodišnjeg pobjednika najuglednijeg pozorišnog festivala ovih prostora „Sterijino pozorje“, koji traje još od 1956. godine, te Ramiza Huremagića, kriminologa, scenariste i pisca.

Trojac je na Okruglom stolu naziva “Od Vardara pa do Triglava – Othello, Vijećnik AVNOJ-a” promišljao prostor posljednje Jugoslavije kao habitusa doktriniranih ideologija – osjećanja, izdaja, ljubomore i licemjerja kao nosivih stubova društva. U njemu i Bihać – mjesto zasjedanja “migrantskog” AVNOJ-a – jednom nogom tu, drugom prema izlazu, pitajući se da li jednako vrijedi život afganistanskog i bosanskog muslimana, te kojeg više voli bijela kršćanska Evropa.”

Višestruko nagrađivani Zlatko Paković danas je dobio još jednu, onu Bihaćkog ljeta za koju će kako kaže imati posebno mjesto jer će ga podsjećati na prelijepi grad Bihać.

Zlatko Paković, dobitnik Ibsenove međunarodne stipendije 2014. za pozorišnu režiju i stipendije bečkog Museums Quartiera 2015. za književnost.

Ovogodišnji pobjednik najuglednijeg pozorišnog festivala ovih prostora „Sterijino pozorje“, koji traje još od 1956. godine, svega nekoliko dana nakon dodjele nagrade dolazi nam u Bihać sa svojim autorskim viđenjem Šekspirovog Othella.

A zašto je danas Pakovićev Othello aktualan, naročito za Bihać i Bosnu i Hercegovinu, jeste samo autorovo čitanje, takvo da je Desdemona (napokon) glavni lik a Jagu još više mrzimo jer je Jago ono što smo danas (skoro pa) svi mi. Kad se ovo još stavi u kontekst, ne više kroz pojam migrantske krize kao krize, već trajućeg društveno-političkog procesa i propitivanja odnosa na relaciji „kršćanska Evropa – politički islam“ dobivamo jasnu indikaciju zašto se ova predstava treba vidjeti.

Deveta plesna revija plesnog kluba “Virus” zakazana za petak 02.07. na poligonu Kulturnog centra se pomjera, te se zakazuje za sutra (srijeda 30.06.) na istom mjestu sa početkom od 20h. Ulaznice po cijeni od 5KM možete kupiti u prostorijama plesnog centra “Virus”, stoji u saopćenju “Kulturnog centra Bihać”.

Mogao bi se netko, gledajući predstavu „Preko Veze“ sjetiti prijelomne scene mjuzikla Chicago iz 2002. godine, kada cijelokupna populacija ženskog zatvora gleda elegantan skok u prazno sitne mađarske Balerine blagih očiju i gipkog skoka u smrt uresenu aplauzom paralelnog svijeta pozornice. Nadodajmo, uz njenu pitomu prirodu da je bila nedužna, iako osuđena za umorstvo svog zaručnika kao i njena stvarna inspiracija Sabella Nitti, manje graciozna i nimalo scenična, samo jednako nespremna da se nosi sa zahtjevnim sjecištima ponude i potražnje razularenog velegrada, kojima se građanski oportunisti naoko uzdižu iz onog što je redoslijedno, skladno, sklono čekanju reda u pošti, apoteci, na blagajni, kod doktora. U svijetu nastalom koprodukcijm kazališta Kerempuh i nezavisnog kazalista Moruzgva, autorski tekst režisersa Ivana Lea Lema, dinamika između četiri lika balansira dramaturske strukture cabareta i stand-up komedije zavidnom neposrednočću i snagom. Ostaje možda željeti da su koreografija i burleskne numere na nivou koji prate vrsna glumalka rješenja.

Ana Begić je oživotvorenje sile i samouvjerenosti kao Ravnateljica Kazališta; prateći lik povučene šefice računovodstva od njenih početaka i kreativnih malverzacija do punokrvne zvijeri koja pod svaku cijenu želi preuzeti vodeće mjesto svog prethodnika, pratimo zapravo jednog od likova koji nikomu nisu zamjetni dok ne postanu oni koji kroje pravila igre. Činjenica da će se za Ravnateljičin uspjeh prekršiti zakon i pravila konkursa samo su podznaci njenog uspjeha. Kontekst karijere sa prekoveznim prefiksom jedan je od elemenata koji se sa i bez autoironije pravdaju prirodnom zaslugom i nužnošću. Zanimljivo je da lik Ravnateljice predstavlja seksualno i obiteljski neostvarenu žensku osobu srednjih godina, koja uprkos pomanjkanju iskustva niti u jednom trenutku nije prikazana kao žrtva neispunjenih ljubavnih očekivanja je poprilično ugodna promjena. Doduše, Mila Elegović kao prva Splićanka-gradonačelnica Zagreba iskupljuje tu senzibilnu žensku stranu, onu zaslijepljenu ljubavlju a samo ponekad i teškim drogama. No, viktimizacija je ovdje ostavljena po strani i niti jedan od likova se ne libi govoriti o svojim iskustvima, izuzevši time rodnost kao predznak slabosti.

Ravnateljicina iskusnija mlada kolegica koju igra Ana Maras Harmander, Glumica jakih dubrovačkih korijena, u svojim ispovijesti, osim što je simbol zlatne mladeži sumnjivog sjaja, ponajviše otvara pitanje prostitucije u glumačkim ali i poslovnim krugovima. Za nju je ovaj put napretka putem vezivanja, od kćerke ministra zdravstva do monodrame lika iz Životinjske farme (lajtmotiv kojem treba zapljeskati) niz tjelesnih transakcija opravdan sjajem, dok bijeda dolazi tek na kraju balade.

Poglavlje hrvatske majke-kršćanke i braniteljice tradicionalnih, otvoreno homofobnih i ponekad nacionalističkih nazora podijeljeno je između Gradonačelnice (Elegović) i sinjske kraljice, Čistačice koju otresito, poluurbano i vjerno igra Linda Begović. Negdje u nazivu outsoursane firme Gradonačelnice „U ime octa“ krije se neki mračan ključ, neka nit koja teče suprotno gravitacionoj sili dok je spora karma ne prekorene u ponor.

Kao dramsko oružje u različitim crnohumornim slojevima ističe se jezik tj. sinjski, splitski i dubrovački dijalekt koji dodatno naglašava kako persone kojima pripada tako i metaforu društvene sveprisutnosti.

Kerempuhov satirični predznak svakako je prijemtiv za tematiku Veza, ali ne treba zanemariti vrstan iskorak koji Moruzgva nastavlja činiti od svojih početaka. Osnovana pod umjetničkim vodstvom glumice Ecije Ojdanić, Moruzgva se kao rijetko koje nezavisno (ili državno) kazalište može pohvaliti naslovima u kojima uvijek, ili gotovo uvijek, ima mjesta za ženske likove koji odudaraju od ustaljenih normi ili su kreirane po satiričnom ključu – za infamiranje stereotipa. Tako su i bihaćkoj publici već bila predstavljena ostvarenja poput Harema, Gole u Kavezu ili Bobocke. Posljednji naslov, takodjer režisersko ostvarenje Lema sa Ecijom Ojdanić u naslovnoj ulozi, jedno je od najnagrađivanijih ostvarenja kazališta Moruzgva, i prvo dramsko ostvarenje koje je u fokus stavilo često zaboravljen Krležin ženski lik. Sinoć su se, međutim, u ništa manje pomamnim raljama na rubu pameti borile ne jedna nego četiri vrsne glumice hrvatskih kazališnih scena. Red političkog cirkusa, red narkomanije u istom, red seksa, red patrijarhalnih predrasuda – Veze su tu da rašire nezavidnu lepezu pukotina društvene dinamike opstanka.

Preko Veze je, uprkos socijalnim stanovima, tajnim računima, garažama punih automobila, antidepresivima bez recepta i ušmrkavanja droga za dobro jutro optimističnija od onoga što nas u većini slučajeva čeka. Karmička pravda dovodi, svaka na svoj način, šarmatne i snalažljive junakinje do trenutka sloma u kojem ponajbolja replika itekako ima smisla: Nisi slučajno tamo gdje te život stavi.

Nakon prijave građevinskog zahvata betoniranja obale rijeke Une u bihaćkom naselju Pritoka, Služba za inspekcijske poslove Grada Bihaća izašla je na teren i utvrdila da se radi o nelegalnom i nezakonitom zahvatu bez pribavljenih akata za građenje na zemljištu k.č. 1032/1 k.o. Pritoka.

S tim u vezi sačinjen je službeni zapisnik, vlasniku zemljišta naložena je obustava daljih radova i postavljena inspekcijska traka čime se gradilište smatra zatvorenim. Nakon navedenih radnji slijedi i izdavanje Rješenja o uklanjanju nelegalne građevine, a eventualna povreda inspekcijske trake prouzročit će i krivičnu odgovornost za vlasnika.

– Bespravni građevinski zahvati i betoniranje obala rijeke Une, osim što štete okolišu, narušavaju prirodu i vizuelni ambijent zbog kojeg se grad Bihać svrstava u red ekoloških i turističkih destinacija. Sve češćim utvrđivanjem obala nedozvoljenim materijalima narušava se autentičnost prostora i ugrožava turistički potencijal grada Bihaća. S tim u vezi Gradska građevinska inspekcija će u narednom periodu provoditi intenzivne aktivnosti vezano za popis i izdavanja rješenja za ukljanjanje nelegalnih građevina i zahvata, s naglasnom na područja uz rijeku Unu. Mole se svi građani i ekološke organizacije da nadležnoj Službi za inspekcijske poslove prijave svaki slučaj potencijalne nelegalne gradnje, a naročito devastacije obala Une.

(Grad BIHAĆ)