Predložene izmjene Zakona o prostornom uređenju i građenju, iako nominalno usmjerene ka pojednostavljenju procedura, u svojoj suštini predstavljaju ozbiljan zahvat u sistem kontrole građenja koji može imati dalekosežne negativne posljedice po prostor, struku i javni interes.
Struka ne osporava potrebu za izmjenama zakona. Naprotiv, postojeći sistem zahtijeva unapređenje u smislu efikasnosti, smanjenja administrativnih opterećenja i jasnijeg definisanja procedura. Međutim, smatramo da predloženi model nije adekvatan odgovor na postojeće probleme, jer umjesto unapređenja sistema uvodi njegovo slabljenje.
Uvođenjem rješenja prema kojem se za značajan broj građevina – uključujući individualne stambene objekte do 200 m² – ukida obaveza pribavljanja odobrenja za građenje, a urbanistička saglasnost preuzima njegovu funkciju, dolazi do ukidanja ključnog kontrolnog mehanizma u procesu građenja. Time se briše jasna granica između planiranja i realizacije, što je temelj svakog uređenog sistema prostornog razvoja.
Ovakav pristup nosi niz ozbiljnih rizika:
- Smanjenje kontrole nad kvalitetom projektne dokumentacije i građenja, jer se ukida faza u kojoj se projekat sistemski provjerava prije izvođenja radova;
- Prebacivanje nesrazmjerne odgovornosti na projektante, bez adekvatnih institucionalnih mehanizama zaštite i kontrole;
- Otvaranje prostora za bespravnu i nekontrolisanu gradnju, pod okriljem formalno pojednostavljenih procedura;
- Neujednačena primjena zakona na lokalnom nivou, što može dovesti do pravne nesigurnosti i arbitrarnog odlučivanja;
- Dugoročno narušavanje kvaliteta izgrađenog prostora, posebno u kontekstu stambene izgradnje koja čini najveći dio urbanog tkiva;
- Finansijski udar na jedinice lokalne samouprave, čime se direktno ugrožava mogućnost ulaganja u javnu infrastrukturu i prostor.
Posebno zabrinjava činjenica da se ovako značajne izmjene uvode bez uspostavljanja jasnih i snažnih kontrolnih mehanizama koji bi nadomjestili ukinute procedure. Pojednostavljenje administracije ne smije značiti derogaciju struke niti odricanje od odgovornosti prema prostoru kao javnom dobru.
Kako bi se spriječile dugoročne negativne posljedice, neophodno je izvršiti sljedeće dopune i preciziranja zakona:
- Uvesti obaveznu nezavisnu stručnu reviziju glavnog projekta za sve građevine koje se realiziraju bez odobrenja za građenje;
- Razdvojiti urbanističku i tehničku kontrolu kroz uvođenje posebnog akta ili procedure verifikacije projekta prije početka građenja;
- Uvesti obaveznu prijavu početka radova i fazni inspekcijski nadzor;
- Standardizirati primjenu zakona na nivou kantona kroz jedinstvene smjernice;
- Precizno definisati odgovornosti svih učesnika u procesu građenja;
- Jasno urediti pitanje evidencije i upisa objekata u katastar i zemljišne knjige.
Posebno se naglašava da nije prihvatljivo da se svi prostori tretiraju na isti način, te da zakon mora jasno prepoznati i diferencirati prostore od posebnog značaja i režima zaštite.
Pojednostavljene procedure ne smiju se primjenjivati, ili moraju biti značajno ograničene, u zonama kao što su zaštićena prirodna područja (uključujući Nacionalni park Una), historijska jezgra gradova, obale rijeka i vodotoka, zelene i javne površine, kao i drugi prostori sa posebnim režimima zaštite. Za ove prostore neophodno je zadržati ili dodatno pojačati kontrolne mehanizme kako bi se spriječila njihova degradacija.
Predloženi amandmani mogu ublažiti pojedine negativne posljedice, ali ne rješavaju osnovni problem – ukidanje ključnog kontrolnog mehanizma bez uspostavljanja adekvatne sistemske zamjene.
Struka upozorava da prostor nije resurs koji se može retroaktivno popravljati. Svako slabljenje kontrolnih mehanizama danas neminovno će rezultirati dugoročnim posljedicama koje će snositi i društvo i institucije.
Zakon koji uređuje građenje mora istovremeno biti efikasan i odgovoran. U suprotnom, rizikujemo da ubrzamo procese, ali po cijenu trajnog narušavanja prostora.
(aabh.ba)
