Životna priča Zahida Hepića iz Cazina, teška je i surova.
Riječ je o ratnom vojnom invalidu iz cazinske mjesne zajednice Stijena, samohranom ocu šestero maloljetne djece.
Bez ikakvih primanja žive u maloj trošnoj kućici, vlažnih zidova, u uslovima koji nisu dostojni čovjeka. Već pet godina, koliko je rastavljen od supruge, majke svoje djece, sam brine o djeci.
Dvije djevojčice su šesti razred, jedna treći, a dječak ide u prvi razred osnovne škole.
Da bi stvar bila još gora, mala Sanijela je i bolesna. Zbog svoje bolesti djevojčica zaostaje u učenju, teško izgovara riječi i sastavlja rečenice te teže hoda,a Zahid zbog teške situacije nije u mogućnosti voditi svoju djevojčicu na liječenje.
Bičćanin Mirhad Gverić – Mirho danas je posjetio ovu porodicu i uvjerio se u kakvim teškim uslovima žive.
Ovom prilikom ,porodici Hepić donio je namirnica, odjeću, obuću, usisivač kako bi mogli preživjeti narednih nekoliko dana.
Mirhad je također kupio nov mobiltel djevojčici Zehri nakon što je zaplakala i izrazila da joj je to velika želja.
Zahidu je u ovim trenucima svaka pomoć dobro došla, obzirom da u ovim hladnim danima nemaju šporet niti drva za ogrijev.
Također, ovoj dječici, koja su odlični učenici, potreban je školski pribor i namještaj kako bi imali gdje učiti i pisati zadaću.
Molimo sve dobre ljude da se uključe u ovu humanitarnu akciju i pomognu porodici Hepić, kojima je pomoć i više nego potrebna!
Bihaću i Cazinu i dalje je na snazi stanje prirodne nesreće zbog visokog snježnog pokrivača, a najveći problem i dalje predstavlja težak snijeg koji urušava krovne konstrukcije na brojnim objektima. Također, najavljeno zatopljenje moglo bi uzrokovati poplave.
U Civilnoj zaštiti Grada Bihaća kazali su nam da je u protekla 24 sata došlo do urušavanja čak 20 krovnih konstrukcija na objektima u ovom gradu.
“Od toga se urušilo šest stambenih objekata, sedam pomoćnih, krovovi na tri privatne firme i četiri poljoprivredna objekta”, istakli su iz Civilne zaštite.
Ceste u ruralnim dijelovima ovog grada su očišćene, a najteže se čiste gradska područja zbog parkiranih automobila. Odvožnja smeća u pojedinim dijelovima grada je nemoguća zbog visine snijega koji danas iznosi 97 centimetara.
Na terenu je ukupno angažovano 112 ljudi i 69 strojeva koji čiste ukupno 450 kilometara cesta i makadamskih puteva i 30 kilometara trotoara. Preporuka da se voda prokuhava prije upotrebe je stavljena van snage, tako da građani sada bezbjedno mogu piti vodu iz bihaćkog gradskog vodovoda.
Kada je riječ o porastu temperatura i topljenju ogromnih količina snijega, što bi moglo dovesti do poplava, iz Civilne zaštite ističu da će sve zavisiti od brzine topljenja snijega.
“Prema sadašnjim prognozama, zatopljenje će biti postupno i snijeg se ne bi trebao naglo topiti. Ako i dođe do naglog topljenja, probleme bi mogli imati stanovnici nizvodno od Bihaća, jer je ogroman snijeg jedino pao u Bihaću, ali ne i u okolnim mjestima. Njegovim topljenjem mogla bi stradati upravo ta područja. Ipak, očekivanja su da se snijeg neće brzo otapati”, navode iz Civilne zaštite.
I u Cazinu su, nakon proglašenja stanja prirodne i druge nesreće, angažirani svi tehnički i ljudski kapaciteti i resursi kako bi se adekvatno djelovalo na terenu i normaliziralo stanje. Iz Civilne zaštite Grada Cazinu ističu da se prati situacija na prostoru cijelog grada i da svaka ustanova i preduzeće u okviru svojih nadležnosti nastoji uraditi što više može kako bi se stanje što prije normaliziralo.
Također, ističu bojazan od naglog topljenja snijega, zbog čega bi moglo doći do poplava i klizišta.
“Svaka nesreća povlači za sobom drugu, treću i tako dalje. U slučaju toplih vjetrova, porasta temperature i naglog topljenja snijega moglo bi sigurno doći do poplava. Grad Cazin je u protekle 2-3 godine uradio puno projekata u oblasti preventivnog djelovanja i zaštite od poplava. Međutim, i dalje imamo neriješenih stanja na terenu, a to se prije svega odnosi na kritične tačke na mostovima, prelazima i propustima koji nisu dovoljnog kapaciteta za protok veće količine vode koja dolazi”, rekao je Said Mujić, šef Civilne zaštite Grada Cazina.
Snijeg i danas pada u pojedinim dijelovima Unsko-sanskog kantona, a jak vjetar povremeno formira snježne nanose na putevima Bihać-Bosanski Petrovac-Ključ i Bosanski Petrovac-Drvar. Snježnih nanosa i povremenih lavina, prema podacima BIHAMK-a, ima i na području Grmuše, na magistralnom putu M-14 Srbljani-Bosanska Krupa. Također, zbog loših uvjeta za vožnju u Hrvatskoj zabranjen je saobraćaj teretnim vozilima preko 7,5 tona na graničnim prelazima Izačić i Velika Kladuša.
Na ostalim putnim pravcima u Krajini saobraćaj se odvija bez većih problema, a iz Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta USK danas su donijeli odluku da se nastavni proces u svim školama na području USK nastavlja od ponedjeljka, 5. marta.
Naime, britanska nevladina agencija „Keep Britain Tidy” koja vodi računa o zaštiti životne sredine, na nedavno održanoj godišnjoj gala manifestaciji u Brighotnu, proglasila je Amira Delića (Packija), Bišćanina sa engleskom adresom za najodgovornijeg čuvara žvotne sredine u Velikoj Britaniji za 2017/18. godinu.
Inače, Amir je uposlenik općine Bedforshire-Luton, radi na poziciji inspektora i primarni zadatak mu je očuvanje okoliša. Tom vrstom posla bavi se skoro 20 godina, a za ovo veliko prizanje predložili su ga stručnjaci iz te oblasti, koji su imali prilike da se uvjere u njegovu preciznost i pedantnost. Jer svaki slučaj ilegalnog odlaganja velikih količina smeća na zelenoj provršini mora se evidentirati, dokumentovati i predati nadležnom sudu za izricanje kazne počiniocu. Uglavnom niti jedan predmet koji je obrađivao inspektor Delić nije izgubljen na sudu. U tu svrhu, u svom slobodnom vremenu Amir je redovno „sevisirao“ CCTV kamere, kako bi na mjestima gdje su se prekršaji najviše dešavali „lovili“ krivce za narušavanje i zagađenje zelenih površina.
Koliko je bio uspješan u tome vidi se iz činjenice da ga je za ovu nagradu predložila Jenna Watts, pravni savjetnik i predstavnik Watts Consultancy koji svojim pravnim uslugama servisiraju „Keep Britain Tidy“, nakon što vidjeli sa kojom pedantnošcu su sakupljeni i na sudu prezentirani dokazi o prekršiocima.
O ovoj najvećoj nagradi iz ove oblasti u Velikoj Britaniji za agenciju BHDINFODESK Amir Delić (Packi) je kazao:
– Pa znate svako priznanje godi, naravno da mi je jako drago da neko cijeni ono što radite. Iskreno nisam se nadao ovome, ovaj posao obavljam dosta dugo i uvijek sam nastojao da pružim svoj maksimum. Posebno mi je zadovoljstvo, da mi je nagradu uručila glumica iz serije „Alo Alo“ Vicki Michelle koja je ujedno ambasador organizacije „Keep Britain Tidy“, kazao je Delić.
Amir Delić (Packi) rođen je Bihaću 1962., diplomirao ekonomiju/marketing na Fakultetu organizacije i informatike u Varaždinu 1988. gdje je i magistrirao, u Englesku je došao početkom 1991. godine. Jedno vrijeme radio je u bosanskohercagovačkoj ambasadi u Londonu kao Ataše za ekonomske odnose, potom je bio u privantom biznisu, a zadnje dvije decenije radi ovaj izuzetno odgovoran posao. Skolonost ka zaštiti životne sredine vjerovatno je stekao u rodnom Bihaću i tamošnjoj tadiciji očuvanja čistoće, krajiške ljepotice Une, na čijim obalama i dan danas provodi svaki svoj slobodni trenutak.
Bihaćki okrug, kao i Sarajevo, tokom cijele je agresije na Bosnu i Hercegovinu bio u okruženju, napadan, bombardiran i izgladnjivan od strane srpskih vojnih i paravojnih formacija. U tor stjerani krajiški narod, civile, žene i djecu, uspješno je, uz velike žrtve, branio 5. korpus Armije Republike Bosne i Hercegovine uz podršku 101. pukovnije HVO-a. Hrabri i lucidni borci 5. korpusa predstavljali su glavnu prepreku za potpuno vojno, političko i ekonomsko povezivanje SAO Krajine i Republike Srpske. Zbog toga je konačno uništenje 5. korpusa Armije RBiH bio glavni vojni i politički cilj srpskih vlasti s obiju strana granice.
DRAGAN LUKAČ I UBISTVO NEDŽADA DIZDAREVIĆA
Tokom decembra 1994. godine Bihać postaje ključna tačka koja je određivala ishod rata, kako u Bosni i Hercegovini, tako i u susjednoj Hrvatskoj. Uništenje 5. korpusa Armije RBiH i pad Bihaća direktno bi utjecali na gotovo cijelu liniju razdvajanja između Hrvatske vojske i snaga SAO Krajine, te posebno na vitalne logističke pravce koji su vodili preko Karlovca i Maslenice prema jugu Hrvatske, a Hrvatska vojska time bi se našla u vrlo teškoj situaciji. Padom Bihaća, Republika Hrvatska našla bi se u potpuno izgubljenoj vojničkoj poziciji, a pregovori na nivou kontaktne skupine više ne bi imali nikakvog smisla. Bez uspješnog okončanja prve bihaćke krize i sprečavanja pada Bihaća krajem 1994. godine, ne bi bilo ni “Bljeska” ni “Oluje” 1995. godine.
U tim kriznim vremenima, Bihaćki okrug suočio se nekoliko puta gotovo s ulaskom srpskih vojnih i paravojnih formacija u grad. Špekulacije su kružile da su pripadnici Hrvatskog vijeća obrane (HVO) Bihać jednom popustili ili propustili agresorske vojnike na liniji koju su oni osiguravali. Bilo je to onda kada su srpske snage stigle nadomak današnje Kantonalne bolnice “Dr. Irfan Ljubijankić”, a više sudionika tog događaja svjedočilo je kako su iz bolničkog objekta gledali srpske vojnike kako šetaju stotinjak metara od bolnice.
Drugi put kada su srpske snage gotovo ušle u Bihać bilo je onda kada su zauzeli bihaćko naselje Sokolac 24. novembra 1994. godine. Kada je HVO pobjegao s linija odbrane kod Zavalje, srpske snage gotovo su bez borbe ušle u to naselje, o čemu svjedoče iskazi nekih srpskih vojnika. Sljedeći su dan srpske snage nastavile kretanje prema brdu Debeljača i osvojile ga, a ubrzo nakon toga i naselje Sokolac, koje je od centra Bihaća udaljeno tek nekoliko kilometara. Agresorskim pohodom komandirao je Dragan Lukač, sadašnji ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske, koji se vidi na ratnim snimcima napada Vojske Republike Srpske na predgrađe Bihaća.
On je bio komandant Banjalučkog odreda Specijalne brigade policije RS-a, koja je izvršila napad na bihaćko naselje Sokolac. Ta specijalna policija RS-a ostat će upamćena po brojnim počinjenim zločinima. Na drugom snimku vidi se kako Lukač i njegovi vojnici maltretiraju zarobljenog mladića Nedžada Dizdarevića. Lukač je, kako se čuje i vidi na tom snimku, naredio da Nedžada odvedu. Nesretni je mladić nakon odvođenja ubijen. Jedan pripadnik Specijalnog odreda policije sve akcije oko Bihaća snimio je kamerom, a dijelove snimka objavila je i ratna banjalučka televizija. Za ovaj strašni zločin osuđen je samo Pavle Gajić iz Ključa, koji je pred Sudom BiH priznao da je zaklao Nedžada Dizdarevića. Sud BiH osudio je Pavla Gajića na sedam godina zatvora zbog ubistva Nedžada Dizdarevića, a Lukač nikada nije procesuiran niti je utvrđeno kolika je bila njegova odgovornost u ovom zločinu.
ZNAČAJ OSLOBAĐANJA SOKOCA ZA BIHAĆ
Oslobađanje bihaćkih naselja Velikog i Malog Skočaja, Zavalja, Međudražja, Žegara, Sokoca i Dobrenice ujedno je bio i završetak operacije povratka potplješevičkog platoa pod kontrolu tadašnjeg Bihaćkog okruga. U tim akcijama mnogi su Bišćani dali svoje živote kako bi spasili vlastiti narod od masovnih ubistava, mučenja i silovanja. Da su četnici tada ušli u Bihać, bila bi to nova Srebrenica i novi genocid. O tome svjedoči ogromna količina mržnje i srdžbe koja se vidjela kod srpskih vojnika na snimcima zauzimanja Sokoca.
Kako bi otrgnuli od zaborava časnu borbu bihaćkih branitelja i skrenuli pažnju na veliki značaj te borbe za buduće generacije ovog grada, mještani Sokoca organizirali su 13. februara ove godine svečanost povodom 23. godišnjice oslobađanja Sokoca. Ovakve manifestacije trebaju biti podsjetnik na herojsku i pravednu borbu pripadnika 5. korpusa Armije RBiH, istakli su u svojim obraćanjima učesnici tadašnjih borbenih aktivnosti. O borbi pripadnika 5. korpusa te strateškom značaju ovog područja za odbranu i oslobađanje Bihaća govorio je Senad Šarganović Šargan, bivši komandant 501. slavne brigade 5. korpusa Armije RBiH.
“Mi smo 13. i 14. februara 1995. godine oslobodili Vedro Polje, deblokirali Kantonalnu bolnicu, deblokirali gradski rezervoar vode, došli do Baljevca i aerodroma Željava, te stvorili uvjete za dalje oslobađanje potplješevičkog prostora Sokoca i Debeljače. Došli smo na prostor Sokoca i Debeljače, koja je strateška za Bihać. Tada smo stekli povoljnije taktičke uvjete da možemo planirati dalja borbena dejstva i da najzad možemo odbraniti grad Bihać od stalnih napada i želje agresora da uđe u grad. To je bila ogromna bitka i operacija koja zaslužuje da bude mnogo bolje i kvalitetnije obilježena.
Mislim da ćemo to ubuduće bolje organizirati i prezentirati da se vidi o kakvoj se situaciji radilo, s obzirom na to da smo mi bili razvučeni na ratištu te 1995. godine. U svim tim našim značajnim bitkama i operacijama svi su građani zaslužni, jer kada se govori o velikim i značajnim datumima, obično se spominju pojedine jedinice i brigade. Međutim, trebamo znati da smo tada opstali ovdje zato što smo svi bili složni i jedinstveni, što nam danas nedostaje i ka tome trebamo ići mi ovdje u Unsko-sanskom kantonu. Moja poruka bi bila da ovaj kanton, ako budemo složni i jedinstveni, može ići puno bolje”, poručio je Šargan.
Predsjednik Savjeta Mjesne zajednice Sokolac i učesnik akcije oslobađanja Ferid Kurtović podsjetio je šta je za ove mještane značio ponovni povratak na kućni prag.
“Taj dan kada smo ušli u Sokolac zatekli smo strašno žarište, ali smo nakon toga smogli snage da sve to počistimo i nanovo izgradimo i napravimo još bolje nego što je bilo. Kada smo došli na naše ognjište, bio je to neponovljiv osjećaj i bili smo presretni zbog ponovnog povratka u našu mjesnu zajednicu”, istakao je Kurtović.
Ovakve datume i godišnjice treba iskoristiti i stalno podsjećati na svo zlo koje donosi rat, stoga se mora raditi na tome da se na ovim prostorima on više nikad ne ponovi, poručio je gradonačelnik Bihaća Šuhret Fazlić.
“Iskoristio bih ovu priliku da se zahvalim ljudima koji su učestvovali u oslobađanju Sokoca, kao i porodicama poginulih šehida, i da im kažem kako je to što su uradili velika i herojska stvar. Ovakve datume treba isključivo koristiti kako bismo podsjetili na ono što nam se desilo i da nam se rat više nikada ne smije desiti kako bismo našoj djeci osigurali mir i blagostanje. Svi ovi ljudi koji su 1992. godine uzeli pušku nisu razmišljali o tome šta će dobiti i šta trebaju da dobiju poslije rata. Međutim, kada su nakon rata vidjeli šta su sve dobili oni koji često ni nisu bili na liniji, bude im krivo i onda počnu sebe da gledaju, i treba da gledaju”, kazao je Šuhret Fazlić, koji je mještanin Sokoca i aktivni učesnik odbrambeno-oslobodilačkog rata i pripadnik 5. korpusa.
Na kraju svečanosti obilježavanja 23 godine od oslobađanja Sokoca predstavnici boračkih udruženja, Mjesne zajednice i Grada Bihaća ispred spomen-obilježja, na kojem se nalaze imena 32 poginula pripadnika 5. korpusa iz ovog naselja, položili su cvijeće i proučili Fatihu u čast palim borcima, šehidima Sokoca.
Krajišnici su poznati po velikoj hrabrosti i inatu, ali i po temperamentu i nemirnoj naravi. Nekad ih je to znalo skupo koštati, a nekad im je pomoglo u odbrani časti, vjere i domovine. U krajiškim junačkim pjesmama opjevani su mnogi heroji, a iz tih pjesama možemo razumjeti stvarni život u tim burnim vremenima.
I u historijskim dokumentima i u epskim pjesmama zabilježena su i opjevana česta ratovanja i uzajamni upadi junaka prema Lici, Krbavi i Dalmaciji, odnosno prema teritoriji Bosanskog pašaluka. Većina opjevanih junaka Krajišnika nije samo poetska fikcija, već su stvarne historijske ličnosti. “Mitska slika doživljaja života kod narodnih pjesnika tog vremena ujedno je i slika obilježja života tog vremena koju otkrivamo u brojnim historijskim izvorima. Svakodnevna zbilja na krajištu Osmanskog carstva bila je okarakterizirana ratničkim načinom života, tako su bojevi i mejdani, otmice i otkupnine, haranje i napadi s obiju strana bili ono što čini život Krajišnika i ono što je oformilo njihov specifični mentalitet”, navodi Amra Memić u djelu Krajiška junačka epika.
O tom životu najbolje svjedoče stihovi epske pjesme Lički Mustajbeg i Orlanović Mujo.
“Oj, Krajino, krvava haljino,
sa te uvijek započinju kavge,
s krvi ručak, a s krvi večera,
svak krvave žvače zalogaje,
nikad mirna danka za odmorka.”
O socijalno-historijskoj genezi bošnjačke epske pjesme Rašid Durić kaže: “Ova je epika nastajala kroz ratničku borbu muslimanskog stanovništva protiv hrišćansko-krišćanskog, kroz duhovnu potrebu da se i junačkom pjesmom odbrane svoji interesi, da se opstane na području svoga porijekla u muslimanskoj duhovnosti.”
RATNIČKI DUH I NEMIRNA NARAV
Postoji narodna predaja koja je kružila među starim krajiškim pjevačima, prema kojoj je začetnica krajiške junačke epike ustvari misteriozna ljepotica u pjesmama opjevana kao Ajka djevojka s Udbine, za koju neki tvrde da je knjigu pjesama dala nekom, pa su se onda te pjesme tako i proširile, a drugi tvrde da su joj iz svih krajeva dolazili pjevači i od nje pjesme primali.
Luka Marajinović, hrvatski etnograf koji je sakupio i objavio hrvatske narodne pjesme što se pjevaju u gornjoj Hrvatskoj krajini i Turskoj Hrvatskoj, upustio se u bezuspješnu potragu za misterioznom knjigom napisanom na turskom jeziku, za koju se pričalo da je u posjedu ostrožačkog bega Beširevića, koji je kasnije u narodu ostao poznat po tome što je prokockao cjelokupno imanje i na kartama izgubio Stari grad i najljepšu srednjovjekovnu kulu Ostrožac. “Stoga se može razumjeti pripovijedanje četverice pjevača da je začetnica ovih pjesama Turkinja djevojka s Udbine, ‘Ajka blidolika’. Jedni kažu da je knjigu pjesama nekom dala, drugi kažu da su pjevači k njoj dolazili i od nje pjesme primali. Mi smo i takvoj knjizi pjesmarici u trag ulazili. Do sada bez uspjeha, ali je svakako vrijedno bilo ovo spomenuti.”
Poznati hrvatski historičar Radoslav Lopašić nam u svom djelu Bihać i Bihaćka krajina: mjestopisne i poviestne crtice iz 1890. godine donosi svjedočanstva o nekim najpoznatijim krajiškim junacima: “Dugotrajni otvoreni rat s Turskom zaključen je mirom, sklopljenim u Žitvadorogu godine 1606., te su god. 1625. poravnane medje na Krajini između Hrvatske i turskoga carstva… Upravo od tog doba nastojahu kao pomamni krajiški Turci, da razmaknu granice turske i da posjednu gradove i predjele do Gline i Korane, pa i prema primorskoj krajini. Nikada nije bilo na krajini, počev od Dubice i Kostajnice pa sve do Senja i primorja, kao sredinom sedamnaestog vieka, osobito od ono doba, kada se ponajviše na Krajini pjesmom toli proslavljeni turski junaci: Mustaj-beg Lički i buljukbaša Mujo Hrnjica od Kladuše.”
Priča se da je neki sultan pozvao nekoliko krajiških prvaka u Stambol i naredio da svaki sa sobom ponese po torbu krajiške zemlje. Naredio je da tu zemlju prospu po jednoj odaji i prekriju ćilimom. Sjedeći u drugoj odaji, vijećao je s Krajišnicima o prilikama na Krajini, pa kako je u to doba vladao mir s Austrijom, savjetovao im je da i oni budu mirni i da ne upadaju preko granice i ne haraju. Krajišnici su prihvatili savjet sultanov i čvrsto obećali da će se držati sklopljenog mira. Onda ih sultan prevede u onu odaju po kojoj je bila razasuta krajiška zemlja i počasti ih čibukom i kahvom. Čim su sjeli na krajišku zemlju, odmah se uzjoguniše i otkazaše posluh. Razjaren sultan uvidi da je s ovim svojeglavim ljudima suvišno svako savjetovanje i otpusti ih. (Husein A. Šehić, Hasan-aga Pećki i druge pripovijetke)
Da je krajiška narav stoljećima pravila probleme, prije svega samim Krajišnicima i njihovim liderima, svjedoči historija, a ona je zabilježila da su krajiški kapetani svojim odnosom prema zvaničnoj turskoj carevini, kao i u pogledu međusobnih svađa i obračuna, djelovali kao razvaljeno gnijezdo ljutih stršljenova.
Kapetani su u Osmanskom carstvu bili najistureniji ljudi Bosanskog ejaleta između 1813. i 1826. godine. Odbrana zemlje praktično je ovisila o njima, a najviše ih je bilo u Bosanskoj krajini, koja je, nakon povlačenja Osmanlija s teritorija Mađarske i Hrvatske na teritoriju Bosne, predstavljala prvi bedem i liniju odbrane. Krajišnici su bili svjesni da je odbrana najugroženije provincije turskog carstva u njihovim rukama, a istovremeno su znali da time brane svoju rodnu grudu.
Prema izvještajima austrijskih konzula i pograničnih vojnih vlasti, kapetani su se dijelili na one koji su ispunjavali svoje dužnosti u skladu s naredbama Porte i njenih namjesnika u Bosanskom ejaletu i one “koji su omogućavali protuhama i razbojnicima da radi pljačke upadaju na susjednu austrijsku teritoriju”, ističe dr. Galib Šljivo. Profesor Šljivo navodi: “Nepovoljna slika koju daju austrijski izvještaji o krajiškim kapetanima, a posebno o Hasan-agi Pećkom, svakako je pretjerana, a ponekad i zlonamjerna, ali je ipak činjenica da je u Bosanskoj krajini bilo ljudi, naprimjer Hasan-aga Pećki, koji su dugo djelovali ne samo kao izazivači nereda nego i kao ‘odmetnici’ od svog gospodara sultana i njegovog namjesnika u Travniku. Ovo se može prihvatiti kao činjenica i zato što su austrijski izvještači i sami priznavali da je bilo mnogo onih koji su s područja hrvatske Vojne krajine dezertirali i prelazili na tursku stranu, a zatim se odavali pljačkanju.
Također se ne može poreći i zaključak koji proističe iz austrijskih izvještaja da su bosanskohercegovački kapetani bili međusobno nesložni i da su zajednički djelovali samo u izuzetnim slučajevima kad su im to diktirali interesi. Zbog toga treba istaći da je njihovo ponašanje umnogome zavisilo od politike bosanskih namjesnika koji su povlađivanjem ili strogošću pridobivali jedne, a odbijali druge, ali u svemu tome nije bilo trajnosti da bi se stvorio pokret bosanskohercegovačkih prvaka, bilo u saglasnosti s politikom Porte, bilo protiv nje. Gotovo ne postoje ‘vijesti da su se bosanskohercegovački kapetani ili drugi pripadnici feudalnog sloja sukobljavali među sobom oko imanja i kmetova. Takve vijesti potiču jedino iz Hercegovine, gdje je zabilježeno da je bilo otimanja oko područja plodne zemlje.” Po svemu sudeći, spominje dr. Šljivo, do sukoba je dolazilo zbog ličnog prestiža i međusobne netrpeljivosti, težnji za ugledom, mjestom u unutrašnjoj hijerarhiji. Slično je stanje među krajiškim prvacima i danas.
HASAN-AGA, SLIKA I PRILIKA KRAJIŠNIKA
O Hasan-agi Pećkom pisali su mnogi ugledni historičari i književnici, među kojima i Ranke, Kunibert, Batinić, Bamogić i drugi. Hamdija Kreševljaković u svojim spisima daje značajno mjesto Hasan-agi Bešireviću Pećkom kao saborcu Husein-kapetana Gradaščevića – Zmaja od Bosne: “U Krajini su čuvene porodice vjere muhamedanske. Tamo su silni bezi Filipovići, tamo Kulenovići, tamo je i porodica Krupa-kapetana. Najposlije tamo u Krajini bosanskoj, preko Une, gotovo do suve granice nalazi se i malo mjestašce sa tvrđavicom, koja se zove Peć. Tu je stanovao ponos junaštva od strane muhamedanaca; tu je do 1832. godine živio čuveni i slavni Hasan-aga Krajišnik.”
U svojim istraživanjima o Hasan-agi Bešireviću Pećkom, od svih historičara, najdalje je otišao prof. dr. Galib Šljivo. Kao izrazito pozitivnu bošnjačku historijsku ličnost, opisuje ga i dr. Ahmed S. Aličić u svojoj knjizi Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine. Njihovi izvori daju obilje činjenica o događajima u vezi s ovom historijskom bošnjačkom ličnosti.
Kapetanije su uspostavljane s ciljem da čuvaju granicu od neprijatelja, a puteve od hajduka i razbojnika – danju i noću. Ova je institucija postojala u našoj zemlji od polovine 16. stoljeća do 1835. godine. Prve kapetanije osnovane su u Gradiški, Krupi, Bihaću, Klisu i Gabeli. Službeno su se zvale po imenu glavnog grada (utvrde) na svojoj teritoriji. Prema tvrdnji Hamdije Krešeljakovića, zna se da je 1829. godine bilo 39 kapetanija na prostoru Bosne i Hercegovine.
Hasan-aga Pećki nije zauzimao položaj kapetana. On je bio samo bogati posjednik imanja – aga, koji je živio od svog rada i svog imanja. Imao je malu kulu i čardak, oko koje se okupljala Krajina i krajiški prvaci. Ova harizmatična ličnost naše povijesti do sada je više privlačila književnike i pjesnike nego povjesničare. O njemu književnici govore i pišu nadahnuto i poetično, dok povjesničari obavještavaju suhoparno i fragmentarno.
Tvrđavica Hasan-age Beširevića nalazila se uz suhu granicu, prema Austrijskom carstvu, u mjestašcu Peć, u kojem je živio sve do 1832. godine, kada je zatočen, a godinu kasnije pogubljen na dvoru sultana Mahmuda II u Istanbulu. Rodio se tridesetih godina 18. stoljeća. Svojim porijeklom ne bijaše vlastelin bosanski, ni iz begovskog roda i poroda. Hasan-aga Pećki, kako su ga Turci u svojim defterima zabilježili – Hasan Behši, za čitavog života zadavao je golemu nevolju bosanskim valijama i austrijskim carskim konzulima. S druge strane, bio je veliki vjernik, do krajnosti odan svojoj vjeri, nije ispuštao nijedan vakat namaza. Sve svoje poslove obavljao je u ime Allaha. I na njegovom bajraku ispisani su pokliči i molbe Uzvišenom:
“U ime Allaha dobročinitelja milostivog! Počinjem u ime Allaha mog najmilijeg i od njega tražim uputstvo da me usmjeri na put istine i ono što je tajna na tom putu! Donosim salavat na mog vrijednog i dobrog poslanika Muhameda, a.s., koji je uništio pogrešan put (stranputicu) istinom. Gospodaru moj, kunem Ti se u Tvoje ime: tražim od Uzvišenog imena Tvog, Gospodaru, podari mi Tvojim nurom (svjetlošću), udijeli mi čast u molbi prema Tebi i život moga srca okruži Tvojim nurom, hvala pripada Tebi Gospodaru, koji nas opkoli Tvojom svjetlošću, svjetlošću istine sa svih strana, hvaljen da si, o moj dobri Stvoritelju! O moj dobri Stvoritelju, neka je hvala Tebi! Skrušeno molim te, Gospodaru, da stignem do cilja putem istine. O moj Gospodaru, sakupio si slavu Kur’ana i meni si dao čast da prenosim svjetlost istine, što sam Ti uvijek zahvalan!” (Bajrak Hasan-age Pećkog pronašao rahmetli prof. Hasan Škapur, viši kustos Muzeja u Prijedoru. Tekst je preveo Jakub-efendija Muhamedi, imam džemata Albanaca u džamiji München.)
Hasan-aga Pećki bio je neobično visokog rasta, goleme fizičke snage, što su veoma respektirali i njegovi prijatelji i neprijatelji. U svakodnevnom komuniciranju s prijateljima bio je odmjeren, pravičan, lukav i mudar. Pravičnost i rodoljublje, kao i odanost prema vjeri muslimanskoj, cijenio je kao posebnu vrlinu ljutih Krajišnika. U određenim prilikama, u otporu prema Turcima ili Austrijancima, znao je pod svoj bajrak okupiti više od 12.000 ljudi, što je u ono vrijeme bila velika sila.
Jedan od najboljih bh. košarkaša Džanan Musa istakao je da se nada osvajanju regionalne ABA lige, iako poštuje Crvenu Zvezdu i Budućnosti. Kako se sezona bliži kraju, tako i apetiti igrača Cedevite rastu, a ukoliko se neko čudo ne desi, zagrebački tim će u play-offu igrati protiv Budućnosti.
– To je realno. Jako se dobro poznajemo, mnogo puta smo igrali tokom sezone. Ujednačenog smo kvaliteta i odlučit će nijanse. S moje tačke gledišta imamo za nijansu bolju ekipu i vjerujem da ćemo igrati u finalu, rekao je za Sport Kluba Džanan Musa i nastavio:
– U posljednje vrijeme u centru pažnje su Zvezda i Budućnost. Mi smo nekako bačeni u zapećak. Da li možemo da osvojimo ABA ligu? Naravno da možemo. Očekujem da najbolja izdanja pokažemo kada to bude i najpotrebnije u samoj završnici sezone. Cijenimo Zvezdu, cijenimo Budućnost, ali možemo do trona.
Musa je nedavno igrao i za reprezentaciju Bosne i Hercegovine u kvalifikacijama protiv Belgije i Rusije, te ističe da jedva čeka novo okupljanje.
– Malo je bilo onih koji su vjerovali da selekcija Bosne i Hercegovine može da izbori plasman u prvu rundu kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo. Sada poslije pobjeda nad Rusijom i Belgijom, nalazimo se na pragu plasmana u drugu rundu kvalifikacija. Mislim da smo ostvarenim rezultatima nadmašili očekivanja, ostvarili pravo malo čudo. Ali, pozitvna hemija i pozitvna energija u selekciji koju sjajno vodi selektor Vujošević se osjeća u vazduhu i nemamo namjeru niti želimo da stanemo. Za nas je svaki meč finale i svaki meč prilika za novo dokazivanje. Iskreno, jedva čekam novo okupljanje koje je krajem juna, naglasio je Musa.
Dotakao se bh. košarkaš i eventualnog transfera u NBA, što se priča u medijima već dugo.
– O tome ne razmišljam. Fokusiran sam na Cedevitu i reprezentaciju. Očekuje nas završnica sezone u kojoj ćemo pokušati da napadnemo trofej i izborimo plasman u Evroligu. Što se reprezentacije tiče cilj je plasman u drugu fazu. Čitam i ja da postoji interesovanje klubova iz NBA i Evrolige. To naravno prija, ali me trenutno ne zanima i ne razmišljam o tome, naglasio je Džanan Musa.
Oko 250 demobilisanih boraca iz Krajine, nekadašnjih pripadnika Petog korpusa Armije BiH, učestvovalo je na protestima u Sarajevu, a u međuvremenu se vratili svojim kućama. Kako kaže jedan od boraca, na blokadu cesta nisu ponosni, ali su na takav potez bili prisiljeni.
Kako nam je rekao jedan od boraca Safet Huskić, u Sarajevo su krenuli u utorak, 27. februara.
“Iz Cazina su krenula tri autobusa, a pridružio nam se po jedan jedan autobus iz Velike Kladuše, Bužima i Bihaća. Otprilike 250 boraca je otputovalo u Sarajevo. Tamo smo stigli kod stadiona Koševo gdje su ostali autobusi, te smo pješice krenuli ka Vogošćanskoj petlji”, rekao je Huskić.
Prema njegovim riječima, tu su im se priključili bivši borci iz Bugojna, Gornjeg i Donjeg Vakufa, Travnika i Busovače.
“Tu je, prema mojoj procjeni, bilo oko 2.500 ljudi, a ne 200-300 kako su objavili pojedini mediji. Zajednički smo blokirali saobraćaj jučer oko 14 sati i držali šest punktova do 2 sata iza ponoći”, istakao je Huskić.
On je kazao da su dobili pozive od Vlade FBiH da pregovaraju, no demobilisani borci su odbili.
“Naši predstavnici nisu htjeli ući u Vladu zato što Vlada, premijer, ministar i ostali nisu htjeli ispoštovati naše zahtjeve da nam se prebace autobusi sa Koševa, kako bi se borci mogli odmoriti i ugrijati u njima, jer je navečer bilo minus 16. Borci su se smrzli, a spriječili su nam dostavljanje hrane i vode. Čak sam zvao Crveni križ da nam dostave deke i sanitetska vozila. Ipak, ovom prilikom želim se zahvaliti pojedinim stanovnicima Sarajeva koji su nam dostavljali deke,hranu, vodu i čajeve”, rekao je Huskić.
Kada je riječ o blokadi saobraćaj, on ističe da “borci na to nisu ponosni, ali su bili prisiljeni”.
“Mi nemamo više šta pregovarati s njima, samo tražimo naše tri tačke koje uporno ponavljamo. Prva je jedinstveni i precizan registar branioca koji bi trebao biti sastavljen na osnovu ratne evidencije. Druga stvar koju tražimo je ukidanje 1.603 boračka udruženja na nivou FBiH i stvaranje jednog krovnog udruženja. U suštini, i ne tražimo ukidanje tih udruženja, već stvaranje moratorija na njihovo finansiranje. Kada bi se sredstva od 50 miliona KM koje se godišnje potroše na ova udruženja usmjerila borcima i invalidima do 60 posto, automatski bi se riješila i treća tačka – borački dodatak u visini 326 KM”, rekao je za kraj Huskić.
Bosna i Hercegovina je kroz stoljeća svoga postojanja vodila ustrajnu borbu za neovisnost i državni subjektivitet. Na tom putu, kao prepreka, stajale su joj carstva, monarhije, kraljevine i republike. Svaka u različitim vremenskim razdobljima i na različite načine. U toj borbi bilo je potrebno uložiti mnogo mudrosti, strpljenja, kompromisa, ali i žrtve. Potvrđuju to i 90-te godine 20. stoljeća, kada nakon raspada jugoslavenske države, nastupa borba za neovisnost i međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine. Referendumom za neovisnost održanim 29.2. i 1.3. 1992. godine, oko 64 % građana s pravom glasa odlučilo je da Bosna i Hercegovina postane neovisna država, koja će nakon prijema u organizaciju Ujedinjenih naroda/nacija 21.5.1992. godine dobiti i međunarodno priznanje. Zato danas 1. marta/ožujka s pravom i s dosta povijesnih argumenata obilježavamo Dan neovisnosti Bosne i Hercegovine.
Dan neovisnosti je i prilika da se ukratko prisjetimo stoljetne povijesti/historije/istorije naše Domovine.
Prvi pisani spomen imena Bosna potječe iz 10. stoljeća, a nalazimo ih u djelu „De administrando imperio“ („O upravljanju carstvom“ ili „Upravljanje državom“) bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta, gdje se spominje „Horion Bosna“. Naziv Bosna, ilirskog porijekla, preuzeli su Rimljani, a u ranom srednjem vijeku naziv je prilagođen slavenskom izgovoru. U srednjem vijeku područje današnje Hercegovine se naziva Hum (Zahumlje), a naziv Hercegovina potječe iz razdoblja osmanlijske vlasti na ovom području.
Najstariji stanovnici Bosne i Hercegovine bili su Iliri, odnosno različita ilirska plemena koja obitavaju na bosanskohercegovačkom području. Razdoblje kraja 6. i početka 7. stoljeća u BiH obilježeno je dolaskom Avara, odnosno nešto kasnije Slavena.
U srednjem vijeku na tlu današnje Bosne i Hercegovine razvila se je srednjovjekovna bosanska država. Od 12. stoljeća kao banovina, a od 1377. godine kao kraljevina. Među najistaknutijim banovima bio je ban Kulin. U vrijeme njegove vladavine, 29.8.1189. godine potpisan je trgovački ugovor s Dubrovnikom (Povelja Kulina bana), koja je imala veliki značaj za ekonomski razvoj srednjovjekovne Bosne. U vrijeme vladavine bana Tvrtka I. Kotromanića (1353.-1391.), Bosna postaje kraljevina. Naime, 1377. godine u mjestu Mile kod Visokog, Tvrtko I. je okrunjen za kralja. Razdoblje kraljevstva potrajat će sve do osmanlijskih osvajanja Bosne 1463. godine, kada je ubijen posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević (1461.-1463.).
Pod osmansku vlast Bosna i Hercegovina dolazi postupno. Veći dio Bosne je osvojen 1463. godine, Hercegovina 1482. godine, a Bihać tek 1592. godine. Po osvajanju područje BiH je priključeno u sastav Osmanskog Carstva, kao najzapadnija provincija. Prvo je proglašen Bosanski sandžak, a potom od 1580. godine i Bosanski ejalet (pokrajina). Kroz 400 godina osmanske vladavine Bosna i Hercegovina je dijelila sudbinu Carstva, uspone i padove. Nezadovoljstvo bosanskohercegovačkih građana posebno je bilo izraženo 30-tih godina 19. stoljeća, u vrijeme provođenja reformi od strane Porte. Ustanak bosanskih i hercegovačkih ajana i kapetana, pod vodstvom Husein-kapetana Gradaščevića, pretvorio se je u borbu protiv reformi, ali i pokret za autonomiju Bosne i Hercegovine u okviru Osmanskog Carstva. Ovaj ustanak neće polučiti rezultat, slomit će ga Omer-paša Latas. Drugi značajniji ustanak protiv Osmanskog Carstva izbio je 1875. godine
Berlinskim kongresom koji je održan 1878. godine Austro-Ugarska monarhija je dobila mandat da okupira Bosnu i Hercegovinu što je ona i učinila iste godine. Izvršen je novi administrativno-teritorijalni preustroj, a već 1908. godine Austro-Ugarska je anektirala Bosnu i Hercegovinu. Ovakvo stanje će potrajati sve do ubojstva austrougarskog prestolonasljednika Franca Ferdinanda u Sarajevu 28.6.1914. godine, koji će biti povod za izbijanje Prvog svjetskog rata, odnosno raspada Austro-Ugarske Monarhije.
Završetkom Prvog svjetskog rata, 1.12.1918. godine formira se nova južnoslavenska država pod nazivom Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a od 1929. godine Kraljevina Jugoslavija. Bosna i Hercegovina će u sastavu ove države ostati sve do Drugog svjetskog rata, odnosno okupacije Jugoslavije u aprilu/travnju 1941. godine. Od 1941.-1945. Bosna i Hercegovina je sastavni dio formirane Nezavisne Države Hrvatske. Porazom NDH i ustrojem prvo Federativne Narodne Republike Jugoslavije, odnosno Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, Bosna i Hercegovina postaje njen sastavni dio kao jedan od šest ravnopravnih republika.
Pad „Berlinskog zida“ 90-tih godina 20. stoljeća simbolički je označio pad komunističkog sustava u Europi, pa tako i na području SFRJ-a. Nekadašnje jugoslavenske republike otpočele su borbu za neovisnost, među kojima i Bosna i Hercegovina. Nažalost, taj proces nije okončan mirnim putom, nego agresijom koja je izvršena na Bosnu i Hercegovinu. Rat koji je trajao od 1992. do 1995. godine, odnio je mnoge živote u obrani neovisnosti, suvereniteta i teritorijalnog integriteta države Bosne i Hercegovine. Uz velike civilne i vojne žrtve, rat je obilježio i veliko materijalno razaranje gospodarskih, kulturnih, vjerskih i drugih objekata. Agresor je poražen, a država Bosna i Hercegovina je očuvala svoju neovisnost i stoljetni identitet.
Vijeće učenika Gimnazije Bihać i Unija studenata Univerziteta u Bihaću organizuju akciju čišćenja ulica svoga grada. Pozvali su sve ljude dobre volje da im se pridruže, a posebno mlade.
“Zatečeni snježnim padavinama već danima se borimo s otežanim kretanjem i saobraćajem na našim ulicama. Na ovaj način želimo pomoći i olakšati trenutnu situaciju. Ovim činom ne samo da ćemo pomoći starijima i onima koji nisu u situaciji da se slobodno kreću ulicama, kao i samima sebi, već ćemo još jednom, kao i uvijek do sada, pokazati da smo ujedinjeni u situacijama kada se to od nas traži”, kazali su učenici i studenti.
Pozvali su svoje kolege da izdvoje dva sata i pomognu svojim sugrađanima da imaju lakši život u ovom stanju prirodne nesreće koje je proglašeno zbog snijega koji je viši od jednog metra. JKP Komrad će posuditi svoje lopate za one koji ih nemaju i rasporediti ih na lokacije.
Dobrovoljci će se okupiti ispred gradske galerije od 9:30 do 10 sati, a planirano je da čiste ulice dva sata. Za sve učesnike su osigurani sendviči i čajevi.
Gotovo cijeli februar Unsko-sanski kanton je suočen s velikim snježnim padavinama, a zimska služba u Bihaću se borila s velikim količinama snijega. Pomagale su im i Oružane snage BiH. Nastava je obustavljena već danima.
Gradonačelnik Bihaća Šuhret Fazlić proglasio je jučer stanje prirodne nesreće. – piše klix.ba
Izlaznost na referendum bila je 63,6% a 99,7% od ukupnog broja glasača glasalo je za nezavisnost BiH. Rezultati referenduma prihvaćeni su 6. marta iste godine u Parlamentu Bosne i Hercegovine.
Ukaz o proglašenju zakona kojim se 1. mart proglašava Danom nezavisnosti Bosne i Hercegovine i državnim praznikom potpisao je predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović 6. marta 1995, neposredno nakon okončanja rata u Bosni i Hercegovini i tačno tri godine nakon što je Republička izborna komisija Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine potvrdila rezultate referenduma o određivanju statusa Bosne i Hercegovine.
Povodom Dana nezavisnosti Medžlis Islamske zajednice Bihać u saradnji sa Bihaćkim muftijstvom, Islamskim pedagoškim fakultetom u Bihaću i udruženjem Vatan, organizuje javnu tribinu pod nazivom „Volim domovinu“ na kojoj će gosti predvači biti general Atif Dudaković i pukovnik Nezim Halilović, muderis.
Tribina će se održati 03. marta, u Sali Kulturnog centra Bihać, s početkom od 18:30 sati.
