U Bihaću više nije sporno ko i šta gradi – već šta namjerava rušiti.
Tako biva otkrivena afera koja u vezu dovodi vlast i one iz pozadine, koji su nekad znali posuditi i po 650.000 maraka uz zaminljiv rok vraćanja te sume – svega mjesec. Stranački tajkuni, zaštitnici zakona koji, umjesto općinskih, brane interese zelenaša, vijećnici koji za sitno prodaju milionski vrijedne nekretnine.
Sve se to radi u Krajini. Da bogato, valjda, postane bogatije.
Bosna i Hercegovina nalazi se među 13 zemalja svijeta po količini konzumiranih cigareta po glavi stanovnika na godišnjem nivou.
Osim što je jedan od najvećih uzročnika smrtnosti, pušenje predstavlja i pravi ekonomski problem. U finansijskom smislu, pušenje razara kućni budžet, a poslodavci i generalno ekonomija su zbog pušenja na gubitku.
Na račun poreznih obveznika u Federaciji BiH se na godišnjem nivou potroši preko 12 miliona KM na liječenje bolesti koje se mogu pripisati pušenju.
Sve su ovo razlozi koji idu u prilog što hitnijem usvajanju novog Zakona o zabrani pušenja, koji bi omogućio pravo građanima da na javnim mjestima ne moraju udisati tuđi duhanski dim.
Na današnjoj konferenciji za novinare koju su organizirali udruženje PROI i EU info centar, posebno je istaknuto Istraživanje o ekonomskim posljedicama pušenja i izloženosti duhanskom dimu u Federaciji BiH, koje je realizirano uz pomoć Ekonomskog instituta u Sarajevu.
Frapantni podaci kazuju da pušači u BiH svakodnevno “ukradu” oko 24 minute radnog vremena na štetu svojih kolega nepušača. Na taj način poslodavci godišnje izgube 755 KM po zaposleniku. Ipak, možda najšokantnije zvuči podatak da prosječan pušač koji sedmično ispuši sedam kutija cigareta, godišnje u dim pretvori preko 1.500 KM, odnosno oko 2300 KM u domaćinstvima u kojima su registrirani pušači.
Po istraživanjima Svjetske banke, najveći procenat pušača je među siromašnima.
Na Seminaru koji se danas održava povodom Nacionalnog dana bez cigarete – 31. januar govorili su ambasador Lars-Gunnar Wigemark, šef Delegacije Evropske unije u BiH i specijalni predstavnik Evropske unije u BiH, Draženka Malićbegović, pomoćnica ministra Ministarstva za civilne poslove BiH, Victor Olsavszky, šef Kancelarije Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) za BiH i Uliana Bakh, međunarodna ekspertica za javno zdravstvo i programska direktorica udruženja PROI.
“Ne ulazimo u pravo svakog pojedinca da smije pušiti ako želi, ali tim svojim pravo ne smije niko ugrožavati pravo bilo kojeg građanina da ne udiše duhanski dim u javnim prostorima.
Kad bi u Evropskoj uniji izbio rat u kojem bi u godini dana preminulo 700.000 ljudi to bi bila planetarna tragedija, a upravo toliko ljudi umre godišnje od pušenja”, istaknuo je ambasador Evropske komisije u BiH Lars Gunner Wigemark.
Wigemark je s novinarima podijelio i privatni podatak da je njegov otac u Švedskoj preminuo od posljedica pušenja, što ga je opredijelilo da se uključi u borbu protiv ove pošasti. Ured EK u BiH snažno podržava i pozdravlja Nacrt novog Zakona o zabrani pušenja, naglasio je ambasador Wigemark.
„Za pet godina u BiH umre toliko ljudi koliko živi u manjem gradu, recimo Bugojnu ili Visokom. To je 8.000 godišnje odnosno 40.000 za pet godina. To pokazuje da pušenje u BiH ima razmjere epidemije“, rekla je Uliana Bakh, izvršna direktorica Udruženja PROI.
“Razmislimo koliko života, zdravlja i novca možemo spasiti ako već ove godine usvojimo zakon o potpunoj zabrani pušenja”, zaključila je Bakh.
U organizaciji Udruženje branilaca “Hasin vrh” i ove godine održat će se tradicionalna manifestacija kojom se borci Petog korpusa Armije R BiH prisjećaju zaustavljanja jedne od najvećih neprijateljskih ofanziva na tadašnji Bihaćki okrug, takozvane “Februarske ofanzive ’94”.
Manifestacija će se održati u subotu, 11. februara, sa početkom u 11:00 sati u rejonu Nuglava – Spahići.
Pozivamo građane Bihaća i Unsko-sanskog kantona da svojim prisustvom uveličaju manifestaciju i odaju počast borcima 5. korpusa Armije R BiH koji su odbranili Bihaćki okrug i državu Bosnu i Hercegovinu.
Februarska ofanziva otpočela je 6. februara 1994. godine s ciljem zauzimanja Hasinog vrha i Spahića glavice, te HE u Kostelima. Na svu sreću, u tome nisu uspjeli, jer im to slavnom bitkom za Hasin vrh nisu dopustili brojni pripadnici svih jedinica Petoga korpusa.
Turbulencijama u NK Jedinstvo uskoro bi mogao doći kraj. Nakon što je postignut dogovor o deblokadi računa otklonjena je prepreka za nesmetano poslovanje bihaćkog kluba, a stvorene su ujedno i realne pretpostavke da ne dođe do gašenja kluba što je u proteklom periodu bilo vrlo izvjesno.
Sa pripremama Bišćani će zvanično startati sutra, a pozitivna stvar je svakako i to što su osigurana sredstva da se izmire dugovanja za struju zbog kojih je stadion Pod borićima duže vremena bio bez napajanja električnom energijom.
Ovih dana u gradu na Uni je također aktuelna priča da bi Jedinstvo po uzoru na Sarajevo moglo usvojiti novi Statut. Istim bi bilo predviđeno da se kroz ulaganja u klub, a u cilju sticanja upravljačkih prava, bihaćki tim konsoliduje, prije svega finansijski. Navodno je u fazi pripreme projekat stabilizacije te preuzimanje kluba od jednog stranog investitora iz arapskih zemalja, što bi predstavljalo veliku stvar za Jedinstvo koje već godinama tavori u Prvoj ligi FBiH.
Više informacija o ovom trebalo biti poznato početkom mjeseca februara kada bi navodno pregovori trebali biti intenzivirani, no svakako će o svemu posljednju riječ dati Skupština kluba na čelu sa predsjednikom Emirom Kurićem.
Bilo kako bilo, čini se da u Bihaću pušu neki novi vjetrovi, a o dolasku stranog investitora sve više se priča u gradu na Uni. Navijači Jedinstva sasvim sigurno zaslužuju mnogo više od trenutnog stanja i svaki pokušaj “buđenja” uspavanog bihaćkog diva je za pozdraviti.
U gradovima ovog kantona zavladala je panika nakon saznanja da bi bilo ko od građana mogao biti ministar u vladi, pomoćnik ministara ili direktor neke kantonalne ustanove.
Posebno su ugroženi građani koji znaju koristiti računar – Word i Exell i imaju fakultetsku diplomu.
Kao što javlja reporter iz centra Bihaća, ljudi trče ulicama u nadi da ih vladini timovi neće presresti i angažirati na neku od ovih pozicija.
U prostorijama Nogometnog kluba Jedinstvo Bihać sutra će biti obavljena prozivka nogometaša Jedinstva za proljetni dio sezone u Prvoj ligi Federacije Bosne i Hercegovine.
Prema infomracija s kojima raspolaže UskSport.ba Jedinstvo će dobiti novog trenera. Umjesto Selama Tulića, dosadašnjeg šefa stručnog štaba bišćana, na kormilo Jedinstva će bivši igrač crveno – bijelih , 43-godišnji Nedžad Žerić.
Jedinstvo je u prvom dijelu sezone osvojilo 22 boda i nalazi se na devetom mjesto prvenstvene tabele. Klub su napustili Abdihodžić, Burnić, Pantić, Šehić i Samardžić.
Nakon što je deblokiran račun, otklonjena je najveća prepreka za nesmetano poslovanje Jedinstva. Uprava ovog federalnog prvoligaša vraća se redovnim aktivnostima i već za sutra je zakazana prozivka za proljetni dio sezone.
U odnosu na protekli period igrački kadar Jedinstva će biti znatno izmijenjen. Redove bihaćkog kluba su napustila šestorica prvotimaca, tačnije Almin Abdihodžić, Isak Šehić, Mirza Burnić, Sinan Samardžić, Mujo Mujagić i Aleksandar Pantić, kao i dosadašnji šef struke Selam Tulić zajedno s pomoćnikom Safetom Nadarevićem.
Kako stvari stoje, na kormilu Jedinstva u narednom periodu će biti 43-godišnji stručnjak Nedžad Žerić koji bi trebao sutra izvršiti prozivku. Žerić je dobro poznato ime u Bihaću, obzirom da je u prošlosti s uspjehom nosio crveno-bijeli dres, a također je veliki trag ostavio i u Rudar Prijedoru.
“Dogovorio sam se s čelnicima Jedinstva i za sutra je zakazana prozivka. Radujem se povratku u Bihać, to je moj grad. Imam dosta prijatelja u Bihaću i vežu me lijepe uspomene za period kada sam igrao za Jedinstvo. U ovom momentu primarni cilj se svodi na opstanak, ali uvjeren sam da će se Jedinstvo uskoro dići i zauzeti onu poziciju koju i zaslužuje”, kazao nam je Žerić.
U najtežim trenucima za Jedinstvo svoju vjernost klubu bez ijednog odstupanja pružali su navijači. Bili su bezrezevna podrška čelnicima kluba i igračima, a to će sigurno činiti sa još većim elanom i željom u narednom periodu.
Danas je temperatura iznad nule, puše vjetar, snijeg se otapa na uništenim cestama…
Bišćani su već odavno ogorčeni aktuelnim radovima koji blokiraju saobraćaj i ne saniraju do kraja ceste nakon što završe radove na istoj lokaciji, te samim tim neomogućuju učesnicima saobraćaja normalnu vožnju kroz centar grad. Pored svih kritika koje pišu sugrađani na ovu temu, pišu i na temu “zatrpanog grada” kako je snijeg iznenadio zimske službe kao i prethodnih godina. Danas je temperatura iznad nule, puše vjetar, snijeg se otapa na uništenim cestama…
Naš sugrađanin se našalio sa fotografijom, koju vam donosi Biscani.net portal, s tim da je opis fotografije stavio: “Bihać 1928. u boji”.
Gradska uprava Grada Bihaća moli građane za razumijevanje i strpljenje tokom izvođenja radova.
Obavještavaju se građani da se nakon stanke uslijed pogoršanih vremenskih uvjeta od 1. 2. 2017. godine nastavljaju radovi na KfW projektu. Iz navedenog razloga, od 1. 2. 2017. godine ponovo se privremeno za saobraćaj motornih vozila zatvara Privilička ulica.
Gradska uprava Grada Bihaća moli građane za razumijevanje i strpljenje tokom izvođenja radova.
Odlazak Osmanskog carstva dolazak Austro-Ugarske Monarhije
Bihać 1878. – 1941. ( 3. dio)
PROMIJENE „GOSPODARA“
Među najznačajnije ustanke u Bosni i Hercegovini protiv osmanske vlasti ističe se ustanak seoskih masa 1875.-1878. godine. U ovom ustanku sudjelovalo je i stanovništvo iz okolnih bihaćkih naselja. Sredinom augusta/kolovoza 1875. godine počeli su nemiri prvo oko Bosanske Krupe, a potom i oko Bihaća. Već sljedećeg mjeseca ustanak protiv osmanske vlasti zahvaća područja Tromeđe, odnosno Crnog Potoka i Tiškovca, gdje se je kasnije najviše i razvio. Drugo značajno ustaničko središte bilo je kod sela Ivanjska nedaleko od Bosanske Otoke, na planini Ćorkovači. U ovom razdoblju Bihać je bio jak garnizon iz kojeg osmanske vojne snage poduzimaju napade na ustanike. Iako je aktivnost ustanika bila povremena turske vlasti su nastojale što prije ugušiti ovaj ustanak. To će se dogoditi tek 4.8.1877. godine kada je osmanska vojska porazila ustanike na području Kuka i Sedla iznad Tiškovca. Ovom akcijom ustaničke snage su razbijene. Dio tih snaga je prebjegao u Hrvatsku, a dio je i dalje nastavio s okupljanjem, ali bez veće opasnosti za osmansku vlast na ovom području.
Međutim, već na Berlinskom kongresu koji je održan od 13.6. do 13.7.1878. godine donešena je odoluka kojom je Austro-Ugarska dobila pravo da okupira Bosnu i Hercegovinu. Time završava razdoblje višestoljetne vladavine Osmanskog carstva u Bosni i Hercegovini, pa tako i u Bihaću kojeg su Osmanlije okupirale još davne 1592. godine. Iako je Austro-Ugarska mislila da će njene vojne snage bez većeg otpora zauzeti Bosnu i Hercegovinu, to se nije dogodilo. Muslimansko stanovništvo je u mnogim mjestima pružilo otpor braneći svoja sela i gradove. Tako je austro-ugarska vojska morala voditi borbu i pod zidinama Bihaća od 7. do 19. septembra/rujna 1878. godine, a tek 19. 9. 1878. u posljepodnevnim satima bihaćki branitelji se povlače prema Bosanskom Petrovcu i predaju Bihać austro-ugarskim vojnim snagama.
Okupacijom Bosne i Hercegovine, Austro- Ugarska je uspostavila svoju vlast koja će trajati narednih četrdeset godina (1878.-1918.). Novim administrativno-teritorijlnim preustrojem Bosne i Hercegovine, Bihać je uz Sarajevo, Tuzlu, Mostar, Travnik i Banja Luku postao jedan od šest okružnih središta. Glavne dužnosti u obavljanju administrativnih poslova preuzimaju strani činovnic: Austrijanci, Česi, Poljaci, Nijemci te manji broj Hrvata i Slovenaca. U narodu su prozvani „kuferaši“.
Deset godina nakon austro-ugarskog zauzimanja Bihaća ruše se zidine starog grada, a na njihovim temeljima se grade nove ulice. Time je grad izgubio pregrade koje su ga djelile od naselja razvijenih pod njegovim bedemom. Nakon toga dolazi do podizanja parka i kanala kraj Une. Gradska vrata se otvaraju, pa Bihać slobodno naseljavaju Srbi i Hrvati iz susjednih ličkih krajeva, koji su po zanimanju bili najviše zanatlije, trgovci i gostioničari. Nešto kasnije u Bihać dolaze i Židovi. Oni se postepeno premještaju od Sarajeva preko Travnika, Bosanskog Petrovca do Bihaća gdje se uglavnom bave trgovinom.
Nova vlast u Bihaću i njegovoj okolini ne podiže novu industriju. Gospodarstvo grada bilo je oslonjeno na trgovinu i zanastvo. Od značajnih infrastrukturnih projekata u Bihaću ističe se izgradnja kanalizacijske mreže 1900. godine te u najužem dijelu grada vodovodne mreže od 1905. do 1907. godine. Proširenjem i produbljivanjem bihaćkog Kanala počela je izgradnja hidroelektrana koja je završena 1911. godine. U ovom razdoblju izrađen je i prvi regulacioni plan grada prema kojem je izvršena korekcija nekih bihaćkih ulica, a sagrađen je i određeni broj administrativnih i stambenih zgrada za doseljene činovnike. Kapetanova kula je pretvorena u okružni zatvor.
Godine 1881. u Bihaću je otvorena osnovna škola (općinska škola), a 1885. godine počela je s radom i trogodišnja trgovačka škola koja će djelovati do 1913. godine. U ovom razdoblju u Bihaću je djelovala još jedna osnovna škola, tzv. ruždija u kojoj se obvezno učio arapski i turski jezik. Zalaganjem časnih sestara reda Klanjateljica Krvi Kristove u njihovom samostanu sv. Josip u Bihaću (kod Bišćana nazvan „Kloster“) otpočela je s radom 1894. godine pučka škola s četiri razreda, a nakon toga i zabavište te internat za djevojke.
Nešto kasnije časne sestre su pokrenule i rad više djevojačke škole. Škola pod vodstvom časnih sestara Klanjateljica Krvi Kristove uspješno je djelovala sve do 1945. godine kada je Odlukom Ministarstva prosvjete tadašnje Jugoslavije od 30.4.1945. zabranjen rad svim privatnim školama i vrtićima. Mala gimnazija u Bihaću s radom počinje 1911.godine, a već 1915. godine prerasta u Višu gimnaziju. Pri bihaćkom rasadniku djelovala je voćarska škola.
Krajem 19. stoljeća Bihać dobiva i nekoliko važnih sakralnih objekata. Godine 1885. započeta je gradnja katoličke crkve sv. Antuna Padovanskog u središtu Bihaća, a njena gradnja je završena 1894. godine. Crkva je izgrađena u neogotskom stilu i zauzimala je površinu od 900 m². Bombardiranjem Bihaća na katolički blagdan Cvjetnicu 1944. crkva je potpuno razrušena, a od nje je ostao samo zvonik. U blizini sagrađene katoličke crkve sv. Antuna, 1894. godine položen je kamen temeljac za izgradnju pravoslavne crkve Svete Trojice.
Izgradnja crkve je završena 1898. godine. Po nalogu ustaških vlasti predvođenih velikim županom Ljubomirom Kvaternikom 1941. godine ova crkva je srušena. Godine 1892. u Bihaću je pored već tada postojećih medresa Mehmed-paše Bišćevića (sagrađene 1841. godine) i medrese koju su Bišćani sagradili 1866. godine preko puta džamije Fethije, izgrađena i treća medresa u središtu grada, za koju se kaže da je bila jedna od najljepših bihaćkih građevina.
Medresa je uništena tokom bombardiranja Bihaća u Drugom svjetskom ratu. Krajem 19. stoljeća u nekadašnjoj crkvi sv. Antuna, danas džamiji Fethiji pronađene su grobnice hrvatskih plemića s lijepim nadgrobnim pločama. Uz odobrenje tadašnjih austro-ugarskih vlasti posmrtni ostaci hrvatskih srednjovjekovnih plemića su premješteni u grobnicu koja je tada sagrađena između crkve sv. Antuna Padovanskog i Turbeta u središtu grada. Nadgrobne ploče su smještene u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.
Krajem 19. i početkom 20. stoljeća Bihać se razvija kao značajno trgovačko-zanatsko središte ovog dijela Bosne i Hercegovine. Bihaćka tržnica postaje veoma važno mjesto na kojem se vrši razmjena različite vrste robe s kojom se opskrbljuje stanovništvo cijelog Pounja, ali i susjednih hrvatskih krajeva. Radnici čiji se broj u Bihaću s vremenom stalno povećavao bili su angažirani na izgradnji u to vrijeme najvažnijih infrastrukturnih projekata kao što su već spomenuti vodovod, kanalizacija, hidroelektrana te izgradnja stambenih zgrada. Tako se 1910./1911. u Bihaću osniva radnička sindikalna organizacija, a potom je otvoren i Radnički dom u zgradi koja je bila uz kanal, preko puta ulaza u današnji hotel „Park“. Značajniji gospodarski, kulturno-obrazovni i politički razvoj Bihaća zaustavlja Prvi svjetski rat koji je trajao od 1914. do 1918. godine, nakon kojeg će prestati 40-godišnja austro-ugarska uprava u Bosni i Hercegovini.
Bihać u Kraljevini SHS/Jugoslaviji
Završetkom Prvog svejtskog rata 1918. rasformirana je Austro-Ugarska Monarhija. Bosna i Hercegovina od 1.12.1918. godine ulazi u sastav novoutemeljene države Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), koja se od 1929. godine naziva u Kraljevina Jugoslavija. Ovom državom dominirala je srpska kraljevska dinastija Karđorđevića, predvođena kraljem Aleksansdrom Karađorđevićem. Uoči proglašenja Kraljevine SHS, u novembru/studenom 1918. i u Bihaću je formirano Narodno vijeće SHS čiji je predsjednik bio Cvjetko Radović, predsjednik tadašnje Okružnog suda u Bihaću. U okviru Kraljevine SHS/Jugoslavije Bihać je jedno vrijeme bio sjedište županijske oblasti, a potom opet sjedište okruga.
Od infrastrukturnih projekata iz ovog razdoblja treba istaći završetak dionice željezničke pruge Bosanski Novi – Bihać 17. 7. 1924. godine. Do tada željeznička pruga od Zagreba preko Sunje je dopirala samo do Bosanskog Novog. Od Bosanskog Novog prema Bihaću putnici i roba su prevoženi zapregom. Izgradnjom željezničke pruge Bosanski Novi – Bihać 1924. godine stvorene su znatno veće mogućnosti za gospodarski razvoj Bihaća. Nešto kasnije, 1936. godine francusko poduzeće „Batinjol“ počinje gradnju Unske pruge. Izgradnja pruge je omogućila i zapošljavanje većeg broja domaćeg stanovništva. Međutim, pisani izvori kazuju da su uvijeti rada na izgradnji Unske pruge bili veoma teški i da su već 1937. godine doveli do izbijanja štrajka radnika u Ripču i njihovog dolaska u Bihać kada se sukobljavaju sa žandramerijom. Štrajk radnika Unske pruge, zbog teških i loših uvijeta rada bit će obnovljen 1939. godine. Do 1941. godine bili su završeni samo neki dijelovi ove pruge i položen kolosjek od Bihaća do Štrbačkog buka. Unska pruga će biti završena tek po završetku Drugog svjetskog rata, odnosno 1948. godine.
Sukobi „kraljevske vlasti“ s članovima i simaptizerima KPJ, koji je kulminirao donošenjem kraljeve „Obznane“ (30.12.1920.), kojom se zabranjuje rad KPJ, nije zaobišao ni Bihać. Naime, krajem 1931. u Bihaću je utemeljen Mjesni komitet KPJ čiji su članovi bili: Vjekoslav Čubelić, Hasan Ibrahimpašić, Mato Vuković, a nešto kasnije i Salih Mušanović, dok je dužnost sekretara obnašao profesor Oskar Davičo. Već 1932. po nalogu tadašnjih bihaćkih sreskih vlasti uhićeno je i zatvoreno više članova i simpatizera KPJ u Bihaću. Na sudskom procesu koji je održan u novembru/studenom 1932. pred Državnim sudom za zaštitu države u Beogardu zbog komunističke djelatnosti osuđeni su Oskar Davičo na 5 godina, Vjekoslav Čubelić na tri godine, a Mato Vuković na godinu i pol dana zatvora. Najveći dio Muslimana u ovom razdoblju je politički bio angažiran kroz Jugoslavensku muslimansku organizaciju (JMO), a Hrvati kroz Hrvatsku seljačku stranku (HSS), čije su organizacije djelovale i na području Bihaća.
Od odgojno-obrazovnih ustanoca u ovom razdoblju u Bihaću su djelovale, kao i u razdoblju neposredno po završetku Prvog svjetskog rata, gimnazija, dvije osnovne škole, osnovna i građanska škola časnih sestara Klanjateljica Krvi Kristove i niža djevojačka stručna škola. Od kulturo – prosvjetnih društava koji aktivno djeluju u Bihaću do 1941. ističu se: „Gajret“, „Prosvjeta“, „Krajišnik“, „Narodna uzdanica“, „Zora“ i druga. Najveći doprinos otvaranju muzeja u Bihaću u razdoblju od 1933. do 1941. dao je dr. Stanko Sielski, tadašnji upravnik bihaćkog Doma zdravlja. Dr. Sielski samostalno prikuplja arheološke predmete koji su bili slučajno pronađeni ili otkopani te uređuje lapidarij, koji je bio smješten između kanala i zgrade pošte u središtu Bihaća. Među brojnim predmetima u lapidariju posebno veliku vrijednost imale su japodske kamene urne. Nažalost, ove urne su većim dijelom uništene za vrijeme bombardiranja Bihaća u Drugom svjetskom ratu, a neko od njih su odnijeli i Talijani koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata boravili u Bihaću sa svojom vojskom.
