Sportski padobranci, takmičari Aero centra „Panorama“ iz Bihaća, po prvi put u posljednjih 20 godina, nisu mogli zbog finansijskih razloga otići i učestvovati na planiranom 5. međunarodnom padobranskom kupu memorijalnog karaktera „5 Zvijezda“, koje se održalo proteklog vikenda u Banja Luci na sportskom aerodromu „Zalužani“. I ako smo se nadali do zadnjeg trenutka da ćemo uspjeti zaokružiti finansijsku situaciju oko tog našeg odlaska i nastupa, jer smo na vrijeme svoje Planove i programe za ovu godinu (kao i ostalu dokumentaciju) dostavili u Gradski sportski savez, ovaj put nadležni iz te institucije nisu imali sluha za naše čak ni minimalne zahtjeve i potrebe. Našim takmičarima, takvom nebrigom koja je evidentna već dugo vremena, onemogućen je time kakav-takav kontinuitet u nastupima, koji su i onako bili rijetki. Zahtijevali smo od nadležnih samo dio (trećinu) potrebnih sredstava, a za ostalo bismo se nekako pokušali snaći, ali na kraju ništa nismo dobili. Ni proteklih nekoliko godina naš klub nije ni na približno prihvatljiv način bio tretiran od strane Gradskog sportskog saveza, međutim uspjevali smo nekako sastaviti kraj sa krajem i uz pomoć sopstvenih sredstava, sredstava nekih manjih sponzora i donatora i određenih pozajmica odrađivati planirane takmičarske i trenažne aktivnosti. Neke od pozajmica i dan danas dugujemo i nismo uspjeli da ih saniramo. Nas u opšte ne interesuje da li je za ovakvo stanje kriv Gradski sportski savez ili Gradska vlast, to je nebitno, bitna je činjenica da mi kao jedini još preostali padobranski klub na prostoru Federacije BiH, nismo otišli na takmičenje. Sportsko padobranstvo na ovim prostorima se nalazi u vrlo teškoj situaciji odavno, o čemu niko ne brine, nepostojanje adekvatnih uslova za rad još više otežava i onako složenu situaciju, i kada nam je pomoć nadležnih najviše bila potrebna ona je izostala. Takav odnos i takvo stanje možemo nazvati samo jednim imenom: Sramota.
Ovih dana u Gradu Bihaću o teškom i lošem stanju u sportu u opšte, puno se govori na raznim mjestima. Spominje se i mogućnost da će naši neki klubovi i takmičari uskoro, ako se finansiranje ili sufinansiranje sporta ne popravi, morati spavati u automobilima kada odu na neko takmičenje. Takmičari Aero centra „Panorama“ to rade već odavno, zadnjih 4-5 godina spavaju u automobilima ili šatorima ili nekim sporednim i neadekvatnim i neuslovnim prostorijama na mjestu održavanja aktivnosti, a i za hranu se snalaze noseći sendviće i paštete od kuće, i nismo se puno na to žalili, bitno nam je bilo da samo uspijemo se ikako pojaviti na takmičenju, računajući da će se teško stanje jednom popraviti na bolje, ali nije se popravilo, bivalo je sve gore i gore. Ove godine čak ni taj minimum nismo uspjeli obezbjediti, ne našom krivicom nego krivicom nekih drugih faktora u našem Gradu.
Ko god od naših građana na internetu otvori službenu web stranicu Grada Bihaća (www.bihac.org/sport_kult.php) , tamo pod naslovom „Kulturni i sportski život u Bihaću“ stoji tekst koji između ostalih spominje i padobranstvo, i to u najboljem kontekstu. Da, ali to je nekada bilo tako kako je napisano, trebalo bi i da je danas tako, ali odavno već nije, nečijim nemarom i nečijom nebrigom bihaćko sportsko padobranstvo, ali i ostale zrakoplovne branše, dovedene su u bezizlaznu situaciju. Sramotno će biti ako neko od posjetilaca i turista (kojih su svima puna usta) pročita taj tekst, ode npr. do bihaćkog sportskog aerodroma „Golubić“ i tamo ne nađe ništa od toga što piše na pomenutoj zvaničnoj web stranici, ne što to mi tako želimo, nego što nas je neko doveo u tako lošu situaciju.
Ove 2017.g. trebalo bi da bude obilježeno punih 65 godina od prvih zrakoplovnih aktivnosti u Gradu Bihaću, to je svakako značajna godišnjica koja će najvjerovatnije proći neobilježena, jer sa ovakvim lošim odnosom nadležnih institucija prema aero sportovima u Gradu Bihaću, nema ni teoretske šanse da se nešto promjeni na bolje. Iznos sredstava koje je Gradski sportski savez predvidio za naš klub, Aero centar „Panorama“, Bihać (čiji članovi se bave padobranstvom, zmajarstvom i paraglajdingom), za cijelu 2017.g. nije dovoljan čak ni za jednu jedinu kotizaciju za jedno jedino takmičenje, a kotizacija je samo jedan segment u ukupnim troškovima nekog takmičenja. I do sada smo mi snosili svojim vlastitim učešćem i vlastitim sredstvima više od 50 % troškova, ni u boljim danima nismo nikad bili ničiji miljenici. Mnogi klubovi i sportovi dobivaju finansijska sredstva putem Gradskog sportskog saveza po više osnova, a mi ni po onom jednom jedinom koji nam je preostao ne možemo dobiti čak ni ono malo para što je planirano. Diskriminisani smo po više osnova, od kojih ćemo navesti samo neke:
Gradski sportski savez u svojim izvještajima stalno piše da je obezbjedio zdravstvenu zaštitu za sve sportaše, što je neistina. Za naš klub, za naše sportaše, oni nikada nisu dali niti jedne jedine marke. Stalno smo isticali da su aerosportovi specifični, naši ljekarski pregledi su Zakonom propisani, ne mogu se raditi bilo gdje. Naše specifičnosti je neko morao uvažiti, ali nije. Naši članovi i takmičari sami svojim ličnim sredstvima finansiraju nimalo jeftine ljekarske preglede, čije se cijene po jednoj osobi kreću od 100-tinjak KM u vrijeme kada smo imali u Bihaću ovlaštenog ljekara za taj vid pregleda, pa do 200 ili čak do 400 KM u današnje vrijeme kada ljekarske preglede možemo obaviti samo u Banja Luci, Tuzli ili Sarajevu. Koga to briga u Gradskom sportskom savezu ili u Gradskoj upravi? Nikog. Zato je neistina da je svim sportašima Grada obezbjeđen besplatan ljekarski pregled. Nama nije.
Ni kada je sportska infrastruktura u pitanju situacija nije bolja. Većini sportova i klubova (pogotovo onim dvoranskim), Gradski sportski savez plaća prostore i troškove tih prostora za neometano obavljanje trenažnog i takmičarskog ciklusa, osim nama iz aero sportova. Nama niko ništa po tom osnovu ne plaća. Mi se sami brinemo o održavanju prostora, prilaznih i manevarskih površina na sportskom aerodromu „Golubić“. Sami kosimo travu, sami pripremamo te prostore kad imamo neke aktivnosti, jer to su naši prostori za trenažne i takmičarske aktivnosti kao što su za neke druge sportaše prostori dvorana i sl. I ono malo sredstava što nam se smiliju ponekad doznačiti mi moramo utrošiti na režijske troškove (struja, voda i sl.), većina drugih bihaćkih sportova i klubova nemaju, niti znaju za problem plaćanja režijskih troškova, za njih to plaća Sportski savez, a za nas ne (?). O sportskom objektu otvorenog tipa (sportski aerodrom) niko drugi osim nas samih ne vodi brigu. A Zakon lijepo definiše i tretira podjednako, i otvorene sportske objekte i objekte zatvorenog tipa. Kod nas je i po tom pitanju očito na sceni diskriminacija.
Sljedeća diskriminacija se ogleda u tome, što uporno (po nama glupo) od nas neko zahtjeva nekakvu masovnost, što je van svake pameti. U nekim npr. borilačkim ili loptačkim sportovima i klubovima je možda normalno imati 100-tinu ili više članova, ali to za zrakoplovne sportove nije uobičajeno nigdje u svijetu, čak ni približno. Sportski pilot i sportski padobranac ne može biti svako, i ne može svaka mjesna zajednica, a pogotovo ne svako selo imati sportski aerodrom i zrakoplovne klubove, ali neke druge sportove i neke druge klubove mogu imati. I to je naša specifičnost koju niko ne želi da razumije, i ako znaju za nju. Kada neki Grad ili klub ima 10-ak sportskih pilota ili 10-ak sportskih padobranaca, to je u aero sportovima masovnost, uvijek bila i uvijek će biti i u buduće, i to nam ne trebaju neki „stručnjaci“ ili nadristručnjaci uzimati kao minus, nego upravo suprotno! Isto se odnosi i na sve češću (zlo)uptrebu termina „mladi“. Našim zrakoplovnim sportovima, pogotovo pilotiranjem i skokovima padobranom se ne mogu baviti djeca, dok se većinom drugih sportova i djeca mogu baviti pa i takmičiti. Također, ni što se tiče postignutih rezultata, nije isto postići rezultat u aero-sportovima i postići rezultat u npr. nekim borilačkim disciplinama i sportovima. Kod nas su i neka sela prepuna tzv.“svjetskih prvaka“ i nosilaca zvučnih medalja, … da jesu, ali „malo sutra“. To je sve (čast izuzetcima) rezultat inžinjeringa ili specifičnost nagrađivanja i pravila u određenom sportu. Odgovorni i stručni ljudi koji bi se trebali nalaziti u svakom Sportskom savezu, morali bi znati razlikovati vrijednost pojedinih postignutih rezultata, jer sasvim je normalno da je npr. nekada vrijednije u nekom sportu biti 50 i neki, nego u nekom drugom sportu osvojiti npr. neku medalju. To mogu razlikovati samo istinski sportski stručnjaci i poznavaoci stvarnih prilika u raznim sportovima. Imamo po tom pitanju i naš vlastiti primjer, kada je jedan naš sportski padobranac iz Bihaća u sastavu padobranske reprezentacije BiH na Svjetskom padobranskom prvenstvu održanom 2014.g. zauzeo 102. mjesto (što je s obzirom na uslove u kojima BiH padobranstvo egzistira solidno mjesto) i za njega niko ne zna, nije čuo i nije pročitao, a istovremeno je tada u isto vrijeme poznati BH teniser Damir Džumhur bio 105. na ljestvici, i za njega zna cijela BiH, pola Evrope, ali i dobar dio svijeta. To su te specifičnosti koje bi neko morao prepoznati i uvažiti, ali teško da će u bližoj budućnosti, kada našim sportom „vladaju“ uglavnom mediokriteti. Osim navedenog, naravno da je bitna i skupoća bavljenja određenim sportovima, ne košta isto baviti se ili organizirati neku zrakoplovnu manifestaciju i baviti se ili organizirati neku npr. šahovsku ili npr. tavla manifestaciju. Cijena organizacije je drastično različita, ali ni za to niko ne mari.
Što se tiče interesa i značaja određenih sportova za Grad Bihać, Gradska uprava bi se morala odrediti i o tome, i odlučiti konačno jasno i javno šta se treba finansirati, šta se treba sufinansirati, a šta nikako ne finansirati. Ako se pri tom donese odluka da se ne finansiraju aero sportovi (sportsko letenje i sportsko padobranstvo) nećemo se mi ljutiti (bar ćemo zvanično znati na čemu smo i šta možemo očekivati), ako je to stvarni interes Grada, ali mislimo da nije. Ako nas se neće finansirati ili sufinansirati, onda se mora i pomenuti tekst na zvaničnoj i službenoj web stranici Grada Bihaća vezan za aero sportove ukloniti, jer turizam i turistički potencijali se ne razvijaju time što nešto negdje piše, nego što se to nešto podržava i finansijski i u svakom drugom pogledu. Za sada ono što tamo piše i stvarnost ne idu ruku pod ruku. Žalosna je činjanica da bihaćki sportski padobranci 80% svojih praktičnih aktivnosti obavljaju u RS-u (u Prijedoru ili Banja Luci), a ne u svom gradu (?). Na početku ovog teksta spomenuli smo naš ne odlazak na, za nas značajno i planirano takmičenje u Banja Luku, zbog za nas neshvatljivog razloga. A Grad Banja Luku je proteklog vikenda u vrijeme tog takmičenja, ali i 7 dana ranije kada je počeo tzv. padobranski trening kamp, posjetilo oko 150 padobranaca i ostalih učesnika iz 10-ak zemalja. Svi oni su prespavali u prosjeku 4-5 noći u banjalučkim motelima i hotelima, gdje su se i hranili, trošili pare po gradu i na sportskom aerodromu, kao i svaki drugi turisti, i time Gradu Banja Luka vratili višestruko veći iznos od iznosa koji je Grad Banja Luka odobrio tamošnjem klubu, odnosno svojim padobrancima za organizaciju tog tradicionalnog takmičenja. To je turizam i to je ulaganje u razvoj turističkih potencijala. Zato što su sve dobro odradili, dogodine će sigurno imati još više učesnika i gostiju. Tako se to radi. Ako se ne zna, onda se prepiše od onih koji znaju. Ko je shvatio poentu, shvatio je, ko nije i neće nikad.
S poštovanjem,
Sarajlija Muhamed,
Aero centra Panorama, Bihać
Govorim Vam kao sportista, a ne kao gradski vijećnik. Gradski vijećnik ću biti jos 3 godine i možda Vise nikad, a sportista ću biti cijeli svoj život. Nastojat ću birati blaže rijeći da nikog ne uvrijedim, a da pogodim meritum onog što želim da kažem.