Hrvatski državni vrh ovih dana, daleko više nego prethodnih godina, potencira priču o hrvatskim zaslugama u oslobađanju Bihaća i, navodnom spriječavanju da Bihać postane nova Srebrenica.

Zasigurno je jedan od glavnih razloga što se krajem godine u Hagu očekuje pravomoćna presuda herceg-bosanskoj šestorci za “udruženi zločinački poduhvat” i sve su prilike da će pravomoćna presuda biti identična prvostepenoj.

Premijer Hrvatske Andrej Plenković i Miroslav Tuđman dali su gotovo identičnu izjavu: “Oluja je spriječila da Bihać postane nova Srebrenica”.

Nije čudo za hrvatskog premijera Plenkovića, koji je praktično cijeli rat proveo u evropskim prijestolnicama i ugodnim gradovima poput Brisela. Ali, Miroslav Tuđman je upoznat sa svime, pa ipak tvrdi da je “vapaj naroda Bihaća” odlučio da “pomognu”. Nakon tri i po godine krvave opsade bihaćke Krajine, u kojima se Armija RBiH branila i kretala u ofanzivne akcije, danas im iz Hrvatske stižu vojna suosjećanja i lekcije.

Nakon stalnih borbi u proljeće i ljeto 1994. godine Peti korpus potisnuo je Vojsku RS 250 kvadratnih kilometara istočno, zatim potukao i zarobio gotovo sve jedinice Fikreta Abdića. Srbi su pokrenuli dvije moćne operacije “Štit i “Pauk”.

Nakon krvavih i teških borbi, te operacije nisu donijele nikakve posebne pomake u korist srpske vojske. Vidjelo se da kninski Srbi i oni iz RS-a, pomognuti sa jedinicama iz Srbije, ne mogu ništa Bihaću i da su vojno gotovo slomljeni. Miroslav Tuđman zna da je operacija HV i HVO u zaleđu Knina počela nakon sloma svih srpskih ofaziva na Bihać.

Stalni sukobi Petog korpusa sa jedinicama VRS, Vojske RSK i brojnih jedinica iz Srbije sa više od devet hiljada poginulih sa obje strane, govori ko je oslobodio Bihać i slomio snagu jedinica RSK i Mladićevih jedinica.

Štošta je zajedničko između Miloševića i Tuđmana u tretmanu Bihaća, pa je pitanje kako je Fikret Abdić bio istovremeno i srpski i hrvatski poslušnik. I kako su njegove jedinice bile uvijek dio snaga koje su napadale Bihać i Peti korpus? Moglo bi se reći da je Abdić bio i više hrvatski nego srpski igrač. Javnost u BiH je to saznala iz Tuđmanovih stenograma.

Tuđman na sastanku sa generalom Jankom Bobekom 22. novembra 1993. potvrđuje taj svoj odnos sa Abdićem:“Imamo sa Abdićem sporazum, da, ako dođe do razlaza, odnosno kad dođe do razlaza, da ta zapadna Bosna bude sastavni dio Hrvatske.”

Koliko je bila očigledna srpsko-hrvatska saradnja protiv naroda bihaćke Krajine potvrđuju to i potpisi “Zajedničke izjave Abdića sa Bobanom 21. oktobra. uz prisustvo Tuđmana i “Deklaracije” sa Karadžićem uz prisustvo Miloševića, sutradan 22. oktobra 1993. godine.

U tom kontekstu je, nažalost, i tragedija Srebrenice?

Do zločina genocida u Srebrenici došlo je postepeno, a užas se počeo odvijati u proljeće davne 1993.godine.

Tada je počela velika ofanziva Mladićeve vojske i jedinica iz Srbije, pa je ogromna slobodna teritorija svedena na malu enklavu, koju će onda međunarodna zajednica predati u zaštitu snagama UN-a?

Jedinice Armije RBiH su ostale bez municije i adekvatnog naoružanja. Dok je padala okolina Srebrenice i narod se povlačio u grad, ogroman konvoj sa 25 kamiona oružja za Armiju RBiH čekao je u Grudama od kraja februara, pa sljedećih mjesec dana, dok su u Srebrenici neke jedinice ostale gotovo bez municije.

U Tuzli su uzalud čekali taj konvoj iz Gruda kako bi se moglo pomoći Podrinju. Tada predsjednik Alija Izetbegović odlazi u Zagreb i moli Tuđmana da taj konvoj pusti. U Tuđmanovim stenogramima ima zabilježen i taj sastanak. Izetbegović moli za pomoć, a sa hrvatske strane kao protivuslugu traže dislokaciju tvornice municije Igman iz Konjica u Hrvatsku.

Tada se za riječ javlja Gojko Šušak, tadašnji hrvatski ministar odbrane: “Alija, tu u Zagrebu ti sjedi pet aviona robe (oružja op.a.) i tri su na putu, nadvodno. Dok se totalno ne riješi (dislokacija “Igmana”) ja ti metka poslati neću”.

Metak nije ni ušao za Armiju RBiH, a konvoj u Grudama za Armiju RBiH je nestao kao “propao u zemlju”.

Američki diplomati su primjetili da Hrvatska uzima 50 posto od pošiljki oružja za Armiju R BiH, pa onda hercegovački Hrvati uzimaju svoje i na kraju ostaju mrvice za Vladine snage”.

Odjel finansija HVO-a je 29. januara 1993. je naredio zaustavljanje svih pošiljki oružja za Armiju RBiH. Tilman Cilh, njemački humanitarac upozoravao je na “hrvatski embargo” na oružje protiv BiH, premda je bilo šokantno da je taj embargo važio i za Republiku Hrvatsku. To je u potpunosti objašnjavalo odnos Franje Tuđmana prema BiH.

U jeku najgorih srpskih ofanziva na Krajinu, u Bihać su dolazile mrvice i to uglavnom iz Zenice, rizičnim helikopterskim transportom. Bihać je možda trebao biti Srebrenica, ali su se nečija očekivanja izjalovila, zahvaljujući herojskom krajiškom narodu.

Koje su bile namjere Hrvatske u BiH govore i brojni dokumenti stranih diplomata u BiH. Vojska Republike Srpske je u tom trenutku bila u potpunom rasulu, da su ARBiH i HV praktično bile pred ulazom u Banja Luku, ali je akcija zaustavljena pod pritiskom međunarodnih snaga isključivo iz razloga što je procijenjeno da postoji realna opasnost da se vojska Hrvatske neće htjeti povući iz Banja Luke i tog kraja BiH nakon oslobađanja i prepustiti vlast legitimnim vojnim i civilnim vlastima Republike BiH.

Kada je u pitanju oslobađanje Bihaća i Krajine iz potpunog okruženja, ne treba zanemariti bitnu ulogu koju je odigrala HV, ali niko ne smije i nema pravo pristati na to da se Hrvatska kiti svim zaslugama za oslobađanje Bihaća, a da se uloga ARBiH potpuno zanemaruje.

Bihać je, nažalost, bio djelimično žrtva i jedne politike koja mu se danas predstavlja kao spasitelj.

Elvin Čavkić, mladi pjevač iz Bihaća, nakon Zvezda Granda odlučio je da sam uspješno gradi svoju muzičku karijeru. On je ovih dana predstavio novu pjesmu „Bez tebe nema me“ i propratni spot koji su rađeni u produkciji „Vision“. Na muzici, tekstu i aranžmanu je radio Mehdi Žigo, također učesnik Zveza Granda.

Elvin polako i predano gradi svoje mjesto na muzičkoj sceni BiH. Njegov rad već je naišao na pohvale nekih od etabliranih i poznatih muzičkih imena.

Utvrđeno je da R.K. potražuje Sudska policija Federacije Bosne i Hercegovine zbog odlaska na izdržavanje zatvorske kazne. Predat je službenicima Sudske policije Bihać.

Krajem ove sedmice Sud BiH je donio prvostepenu presudu od dvije i po godine zatvora sutkinji Azri Miletić zbog uzimanja mita od grupe osumnjičene za organizirani kriminal s ciljem uticanja na ishod suđenja. Bivšeg komesara policije Unsko-sanskog kantona Ramu Brkića, koji je pravomoćno osuđen na 11 godina zatvora, još ne mogu da nađu.

Kaznio brata

Podsjećamo, bivši policijski komesar koji je uzimao novac od dilera droge pobjegao je iz zemlje pod nerazjašnjenim okolnostima. Dileri i Brkić uhapšeni su u januaru 2014. u akciji Kastel kada je pored narko-mreže bio obezglavljen i MUPUSK.

Ali, nepune četiri godine od tog događaja, novi policijski komesar USK-a Mujo Koričić uspio je da popravi stanje u policiji do te mjere da su postali najefikasniji i najprofesionalniji u državi.

Koričiću koji je u vrijeme komesara Brkića bio sputavan i degradiran, a koji je nakon toga pokazao kako se gradi policija, federalni MUP nedavno je dodijelio Zlatnu policijsku značku, najveće priznanje za zasluge jednom policajcu.

– U to vrijeme nakon hapšenja Brkića svi su se pobojali i odmaknuli su se od policije Unsko-sanskog kantona, plašeći se za sebe jer su u prvo vrijeme hapšeni i političari i ispitivani o njihovoj vezi sa Brkićem. To nam je dalo vremena i prostora da bez ikakvih uticaja postavimo čvrste temelje za profesionalno djelovanje policije. Zakon se mora jednako primjenjivati prema svima, ne smije biti izuzetaka, ako do njih dođe, onda se gubi kredibilitet, slabi vaša funkcija. Mislim da smo uspjeli dovesti stanje u MUP-u na takav nivo da ga ništa više ne može poremetiti, iznio je svoje mišljenje komesar Koričić na nedavnom prijemu nagrađenih policajaca kod gradonačelnika Bihaća Šuhreta Fazlića.

Unsko-sanski kanton prednjači po stanju sigurnosti, maloljetnička delinkvencija je smanjena za 64 posto, a kriminalitet za 24 posto. Sva teška krivična djela u datom periodu su rasvijetljena, kao što je to i u slučaju ubijene bihaćke advokatice Jasmine Koričić, inače bliske rodbine komesara Muje Koričića.

A pored komesara u MUP-u USK-a Zlatnu policijsku značku dobila je inspektorica Dijana Brkić zato što je završila najveći broj predmeta u Federaciji. Također, starijem policajcu MUP-a USK-a Elviru Piraliću dodijeljena je Srebrena policijska značka za izuzetnu posvećenost poslu. Naime, Piralić je poznat po tome što je i rođenog brata isključio iz saobraćaja.

Bez oklijevanja

“Samo jednom mi se desilo da sam progledao kroz prste jednom svom dobrom prijatelju koji je isti dan stradao u saobraćajnoj nesreći. Od tada sam shvatio da je ono što mi radimo zbog dobrobiti građana i više nikada nisam oklijevao”, kazao nam je Piralić.

Sa ovakvim policajcima i policajkama MUPUSK može da se nada još boljem stanju sigurnosti.

Vijence na licu mjesta su položili predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, poslanici Branislav Borenović i Vlado Gligorić u ime NSRS, delegacija Vlade Srpske predvođena ministrom rada i boračko-invalidske zaštite Milenkom Savanovićem i ministrom unutrašnjih poslova Draganom Lukačem, izaslanik srpskog člana Predsjedništva BiH Marija Milić, kao i predstavnici Trećeg pješadijskog (Republika Srpska) puka, te predstavnici Skupštine Vojvodine.

“Namjera je da se ovaj prostor, koji je oskrnavljen, uredi i da to bude državna manifestacija na kojoj će se okupiti veći broj ljudi. Izgradićemo ovdje spomen-crkvu sa spomen-pločom koja će svjedočiti o ovom strašnom stradanju. Ovo mjesto nas mora okupljati. RS je jedina brana da nam se u budućnosti ne dese nove Garavice i Jasenovac, zbog čega je moramo jačati do nebesa, da bude jaka i stabilna. A sa Hrvatima treba da sravnimo račune i dođemo do istine o tome što je činjeno, kako bismo na ovim prostorima gradili život zajedno. Isto se odnosi i na muslimane. Ja ne vjerujem da može da se oprosti to što su nam uradili, ali ne pozivam na osvetu i revanš, jer to liči na njih”, poručio je između ostalog Mirolad Dodik u Bihaću.

http://www.facebook.com/portalbiscani/videos/1444430988958370/

Premijer i gradonačelnik nisu bili upoznati sa dolaskom predsjednika RS-a u Bihać

Posjeta visoke delegacijepoput ove iz susjednog entiteta obično biva najavljena nadležnim kantonalnim i gradskim institucijama, međutim ovog puta to nije bio slučaj. S obzirom na to reagirali su premijer USK Husein Rošić i gradonačelnik Bihaća Šuhret Fazlić.

Rošić je poslao dopis MUP-u izraživši žaljenje na činjenicu da je iz medija saznao za posjetu visoke delegacije RS-a na čelu sa predsjednikom Miloradom Dodikom. Premijer je dodao da smatra da ovakav događaj proizvodi negativne konotacije u javnosti i stvara osježaj nesigurnosti i nepovjerenja građana prema državi.

Niti u Gradskoj upravi Bihać nije bilo informacije o tome da će na Garavicama boraviti predsjednik RS-a Milorad Dodik sa visokom državnom delegacijom ovog entiteta.

”Gradska uprava Bihaća obaviještena je da će udruženje „Una“ iz Banja Luke i ove, kao što je to bio slučaj i prethodnih nekoliko godina, održati tradicionalno obilježavanje stradanja Srba, Jevreja i Roma Bihaća i bihaćkog kraja u II sv. ratu na Garavicama. Kao što sam već rekao, o tome da će istom prisustvovati i predsjednik RS-a Milorad Dodik nisam imao nikakvih saznanja niti informacija. Njegov iznenadni dolazak bez ikakve najave ovdašnjim zvaničnim institucijama, u najmanju ruku je nepristojan. Svako ima pravo posjetiti stratišta i odati počast žrtvama, ali ako uzmemo u obzir trenutak i način Dodikove helikopterske posjete Garavicama i njegovu retoriku, cilj je prilično jasan. Ljudi koji istinski poštuju svoja stratišta, imaju poštovanja i prema štratištima drugih naroda. Nemojmo nasjedati na politiku proizvodnje konflika i sulude političke poruke…”, rekao je gradonačelnik Šuhret Fazlić u telefonskom razgovoru za ABC.ba.

MUP USK znao za dolazak visoke državne delegacije RS-a

Dodik direktno na Garavice kod Bihaća sletio je službenim policijskim helikopterom MUP-a RS-a, a o njegovom prisustvu MUP USK bio je obaviješten.

”Dana 14.07.2017. godine, Udruženje građana „Una“  Banja Luka obratilo se Ministarstvu Unutrašnjih poslova  USK zahtjevom za odobrenje održavanja javnog okupljanje a koje će se održati dana 06.08.2017.godine, povodom obilježavanja stradanja Srpskog, Jevrejskog i Romskog naroda u Drugom svjetskom ratu na spomen području Garavica, općina Bihać a u kojem nije navedeno koje osobe iz javnog i političkog života će prisustvovati ovom obilježavanju. Obzirom da je organizator ispunjavao uvjete u skladu sa Zakonu o javnom okupljanju ( sl.glasnik USK broj 08/10),isti je i održan.

Dana 05.08.2017.godine, FUP-a depešom obavjestila je MUP USK da će dana 06.08.2017.godine javnom okupljanju na spomen području Garavica, općina Bihać, prisustvovati i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik a isti će doputovati helikopterom te je „potrebno da MUP USK-a osigura patrolu policije, koja će dana 06.08.2017.godine, oko 9,30 minuta u Bihaću (tačno vrijeme i mjesto slijetanja helikoptera precizirati sa kontakt licem), sačekati i preuzeti vozila sa štićenom ličnosti i izvršiti pratnju istih na području opštine Bihać,  na trasi kretanja , mjestima boravka i zadržavanja, poduzmete odgovarajuće mjere osiguranja, sa ciljem stvaranja uslova za siguran i neometan prolazak i zadržavanje štićene ličnosti na navedenom prostoru po kojoj su policijski službenici MUP USK-a i postupili”, navodi se u saopštenju MUP-a USK.

Iz kog razloga MUP USK nije obavijestio ovdašnje zvaničnike, prije svega, premijera o dolasku visoke delegacije RS-a za sada nije poznato. Ovi događaji i sama retorika Milorada Dodika na licu mjesta izazvali su nelagodu među građanima Bihaća.

Garavice svjedoče strašnom zločinu NDH na ovom prodručju

Garavice su mjesto masovnog pogubljenja i spomen-područje u neposrednoj blizini grada Bihaća. Početkom drugog svjetskog rata 1941. godine na Garavicama je izvršen masovni pokolj Srba, Jevreja i Roma od strane Ustaša u kojem je, prema nezvaničnim procenama, ubijeno oko 12.000 ljudi.

Krajem 1942. partizani su oslobodili područje Bihaća, i neki izvršioci zločina su uhvaćeni. Moša Pijade je osnovao komisiju koja je dobila zadatak da prikupi dokaze o ratnim zločinima počinjenim protiv Srba, Jevreja i Roma u ovome kraju.

Narod i opština Bihać su 1949. podigli skromni spomenik žrtvama pokolja, da bi 1981. otvoren spomen-kompleks na Garavicama. Memorijalni spomenik je djelo arhitekte Bogdana Bogdanovića jednog od najpoznatijih i najuspješnijih graditelja memorijalne arhitekture u regionu jugoistočne Evrope.

Kulturni pejzaž – Spomen-park žrtava fašističkog terora Garavice u Bihaću, proglašen je za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. Forma spomenika, kao cjeline je očuvana, ali je djelimično oštećen gelerima granata iz proteklog rata 1992. – 1994. godine.

U izvještaju MUP-a o ovom nemilom događaju stoji:

Dana 06.08.2017. godine PS obratila se V.E.rođena 1975.godine koja je prijavila fizički napad prema svom suprugu V.M.rođen 1962.godine i prema svojim sinovima- V.E.rođen 1998.godine i šesnaestogodišnjem sinu, od strane više lica. Dolaskom na lice mjesta utvrđeno je da je došlo do fizičkog obračuna između prijavitelja i lica I.J.rođen 1973.godine, A.S.rođen 1980.godine, F.R.rođen 1987.godine A.M rođen 1969.godine I.H.rođen 1987.godine i petnaestogodišnjaka. Lakše tjelesne povrede zadobili su V.M, i njegovi sinovi, kao i A.S i njegov petnaestogodišnji sin. Daljnji rad na dokumentovanju krivičnog djela „Nasilničko ponašanje“ nastavljaju istražitelji OKP PS Bihać.

Pored navedenog, u nedjelju su evidentirana još 2 krivična djela na području Unsko-sanskog kantona i to u Bos. Krupi i S. Mostu:

Sanski Most

Dana 06.08.2017 godine PS obratio se I.Š.rođena 1962.godine koja je prijavila provalu u svoju kuću. Uviđajne radnje te daljnji rad na dokumentovanju krivičnog djela „ Teška krađa“ nastavljaju istražitelji OKP PS Sanski Most.

Bosanska Krupa

Dana 06.08.2017 godine PS obratio se H.H.rođen 1973.godine da je njegov brat H.O.rođen 1979, u vidno alkoholiziranom stanju fizički napao njihovog ov+ca H.R.rođen 1949.godine pri čemu mu je nanio lakše tjelesne povrede. Daljnji rad na dokumentovanju krivičnog djela „Nasilničko ponašanje“ nastavljaju istražitelji OKP PS Bosanska Krupa.

Šuhtet Fazlić, gradonačelnik Bihaća se oglasio putem društvene mreže Facebook povodom dolaska Milorada Dodika i njegove visoke delegacije RS-a u Bihać i to sljedećim riječima koje prenosimo u cijelosti:

• Dolazak predsjednika manjeg BH entiteta u Bihać bez ikakve najave, odnosno bez znanja zvaničnih institucija, smatram, blago rečeno, nepristojnim, jednako kao da gost ulazi u kuću bez znanja domaćina…

Bihać i bihaćka regija, “ugostile” su u proteklom ratu bezmalo 200 hiljada ljudi. Civila. Grad je bio opkoljen sa jedne strane od Vojske SAO Krajine, sa druge strane u obruču ga je držala Vojska Republike Srpske. Bihać je bio u okruženju 3 godine. Bihać je Grad heroj, na Bihać je palo na desetine hiljada granata. Sa svih strana. Izginulo je hiljade civila. Preciznije, područje koje obuhvataju opštine Bihać, Cazin i Velika Kladuša ostalo je bez 5.000 ljudi.

Kako ja to sve znam? Pa ja sam kao mobilisani pripadnik VRS-a, gledao kako se grad drži pod blokadom. Gledao i sramno ćutao.

A, ko su ti vojnici i zašto su granatirali grad? Vidite, na dalekom zapadu, radili su to jedni drugima. Komšijama, najbližim. A, ponajviše su Bišćani granatirali Bišćane. Jer je to sva istina i tragedija!

Kad se raduješ ranjavanju đačkog doma i bolnice

Ruku na srce, bilo je i poštenog srpskog življa, što se odmaklo od vrelih topova i otišlo bestraga, samo da ne gleda silovanje svog grada. A, opet, bilo je i onih, koji su prilježno i odistinski, poput bezumnika skakali od sreće kad bi haubica pogodila đački dom, na primjer. Isti onaj dom u kome su im djeca boravila par mjeseci prije i u kojem je dječačke dane proveo Branko Ćopić.

Djeca su im bila na sigurnom, Ćopića niko više nije čitao, pa je valjda bilo u redu, hiljadama granata počastiti dojučerašnje komšije i sugrađane. Ni rodbina im nije više bila u bolnici, pa je to bio znak da se ista od strane VRS-a granatira. Počesto i mučki precizno.

Ali, nije to sve. Trebalo se na bijedi i muci komšija dojučerašnjih obogatiti. Prodati im vreću brašna za 500 maraka, litru goriva za 10 maraka, litru vode za 10 maraka… Pa ni to, kao da nije bilo dovoljno, trebalo je prodavati oružje i tenkove, najčešće Babinim (trupama Fikteta Abdića op. aut.)

Moja sramota

I sjedio sam kao žutokljunac, mobilisani više Bihaća. Nisam pucao po gradu, nisam imao srca, želuca, nerava… Ali, to me ne amnestira od bilo čega. Mogao sam pobjeći u Srbiju uvijek. Sjedio sam, jeo Ikar i gledao jad. Bilo me je sramota. Koliko tih ljudi dole, toliko i sebe, koji sam dio te perverzne igrarije.

Gledao sam ja kako se poluljudi slade nevoljom ljudskom. Gledao sam kako se bogate upropaštavajući i rušeći SVOJ grad, kako prodaju hranu komšijama po stostruko većim cijenama, e da bi ih potom zasuli kišom granata.

I tako svaki dan. Svaki ubogi dan!

Oluja koju su Srbi Hrvatima namjestili

A, onda je došla “Oluja” u kojoj je Bihać izbavljen iz blokade. Ona je oduvala četvrt miliona Srba iz Hrvatske, a da Srbi nikada ili nisu shvatili, ili im niko objasnio nije da su žrtve svojih totalitarnih režima.

Nego, ima nešto drugo, nešto neljudsko. Puno Srba i dan danas podsjeća kako im je “Oluja” u par dana uništila živote, ponos, domove, najmilije, djetinjstvo, mladost…

Čudno je, kako oni koji kukaju prećute da su u uncu isto tako uništavali 3 godine jednan grad. Bihać i Bišćane. Čudno je, još čudnije, kako se svi ti silni srBski heroji, što su ponad Ripča, vježbali gađanje po nejači bošnjačkoj i prodavali gladnom narodu vreću brašna za čitavo bogatstvo NIKADA ne zapitaju-Kako je moguće da su to isto činili i svom narodu?

Kletva srpskih majki

Jer, stigla ih je brza kletva! Sjećam se vekne hljeba u Drvaru i Bosanskom Petrovcu od 12 maraka. To su Srbi Srbima prodavali. Valjda je to bila cijena srpstva i nesreće? Sjećam se litre goriva od 15 maraka. Sjećam se žena, Srpkinja u koloni na traktorima koje kunu, proklinju, i koje govore da će i ove, bosanske Srbe ista nesreća zadesiti.

I jeste! I Srbi, ništa shvatili nisu! Jer da jesu, ne bi Predsjednik RS-a Milorad Dodik 22 godine poslije govorio kako će RS i Srbija biti jedna država.

“Doći će dan kad će Srpska i Srbija biti jedna država” reče Dodik na obilježavanju godišnjice “Oluje” u Veterniku nadomak Novog Sada.

Da li je to Dodik aludirao da se Srbi, njih milion iseli u Srbiju? Jer, ne zaboravite, tako su i glavaši SAO Krajine Martić i Babić govorili da će Krajina i Srbija biti jedna država, pa im se želja ispunila-Negdje u vojvođanskoj ravnici, sve sa četvrt miliona iseljenih i raseljenih Krajišnika.

To su bili oni vajni “heroji”, što su se kao čičak lijepili za Miloševića, a koji im je prilikom pada Krajine lakonski poručio, da se ubiju.

Doduše, Dodik je iskusio rat, koliko i Bišćani u ratu mir. Dakle NIKAKO. Ali to nije opravdanje. Nema opravdanja!

Nema ALI, nema opravdanja

Nema opravdanja za tri godine opsade Bihaća, za ubijene, ranjene, izgladnjele. Nema opravdanja za sve one koji su se klanjali Miloševiću, Martiću, Babiću, Karadžiću u hramovima smrti pod otvorenim krajiškim nebom. Isto tako nema opravdanja za egzodus 250 hiljada izmanipulisanih i prevarenih Srba iz hrvatske Krajine, koji ovih dana obilježavaju 22 godine propasti jedne zablude.

I na koncu, nema opravdanja za mene, koji je par mjeseci nijemo gledao rodni grad u paklenom okruženju.

Ali, ima nade! Uvijek ima nade. Francuski Predsjednik, Emanuel Makron prije neki dan je u svom državničkom govoru rekao kako je Francuska država EKSPLICITNO sa svojim vlastima u Višiju kriva za pogrom Jevreja u Drugom svjetskom ratu.

Možemo li šta naučiti?

A, šta mi i koga mi to čekamo? Molimo Boga da nam Godo bude predsjednik, pa da nas u vječnosti razriješi naše sopstvene odgovornosti. No, to tako ne ide u stvarnom životu. U stvarnom životu poštene vođe svog naroda, moraju skupiti hrabrosti i u ime baš svog naroda, izviniti se za zlodjela koja su činili pojedinci. Izviniti se i tražiti oproštaj. U nas se namjesto oproštaja, njeguje kultura zaborava, pravdanja i dizanja na pijedestala heroja, čitave kamarile ratnih zločinaca.

Ja sam bio vojnik Vojske Republike Srpske i tražim oproštaj za sva zla koja je neko u moje ime učinio Bihaću i Bišćanima!

A, ti?

Nema ALI!

Nema “ali” za priznavanje krivice nad žrtvama u Srebrenici, Tomašici, Kazanima, Čelebićima, Kravici, Lašvanskoj dolini…

I svako “ali” je relativizacija zločina, jeftino pravdanje i još jeftinije opravdanje. Pokušali smo u ratu koji je završen prije 22 godine romantizirati, pokušali smo nalaziti ono najbolje ono pozitivno, no nikako da priznamo grijehe zvijeri u nama i oko nas. A, to je početak.

Institucionalna osuda ljudi koji su krivi za zločine, namjesto pravdanja i veličanja u heroje.

I ko je kriv za blokadu Bihaća, Cazina i Velike Kladuše? Niko! Eto, zvanično je kriv Slobodan Milošević, koga više nema i indirektno Ratko Mladić. To je sve.

Ali, budimo ljudi! Nismo li svi pomalo krivi? Bar koliko je crno ispod nokta? Pa da krenemo od toga, jer guranje pod tepih nas je 22 godine poslije rata dovelo u termalnu fazu mržnje.

Ozdravimo se, vrijeme je zadnje!