Ostavljen na milost i nemilost, ovaj dobri čovjek morao je donijeti najtežu odluku u svome životu – da živi kao beskućnik i spava ispod gradskog mosta u Bihaću. Adnanovi sugrađani nisu ostali nijemi, udružili su se da mu pomognu i barem ga privremeno sklone s ulice

Život često piše bolne priče, a takva je i priča mladog Adnana Husaka (22) iz Bihaća, koja nikoga nije ostavila ravnodušnim. Dok su ostala djeca iz njegovog komšiluka odrastala u roditeljskom krilu, Adnan je vrlo rano morao otići kod dede i nene. Kad je imao samo šest godina, Adnan upada u novo životno iskušenje, umire njegova nena koja mu je bila druga mati. Dedo, star i bolestan, nije mogao da se o njemu brine i Adnan završava u Domu za djecu bez roditeljskog staranja, koji se nalazi u bihaćkom naselju Kamenica.

Ostavljen i zaboravljen

Tu je proveo svoju mladost i školovao se. Kada je napunio 18 godina, dolazi novo iskušenje. Zbog punoljetnosti, Adnan više nije mogao boraviti u Domu, a Uprava mu je pronašla neki posao od kojeg se trebao hraniti i plaćati režije u stanu koji su mu dodijelili. Međutim, s obzirom na neizdrživi režim kod privatnika poslodavca, uz nisku i neredovnu plaću, Adnanu nije preostalo ništa drugo već da napusti taj posao i počne život beskućnika.

“Kad sam napunio 18 godina, našli su mi posao kod jednog automehaničara, gdje sam se trebao dokazati. Radio sam od 7 do 17 sati, a dnevnica je bila pet maraka. To je zaista bilo malo i s tim nisam mogao plaćati režije u stanu koji sam dobio na korištenje i u kojem je moj prethodnik ostavio nagomilane dugove i neplaćene račune. Onda sam dobio posao u hotelu ‘Sedra’, u kojem sam radio 6 mjeseci i, pošto nisam dobio plate, odlučio sam napustiti i taj posao. U to me vrijeme primio jedan prijatelj kod kojeg sam imao prenoćište tri mjeseca. Poslije toga više nisam mogao tu ostati, a niti sam uspio pronaći drugo mjesto za prenoćište. Niko me nije htio primiti ni od rodbine niti od prijatelja i nisam imao drugog izbora nego pod most. Nabavio sam deku za spavanje i torbu što sam imao stavio pod glavu, a karton prostro na betonsku konstrukciju na kojoj sam odabrao da spavam, i tako sam provodio dvadesetak noći. Preko dana sam boravio u kafićima i grijao se, a noćima ispod hladnih betonskih konstrukcija gradskog mosta u Bihaću i ledene Une, koja je, čini mi se, bila toplija od temperature zraka napolju”, priča nam Adnan Husak.

Nikog ne krivi

Ovaj tihi mladić nikoga ne krivi za svoju sudbinu, pa čak ni svoje roditelje. Strpljivo podnosi udarce života i čeka da ga obuhvati Božija milost. Ne kažu džabe: Ko čeka taj i dočeka. Tako je i Adnan dočekao spas u posljednji čas. Kada je bilo najhladnije, a temperatura dostizala i do 19 stepeni ispod nule, stiže pomoć koja je ovom napaćenom mladiću ulila novu snagu i pružila mu nadu u bolje sutra.

“Hvala Bogu, još uvijek ima dobrih ljudi koji me nisu mogli gledati da ovdje spavam i odlučili su mi pomoći. Sve je krenulo zahvaljujući gospođi Arijani Hadžić, koja je na svom profilu na Facebooku objavila status o meni. Nakon toga, u akciju su se uključili i lokalni portali, privrednici i vjerski predstavnici. Skupili su mi novac za kiriju do kraja maja, kupili mi nešto hrane i spasili me. Svima im se od srca zahvaljujem”, kaže Adnan.

Iz Medžlisa Islamske zajednice Bihać rekli su nam da su upoznati sa sudbinom Adnana Husaka i da su se odmah odazvali akciji sakupljanja pomoći za ovog mladića kako bi se našlo odgovarajuće rješenje za problem njegovog smještaja i prehrane. Glavni imam prof. Mensur ef. Ćehić kazao nam je kako je kompletnu akciju u ime Medžlisa IZ Bihać koordinirao hafiz Abdurahman Osmanović. Hafiz priča da je od džematlija saznao da jedan njihov mladi sugrađanin spava ispod gradskog mosta: “Prvo što sam učinio u dogovoru s rukovodstvom Medžlisa IZ Bihać jeste da sam na hutbi govorio o ovom problemu i rekao kako svi mi kao članovi Islamske zajednice, ali i lokalne društvene zajednice, imamo obavezu da pomognemo ovog mladog čovjeka koji se nije svojom krivicom našao u ovakvoj situaciji. Mene su zadužili da budem koordinator ove akcije, u kojoj je najprije Medžlis IZ Bihać izdvojio sredstva i uplatio Adnanu obrok u restoranu ‘Theatre AS’ za narednih desetak dana. Zatim su dobri ljudi ovog grada, među kojima privatnici najviše, skupili sredstva i uplatili Adnanu kiriju za stan koji smo iznajmili, a zatim mu dali i nešto namirnica da se ima čime hraniti. Medžlis IZ Bihać i dalje je spreman da mu pomogne, ali mi, nažalost, ne možemo da mu pružimo zaposlenje, što bi dugoročno riješilo sve njegove probleme.”

Posao najveća želja

Adnan svog oca Rifeta Husaka i majku Edinu Glumac odavno nije vidio niti o njima bilo šta zna. Kaže da ima samo daidže, ali svi su oni zaokupljeni vlastitim porodicama i problemima, tako da Adnan opet ostaje sam. Sve što Adnan traži jeste posao dostojan čovjeka. Tvrdi da mu milostinja samo produžava agoniju jer problem i dalje ostaje kad poklonjenog novca nestane.

“Ne pijem, ne konzumiram droge, niti kradem. Nisam od onih koji traže marku za pivu, već da preživim. Ali vjerujte mi, ono što bih najviše volio i što mi je životni san jeste da imam neki normalan posao. Kuhar sam po zanimanju i imam nešto iskustva u tom poslu, a prije toga sam završio dva razreda, smjer komercijalista. Pored toga, imam i završen kurs keramičara, tako da mogu svašta raditi, ali samo da je stalni posao, jer ovo sve što sam do sad radio bili su samo privremeni angažmani i problemi s naplatom zarađenog”, objašnjava Adnan, ističući da je, ipak, drukčije kad živiš od vlastitog rada, nego kada te neko stalno pomaže i hrani.

Uprkos svemu, Adnan Husak ima snage da kuje planove. Podnio je zahtjev za izdavanje pasoša jer planira pokušati naći posao u inostranstvu. Od ove nakane može ga odvratiti samo posao u rodnom gradu od kojeg bi mogao normalno živjeti.

U Katoličkom školskom centru „Ivan Pavao II“ je 14.3. obilježen dan broja Pi.

Profesori Nejra Suljić i Vedran Mihić su zajedno s učenicima Opće gimnazije i Srednje medicinske škole , pripremili edukativni sat matematike posvećen broju Pi.

Učenici 3.razreda Opće gimnazije, pripremili su prezentaciju kojoj je prethodio kratki film o broju Pi.

„Pi ili p je matematička konstanta, danas široko primjenjivana u matematici i fizici. Njena približna vrijednost je 3,14159, a definira se kao odnos opsega i promjera kruga. Danas znamo da se PI nalazi posvuda oko nas – u diskovima Sunca i planeta. Dvostruka zavojnica DNA slijedi broj PI, naša zjenica oka… Poznat je još od antičkih vremena i svojim je svojstvima često bio uzrokom različitih interpretacija – čak su mu se pridavala i magična svojstva. Ovom prilikom se želim zahvaliti svim hrabrim natjecateljima i učenicima koji su na bilo koji način uljepšali našu svečanost!“ – ističe profesor Vedran Mihić.

Budući da je u svijetu mnoštvo zaljubljenika u ovaj broj, neki od njih su čak pisali i skladali pjesme o broju Pi, stoga su učenice Osnovne i Srednje medicinske škole pročitale nekoliko zanimljivih recitala i citata, poznatih matematičara i fizičara.

„.Na današnji dan, 14. ožujka 1879. godine, u Njemačkoj, rođen je čovjek koji je promijenio naše poimanje stvarnosti. Albert Einstein je jedan od najvećih naučnika svih vremena, koji je dao ogroman doprinos fizici i čovječanstvu. Pored mnogih teorija, iza sebe je ostavio pregršt ideja na kojima su mnogi kasniji nobelovci izgradili svoje ime i naučne karijere. Čak se i Ajnštajnove „greške” prihvataju kao veliki doprinosi nauci. Još jednom zahvaljujem svim našim vrijednim učenicima bez kojih se ova proslava ne bi uspješno realizirala.“- ističe profesorica Nejra Suljić.

Čuveni fizičar i jedan od najznačajnijih svjetskih ličnosti Albert Einstein, osmislio je mnoge testove inteligencije, a naši učenici su svoju sreću okušali u jednom od njih. U nastavku programa , učenici su prenijeli zanimljivosti o životu Alberta Einsteina, te njegove najpoznatije citate .

Na samom kraju učenici su sudjelovali u kvizu znanja o broju Pi, te natjecanju u učenju znamenki broja Pi napamet. Kako je broj beskonačan, samo vrsni matematičari znaju nekoliko brojeva iza decimalnog zareza. Edna Hrkić, učenica Srednje medicinske škole, odnijela je pobjedu u poznavanju znamenki broja Pi , točnije 88 znamenki , čime je postavila školski rekord.

Naposlijetku učenici su se počastili ukusnom tortom i na taj način proslavili dan broja Pi.

Služba za komunalne djelatnosti, vode, zaštitu okoliša i inspekcijske poslove u suradnji sa JP „Veterinarska stanica“ Bihać i JKP „Komrad“ d.o.o. Bihać u vremenskom periodu od 14.03.2017.godine do 30.05.2017. godine realizirati će akciju „Kućni ljubimac“.

Akcija za cilj ima uklanjanje pasa lutalica sa ulica i trgova, ispred škola i bolnica i stavljanje istih pod nadzor, pri čemu će se posebna pažnja obratiti na opasne pse (pas koji je već napao čovjeka, psi koji svojom veličinom i agresivnošću predstavljaju prijetnju).

Svim građanima upućujemo poziv da prijave i izvrše registraciju i čipiranje pasa u vlasništvu. Građani Bihaća Odsjeku za inspekcijske poslove pri gradskoj upravi Bihaća mogu prijaviti vlasnike koje drže kućne ljubimce u stanovima ili dvorištima, a isti nisu registrirani i prijavljeni.

Akciju „Kućni ljubimac“, istovremeno sa tri tima, zajednički će provoditi zaposlenici JP „ Veterinarska stanica“ d.o.o. Bihać i JKP „Komrad“ d.o.o. Bihać, te komunalni redari Službe za komunalne djelatnosti, vode, zaštitu okoliša i inspekcijske poslove. Akcija će se provoditi svaki radni dan (u dane vikenda po potrebi) u ranim jutarnjim satima ili u vremenu najvećeg okupljanja pasa lutalica po određenim lokalitetima do okončanja akcije.

Ovim putem upozoravamo građane da će ometanje izvođenja akcije biti sankcionirano od nadležnih inspekcijskih službi i policije. Vlasnici pasa koji za vrijeme akcije ne prijave psa za čipiranje biti će sankcionisani u skladu sa propisanim zakonskim odlukama.

Zbog sve veće potražnje medicinskog kadra u republici Njemačkoj, poslodavci odnosno medicinske ustanove s kojima surađujemo su nam skrenule pažnju na sve veću potrebu za radnicima medicinske struke koji imaju minimalno 10 godina radnog iskustva ili su završili srednju medicinsku i visoku zdravstvenu školu (Bachelor zdravstva) uz uslove koje Vam prenosimo u cjelosti.

Kandidati koji imaju dole navedene predispozicije ujedno ispunjavaju uslove za nostrifikaciju diplome i to prije odlaska na radno mjesto, što je jedan od zadataka koji naša agencija odrađuje za vas.

Direktno priznatom diplomom kao medicinski tehničar stiče se mogućnost na rad uz platu 4500 Eura.

NAŠA USLUGA ZA POSREDOVANJE PRI PRONALASKU POSLA JE BESPLATNA.

Na raspolaganju su dvije opcije sa uslovima pod kojim se možete prijaviti:

Prva opcija:
1. Srednja medicinska škola (opšti smjer )
2. Minimalno 10 godina radnog iskustva
3. Položen stručni ispit
4. Minimalno B1 certifikat o poznavanju njemačkog jezika ( ÖSD ili Goethe Institut)

Druga opcija:
1. Srednja medicinska i Visoka zdravstvena škola (opšti smjer )
2. Položen stručni ispit
3. Minimalno B1 certifikat o poznavanju njemačkog jezika (ÖSD ili Goethe Institut)

Uz prijavu dostaviti CV sa slikom putem maila : prijava@jobstep.ba sa naznakom „intezivna njega Stuttgart“

Kontakt za više informacija:
Ul. Bosanska 31 , 77000, Bihac (BiH)
+387 37 961 370 (BiH)
+387 37 961 371
info@jobstep.ba
www.jobstep.ba

(Sponzorirana objava)

Želeći da otrgne od zaborava stari mahalski govor i običaje, bihaćki enigmata i pisac Dževad Harbaš odlučio je da, na osnovu sjećanja iz djetinjstva, ovjekovječi neke adete koji su specifični za područje Bihaća i Krajine. Priče se sastoje od događaja i dijaloga pisanih nekadašnjom krajiškom ikavicom. Knjiga je naišla na vrlo dobar prijem čitatelja u Krajini i šire, a sam autor je dobio niz pohvala za ideju očuvanja jednog specifičnog vremena.

“Obje knjige su sastavljene od priča i događaja iz nekadašnjeg zemana, dječije radosti i načina na koji su se djeca nekad igrala. Svaka moja priča je nostalgična i prati odrastanja i djetinjstvo iz vremena s kraja 1960-ih i početka 1970-ih. Knjige su napisane, onako, u etno stilu, sa nostalgijom i emocijama sa mnogo dijaloga. Dakle, u knjizi ima različitih tema i priča od fasunge, nekadašnjih borbi horoza, starog šporeta fijakera, suneta i bajrama do radničkih akcija pomoći onom ko gradi kuću. Želja mi je da ovom knjigom one malo starije generacije vratim u prošlost kad se malo imalo, a dobro živjelo, a mlađim naraštajima prikažem kako je izgledalo djetinjstvo bez interneta i pametnih telefona”, objašnjava Harbaš

Neke priče iz prve knjige “Priče iz naših avlija” doživjele su i radio-izdanje u okviru čega je autor gostovao u nekoliko emisija na lokalnim radiostanicama koje su nakon emitovanja sinhronizacije njegovih priča, nagrađivali slušaoce ovom knjigom.
Ustupljeno Al Jazeeri

“U okviru emisija postavljao sam neka pitanja vezana za običaje koji se spominju u ovim knjigama. Sjećam se, javila se jedna djevojčica, a ja sam je upitao šta je to fasunga, na što je ona zaćutala i onda odgovorila nakon mamine intervencije. Dakle, mlađe generacije ne znaju dosta tih termina i običaja koji su egzistirali sredinom prošlog stoljeća. Upravo je to i bio motiv pisanja ovih priča koje su zasnovane na istinitim događajima, od kojih sam većinu lično doživio, a neke sam napisao po sjećanju i na osnovu priča starijih”, priča Harbaš.
Kuću gradile komšije i prijatelji

Mnogo je ljepota i draži nekadašnjeg vakta u kojem nije bilo mržnje i zavisti, a ljudi su bili spremni priteći u pomoć bez interesa. Bilo se iskreno i srčano, kaže Harbaš i dodaje kako mu je tadašnji običaj gradnje kuće ostao u lijepom sjećanju, jer su očevi prijatelji došli da besplatno pomognu izgradnju njihove kuće.

“Moj otac je radio na željeznici, koja je u to vrijeme bila jaka firma. Imao je puno radnih kolega s kojima je imao jako dobre odnose. Inače u to vrijeme se gajilo neko poštenje i ljudskost bez obzira na vjersku ili nacionalnu pripadnost, za razliku od danas kada ljudi jedni drugima zavide čak i unutar jedne vjerske skupine, a kamoli između pripadnika različitih vjera. Ljudi su uzimali godišnje odmore da jedni drugima pomognu u izgradnji kuće, a bilo je puno teže graditi nego danas, od toga da je bilo teško dobiti kredit za materijal do toga da se sve ručno radilo. Danas je taj proces uveliko olakšan, pa ipak nemamo takve solidarnosti kakva je u to vrijeme vladala”, pojašnjava Harbaš.
Brklja i kina

Krajišnici su imali posebne običaje povodom svadbe, koji su se nažalost izgubili i nestali. Harbaš te običaje kroz svoje priče iz avlija pokušava oživjeti i nanovo aktualizirati. Upravo je to razlog zbog kojeg su njegove dvije knjige avlijskih priča naišle na veliko zanimanje bihaćke publike.

“Kina je bio običaj koji je vezan za svadbu. Trajala je i po nekoliko dana, jer se čekalo da se iskupi sva rodbina koja je dolazila iz raznih krajeva. Na kinu se išlo zaprežnim kolima, a neki su putovali i po cijeli dan. Tom prilikom su se pripremali specijalni darovi, a mi djeca smo postavljali brklju. Kada bi mladoženja poveo mladu kroz njenu mahalu, dočekala bi ga skupina dječaka koji bi zapriječili prolaz drvenom trkljom koju su zvali brklja. Od tog naziva je nastalo ime današnjeg naselja koje se nalazi na ulazu u sami centar Bihaća. Četvrt grada poznatija po imenu Brklja, nekada je na ulazu imala drvenu rampu koja je služila za sprečavanje neželjenih osoba da uđu u grad. Ta rampa je bila otvarana pijačnim danom jednom u sedmici. Tada bi mještani iz okolnih naselja dolazili na gradsku pijacu i kupovali, prodavali ili razmjenjivali proizvode”, priča Harbaš.

Bajram se na ovim prostorima uvijek dočekivao svečano i dostojanstveno. Čak i kada se nije imalo, za takve prigode se ako treba i uzajmilo, priča Harbaš.

“Majka bi svakog Bajrama sašila novu odjeću. Ako ne bi imala novca, onda bi uzajmila, a trebalo je dati i onima koji taj dan pokucaju na vrata i zatraže bajramsku hediju. Danima su trajale te pripreme za bajrame. Sjećam se da bi majka pomela i očistila sve od dvorište i kuće, do odjeće i posuđa. Naspremalo bi se puno hrane, što je nas djecu radovalo jer bi to bila prilika da se šta lijepo pojede, što se inače ne bi jelo, od Bajrama do Bajrama. Gosti su dolazili, a otac odlazio njima. Žene su uglavnom bile u kućama i dočekivale. Mi, djeca smo se sastajali van mahale i jedni drugima pokazivali šta smo dobili na Bajram. Sjećam se da bismo prostrli jedno ćebe na koje bi sve to istresli i onda skupa jeli. Danas se bajrami dočekuju u nešto izmijenjenoj formi, ali ipak u određenoj mjeri identični onim nekadašnjim. Zahvaljujući vjeri, to su rijetki običaji koji su se uspjeli očuvati do dašanjih dana”, kaže Harbaš.

Ostaju samo sjećanja zapisana na listovima Harbašovih knjiga, da svjedoče jednom davnom vremenu i običajima kojih više nema. Ipak, rijetki od njih su ostali da prkose vremenu tehnologije u kojem djeca ne znaju šta je radost igranja i zabave, jer su dominanje, kozanje, šiša i ostale igre, samo obilježje sretnog djetinjstva generacija koje su odrastale bez tehnologije.

Svi koji su napustili BiH, napustili su je iz nužde, a ne što je ne vole. Bišćani koji danas žive u EU sjećaju se protesta na koje vlast nije reagovala. Mladi ljudi u sve većem broju odlaze iz Bihaća u inostranstvo.

Evidentirani su brojni slučajevi odlaska u Njemačku, Austriju, Švicarsku, Sloveniju, čak i susjednu Hrvatsku. Lista stranih zemalja je preduga, a vrlo često zbog posla odlaze i u orijentalne zemlje ili čak žive radeći na prekookeanskim kruzerima.

Lijepa sjećanja

Azra Hadžihajdarević radi na kruzeru, daleko od svoje kuće u Bihaću. Elma Begić radila je u Abu Dhabiju, zatim je preselila u Holandiju i čeka vizu. Bilo gdje da su u svijetu, sa sobom nose i niti koje ih vežu za domovinu, ali i niti kojima su međusobno povezani oni koji odseliše daleko.

Prije samo tri godine Azra i Elma, kao dvije školovane, ali nezaposlene djevojke, svojom rukom su pisale transparente upozoravajući vlasti da im omladina odlazi iz države. Bilo je to tokom demonstracija u Bihaću, gdje su one, zajedno sa drugom kreativnom omladinom iz Krajine, organizovale i dolazak grupe Dubioza kolektiv na koncertu koji je održan uprkos zabranama.

– Bili su to sretni dani. Mnogo mi nedostaju obje, Elma, Azra, Romana i Cane i svi koji su otišli, kazala nam je Aida Sejdić, njihova drugarica iz vremena buđenja naroda.

Ona je ostala u Bihaću, predaje nešto malo časova kao profesorica biologije, ali je i danas bez stalnog zaposlenja.

A Romana i Cane su mladi bračni par Zukanović, također cvijeće mladosti bosanskog proljeća, Bišćani koji danas žive i rade u Švicarskoj.

– Nema meni proljeća da ga se sjećam do onog našeg. A odmah i nakon toga poplave, pa smo išli u Maglaj pomagati. Svake godine me to vrati, kazao nam je Zukanović.

I oni su bili dio grupe mladih koja je pokušala promijeniti stvari nabolje. Kao i mnogi drugi, sretni su da su barem pokušali.

Ipak, mnogi mladi odlaze iz zemlje i ne pokušavajući da promijene stanje.

Prema informaciji Mustafe Rekanovića iz Odjela za marketing Job step agencije koja pomaže mladima da dođu do posla u inostranstvu, samo iz Bihaća otišlo je više od 300 njih. Kada se uzmu u obzir i drugi načini odlaska, Rekanović vjeruje da je od posljednjeg popisa Bihać napustilo do 10.000 osoba.

Zvuči strašno, ali u usporedbi sa zvaničnom statistikom dođe i više nego realno.

Naime, prema riječima Borisa Pupića iz Agencije za rad i zapošljavanje BiH, u protekle tri godine samo u Sloveniju iz Federacije je otišlo 10.000 osoba, polovina tog broja samo posljednju godinu. Dalje, Pupić naglašava da je ovo samo Slovenija i da brojka uključuje samo one koji su se regularno odjavili sa agencije za nezaposlene, većinom kao odlazeći kadar za tržište sestrinstva i medicinske njege.

Ljudi koji odlaze na druge načine i zbog drugih poslova ne mare za odjavu sa biroa, kojeg se ni po čemu dobrom nemaju sjećati.
Mora se raditi

Naši sagovornici, ipak, imaju dobre uspomene, a one se itekako vezuju za dane mladosti kada su na proteste izašli sa namjerom da se bore za neku svjetliju budućnost u svojoj zemlji.

– Nisu mi ostale ružne uspomene, samo dobre, priča o našoj hrabrosti i srčanosti, kazala nam je Elma iz Holandije.

A Amir Purić, koji je proživio iste uspomene, jedan je od onih koji je ipak ostao ovdje i ne planira za sada nigdje ići.

Pitali smo ga ima li dojam da u BiH sve ili stagnira ili, još gore, propada.

– I da i ne. Sputavaju me problemi koji su dobrom organizacijom u stranim zemljama riješeni, ali mora se raditi na tome. A što se tiče proljeća, nije pitanje hoće li ga opet biti, nego kada. Samo ovaj put mora biti organizovanije i mora polučiti značajnije rezultate nego što je to bilo slučaj u 2014, godini, smatra Amir.

Optimistično uprkos svim pokazateljima. Ako ništa, odlazak iz BiH uvijek je tu kao primamljiva opcija za mnoge.

Takmičari KBS “ZINO” Bihać nastupili su na Internacionalnom turniru “Banjaluka Open 2017”, koji je dana 11.03.2017. godine održan u Banjaluci, te osvojili 13 zlatnih, 5 srebrnih i 3 bronzane medalje i nagradu za najboljeg starijeg kadeta turnira.

Zlatne medalje:
Adijan Nadarević (3) , sK, PF -57, sk, LC -57 i sK, LC- 63
Šejla Oraščanin (2), S, LC -55 i S, KL -55
Sanjin Hrnjica (2), mK, PF +47, sK, PF -52
Hana Midžić (2), sK, KL -65, sK, KL +65
Diana Ramić, sK, PF-65
Dino Nadarević, mK, PF-47
Harun Fajković, mK, PF-42
Dinko Halilagić, J, KL -63

Srebrene medalje:
Hana Midžić, sK, LC -65
Sanjin Hrnjica, sK, PF-57
Šejla Oraščanin, S, LK- 56
Aljoša Ramić, mK, PF +47
Ahmed Jusić, mK, PF-47

Bronzane medalje:
Hannan Brkić (2), mK, PF +47 i sK, PF -57
Harun Fajković, mK, PF-47

Najbolji stariji kadet: Adijan Nadarević

Najbolji klub turnira: KBS Zino

Pisma su bila vid komunikacije među velikašima Osmanskog carstva i susjednih država, Mletačke i Dubrovačke republike.

„U svemu visoko poštovanom i svake plemenite časti dostojnom vlastelinu Žan Mariji Bnetkoviću, kumu našemu, od mene Omer kapetana Motuzovića. Potom razumismo, ča nam pišete za radi one Jejupke da je odnijela pokojne tvoje sestre robu: dva zubuna od svile i jednu suknju. Istinom je došla i na sebi donila zubun, suknju i zelen zubunac od svile ča ste joj poklonili i kad je bila k vam došla. Ča nosi Jejupka ovoliko vrime, na sebi što nosi, skinuvši na koga ćeš ih obući? Ča je Jejupka nosila, ono je već sramota vladikam nositi one robe…S Jejupke neću skinuti haljine, začem mi je sramota. I Bog te veseli.“

Ovo je dio krajišničkog pisma koje je Omer kapetan Motuzović poslao vlastelinu Žan Mariji u Omišu početkom 17. stoljeća, a tiče se odbjegle Romkinje (Jeđupka) koja je u bijegu odnijela i odjeću pokojne vlastelinove sestre. Pismo na kraju završava time da ne žele odjeću nazad jer više nema vrijednost i njima je ispod časti da je poslije nje nose.

Krajišnička pisma su nastala u periodu od 15. do 18. stoljeća kao vid komunikacije između vlastele na području današnje Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Crne Gore. Pisali su ih velikaši krajina Osmanskog carstva svojim susjedima, velikašima u Habsburškoj monarhiji, Mletačkoj i Dubrovačkoj republici. Veliki broj pisama se odnosi na područje Hercegovine i Bosanske Krajine u BiH, te Dalmacije i Dubrovnika u Hrvatskoj.

Pisma su pisana bosanskom ćirilicom – bosančicom, a njihova tematika je raznolika. Među sačuvanim pismima mogu se naći poslovna pisma koja se tiču trgovine, ona vezana za sigurnost i suradnju na tom polju, pisma kojima se dogovara način iskorištavanja zemlje, uzgoj stoke i posjedovanje kmetova, kao i neka koja su prilično lične prirode, moglo bi se reći, ona koja samo održavaju dobrosusjedske odnose.

Svako pismo je počinjalo iznimno uljudnim obraćanjem sa iskazanim poštovanjem, a takav je bio i kraj, čak i kod pisama koja su sadržavala ucjene i prijetnje. Jezik kojim su pisali bio je jezik kojim su govorili, a preovladavala je ikavica koja je još donekle očuvana u Cazinskoj krajini.

Od dukata do jamstva za kmeta

„Donese mi sluga moj knez vlah Radosalić tri sokolića i vaš građanin Jarko pedeset dukata. Htjedoh ih opet poslati plemenstvu, ali ne mogoh da vi volju ne raskinu. Od vas ove dukate ne iskam“, navodi u svom pismu dubrovačkom knezu Skender-beg.

On zahvaljuje na poklonima i dalje piše kako bi on radije da mu pošalju čohu ili svilu koju će on platiti jer ima novac.

Trgovina je bila najčešća tema krajišničkih pisama. Tako je Ćiro Truhelka našao pismo koje je hercegovački paša Musta-paša pisao na dubrovačko područje, a tiče se trgovinskog ugovora i dogovora o prevozu robe, pirinča i pšenice gdje je ‘star’ mjera od 66 kilograma.

„A sada vi pišem da nam dobavite tri hiljade stara šenise u Svtat i tamo šaljemo čojeka Laza da vidi. Tefter im dajete koliko je prinča, koliko tovara šenise davate da šajemo konje i dinare i pošto će biti da nam pišete. I plati nam đe kahve i to nam učinite poslati.“

U duhu dobre saradnje područja pod osmanskom i habsburškom vladavinom, posmatra se i pismo koje je krajem 17. stoljeća napisao Ramadan-aga, inače zapovjednik u gradu Bila Stina kod Cazina. Sisački kapetan Jurinić je dobio pismo od Ramadan-age:

„U ime Boga. Od mene Ramadan age plemenitomu i uzvišenomu i svake fale i časti dostojnomu Mikuli Juriniću, kapitanu sisačkomu lipi poklon i vele drago pozdravljenje. A potom tog razumih, da potribujete moju viru za vašega sužna Šabana Zemanića. I ja eto dajem moju čistu viru Muhamedovu zan ja za njegovo dugovanje od novca do konca da ga slobodno pustite da prohodi i dugovanje prenosi tako i tim putem.“

Pismo koje na svom početku ima turski pečat imalo je za cilj da da jamstvo za kmeta Šabana Zemanića, a to je i Ramadan-aga učinio. U odgovoru koji je uslijedio od kapetana Jerinića, ističe se da su primili jamstvo i omogućili kretanje kmeta Zemanića. Pismo završava sa željom da su zdravo na „poštenoj Krajini“. Inače, posebna odlika svih krajišničkih pisama je ta su se jedni drugima obraćali sa poštovanjem i krajnje ljubazno.

Kako tematika krajišničkih pisama nije samo ekonomske prirode, među njima se mogu naći pisma koja su po svojoj tematici neobična i zanimljiva. Tako 1617. godine Alaga Seferagić i svi vitezovi od Krajine traže od providura u Omišu da ne pušta djevojku koju su neki nevjernici odveli u omiški kraj:

„Plemenitom providuru omiškome od mene Alage Seferagića i od Osman kapitana Mecanovića, i od Zaper age Vlahovića, i od Omer čauša Motuzovića i od sve Krajine i krajinskih vitezova vele drago pozdravljenje providuru i svim omiškoj vlastelom. A sada čusmo: jedni nevirnici i naši i vaši su jednu divojku doveli u vaš grad, a budući da je naša krv i naša sestra, a sad molimo vašu milost, kako vlastele i naše suside, da te naše sestre ne pušćate mimo vaš grad, zašćo i vi dobro znate.“

U pismu nastavljaju sa objašnjavanjem posljedica koje će nastupiti ako puste da djevojka ode sa tim „nevjernicima“ i uzdaju se dobrosusjedske odnose, kao i to da neće biti mržnje među njima.

Ljuti aga iz Ostrošca i plemeniti Gazi Husrev-beg

Grad Ostrožac pored Cazina je bio izuzetno važno područje na krajnjoj granici Osmanskog carstva, pa su njegovi vladari vršili stalnu prepisku sa hrvatskim velikašima. Najznačajniji vladar Ostrošca sa kraja 17. stoljeća bio je Osman- aga Beširević kojeg je i Radoslav Lopašić opisao kao pravu sliku i priliku Krajišnika koji je zbog svog stava uživao poštovanje i Turaka, ali i kršćana. Ono po čemu se naglašava njegova veličina je po tome da je držao do date riječi, pa ga je zbog toga i najviše ljutilo kada hrvatski susjedi ne bi održali „viru“. Zbog toga su u njegovim pismima pronađeni i prijekori takvog ponašanja. Godine 1700. sa Ostrošca je poslano pismo Karlu Gusiću, kapetanu Ogulinskom u kojem Osman-aga prijeti Gusiću zbog nevraćanja kmeta Marka:

„Ako mi sada ne pošlješ sužnja Marka, veće ti posli ove knjige pisati neću, veće hoću učiniti što ja znao budem. Ali hoću još sada počekati, jere se nadam, da nećeš svoju viru ostaviti.“

Prema Muhamedu Neziroviću, jedno pismo je posebno važno, a isto je napisao Gazi Husrev-beg 1535. godine. Svi oni koji su se kasnije susretali sa ovim pismom isticali su plemenitost Gazi Husrev-bega, kao i toleranciju koju je Sarajevo pokazalo. U pismu se ističe problem zatočenog trgovca Dmitra Kupinića za čije oslobađanje moli austrijskog kralja Ferdinanda I. Dirljiv je završetak pisma u kojem piše: „I mi se nadamo od vaše milosti za siromaha Dmitra, da bi vaše gospostvo sirote stare mu majke suze zaustavili.“

Pisma kao diplomatija

Krajišnička pisma su imala svoju formu i pisare koji su ih svojim stilom pisanja činili prepoznatljivim, pa se tako stilskom analizom može prepoznati u kojoj ‘kancelariji’ su nastala. Upravo su stil i sistematičnost u pisanju ono što krajišnička pisma stavlja na važno mjesto u proučavanju dešavanja u tom periodu.

Ova pisma kao vid komunikacije između susjeda koji su se našli u različitim carstvima su izuzetno značajna za sva područja na kojima su nastajala, a naročito za područje današnje Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Njima su se održavali diplomatski, trgovački, politički, ali i privatni odnosi između kršćana i muslimana. Najviše sačuvanih pisama se nalazi u arhivima u Hrvatskoj, Sloveniji i Srbiji, a manji dio u Bosni i Hercegovini.

Iz A SDA već su u dva navrata tražili ostavku premijera Rošića, a sada je glavno pitanje ko će podržati budžet.

S obzirom na to da Unsko-sanski kanton budžetske korisnike isplaćuje temeljem odluke o privremenom finansiranju, koja važi do kraja marta, Vlada mora što hitnije donijeti budžet.

Nezadovoljnih već ima, Sindikat ljekara zakazao je sjednicu za sutra na kojoj će, ukoliko se ne usvoji nova satnica koju predlažu te ako Vlada ne da saglasnost na prečišćeni tekst granskog kolektivnog ugovora, ljekari će stupiti u generalni štrajk.

– Važeća satnica iz prošle godine je 2, a mi tražimo minimum 2,35 KM i da sve bude usaglašeno sa Zakonom o radu. Vlada ima sjednicu u petak, pa ćemo poslije toga i mi znati idemo li u štrajk, kazao nam je Mirsad Muhamedagić iz Sindikata ljekara.

Prosvjeta, koja je već jednom odbila sporazum sa premijerom Huseinom Rošićem, nada se potpisivanju novog sporazuma.

– Najviše se nadamo kolektivnom ugovoru, pošto ga nemamo, a tražimo i zaostale isplate za prevoz iz cijele protekle godine, naknade za vanredne ispite, za teže bolesti, umrline…, kazao nam je Samir Fajić iz Sindikata srednjeg obrazovanja.

Upravo zbog kašnjenja potpisivanja ugovora, nacrt budžeta za 2017. godinu bio je na sjednici Vlade, ali je vraćen na doradu. Sindikati su dobili uvjeravanja od premijera da će ugovor biti potpisan.

Međutim, sve to neće biti lako ugraditi u budžet. Vlada više nema većine u Skupštini, a da bi pridobila neke od stranaka ili poslanika na svoju stranu, morat će i njihove primjedbe na budžet uvrstiti, kako bi on bio usvojen.

Podsjećamo, podršku Vladi čine krnji klubovi SDA, SBB-a, DF-a i laburista. Nezvanično saznajemo da se vode pregovori sa klubom poslanika SDP-a da bi se budžet usvojio, ali se vode pregovori i na drugoj strani između opozicionih A SDA, DNZ-a i SDP-a. To praktično znači da bi padom budžeta mogla uslijediti i još jedna, peta po redu u ovom mandatu, rekonstrukcija Vlade.

Nezvanično saznajemo da je SDP-u bliža varijanta da kao peta stranka uđe u većinu, čime bi donijela stabilnost Kantonu, kao što su to već činili u prethodnom periodu – 100 prvih dana rada manjinske Vlade.