Bihać je smješten u sjeverozapdnom dijelu Bosne i Hercegovine na 15˚54′ istočne geografske dužine i 44˚49′ sjeverene geografske širine. Grad leži u prostranoj bihaćkoj koltlini na obalama rijeke Une. Pružajući se u pravcu jugoistok-sjeverozapad, prostranu bihaćku kotlinu sa zapada i jugozapada zatvara planina Plješivica (Gola Plješevica 1649 m) i njeni obronci Debeljača (573 m), Somišlje (447 m), dok je na istoku i jugoistoku kotlina omeđena planinom Grmeč (Crni vrh 1604 m) i njenim obroncima (Ljutoč 941 m), Jadovnik (1211m) i Gredoviti Vrh (1209 m). Bihać ima nadmorsku visinu 231 metar.

Bihać u prapovijesno i rimsko doba

Ostaci mnogobrojnih naselja i nekropola (grobalja) pronađeni na prostoru Bihaća potvrđuju da je ovo područje bilo naseljeno već u davnoj prošlosti. Potvrdu tome dala su i brojna arheloška istraživanja na području Bihaća i njegove okolice koja su otpočela krajem 19. stoljeća. Poseban doprinos u tom arheloškom istraživanju dali su: W. Radimsky, M. Hoernes, F. Fiala, Ć. Truhelka i S. Sielski. Rezultati tih istraživanja su otkrića na nekropoli Jezerine u Pritoci, na sojeničkom naselju u Ripču, nekropoli u Ribiću, te svetilište plemena Japoda na izvoru Privilice. Naknadnim arheloškim istraživanjima u najbližoj okolici Bihaća pronađen je veliki broj lokaliteta koji su svojim izgledom pokazivali da su vrlo rano bili naseljeni. To se prije svega odnosi na Ripač gdje su prije Drugog svjetskog rata pronađene kosti mamuta i dva kremena paleolitskih nožića, Pritoka gdje su u odronjenoj obali na dubini od 2 metra pronađeni odlomci zemljinog posuđa i mjesto Kralje gdje su na lijevoj obali rijeke Une pronađeni brojni ostaci prapovijesnog posuđa. Osim ovih otkrića, arhelozi su u okolici Bihaća pronašli ostatke naselja na uzvišenim zaravnjenim glavicama – gradine. Većina ovih naselja bila je zaštićena iskopanim jarkom ili nasipima od kamena i zemlje – suhozidom. Veličine gradina su bile različite. Od onih veličine 440 x 125 m kao što je Izačić-gradina do onih veličine 28 x 12 m kao što je Kulište kod Bajrića. Gradine su se sastojale iz dva dijela: grada i podgrađa, međusobno odvojenih suhozidom. Na ulazu ili u najbližoj okolini gradina uočljive su bile gomile nasutog kamena i zemlje okruglog oblika – tumulusi, odnosno prapovijesni grobovi. Na platou  gradina pronađeno je mnoštvo odlomaka prapovijesnog posuđa i drugih predmeta izrađenih od pečene gline. Tumulusi su pronađeni na gradini Palež kod Spahića, Zapoljak – Crkvina kod Tihotine i Dubrovnik kod Srbljana. Arhelozi su mišljenja da je najveći broj ovih gradina nastao u starijem željeznom dobu ( VIII.- V. stoljeća pr. n.e.)

Na području Bihaća i njegove okoline pronađeni su brojni nalazi iz rimskog doba. To se prije svega odnosi na nadgrobne spomenike, natpise, reljefe , posvete božanstvima i ostatke rimskih zgrada. U Golubiću je pronađeno 6 rimskih spomenika koji su upotrebljeni za pokrivanje vodovoda u Žegaru. Iz spomeničkih natpisa može se utvrditi imena i godine starosti pokojnika. Ostaci rimskih zgrada pronađeni su u Brekovici, Golubiću, Hudurima, Ripču i Malom Založja. Ovi pronađeni ostaci odnosili su se na posljednje dijelove temelja zgrade zbog čega je bilo vrlo teško utvrditi njihovu namjenu. U Golubiću je pronađen Mitrasov reljef, dvije posvete bogu Mitrasu, te jedan reljef s likom Herakla. Mitras je bilo orijentalno božanstvo čiji je kult poštovan i u Golubiću, a pretpostavlja se da je tu bilo i njegovo svetište – Mitreum.

Od ostalih arheloških nalaza iz rimskog doba, pronađenih na području Bihaća i njegove okolice, ističe se rimski novac koji je uglavnom izrađivan od bronce, a svjedoči o razvoju trgovine u tom razdoblju. Tu su i brojni japodski natpisi nastali u vrijeme kada su Japodi bili pod rimskom vlašću. Takvi natpisi su pronađeni u Brekovici, Čavkićima, Ćehićima, na Humačkim glavicama, u Kraljama, Pritoci, Ribiću, Malom Založju te drugim bihaćkim naseljima. Međutim, najznačajniji spomenici koje su nam ostavili Japodi na bihaćkom području bile su kamene urne, izrađene u obliku sanduka. U urne su Japodi stavljali pepeo svojih spaljenih pokojnika. Urne su pronađene na Humačkoj glavici, u Čavkićima, Golubiću, Pritoci, Ribiću, Ripču i Malom Založju.

Na urnama su se osim crteža nalazili i rimski natpisi na osnovu kojih se može saznati imena pokojnika koji su njima sahranjeni. Posebno je vrijedna urna pronađena u Ribiću, koja je sa sve četiri strane imala urezane crteže koji su bili vezani za kult mrtvih. Na prednjoj strani urne prikazan je pokojnik na prijestolju pred kojim stoji jedan ratnik. Na jednoj bočnoj strani urne prikazana su dva konjanika i ždrijebe iza njih na drugoj pogrebna povorka žena, a na zadnjoj strani urne prikazana su antitetski dva bika svaki s pticom na leđima. To potvrđuje da su Japodi veoma poštovali svoje pokojnike. Pored velike umjetničke vrijednosti, pronađene urne otkrivaju i mnoge detalje iz svakodnevnog života Japoda. Na odlomku jedne urne pored ratnika na konju prikazano je morsko čudovište i ptica s ljudskom glavom, a što je vezano za kult mrtvih. Figure su prikazivane nage i odjevene. Ženske figure su bile obučene u duge suknje s naborima i širokim pojasevima, a gornji dio ženskog odjela ostavljao je nepokriveno desno rame i ruku. Urne s crtežima potječu iz I. ili II. stoljeća, a one s natpisima su nastale nešto kasnije. Na njima se uočava utjecaj grčke arhajske umjetnosti VII. i VI. stoljeća pr.n.e.

Japodi – svjedoci jednog vremena

U mlađem željeznom dobu (V. – I. stoljeća pr.n.e.) u okolici Bihaća se je nalazilo jedno od središta ilirskog plemena Japoda. Prostor kojeg su naseljevali Japodi protezao se je od Cerkniškog jezera do desne obale Une, te od srednjeg toka Kupe i Gline do Senja i Otočca. Osim materijalnih ostataka koji zorno svjedoče o životu Japoda na ovom području, postoje i brojni zapisi rimskih pisaca o ovom ilirskom plemenu. Rimski pisci, poput Apiana, Cicerona, Livusa ili Strabona služe se različitim oblicima imena za japode: Iapudes, Iapydes ili Iapodes. Podaci o Japodima koje iznose rimski pisci odnose se na razdoblje sukoba između Japoda i rimske vojske. Japodi prvi put dolaze u dodir s Rimljanima u prvoj polovini II. stoljeća pr.n.e. Iako ih je 129. godine pr.n.e. vojno porazio rimski konzul C. Sempronius Tuditanus, tim porazom Japodi nisu bili i konačno pokoreni. Oni nastavljaju voditi ratove s Rimljanima sve do konačnog poraza 35. godine pr.n.e., kada je rimski vojskovođa Oktavijan pokorio Japode i razrušio njihov glavni grad Metulum.

Pretpostavlja se da su Japodi zajedno s ostalim ilirskim plemenima sudjelovali u tzv. Bellum Batonianum, odnosno velikom ustanku protiv Rimljana od 6. – 9. godine, iako se njihovo ime izričito ne spominje. Rimljani su na području kojeg su naseljavali Japodi ( od današnjeg Gorskog kotara do Bihaća) imali svoje vojne straže s manjim vojnim skupinama. Jedna takva stražara nalazila se je na Kulištu iznad slapa Kostela. Nakon što su ih Rimljani pokorili Japodi su, najvjerovatnije, dobili određeni stupanj samouprave što potvrđuju i pronađeni žrtvenici s natpisima japodskih starješina. Ovi žrtvenici su pronađeni na izvoru Privilici nadomak Bihaća, a na njima je ispisano ime ovog plemena – Japodes.

Značajniji arheloški lokaliteti Bihaća

U značajnije arheloške lokalitete, na temelju crpimo spoznaju o prapovijesnom i rimsko dobu na području Bihaća su Golubić, Pritoka – Jezerine, Privilica, Ribić i Malo Založje.

Na lokalitetu Privilica, točnije ispod stijena brda Debeljače 1895. godine pronađen je veliki broj kamenih spomenika s natpisima- ara. Bili su to žrtvenici posvećeni Bindusu – Neptunu, božanstvu izvora i vode. Ovi spomenici potječu iz I. ili II. stoljeća, odnosno iz razdoblja rimske okupacije ovog područja. Svetilište na Privilici nalazilo se je na otvorenom prostoru, a oko samog izvora bili su postavljeni žrtvenici. Natpisi na spomenicima govore o ljudim koji su ih postavljali, a koji su na taj način ispunjavali svoj zavjet i prinosili svoje žrtve. Oko spomenika je pronađeno mnogo kozjih rogova i kostiju, a na jednom žrtveniku je bio urezan i crtež triju jaraca. To potvrđuje da su ljudi na „priviličkim“ žrtvenicima svojim božanstvima najviše prinosili životinjske žrtve, prije svega jarce.

U selu Pritoka, udaljenom 5 kilometara od Bihaća, krajem 19. stoljeća otkrivena je jedna od najvećih japodskih nekropola. Areheloškim iskopavanjima 1892. na njivama zvanim Jezerine otkriveno je preko 550 grobova s velikom količinom nakita i posuđa.

Na ovom groblju neki mrtvaci su bili normalno sahranjeni, neki spaljeni, a njihov pepeo pohranjen u urne. Pronađeni nakit isticao se je po svojoj raznovrsnošću. Posebno se ističe japodski nakit – jantar, koji na ovo područje dolazi s obala Baltičkog mora. Japodi su najviše koristili jantarna zrna različitih oblika, ukrašena rebrima ili urezanim kružićima. Osim jantara, Japodi su prepoznatljivi i po posebnim vrstama nakita – fibulama, dosta sličnim današnjim broševima. Izrađivane su od bronce. Fibule sa zrnima jantara predstavljaju jedinstvenu vrstu nakita koju su upotrebljavali samo Japodi. Na lokalitetu Jezerina pronađeni su i druge vrste nakita rađenog od bronce kao što su razne narukvice, grivne za noge, pločice, lančići, dugmadi i sl. Neki pronađeni predmeti bili su izrađeni i od srebra.

U Ribiću, mjestu na desnoj obali Une, 1896. i 1897. godine vršeno je otkopavanje nekropole Japoda. Iskopana površina bila je veličine 25 x 15 metara. Na njoj je otkriveno 316 grobova, a u svega 6 grobova pronađeni su skeleti. U ostalim grobnicama pronađene su urne s ostacima spaljenih tijela. Urne su bile od zemlje i gline. U glinenim urnama pored ostataka spaljenih mrtvaca pronađeno je dosta nakita, oružja i posuđa. Nekropola u Ribiću služila je kao mjesto za sahranjivanje Japoda od oko 350. godine pr.n.e. do oko 150. godine nove ere.

Osim većeg broja rimskih nadgrobnih i drugih spomenika, na području Golubića, arheloškim iskopavanjima otkrivena je nekropola s 130 grobova, od toga 74 prapovijesnih, 30 iz rimskog doba i 26 srednjovjekovnih grobova. U prapovijesnim grobnicama pronađeni su predmeti izrađeni uglavnom od bronce, a manji broj od željeza te potječu iz mlađeg željeznog doba. Među pronađenim predmetima su jedan željezni nož i jedna brončana pinceta. U grobnicama iz rimskog razdoblja pokojnici su uglavnom sahranjivani u sanducima napravljeni od obrađenih i neobrađenih kamenih ploča. Pronađeni nakit u ovim grobnicama bio je uglavnom od bronce. Pokojnici su u srednjovjekovnim grobnicama sahranjivani bez kamenog sanduka i u ovim grobnicama nije bilo predmeta. Masovne nadgrobne kamene ploče su bile bez ukrasa i natpisa.

Na području Malog Založja, udaljenom od Bihaća 6 kilometara, arheloškim iskopavanjima 1954. i 1955. otkriveni su temelji rimske zgrade i dvije crkve. Zgrada je bila građena od malih tesanih krečnjačkih blokova, a podnica od maltera (estrich). U zgradi su bili sačuvani kanali hipokausta, kao kanali koji su služili za jednu vrstu centralnog grijanja. Jedna od iskopanih crkava bila je starokršćanska bazilika, a druga jednobrodna srednjovjekovna crkva. Starokršćanska crkva potječe iz V. stoljeća. Sagrađena je u obliku trobrodne bazilike s tri polukružne apside i veličine je 21 x 11 metara. I treća pronađena zgrada u Založju je bila crkva iz kasnijeg razdoblja. U podnici crkve je otkriveno deset grobova. Na jednom od grobova, koji je najvjerovatnije sagrađen kada i crkva, na gornjoj ploči (poklopcu groba) bio je urezani crtež pet japodskih konjanika.

Konji prikazani na crtežu ucrtani su vrlo preciznim i točnim linijama. Na njemu su prikazani konji kratkog trupa, velikih nogu, a na njima konjanici s velikim nosevima i očima predstavljenim u obliku kruga. Ploča s japodskim konjanicima iz Malog Založja ubraja se u najljepša umjetnička ostvarenja Japoda i potječu iz I. ili II. stoljeću nove ere.

U temeljima i šutu srednjovjekovne crkve u Malom Založju otkriven je čitav niz antičkih spolija (spomenika koji su upotrebljeni kao građevinski materijal).

Među spolijama pronađen je i reljef na kojem je predstavljen Silvan, božanstvo šuma i plodnosti s tri Nimfe, koje su na našem području smtrane božanstvom šuma i izvora. Reljef je rađen od krečnjaka, veličine je 61 X 62 x 12 cm, a figure Silvana i Nimfi su frontalno i simetrično poredane jedna pored druge. Na reljefu Silvan je prikazan s kozjim nogama, dugim repom i rogovima, dok su Nimfe predstavljene u dugim naboranim haljinama.

Arheloška iskopavanja na lokalitetu Založja otkrila su tri razdoblja gradnje na bihaćkom području: kasnoantičko, starokršćansko i srednjovjekovno.

prof. Franjo Jurić | BISCANI.NET

Pratite BISCANI.NET do sljedećeg nastavka…