Nebriga političara prema radnicima, onim u BiH, ali i onim na privremenom radu u nekoj od ekonomski jakih država, dovela je do toga da mnogima ushićenje o povratku Bosni, već nakon dva dana provedena ovdje splasne. Pa se opet spremaju pasoši, vize, dokumenti i žurno vraća u uređene države
Piše: Aida ŠTILIĆ
Samo iz Krajine put Slovenije otišlo je stotine hiljada ljudi. I to od 2014. kada je potpisan međudržavni sporazum između naših zemalja.
No, Slovenija je tek jedna od država, u kojoj Bosanci i Hercegovci traže oazu. U kojoj će nestati njihovo siromaštvo, nesigurnost, neizvjesnost.
Službeni podaci Službe za zapošljavanje Unsko – sanskog kantona kažu – više od 100.000 ljudi iz ovog kraja prijavilo se na odlazak. Praksa je, međutim, pokazala da nisu svi bili nezaposleni kada su napustili državu.
Poražavajući podaci
Nastavimo sa podacima koji pokazuju razmjere egzodusa bosanskohercegovačkih državljana.
Prema službenim podacima MUP-a USK-a uvjerenje o nekažnjavanju tokom 2021. i prvih devet mjeseci 2022.godine je dobilo 30.326 ljudi. Ovaj papir je neophodan kako bi mogla biti nastavljena procedura dobijanja radne vize u nekoj od država EU.
Primjetno je iz spiskova da je u prvih devet mjeseci ove godine broj ljudi koji su dobili uvjerenje o nekažnjavanju skoro pa isti kao i onaj za kompletnu 2021.godinu.
Tačnije, 2021. uvjerenje je dobilo 15.777 ljudi, a za prvih devet mjeseci godine na izmaku, 14.549.
A kada smo već kod MUP-a USK-a, i podaci iz ove ustanove su u najmanju ruku poražavajući. Nedavno je završen konkurs za mlađe policajce, tražilo se njih 108. U konačnici ugovore sa MUP-om je potpisalo 69 mladih ljudi iz svih općina i gradova USK-a.
Dakle, opet nedovoljno iako su kriteriji bili, neki će reći izmijenjeni, ali suštinski spušteni. Tako više nije bila bitna ni visina ni težina kandidata, a ni izuzetna fizička sprema budućih policajaca koji bi morali čuvati red i sigurnost na krajiškim ulicama, što u prijašnjim konkursima je bio eliminatoran uslov. Da bi se osigurali dovoljnim brojem policajaca, odnosno kandidata, na službenoj web stranici MUP-a objavljen je i spisak od 300 pitanja i odgovora mjesecima prije izlaska na ispit kako bi ih kandidati naučili.
Hoće li ovih 69 kadeta ostati u BiH, slijedeće je pitanje, a odgovor je opet – razočaravajući.
Ko će nas čuvati?
Nakon isteka obaveznog rada i ispunjavanja odredbi iz ugovora, mnogi mladi policajci koji imaju licence i certifikate, ipak odlaze u EU. Tamo im se ovi dokumenti priznaju. Zatim polažu ispite za strani jezik, te dobijaju radne dozvole kao zaštitari. Dakle, gotov proizvod, u koji je uloženo najmanje dvije godine rada i učenja poslu policajca. Plus vrijeme provedeno u Policijskoj akademiji na sarajevskim Vracama. I odu iz države, a da im niko nije ponudio da ostanu.
A odlazi najbitniji, najplodniji dio zdravog društva. Mladi ljudi od 20 do 30 godina. Inače, obuka na Vracama Kantonalni Budžet košta 5.300 maraka po kadetu. Dakle, za ovih 69 kadeta izdvojeno je 365.700 KM.
U USK nema policajaca. Odškoluju se i odu vani
Pa ćemo nastaviti u istom stilu – brojevima. Na konkurs 2014. za 30 policajaca kadeta prijavilo se 930 kandidata. Dakle više od 30 kandidata za jedno upražnjeno mjesto.
Buduća dijaspora
Ove godine, za 108 kadeta policajaca prijavila su se svega 264 kandidata. Već na prvom testiranju 43 je odustalo. Razlog – odlazak u inostranstvo. To su Bosanci i Hercegovci, Krajišnici, buduća dijaspora.
A koliko su oni koji odlaze i vjerovatno će se tek samo rijetki od njih jednom vratiti, bitni onima koji ih se sjete tek oko izbora, govori Ernest Kulauzović, izvršni direktor Bosnian Sydney Association.
Kulauzović: Šta smo mi našim vlastima?
Razočarenje za ovog rođenog Sarajliju desilo se na neformalnom sastanku predsjednika Bosanske zajednice u Novom Južnom Velsu Safeta Alispahića sa liderom SDA Bakirom Izetbegovićem prije dvije godine. Na tom neformalnom sastanku, Alispahić je Izetbegovića kao predsjednika Parlamentarne skupštine pitao: „Gospodine Izetbegoviću, šta radite po pitanju dijaspore, imate li neki plan, agendu po kojoj se prate teme i pitanja oko dijaspore“? Odgovor kojeg je tada Alispahić dobio od Izetbegovića brutalan je opis odnosa države prema dijaspori koja je višemilionska, a glasio je: „Zar ćemo mi svoje resurse, svoje vrijeme, svoje napore ulagati u ljude koji su pobjegli iz ove države“.
Tajkunske parole
Pobjegulje bi valjda trebali biti oni što su postali izbjeglicama, među njima i 50 hiljada civila, logoraša, Hrvata i Bošnjaka prijedorske doline s početka rata? Ili su to ustvari ekonomski migranti koje su tajkunske parole „ako nećeš ti raditi za 400 maraka raditi, ima na birou ko hoće“ istjerali iz njihove domovine.
Ili su pobjegulje oni koji su odlučili okrenuti leđa sveprisutnom kriminalu u Bosni i Hercegovini poput Bišćanina Asmira Ramića koji je sa porodicom odselio iz svog grada na Uni u London.
Asmir je bio zaposlen i to na „državnim jaslama“, roditelj je dvoje djece. Visokoškolovan, ali su mu društvene anomalije poput plaćanja doktorima za lakše i sigurnije rođenje djeteta, pritisci na poslu da „zažmiri na jedno oko“ postali opterećenje, pa su tablete za smirenje postale njegova svakodnevnica.
Niko ne prijeti otcjepljenjima
I onda je rekao dosta, spakovao se i kompletna porodica je otišla.
– Bio sam u situaciju da uradim strašne stvari zbog kojih bi se kajao cijeli život. Uništio bih sebi i svojoj familiji život. A sve zbog kokošara i kriminalaca! Zato smo i odlučili otići. Evo me, radio sam do kasnih noćnih sati, ali znam zašto, osjetim to na svom kontu. Djeca mi ipak odrastaju u okruženju gdje niko ne prijeti otcjepljenjima, gdje je osnovni pravac koliko radiš, koliko se trudiš i zalažeš, toliko dobiješ. U Bosni je sve tome suprotno – kazao nam je Asmir.
U BiH se ne misli vraćati, bh. državljanstva se ne treba odreći, jer postoji mogućnost dvojnog, a i solucija stalnog boravka mu sasvim odgovara.
Međutim, šta je sa njegovom djecom? Ili Ernestovom? Oni su već druga generacija koji ne žive, ne školuju se u matičnoj državi, ne žive na onaj način koji je njihove roditelje otjerao iz svog doma.
Serverska greška
Pri tome, ako neki bh.državljanin ode na web stranicu Ministarstva vanjskih poslova da bi pronašao koju informaciju više o problemima, planovima matice sa dijasporom – dočeka ga „serverska greška, kontaktirajte administratora“. I to već pri prvom pokušaju, odnosno registraciji. Dakle, ni pitanje, a ni informacija više nije im omogućena.
Vratimo se situaciji u krajiškom MUP-u. Za nekoliko godina, oko 500 policijskih službenika će morati otići u penziju, a nema ih ko zamijeniti. Tada će se morati mijenjati zakon, pa će se granica za odlazak u penziju dignuti sa 65 na koju godinu više. To se već događa u susjednoj Hrvatskoj.
I nije to samo problem u USK, u Kantonu Sarajevo penziju čeka oko 1000 policajaca, tuzlanskom 900.
Očigledno da politika „iskoristi maksimalno četiri mandatne godine“, ali ne za interese države, već one lične doseže vrhunac.
Nepostojanje državničke politike kako prema radnicima u BiH i onih na privremenom radu u nekoj od ekonomski jakih država, dovela je do toga da mnogima ushićenje o povratku Bosni, već nakon dva dana provedena ovdje splasne. Pa se opet spremaju pasoši, vize, dokumenti i žurno vraća u uređene države. Da odmore od bosanskog „rahatluka“.
Što će jednostavno, kad može komplikovano?
Ernest Kulauzović želi u Australiji svog sina upisati kao državljanina BiH. I već zna da će mu za to trebati puno živaca i strpljenja. Njegova je supruga rođena u Bijeljini, a to je terirotij ( i administracija) Republike Srpske. Ernest u Sarajevu, dakle u Federaciji. Kad skupi svu dokumentaciju, ovjeri, nosi je nosi u Ambasadu BiH u Sidney.
U Ambasadi onda traže da se oba roditelja, jer dodale iz različitih entiteta, moraju predati dokumentaciju. I to dodatno komplikuje proceduru. Umjesto da olakša.
– U dilemi sam. Ne znam ni da li ću sina upisati u bosanskohercegovačko državljanstvo. Patriotski bi bilo da to uradim, a glupo je da se toliko žrtvujem za državu koja sama ne želi te državljane – zaključuje Kulauzović.
Naš put prema egzodusu polako dostiže vrhunac. Nakon rata počela je bijela kuga. Onda masovni odlazak, radne snage i cijelih porodica. Pa onda visokoobrazovanih, mladih ljudi. Plus oni koji su otišli tokom rata bježeći od smrti. I gdje smo danas?
Politika, nerad, nepotizam, korupcija. I eto nas sve više u Njemačkoj, Sjedinjenim Državama, Kanadi, Australiji, širom svijeta.
(Aida Štilić, interview.ba)
