Priča o (su)životu s migrantima u Bihaću, gradu prepuštenom samom sebi!

amila - source.ba
U teškim trenucima, onda kada mi imamo neku 'moć' da o nečemu odlučujemo, da neko, na bilo koji način, zavisi od nas – tada pokazujemo ko smo. Polažemo test ljudskosti i morala. Ne biste vjerovali koliko je postotak prolaznosti malen.

U teškim trenucima, onda kada mi imamo neku ‘moć’ da o nečemu odlučujemo, da neko, na bilo koji način, zavisi od nas – tada pokazujemo ko smo. Polažemo test ljudskosti i morala. Ne biste vjerovali koliko je postotak prolaznosti malen.

Sjećate se kada smo prije nekoliko godina gledali na TV-u priče o migrantima i migrantskoj krizi širom svijeta?! Kada smo se ignorantno ponašali kada je ta tema u pitanju. Tada je bila tema,  sada je naš život. A ignorantnost je poprimila sasvim nove oblike. Ružne. Tužne. Neljudske. Nemoralne.

Prije 15 – ak dana krenula sam u Bihać. USK. Krajina. Nekada simbol inata, ponosa i otpora. Danas grad/kanton slučaj. Prepušten sam sebi. Državu on ne zanima. A u njemu hiljade migranata.

No, krenimo ispočetka…

Krenula sam u Bihać, a kao što znate, desetine migranata svaki dan autobusom idu iz Sarajeva u grad na Uni. Bilo ih je mnogo i ovaj put. Pored mene su sjedili muž i žena sa malim djetetom. Iz Sirije su, kažu mi. On je doktor. Imali su sve u životu, a onda je jednog dana sve to samo nestalo. Krenuli su tražiti sreću negdje u svijetu. Zaputili se na put negdje, nekako, pa gdje stignu. A vi ne biste?! – Samo iskreno odgovorite, molim vas!

Kako želim od njih čuti njihove životne priče i sudbine, nastavila sam razgovor sa dvojicom momaka iz Afganistana. Pitali su me znam li kakvo je stanje tamo, kakav je sistem, znam li kako život tamo izgleda. Rekoh da sam čitala dosta o tome i da sam poprilično upoznata. Rekoše mi da bi mi onda valjda trebalo biti jasno zašto ne žele živjeti u takvoj zemlji. Meni je jasno. Mnogima, međutim, nije.

Podijelih s njima hranu koju sam ponijela, a jedan od njih mi daje rokovnik i lijepo zapakovanu olovku, kaže: ”Thank you for food”. Ne htjedoh uzeti. Ali onda mi kroz glavu prođoše priče o tome kako su ih ljudi na njihovom putu navikli na to. Da im sve naplaćuju. Punjenje mobitela. Flašu vode. Komad hljeba. Čašicu soli.

Već prvi dan u Bihaću vidjela sam gdje ‘žive’, u kakvim uslovima i kako to sve izgleda tamo. Šatori kod stadiona ‘Pod Borićima’. Neugledno. Nehumano. A još je ljeto. Jesen i kiše jesenje na pragu. O zimi da ne govorim. Srce mi se slama pri samoj pomisli šta li će oni tad. Likove koje ćemo viđati na predizbornim plakatima, pitala bih da li ih to uopšte zanima?!

U razgovoru s prijateljima koji žive tu, mnogo toga sam saznala i naslušala se mnogočega. I ostala u potpunom šoku. Koliko su samo ljudi spremni okoristiti se tuđom mukom. Noćenja im naplaćuju po stotine eura (da, mnogi od njih imaju novac, jer ne bježe iz svoje zemlje zato što nema novca – i to biste se mnogi trebali informisati). S obzirom da nemaju dokumente, lokalno stanovništvo zamole da se novac pošalje na njihov račun, a oni im za to uzimaju proviziju (20-30 posto), u mnogim kafićima im naplaćuju punjenje mobitela…

No da ne bude sve tako ružno, ima zaista i nekih finih priča…

Frizer

Naime, u Bihaću već godinama postoji jedan frizerski salon, onako lokalni, jedna, dvije osobe dnevno uđu. Ništa posebno. Jedan od migranata je zamolio vlasnicu da radi tu. Pristala je. A zauzvrat dobila frizerski salon koji radi kao nikad. Kažu mi da momak odlično radi svoj posao i svi idu kod njega šišati se.

Abdullah

U kafiću u koji sam izlazila upoznala sam Abdullaha iz Maroka. Ne zna engleski, pa sam sve o njemu saznala od uposlenika kafića. Miran, tih, povučen momak, skoro uvijek je sam. Jedan dan je krenuo preći granicu, no vratio se pretučen, bez ičega. Hrvatska policija ga je istukla, razbila mu mobitel. Uposlenici kafića mu sada daju svoj mobitel da se može čuti s majkom. Kažu da stalno zove samo majku i s njom razgovara. Gazda mu pokušava objasniti da nauči bosanski barem malo i spreman ga je zaposliti, naći mu bilo šta da radi.

Jedinstvo

A i počeli su navijati za Jedinstvo. U prvoj ovosezonskoj utakmici, u kojoj je Jedinstvo igralo protiv visočke Bosne, bilo ih je barem hiljadu, dvije. Zaista su navijali, kao da su oduvijek tu i kao da baš sve znaju o tom klubu.

Moram priznati da mi je to bio jedan od najdirljivijih trenutaka. Vjerovatno je i njima. Možda i jedini put kada su se osjećali kao da su dio tog grada, kada ih niko ne gleda ispod oka, prijekim pogledima. Jer inače ih gledaju tako. Kaže jedan: ”Svi nas gledaju ružno. Jeste ovo problem za grad, meni je žao što je tako i zaista se osjećam ružno i tužno, ali mi samo tražimo neki bolji život”.

Ko ih može osuđivati zbog toga?! Svi želimo nešto bolje, a trenutno njihovo bolje su samo malo humaniji uslovi za život. Državo, možda je sad krajnje vrijeme da se sjetite grada prepuštenog samom sebi. I pomognete. Svima. I Bišćanima i njima da dobiju život dostojan čovjeka. Test ljudskosti traje. Ali još vrlo kratko.

(Amila Alijagić)



0

Zadnje diskusije / FORUM

Anketa

Da li se osjećate sigurno u vlastitom gradu ?

Loading ... Loading ...