Home Blog Page 1153

Bihać: Hitno potrebna AB -, B +, B- krvan grupa

Gradonačelnik Fazlić: Dolazak Dodika u Bihać bez najave domaćinu je nepristojno !

Šuhtet Fazlić, gradonačelnik Bihaća se oglasio putem društvene mreže Facebook povodom dolaska Milorada Dodika i njegove visoke delegacije RS-a u Bihać i to sljedećim riječima koje prenosimo u cijelosti:

  • Dolazak predsjednika manjeg BH entiteta u Bihać bez ikakve najave, odnosno bez znanja zvaničnih institucija, smatram, blago rečeno, nepristojnim, jednako kao da gost ulazi u kuću bez znanja domaćina…

Premijer Rošić reagovao na posjetu visoke delegacije RS-a Bihaću i traži sljedeće informacije

Dragan Bursać: Šutio sam dok je Bihać granatiran

Bihać i bihaćka regija, “ugostile” su u proteklom ratu bezmalo 200 hiljada ljudi. Civila. Grad je bio opkoljen sa jedne strane od Vojske SAO Krajine, sa druge strane u obruču ga je držala Vojska Republike Srpske. Bihać je bio u okruženju 3 godine. Bihać je Grad heroj, na Bihać je palo na desetine hiljada granata. Sa svih strana. Izginulo je hiljade civila. Preciznije, područje koje obuhvataju opštine Bihać, Cazin i Velika Kladuša ostalo je bez 5.000 ljudi.

Kako ja to sve znam? Pa ja sam kao mobilisani pripadnik VRS-a, gledao kako se grad drži pod blokadom. Gledao i sramno ćutao.

A, ko su ti vojnici i zašto su granatirali grad? Vidite, na dalekom zapadu, radili su to jedni drugima. Komšijama, najbližim. A, ponajviše su Bišćani granatirali Bišćane. Jer je to sva istina i tragedija!

Kad se raduješ ranjavanju đačkog doma i bolnice

Ruku na srce, bilo je i poštenog srpskog življa, što se odmaklo od vrelih topova i otišlo bestraga, samo da ne gleda silovanje svog grada. A, opet, bilo je i onih, koji su prilježno i odistinski, poput bezumnika skakali od sreće kad bi haubica pogodila đački dom, na primjer. Isti onaj dom u kome su im djeca boravila par mjeseci prije i u kojem je dječačke dane proveo Branko Ćopić.

Djeca su im bila na sigurnom, Ćopića niko više nije čitao, pa je valjda bilo u redu, hiljadama granata počastiti dojučerašnje komšije i sugrađane. Ni rodbina im nije više bila u bolnici, pa je to bio znak da se ista od strane VRS-a granatira. Počesto i mučki precizno.

Ali, nije to sve. Trebalo se na bijedi i muci komšija dojučerašnjih obogatiti. Prodati im vreću brašna za 500 maraka, litru goriva za 10 maraka, litru vode za 10 maraka… Pa ni to, kao da nije bilo dovoljno, trebalo je prodavati oružje i tenkove, najčešće Babinim (trupama Fikteta Abdića op. aut.)

Moja sramota

I sjedio sam kao žutokljunac, mobilisani više Bihaća. Nisam pucao po gradu, nisam imao srca, želuca, nerava… Ali, to me ne amnestira od bilo čega. Mogao sam pobjeći u Srbiju uvijek. Sjedio sam, jeo Ikar i gledao jad. Bilo me je sramota. Koliko tih ljudi dole, toliko i sebe, koji sam dio te perverzne igrarije.

Gledao sam ja kako se poluljudi slade nevoljom ljudskom. Gledao sam kako se bogate upropaštavajući i rušeći SVOJ grad, kako prodaju hranu komšijama po stostruko većim cijenama, e da bi ih potom zasuli kišom granata.

I tako svaki dan. Svaki ubogi dan!

Oluja koju su Srbi Hrvatima namjestili

A, onda je došla “Oluja” u kojoj je Bihać izbavljen iz blokade. Ona je oduvala četvrt miliona Srba iz Hrvatske, a da Srbi nikada ili nisu shvatili, ili im niko objasnio nije da su žrtve svojih totalitarnih režima.

Nego, ima nešto drugo, nešto neljudsko. Puno Srba i dan danas podsjeća kako im je “Oluja” u par dana uništila živote, ponos, domove, najmilije, djetinjstvo, mladost…

Čudno je, kako oni koji kukaju prećute da su u uncu isto tako uništavali 3 godine jednan grad. Bihać i Bišćane. Čudno je, još čudnije, kako se svi ti silni srBski heroji, što su ponad Ripča, vježbali gađanje po nejači bošnjačkoj i prodavali gladnom narodu vreću brašna za čitavo bogatstvo NIKADA ne zapitaju-Kako je moguće da su to isto činili i svom narodu?

Kletva srpskih majki

Jer, stigla ih je brza kletva! Sjećam se vekne hljeba u Drvaru i Bosanskom Petrovcu od 12 maraka. To su Srbi Srbima prodavali. Valjda je to bila cijena srpstva i nesreće? Sjećam se litre goriva od 15 maraka. Sjećam se žena, Srpkinja u koloni na traktorima koje kunu, proklinju, i koje govore da će i ove, bosanske Srbe ista nesreća zadesiti.

I jeste! I Srbi, ništa shvatili nisu! Jer da jesu, ne bi Predsjednik RS-a Milorad Dodik 22 godine poslije govorio kako će RS i Srbija biti jedna država.

“Doći će dan kad će Srpska i Srbija biti jedna država” reče Dodik na obilježavanju godišnjice “Oluje” u Veterniku nadomak Novog Sada.

Da li je to Dodik aludirao da se Srbi, njih milion iseli u Srbiju? Jer, ne zaboravite, tako su i glavaši SAO Krajine Martić i Babić govorili da će Krajina i Srbija biti jedna država, pa im se želja ispunila-Negdje u vojvođanskoj ravnici, sve sa četvrt miliona iseljenih i raseljenih Krajišnika.

To su bili oni vajni “heroji”, što su se kao čičak lijepili za Miloševića, a koji im je prilikom pada Krajine lakonski poručio, da se ubiju.

Doduše, Dodik je iskusio rat, koliko i Bišćani u ratu mir. Dakle NIKAKO. Ali to nije opravdanje. Nema opravdanja!

Nema ALI, nema opravdanja

Nema opravdanja za tri godine opsade Bihaća, za ubijene, ranjene, izgladnjele. Nema opravdanja za sve one koji su se klanjali Miloševiću, Martiću, Babiću, Karadžiću u hramovima smrti pod otvorenim krajiškim nebom. Isto tako nema opravdanja za egzodus 250 hiljada izmanipulisanih i prevarenih Srba iz hrvatske Krajine, koji ovih dana obilježavaju 22 godine propasti jedne zablude.

I na koncu, nema opravdanja za mene, koji je par mjeseci nijemo gledao rodni grad u paklenom okruženju.

Ali, ima nade! Uvijek ima nade. Francuski Predsjednik, Emanuel Makron prije neki dan je u svom državničkom govoru rekao kako je Francuska država EKSPLICITNO sa svojim vlastima u Višiju kriva za pogrom Jevreja u Drugom svjetskom ratu.

Možemo li šta naučiti?

A, šta mi i koga mi to čekamo? Molimo Boga da nam Godo bude predsjednik, pa da nas u vječnosti razriješi naše sopstvene odgovornosti. No, to tako ne ide u stvarnom životu. U stvarnom životu poštene vođe svog naroda, moraju skupiti hrabrosti i u ime baš svog naroda, izviniti se za zlodjela koja su činili pojedinci. Izviniti se i tražiti oproštaj. U nas se namjesto oproštaja, njeguje kultura zaborava, pravdanja i dizanja na pijedestala heroja, čitave kamarile ratnih zločinaca.

Ja sam bio vojnik Vojske Republike Srpske i tražim oproštaj za sva zla koja je neko u moje ime učinio Bihaću i Bišćanima!

A, ti?

Nema ALI!

Nema “ali” za priznavanje krivice nad žrtvama u Srebrenici, Tomašici, Kazanima, Čelebićima, Kravici, Lašvanskoj dolini…

I svako “ali” je relativizacija zločina, jeftino pravdanje i još jeftinije opravdanje. Pokušali smo u ratu koji je završen prije 22 godine romantizirati, pokušali smo nalaziti ono najbolje ono pozitivno, no nikako da priznamo grijehe zvijeri u nama i oko nas. A, to je početak.

Institucionalna osuda ljudi koji su krivi za zločine, namjesto pravdanja i veličanja u heroje.

I ko je kriv za blokadu Bihaća, Cazina i Velike Kladuše? Niko! Eto, zvanično je kriv Slobodan Milošević, koga više nema i indirektno Ratko Mladić. To je sve.

Ali, budimo ljudi! Nismo li svi pomalo krivi? Bar koliko je crno ispod nokta? Pa da krenemo od toga, jer guranje pod tepih nas je 22 godine poslije rata dovelo u termalnu fazu mržnje.

Ozdravimo se, vrijeme je zadnje!

Dan kada je oslobođena Krajina: Historijsko rukovanje Dudakovića i Marekovića (VIDEO)

Šestog augusta 1995. godine borci Petog Korpusa Armije Republike BiH oslobodili su Veliku Kladušu i time je prestala da djeluje samoproglašena fantomska autonomna oblast “Zapadna Bosna”, pod vodstvom ratnog zločinca i izdajnika RBiH, Fikreta Abdića.

Istog dana, komandant Petog korpusa Atif Dudaković i hrvatski general Marijan Mareković rukovali su se na mostu preko rijeke Korane u Tržačkim Raštelima, čime su se snage Armije Republike BiH spojile sa hrvatskom vojskom, a tadašnji Bihaćki okrug je službeno deblokiran.

https://www.youtube.com/watch?v=fq8r0HGH6Zc

Peti korpus Armije RBiH je bio jedan od ukupno sedam korpusa u Armiji RBiH. Formiran je u i oko Bihaća te je uspio zaštiti grad od prodora srpskih snaga. Bitke su se vodile i protiv secesionističkih snaga Fikreta Abdića, koji je tijesno sarađivao sa srpskim i hrvatskim vojno-političkim rukovodstvima.

Peti korpus je na kraju porazio Abdićeve snage i 6. augusta 1995. godine oslobodio Veliku Kladušu, a nakon toga porazio je i srpske snage, i oslobodio Bosanski Petrovac, Ključ i Bosansku Krupu, te je zajedno sa Sedmim korpusom Armije RBiH oslobodio i Sanski Most.

Kadrovi slapova u Martin Brodu i dvorca na Ostrožcu krase spot Haruna Mehmedagića

„Kroz unikatne kadrove rijeke Une i nacionalnog parka, kao i tvrđave Ostrožac, htjeli smo u najljepšem svjetlu prezentirati ljepote Krajine i ono čime se svi ponosimo. Zahvaljujem se Harunu na ustupljenom povjerenju i cijeloj ekipi na odličnoj saradnji. Vjerujemo da smo napravili lijepu ekranizaciju ove balade“, kazao je Porić.

Muziku i tekst za ovu baladu napisao je Ljubinko Tanasić, dok je aranžman radio Kenan Fejzić. Prema riječima autora, pjesma je priča o nesretnoj ljubavi.

„Drago mi je da smo završili spot i da smo napravili jednu finu priču koja će, nadam se, doprijeti do naših slušalaca i gledalaca. Želim se zahvaliti svima koji su učestvovali u ovom projektu jer su svi dali svoj maksimum i hvala im na tome“, rekao je Mehmedagić. 

Nakon pjesama “Loše nam se piše“, “Vodi me do neba“ i “Samo bih s tobom“, perspektivni pjevač iz Breze Harun Mehmedagić snimio je i četvrtu pjesmu „A ti idi drugome“, za koju je objavio i ovaj videospot. Uživajte!

I Bihać želi mjesto na karti Željeznica FBiH

Uskoro tender
– Mi na ovaj način modernim talgo-garniturama povezujemo tri najveća centra u državi. Ranije smo BH voz stavili u promet prema Zenici i Doboju, a nešto kasnije prema Mostaru i dalje ka jugu. Ostaje nam da završimo projekat elektrifikacije dijela pruge u Krajini i na taj način povežemo i Bihać sa glavnim gradom i regionalnim centrima. To bi značilo konačno i potpuno uvezivanje putničkog željezničkog saobraćaja u državi, istakao je Džafić.
Ove riječi su pozitivno odjeknule u Krajini, iz koje se već godinama šalju apeli za oživljavanje unske pruge, koja pored teretnog i putničkog saobraćaja, ima i jedinstvenu turističku komponentu.
– Kao gradonačelnik zalagao sam se da dobijemo BH voz. Grad Bihać to želi i treba. Federalni ministar Šemsudin Dedić zbog toga nas je zvao u Sarajevo. Direktor Nacionalnog parka Una Amarildo Mulić je također iznio niz argumenata i zbog turizma koji je ovdje u porastu. Uslov je bio da se elektrificira pruga na ovom dijelu od Novog do Bihaća, kako bi se stvorili uslovi da talgo-voz krene u Bihać. Ja vjerujem da će se to desiti, kazao nam je Šuhret Fazlić, gradonačelnik Bihaća.
I parlamentarci iz USK-a predlagali su brojne inicijative o temi unske pruge.
– Za ovu 2017. godinu, Javno preduzeće Željeznice Federacije su uplanirale i obezbijedile sredstva za elektrifikaciju. To nam je potvrdio i generalni direktor koji je na tome radio od prošle godine kada smo mi u Parlamentu tražili da se napravi akcioni plan. Uprava i menadžment Željeznica su osigurali nešto više od dva miliona maraka za projekat elektrifikacije i čini mi se da će uskoro biti raspisan i javni poziv za izvođenje tih radova. Nadamo se da će to do kraja godine sve biti završeno i da će se steći uslovi da talgo-voz počne saobraćati i unskom prugom, kazao nam je Ismet Kurić, poslanik A SDA u federalnom Parlamentu.
Kada se donosio federalni budžet, pa i onaj od 22 miliona za Željeznice Federacije, krajiški poslanici su te iznose uslovljavali amandmanima, a sada kažu da su zadovoljni pozitivnom reakcijom Javnog preduzeća ŽFBiH.
Zadovoljni su i željezničari na unskoj pruzi, koji su obavijestili parlamentarce o napretku.
– Meni su javili da je već stigla oprema, da se polako čisti pruga i priprema elektrifikacija, te se nadaju talgo-vozu koji će Bihać spajati sa Novim, Dobojom, sa Banjalukom, Tuzlom i Sarajevom. Ja iskreno vjerujem da je to početak onoga što smo svi u Krajini iščekivali. Znam da je novac osiguran, usvojen je i moj zaključak da Vlada Federacije obezbijedi dva miliona za tu namjenu. Mislim da ovaj put nećemo biti izrađeni i iskreno jedva čekam da nam krenu vozovi, ispričala nam je Azra Hadžić-Bećirspahić, zastupnica SBB-a u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH.
Kičma razvoja
Željeznice FBiH jačaju iz dana u dan. U posljednju godinu značajno su unaprijedile usluge putničkog saobraćaja u zemlji. Pored evidentnog rasta i širenja raspona željezničkog saobraćaja, paralelno raste i njihov ugled kako među predstavnicima vlasti, tako i među narodom.
– Bez obzira na prepreke, Željeznice FBiH ostaju kičma razvoja Bosne i Hercegovine. I na ovaj način, povezivanjem velikih gradova u državi, ŽFBiH na najbolji način ostvaruju svoju misiju, a to je slobodan i neometan protok ljudi i roba na cijeloj teritoriji države, rekao je generalni direktor Enis Džafić.
Misija je vrijedna podrške koju im šalju iz Krajine, dok čekaju vozove koji će ih povesti u bolje sutra.

Đapo zaboravila obećanje Krajišnicima: Ništa od puta Orašac – Ćelije – Štrbački buk!?

Naime, federalna ministrica turizma i zaštite okoliša Edita Đapo (SBB) je nekoliko puta dolazila u posjetu Krajini i Nacionalnom parku “UNA”.
Oduševljena svim viđenim, a posebno gostoprimstvom željela je na neki način dati “svoj” doprinos, tj. uraditi samo ono što Krajinu i sljeduje. Radi se o pomoći Federalnog ministarstva turizma i zaštite okoliša za Nacionalni park “UNA” da se asfaltira put Orašac – Ćelije – Štrbački buk  kako bi omogućili turistima da bezbrižno stignu do samog srca Nacionalnog parka.
Kako tada, tako i danas, niko ništa ne spominje.
U Nacionalnom parku “UNA” očekuju pomoć, a pomoći očito nema.
Krajišnici neće ni sa ovakvim odnosom ministrice Đapo biti razočarani jer su navikli da iz Sarajeva dobijaju sredstva samo na kapaljku,a kad su u pitanju bilo kakvi infrastrukturni projekti, većinom nas zaobiđu u širokom luku. Tako nam malinari štrajkaju, ceste su nam najlošije u federaciji,a ni Nacionalni park “UNA” po njima nije ništa posebno osim kad trebaju doći službenim vozilima, uzeti dnevnice, najesti se i napiti te spavati u hotelu pored Une i vratiti se kući prije nego li ostave koju “svoju” marku kupujući suvenir ili nešto što će ih podsjećati na lijepo proveden “radni vikend” u Krajini.
Draga naša ministrice Đapo, lijepo vam je bilo u posjeti Nacionalnom parku “UNA” vozeći se u službenim automobilima pa niste ni osjetili da se vozite po makadamu, a boga mi i druženju sa tadašnjim gradonačelnikom Emdžadom Galijaševićem i direktorom Amarildom Mulićem, što se vidi i na slici ispod, ali sve obećano ste zaboravili.
Vi kao Federalna ministrica turizma i zaštite okoliša ste dužni da iz budžeta federacije koji iznosi oko 2,7 milijardi KM, izdovojite bar 3 miliona KM za asfaltiranje puta širine 4m kako bi Nacionalni park dobio krug od 22 km puta koji će služiti i mještanima i turistima koji nam svakodnevno sve više i više pristižu iz svih krajeva svijeta. U ta 22 km puta u bliskoj budućnosti Uprava Nacionalnog parka “Una” želi napraviti još jednu atrakciju tj. želi instalirati voz koji će prevoziti turiste kroz cijeli Nacionalni park s kojim bi se naša turistička ponuda znatno poboljšala.
Moramo napomenuti i da je delegat u Domu naroda Željko Mirković (SDP) za portal KRAJINA.BA  izjavio da već 3 godine postavlja isto pitanje ministrici Editi Đapo  vezano za ova obećana 3 miliona KM i asfaltiranje puta, ali da još nijednom nije dobio odgovor.
Ministrice naša draga, želimo vam spomenuti da je kartu za ulaz u Nacionalni park prošle godine platilo preko 60 000 turista, da smo ostvarili preko 200 000 prijavljenih noćenja, da su svi oni trošili svoj novac u obližnjim restoranima, kafićima i kupujući suvenire što svakako pridonosi svima nama.
Isto tako vam moramo spomenuti i izgradnju mnogih turističkih objekata u Nacionalnom parku koji su u privatnom vlasništvu i koji ne rade jer se većina turista za svoj novac ne žele gušiti u prašini dolazeći u naš Nacionalni park “Una” nego se radije odluče za malo dalji park u susjednoj nam Hrvatskoj.

Dodik u Bihaću: Ustaškim zločinom nad Srbima etnički očišćen bihaćki prostor

“Ovdje su u Drugom svjetskom ratu, osim Srba iz Bihaća, koji su ovdje bili većina, ubijani i Srbi sa prostora današnje Hrvatske i Plitvičkih jezera”, podsjetio je Dodik u obraćanju prisutnima u Spomen-području Garavice kod Bihaća, gdje je obilježeno 76 godina od stradanja više od 12.000 ljudi tog kraja, gotovo isključivo Srba, koje su u ljeto 1941. godine pobile ustaše.

On je rekao da je taj projekat dokrajčen u “Oluji”, kada je prije toga ukinuta konstitutivnost Srba u Hrvatskoj, a kasnije bombardovane kolone izbjeglica iz srpskih krajina.

Predsjednik Srpske je naglasio da je garavičkim zločinom nastavljen kontinuitet ustaške ideologije – jednu trećinu Srba pokrstiti, jednu pobiti a jednu raseliti.

Dodik je najavio da će stradanje Srba u Garavicama od naredne godine obilježavati Vlada Srpske i da će to područje biti proglašeno mjestom od republičkog značaja.

“Namjera je da se ovaj prostor, koji je oskrnavljen, uredi i da to bude državna manifestacija na kojoj će se okupiti veći broj ljudi. Izgradićemo ovdje spomen-crkvu sa spomen-pločom koja će svjedočiti o ovom strašnom stradanju. Ovo mjesto nas mora okupljati”, poručio je Dodik.

On je rekao da je najpotresnije iz svjedočenja žrtava što su u Bihaću i Garavicama ljudi ubijani pred očima djece, kao i da su neki od ubica i zločinaca nakon Drugog svjetskog rata inkorporirani u sarajevsku komunističku vlast.

Dodik je naveo i da je nekadašnji komunistički sistem uspostavio sistem zaborava zločina nad Srbima, rekavši da su to žrtve fašizma, iako su ustaše – Hrvati i muslimani i u Bihaću pobili Srbe, Јevreje i jedan broj Roma.

“Bili su nagrađivani za svoje zločine i nisu kažnjeni. Nikada ne smijemo zaboraviti ove događaje, kao i Ljubomira i Slavka Kvaternika, Maksa Luburića i druge ideologe koji su ubijali na ovim prostorima, a prošli nekažnjeno”, rekao je Dodik i podsjetio da je jugoslovenski projekat bio podvala Srbima.

On je naveo da su se ubijanja Srba i Јevreja u Bihaću dešavala dok su se događali pogromi Srba u Јadovnu, na ostrvu Pag, a nakon toga i u Јasenovcu, Šušnjaru, Staroj Gradišci i Prebilovcima, gdje je ubijeno i bačeno u jame više od 6.000 Srba.
“Sve to je bio projekat Nezavisne Države Hrvatske koji nije prestao na ovim prostorima. S druge strane, nas su pokušali da okarakterišu u UN kao genocidan narod, ali zahvaljujući Rusiji to se nije desilo. Јa ne vjerujem da može da se oprosti to što su nam uradili, ali ne pozivam na osvetu i revanš, jer to liči na njih”, rekao je Dodik u Bihaću.

On je poručio da će nastaviti da dolazi u Garavice i na sva mjesta gdje su Srbi stradali.
“Mi se moramo osloniti na naše dvije države – Republiku Srpsku i Srbiju. Srpska je jedina brana da nam se u budućnosti ne dese nove Garavice i Јasenovac, zbog čega je moramo jačati do nebesa, da bude jaka i stabilna. A sa Hrvatima treba da sravnimo račune i dođemo do istine o tome što je činjeno, kako bismo na ovim prostorima gradili život zajedno. Isto se odnosi i na muslimane”, rekao je Dodik.

On je dodao da bi oni koji, poput hrvatskog premijera Andreja Plenkovića danas slave nekakve “pobjede” /”Oluju”/ i pominju oslobađanje Bihaća i Srebrenicu, trebalo da znaju da su “Srbi doživjeli 1.000 Srebrenica”.

“On je vjerovatno mislio na 1941. godinu kada je ovdje pobijeno 12.000 do 15.000 Srba i kada se po njihovim kriterijumima `oslobodio` Bihać. `Oluja` je bila završni čin etničkog čišćenja 250.000 Srba i što se nas tiče, zločin nad Srbima”, rekao je Dodik.

Političari u BiH moraju jasno da kažu da je proces povratka završen

Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik izjavio je da političari u BiH moraju jasno da kažu da je proces povratka u predratna mjesta življenja završen i da u tom pogledu više nema prostora za napredak. Dodik je naveo da nije realno očekivati, iako to zvuči politički atipično, da se svi predratni stanovnici nekih opština i gradova vrate u svoja mjesta življenja.
“Možemo samo da uradimo da svi slobodno mogu doći /u ta mjesta/”, rekao je Dodik novinarima u Bihaću.
On je napomenuo da su mnogi Bošnjaci iz Republike Srpske prvo, najavljujući povratak, obnovili kuće putem međunarodnih programa, pa to prodali.

“To možete da vidite i u Federaciji BiH gdje su se Srbi isto tako vraćali. Povratak se ne može pojačati nasiljem, već mora biti dobrovoljan. Očigledno je da je ta dobrovoljnost 20 godina nakon rata gotovo upitna”, rekao je Dodik.

On je dodao da “onaj ko se vratio, ostaće, a onaj koji nije, nikada neće ni doći”.
“To važi na svim stranama /u BiH/, bez obzira na floskule o tom nekom povratku”, rekao je Dodik.
On je naglasio da je sada u Bihaću samo pedesetak srpskih kuća i da troje djece uči pravoslavnu vjeronauku.

“Bilo je 12.000 Srba u Bihaću prije 1991. godine. Naravno, bilo je mjesta gdje su u značajnom broju bili Bošnjaci u Republici Srpskoj, ali realnost je sasvim druga. Dogodilo se to što se dogodilo. Јa bih volio da se nikada nije dogodila ni 1941. godina, a pogotovo 1991. i 1995. godina”, rekao je Dodik.
On je istakao da su ljudi organizovali svoje živote na nekim drugim mjestima, gdje njihova djeca imaju svoje školske drugove, žene se, udaju…

Dodik je naglasio da niko ne treba da ometa skupove različitih naroda u BiH, te da se svi moraju navići da omoguće i obilježavanja stradanja ljudima koji to hoće i žele.

Zvaničnici RS obišli Spomen-područje Garavice: Sjećanje na garavičke žrtve

Zvaničnici Republike Srpske, brojne delegacije i predstavnici organizacija i udruženja koja baštine antifašizam obišli su danas humke, zapalili svijeće i položili cvijeće u Spomen-području Garavice kod Bihaća, gdje su ustaše u ljeto 1941. godine ubile više od 12.000 ljudi tog kraja, uglavnom Srba.

Vijence su položili predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, poslanici Branislav Borenović i Vlado Gligorić u ime NSRS, delegacija Vlade Srpske predvođena ministrom rada i boračko-invalidske zaštite Milenkom Savanovićem i ministrom unutrašnjih poslova Draganom Lukačem, izaslanik srpskog člana Predsjedništva BiH Marija Milić, kao i predstavnici Trećeg pješadijskog /Republika Srpska/ puka, te predstavnici Skupštine Vojvodine.

Vijence su u Garavicama položili i predstavnici BORS-a, Odbora za obilježavanje stradanja “Garavice 1941” i Zavičajnog udruženja “Una”, grada Banjaluka, Јevrejske opštine Banjaluka i porodica stradalih.
Predsjednik Odbora “Garavice 1941” Nebojša Kuštrinović rekao je da je u Garavicama i Bihaću u Drugom svjetskom ratu ubijeno između 15.000 i 17.000 Srba, te da se ne smije dozvoliti da to mjesto ostane devastirano i zaboravljeno.

“Nadam se da će prisustvo predsjednika Srpske i njegov autoritet, kao i podrška ostalih institucija pomoći da ovo mjesto postane svetinja srpskog naroda i da se uredi”, istakao je Kuštrinović.
Predstavnik Јevrejske opštine Banjaluka Đorđe Mikeš rekao je da je danas odata počast “podzemnom gradu”, te da iz ovog zločina treba naučiti kako se braniti od toga da nas zlo opet ne dočeka.
“Јevreji su iz Drugog svjetskog rata izvukli pouke i želim da svi tako rade, i da se ovakve stvari nikada ne dešavaju”, naveo je Mikeš.

Predsjednik Udruženja “Una” Boško Stojisavljević rekao da su Garavice mjesto patnje i jada o kome bihaćka opština treba više da brine i da to ne postane rekreativna zona, kako se najavljuje.

“Arhitekte iz Prijedora pomažu nam da se ovo uredi”, dodao je Stojisavljević.
Nakon istorijskog časa, u Spomen-području Garavice za stradale je služen parastos na srpskom, jevrejskom i romskom jeziku.

Pomen žrtvama ustaškog terora organizovalo je Zavičajno udruženje “Una”.
U Garavicama kod Bihaća ustaše su početkom Drugog svjetskog rata pobile više od 12.000 Srba, Јevreja i Roma bihaćkog kraja. Među ubijenima bio je veliki broj djece. Ubijeni stanovnici Bihaća i okoline bili su uglavnom Srbi i u manjem broju Јevreji, a pamti se da je na Garavicama u ljeto 1941. godine ubijeno više civila nego što je Bihać imao stanovnika.

Ovo stratište je zapostavljeno nakon Drugog svjetskog rata, jer su činjenice o zločinu i pokolju nad nedužnim civilima u Bihaću, koji je sprovela NDH držane daleko od očiju javnosti.
Prema britanskim izvorima, u Garavicama je za tri mjeseca ubijeno 14.500 civila, pa je ovo drugo mjesto po broju žrtava u BiH u Drugom svjetskom ratu.

Prvi spomenik žrtvama Garavica podignut je 1949. godine, a u periodu od 1960. do 1980. bihaćka opština uređuje Garavice kao spomen-park žrtvama fašističkog terora, nakon čega je 1981. godine otkriven novi spomenik.

Spomenik iz 1949. godine uklonjen je i postavljen u blizini bihaćke kule, a u posljednjem ratu je znatno oštećen. Prije četiri godine ponovo je demontiran i odvezen na spomen-područje u Garavicama.