Želeći da otrgne od zaborava stari mahalski govor i običaje, bihaćki enigmata i pisac Dževad Harbaš odlučio je da, na osnovu sjećanja iz djetinjstva, ovjekovječi neke adete koji su specifični za područje Bihaća i Krajine. Priče se sastoje od događaja i dijaloga pisanih nekadašnjom krajiškom ikavicom. Knjiga je naišla na vrlo dobar prijem čitatelja u Krajini i šire, a sam autor je dobio niz pohvala za ideju očuvanja jednog specifičnog vremena.

“Obje knjige su sastavljene od priča i događaja iz nekadašnjeg zemana, dječije radosti i načina na koji su se djeca nekad igrala. Svaka moja priča je nostalgična i prati odrastanja i djetinjstvo iz vremena s kraja 1960-ih i početka 1970-ih. Knjige su napisane, onako, u etno stilu, sa nostalgijom i emocijama sa mnogo dijaloga. Dakle, u knjizi ima različitih tema i priča od fasunge, nekadašnjih borbi horoza, starog šporeta fijakera, suneta i bajrama do radničkih akcija pomoći onom ko gradi kuću. Želja mi je da ovom knjigom one malo starije generacije vratim u prošlost kad se malo imalo, a dobro živjelo, a mlađim naraštajima prikažem kako je izgledalo djetinjstvo bez interneta i pametnih telefona”, objašnjava Harbaš

Neke priče iz prve knjige “Priče iz naših avlija” doživjele su i radio-izdanje u okviru čega je autor gostovao u nekoliko emisija na lokalnim radiostanicama koje su nakon emitovanja sinhronizacije njegovih priča, nagrađivali slušaoce ovom knjigom.
Ustupljeno Al Jazeeri

“U okviru emisija postavljao sam neka pitanja vezana za običaje koji se spominju u ovim knjigama. Sjećam se, javila se jedna djevojčica, a ja sam je upitao šta je to fasunga, na što je ona zaćutala i onda odgovorila nakon mamine intervencije. Dakle, mlađe generacije ne znaju dosta tih termina i običaja koji su egzistirali sredinom prošlog stoljeća. Upravo je to i bio motiv pisanja ovih priča koje su zasnovane na istinitim događajima, od kojih sam većinu lično doživio, a neke sam napisao po sjećanju i na osnovu priča starijih”, priča Harbaš.
Kuću gradile komšije i prijatelji

Mnogo je ljepota i draži nekadašnjeg vakta u kojem nije bilo mržnje i zavisti, a ljudi su bili spremni priteći u pomoć bez interesa. Bilo se iskreno i srčano, kaže Harbaš i dodaje kako mu je tadašnji običaj gradnje kuće ostao u lijepom sjećanju, jer su očevi prijatelji došli da besplatno pomognu izgradnju njihove kuće.

“Moj otac je radio na željeznici, koja je u to vrijeme bila jaka firma. Imao je puno radnih kolega s kojima je imao jako dobre odnose. Inače u to vrijeme se gajilo neko poštenje i ljudskost bez obzira na vjersku ili nacionalnu pripadnost, za razliku od danas kada ljudi jedni drugima zavide čak i unutar jedne vjerske skupine, a kamoli između pripadnika različitih vjera. Ljudi su uzimali godišnje odmore da jedni drugima pomognu u izgradnji kuće, a bilo je puno teže graditi nego danas, od toga da je bilo teško dobiti kredit za materijal do toga da se sve ručno radilo. Danas je taj proces uveliko olakšan, pa ipak nemamo takve solidarnosti kakva je u to vrijeme vladala”, pojašnjava Harbaš.
Brklja i kina

Krajišnici su imali posebne običaje povodom svadbe, koji su se nažalost izgubili i nestali. Harbaš te običaje kroz svoje priče iz avlija pokušava oživjeti i nanovo aktualizirati. Upravo je to razlog zbog kojeg su njegove dvije knjige avlijskih priča naišle na veliko zanimanje bihaćke publike.

“Kina je bio običaj koji je vezan za svadbu. Trajala je i po nekoliko dana, jer se čekalo da se iskupi sva rodbina koja je dolazila iz raznih krajeva. Na kinu se išlo zaprežnim kolima, a neki su putovali i po cijeli dan. Tom prilikom su se pripremali specijalni darovi, a mi djeca smo postavljali brklju. Kada bi mladoženja poveo mladu kroz njenu mahalu, dočekala bi ga skupina dječaka koji bi zapriječili prolaz drvenom trkljom koju su zvali brklja. Od tog naziva je nastalo ime današnjeg naselja koje se nalazi na ulazu u sami centar Bihaća. Četvrt grada poznatija po imenu Brklja, nekada je na ulazu imala drvenu rampu koja je služila za sprečavanje neželjenih osoba da uđu u grad. Ta rampa je bila otvarana pijačnim danom jednom u sedmici. Tada bi mještani iz okolnih naselja dolazili na gradsku pijacu i kupovali, prodavali ili razmjenjivali proizvode”, priča Harbaš.

Bajram se na ovim prostorima uvijek dočekivao svečano i dostojanstveno. Čak i kada se nije imalo, za takve prigode se ako treba i uzajmilo, priča Harbaš.

“Majka bi svakog Bajrama sašila novu odjeću. Ako ne bi imala novca, onda bi uzajmila, a trebalo je dati i onima koji taj dan pokucaju na vrata i zatraže bajramsku hediju. Danima su trajale te pripreme za bajrame. Sjećam se da bi majka pomela i očistila sve od dvorište i kuće, do odjeće i posuđa. Naspremalo bi se puno hrane, što je nas djecu radovalo jer bi to bila prilika da se šta lijepo pojede, što se inače ne bi jelo, od Bajrama do Bajrama. Gosti su dolazili, a otac odlazio njima. Žene su uglavnom bile u kućama i dočekivale. Mi, djeca smo se sastajali van mahale i jedni drugima pokazivali šta smo dobili na Bajram. Sjećam se da bismo prostrli jedno ćebe na koje bi sve to istresli i onda skupa jeli. Danas se bajrami dočekuju u nešto izmijenjenoj formi, ali ipak u određenoj mjeri identični onim nekadašnjim. Zahvaljujući vjeri, to su rijetki običaji koji su se uspjeli očuvati do dašanjih dana”, kaže Harbaš.

Ostaju samo sjećanja zapisana na listovima Harbašovih knjiga, da svjedoče jednom davnom vremenu i običajima kojih više nema. Ipak, rijetki od njih su ostali da prkose vremenu tehnologije u kojem djeca ne znaju šta je radost igranja i zabave, jer su dominanje, kozanje, šiša i ostale igre, samo obilježje sretnog djetinjstva generacija koje su odrastale bez tehnologije.

Svi koji su napustili BiH, napustili su je iz nužde, a ne što je ne vole. Bišćani koji danas žive u EU sjećaju se protesta na koje vlast nije reagovala. Mladi ljudi u sve većem broju odlaze iz Bihaća u inostranstvo.

Evidentirani su brojni slučajevi odlaska u Njemačku, Austriju, Švicarsku, Sloveniju, čak i susjednu Hrvatsku. Lista stranih zemalja je preduga, a vrlo često zbog posla odlaze i u orijentalne zemlje ili čak žive radeći na prekookeanskim kruzerima.

Lijepa sjećanja

Azra Hadžihajdarević radi na kruzeru, daleko od svoje kuće u Bihaću. Elma Begić radila je u Abu Dhabiju, zatim je preselila u Holandiju i čeka vizu. Bilo gdje da su u svijetu, sa sobom nose i niti koje ih vežu za domovinu, ali i niti kojima su međusobno povezani oni koji odseliše daleko.

Prije samo tri godine Azra i Elma, kao dvije školovane, ali nezaposlene djevojke, svojom rukom su pisale transparente upozoravajući vlasti da im omladina odlazi iz države. Bilo je to tokom demonstracija u Bihaću, gdje su one, zajedno sa drugom kreativnom omladinom iz Krajine, organizovale i dolazak grupe Dubioza kolektiv na koncertu koji je održan uprkos zabranama.

– Bili su to sretni dani. Mnogo mi nedostaju obje, Elma, Azra, Romana i Cane i svi koji su otišli, kazala nam je Aida Sejdić, njihova drugarica iz vremena buđenja naroda.

Ona je ostala u Bihaću, predaje nešto malo časova kao profesorica biologije, ali je i danas bez stalnog zaposlenja.

A Romana i Cane su mladi bračni par Zukanović, također cvijeće mladosti bosanskog proljeća, Bišćani koji danas žive i rade u Švicarskoj.

– Nema meni proljeća da ga se sjećam do onog našeg. A odmah i nakon toga poplave, pa smo išli u Maglaj pomagati. Svake godine me to vrati, kazao nam je Zukanović.

I oni su bili dio grupe mladih koja je pokušala promijeniti stvari nabolje. Kao i mnogi drugi, sretni su da su barem pokušali.

Ipak, mnogi mladi odlaze iz zemlje i ne pokušavajući da promijene stanje.

Prema informaciji Mustafe Rekanovića iz Odjela za marketing Job step agencije koja pomaže mladima da dođu do posla u inostranstvu, samo iz Bihaća otišlo je više od 300 njih. Kada se uzmu u obzir i drugi načini odlaska, Rekanović vjeruje da je od posljednjeg popisa Bihać napustilo do 10.000 osoba.

Zvuči strašno, ali u usporedbi sa zvaničnom statistikom dođe i više nego realno.

Naime, prema riječima Borisa Pupića iz Agencije za rad i zapošljavanje BiH, u protekle tri godine samo u Sloveniju iz Federacije je otišlo 10.000 osoba, polovina tog broja samo posljednju godinu. Dalje, Pupić naglašava da je ovo samo Slovenija i da brojka uključuje samo one koji su se regularno odjavili sa agencije za nezaposlene, većinom kao odlazeći kadar za tržište sestrinstva i medicinske njege.

Ljudi koji odlaze na druge načine i zbog drugih poslova ne mare za odjavu sa biroa, kojeg se ni po čemu dobrom nemaju sjećati.
Mora se raditi

Naši sagovornici, ipak, imaju dobre uspomene, a one se itekako vezuju za dane mladosti kada su na proteste izašli sa namjerom da se bore za neku svjetliju budućnost u svojoj zemlji.

– Nisu mi ostale ružne uspomene, samo dobre, priča o našoj hrabrosti i srčanosti, kazala nam je Elma iz Holandije.

A Amir Purić, koji je proživio iste uspomene, jedan je od onih koji je ipak ostao ovdje i ne planira za sada nigdje ići.

Pitali smo ga ima li dojam da u BiH sve ili stagnira ili, još gore, propada.

– I da i ne. Sputavaju me problemi koji su dobrom organizacijom u stranim zemljama riješeni, ali mora se raditi na tome. A što se tiče proljeća, nije pitanje hoće li ga opet biti, nego kada. Samo ovaj put mora biti organizovanije i mora polučiti značajnije rezultate nego što je to bilo slučaj u 2014, godini, smatra Amir.

Optimistično uprkos svim pokazateljima. Ako ništa, odlazak iz BiH uvijek je tu kao primamljiva opcija za mnoge.

Takmičari KBS “ZINO” Bihać nastupili su na Internacionalnom turniru “Banjaluka Open 2017”, koji je dana 11.03.2017. godine održan u Banjaluci, te osvojili 13 zlatnih, 5 srebrnih i 3 bronzane medalje i nagradu za najboljeg starijeg kadeta turnira.

Zlatne medalje:
Adijan Nadarević (3) , sK, PF -57, sk, LC -57 i sK, LC- 63
Šejla Oraščanin (2), S, LC -55 i S, KL -55
Sanjin Hrnjica (2), mK, PF +47, sK, PF -52
Hana Midžić (2), sK, KL -65, sK, KL +65
Diana Ramić, sK, PF-65
Dino Nadarević, mK, PF-47
Harun Fajković, mK, PF-42
Dinko Halilagić, J, KL -63

Srebrene medalje:
Hana Midžić, sK, LC -65
Sanjin Hrnjica, sK, PF-57
Šejla Oraščanin, S, LK- 56
Aljoša Ramić, mK, PF +47
Ahmed Jusić, mK, PF-47

Bronzane medalje:
Hannan Brkić (2), mK, PF +47 i sK, PF -57
Harun Fajković, mK, PF-47

Najbolji stariji kadet: Adijan Nadarević

Najbolji klub turnira: KBS Zino

Pisma su bila vid komunikacije među velikašima Osmanskog carstva i susjednih država, Mletačke i Dubrovačke republike.

„U svemu visoko poštovanom i svake plemenite časti dostojnom vlastelinu Žan Mariji Bnetkoviću, kumu našemu, od mene Omer kapetana Motuzovića. Potom razumismo, ča nam pišete za radi one Jejupke da je odnijela pokojne tvoje sestre robu: dva zubuna od svile i jednu suknju. Istinom je došla i na sebi donila zubun, suknju i zelen zubunac od svile ča ste joj poklonili i kad je bila k vam došla. Ča nosi Jejupka ovoliko vrime, na sebi što nosi, skinuvši na koga ćeš ih obući? Ča je Jejupka nosila, ono je već sramota vladikam nositi one robe…S Jejupke neću skinuti haljine, začem mi je sramota. I Bog te veseli.“

Ovo je dio krajišničkog pisma koje je Omer kapetan Motuzović poslao vlastelinu Žan Mariji u Omišu početkom 17. stoljeća, a tiče se odbjegle Romkinje (Jeđupka) koja je u bijegu odnijela i odjeću pokojne vlastelinove sestre. Pismo na kraju završava time da ne žele odjeću nazad jer više nema vrijednost i njima je ispod časti da je poslije nje nose.

Krajišnička pisma su nastala u periodu od 15. do 18. stoljeća kao vid komunikacije između vlastele na području današnje Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Crne Gore. Pisali su ih velikaši krajina Osmanskog carstva svojim susjedima, velikašima u Habsburškoj monarhiji, Mletačkoj i Dubrovačkoj republici. Veliki broj pisama se odnosi na područje Hercegovine i Bosanske Krajine u BiH, te Dalmacije i Dubrovnika u Hrvatskoj.

Pisma su pisana bosanskom ćirilicom – bosančicom, a njihova tematika je raznolika. Među sačuvanim pismima mogu se naći poslovna pisma koja se tiču trgovine, ona vezana za sigurnost i suradnju na tom polju, pisma kojima se dogovara način iskorištavanja zemlje, uzgoj stoke i posjedovanje kmetova, kao i neka koja su prilično lične prirode, moglo bi se reći, ona koja samo održavaju dobrosusjedske odnose.

Svako pismo je počinjalo iznimno uljudnim obraćanjem sa iskazanim poštovanjem, a takav je bio i kraj, čak i kod pisama koja su sadržavala ucjene i prijetnje. Jezik kojim su pisali bio je jezik kojim su govorili, a preovladavala je ikavica koja je još donekle očuvana u Cazinskoj krajini.

Od dukata do jamstva za kmeta

„Donese mi sluga moj knez vlah Radosalić tri sokolića i vaš građanin Jarko pedeset dukata. Htjedoh ih opet poslati plemenstvu, ali ne mogoh da vi volju ne raskinu. Od vas ove dukate ne iskam“, navodi u svom pismu dubrovačkom knezu Skender-beg.

On zahvaljuje na poklonima i dalje piše kako bi on radije da mu pošalju čohu ili svilu koju će on platiti jer ima novac.

Trgovina je bila najčešća tema krajišničkih pisama. Tako je Ćiro Truhelka našao pismo koje je hercegovački paša Musta-paša pisao na dubrovačko područje, a tiče se trgovinskog ugovora i dogovora o prevozu robe, pirinča i pšenice gdje je ‘star’ mjera od 66 kilograma.

„A sada vi pišem da nam dobavite tri hiljade stara šenise u Svtat i tamo šaljemo čojeka Laza da vidi. Tefter im dajete koliko je prinča, koliko tovara šenise davate da šajemo konje i dinare i pošto će biti da nam pišete. I plati nam đe kahve i to nam učinite poslati.“

U duhu dobre saradnje područja pod osmanskom i habsburškom vladavinom, posmatra se i pismo koje je krajem 17. stoljeća napisao Ramadan-aga, inače zapovjednik u gradu Bila Stina kod Cazina. Sisački kapetan Jurinić je dobio pismo od Ramadan-age:

„U ime Boga. Od mene Ramadan age plemenitomu i uzvišenomu i svake fale i časti dostojnomu Mikuli Juriniću, kapitanu sisačkomu lipi poklon i vele drago pozdravljenje. A potom tog razumih, da potribujete moju viru za vašega sužna Šabana Zemanića. I ja eto dajem moju čistu viru Muhamedovu zan ja za njegovo dugovanje od novca do konca da ga slobodno pustite da prohodi i dugovanje prenosi tako i tim putem.“

Pismo koje na svom početku ima turski pečat imalo je za cilj da da jamstvo za kmeta Šabana Zemanića, a to je i Ramadan-aga učinio. U odgovoru koji je uslijedio od kapetana Jerinića, ističe se da su primili jamstvo i omogućili kretanje kmeta Zemanića. Pismo završava sa željom da su zdravo na „poštenoj Krajini“. Inače, posebna odlika svih krajišničkih pisama je ta su se jedni drugima obraćali sa poštovanjem i krajnje ljubazno.

Kako tematika krajišničkih pisama nije samo ekonomske prirode, među njima se mogu naći pisma koja su po svojoj tematici neobična i zanimljiva. Tako 1617. godine Alaga Seferagić i svi vitezovi od Krajine traže od providura u Omišu da ne pušta djevojku koju su neki nevjernici odveli u omiški kraj:

„Plemenitom providuru omiškome od mene Alage Seferagića i od Osman kapitana Mecanovića, i od Zaper age Vlahovića, i od Omer čauša Motuzovića i od sve Krajine i krajinskih vitezova vele drago pozdravljenje providuru i svim omiškoj vlastelom. A sada čusmo: jedni nevirnici i naši i vaši su jednu divojku doveli u vaš grad, a budući da je naša krv i naša sestra, a sad molimo vašu milost, kako vlastele i naše suside, da te naše sestre ne pušćate mimo vaš grad, zašćo i vi dobro znate.“

U pismu nastavljaju sa objašnjavanjem posljedica koje će nastupiti ako puste da djevojka ode sa tim „nevjernicima“ i uzdaju se dobrosusjedske odnose, kao i to da neće biti mržnje među njima.

Ljuti aga iz Ostrošca i plemeniti Gazi Husrev-beg

Grad Ostrožac pored Cazina je bio izuzetno važno područje na krajnjoj granici Osmanskog carstva, pa su njegovi vladari vršili stalnu prepisku sa hrvatskim velikašima. Najznačajniji vladar Ostrošca sa kraja 17. stoljeća bio je Osman- aga Beširević kojeg je i Radoslav Lopašić opisao kao pravu sliku i priliku Krajišnika koji je zbog svog stava uživao poštovanje i Turaka, ali i kršćana. Ono po čemu se naglašava njegova veličina je po tome da je držao do date riječi, pa ga je zbog toga i najviše ljutilo kada hrvatski susjedi ne bi održali „viru“. Zbog toga su u njegovim pismima pronađeni i prijekori takvog ponašanja. Godine 1700. sa Ostrošca je poslano pismo Karlu Gusiću, kapetanu Ogulinskom u kojem Osman-aga prijeti Gusiću zbog nevraćanja kmeta Marka:

„Ako mi sada ne pošlješ sužnja Marka, veće ti posli ove knjige pisati neću, veće hoću učiniti što ja znao budem. Ali hoću još sada počekati, jere se nadam, da nećeš svoju viru ostaviti.“

Prema Muhamedu Neziroviću, jedno pismo je posebno važno, a isto je napisao Gazi Husrev-beg 1535. godine. Svi oni koji su se kasnije susretali sa ovim pismom isticali su plemenitost Gazi Husrev-bega, kao i toleranciju koju je Sarajevo pokazalo. U pismu se ističe problem zatočenog trgovca Dmitra Kupinića za čije oslobađanje moli austrijskog kralja Ferdinanda I. Dirljiv je završetak pisma u kojem piše: „I mi se nadamo od vaše milosti za siromaha Dmitra, da bi vaše gospostvo sirote stare mu majke suze zaustavili.“

Pisma kao diplomatija

Krajišnička pisma su imala svoju formu i pisare koji su ih svojim stilom pisanja činili prepoznatljivim, pa se tako stilskom analizom može prepoznati u kojoj ‘kancelariji’ su nastala. Upravo su stil i sistematičnost u pisanju ono što krajišnička pisma stavlja na važno mjesto u proučavanju dešavanja u tom periodu.

Ova pisma kao vid komunikacije između susjeda koji su se našli u različitim carstvima su izuzetno značajna za sva područja na kojima su nastajala, a naročito za područje današnje Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Njima su se održavali diplomatski, trgovački, politički, ali i privatni odnosi između kršćana i muslimana. Najviše sačuvanih pisama se nalazi u arhivima u Hrvatskoj, Sloveniji i Srbiji, a manji dio u Bosni i Hercegovini.

Iz A SDA već su u dva navrata tražili ostavku premijera Rošića, a sada je glavno pitanje ko će podržati budžet.

S obzirom na to da Unsko-sanski kanton budžetske korisnike isplaćuje temeljem odluke o privremenom finansiranju, koja važi do kraja marta, Vlada mora što hitnije donijeti budžet.

Nezadovoljnih već ima, Sindikat ljekara zakazao je sjednicu za sutra na kojoj će, ukoliko se ne usvoji nova satnica koju predlažu te ako Vlada ne da saglasnost na prečišćeni tekst granskog kolektivnog ugovora, ljekari će stupiti u generalni štrajk.

– Važeća satnica iz prošle godine je 2, a mi tražimo minimum 2,35 KM i da sve bude usaglašeno sa Zakonom o radu. Vlada ima sjednicu u petak, pa ćemo poslije toga i mi znati idemo li u štrajk, kazao nam je Mirsad Muhamedagić iz Sindikata ljekara.

Prosvjeta, koja je već jednom odbila sporazum sa premijerom Huseinom Rošićem, nada se potpisivanju novog sporazuma.

– Najviše se nadamo kolektivnom ugovoru, pošto ga nemamo, a tražimo i zaostale isplate za prevoz iz cijele protekle godine, naknade za vanredne ispite, za teže bolesti, umrline…, kazao nam je Samir Fajić iz Sindikata srednjeg obrazovanja.

Upravo zbog kašnjenja potpisivanja ugovora, nacrt budžeta za 2017. godinu bio je na sjednici Vlade, ali je vraćen na doradu. Sindikati su dobili uvjeravanja od premijera da će ugovor biti potpisan.

Međutim, sve to neće biti lako ugraditi u budžet. Vlada više nema većine u Skupštini, a da bi pridobila neke od stranaka ili poslanika na svoju stranu, morat će i njihove primjedbe na budžet uvrstiti, kako bi on bio usvojen.

Podsjećamo, podršku Vladi čine krnji klubovi SDA, SBB-a, DF-a i laburista. Nezvanično saznajemo da se vode pregovori sa klubom poslanika SDP-a da bi se budžet usvojio, ali se vode pregovori i na drugoj strani između opozicionih A SDA, DNZ-a i SDP-a. To praktično znači da bi padom budžeta mogla uslijediti i još jedna, peta po redu u ovom mandatu, rekonstrukcija Vlade.

Nezvanično saznajemo da je SDP-u bliža varijanta da kao peta stranka uđe u većinu, čime bi donijela stabilnost Kantonu, kao što su to već činili u prethodnom periodu – 100 prvih dana rada manjinske Vlade.

Iz pouzdanih izvora Avaz.ba saznaje da Tužilaštvo Unsko-sanskog kantona (USK) vrši provjere o pokušaju uzimanja mita lica poznatog Tužilaštvu, koje je pokušalo da reketira jednog zastupnika u Skupštini USK.

Nezvanično, zastupnika Admira Hadžipašića (A-sda) to lice koje je prijavio Tužilaštvu pokušalo je u više navrata “ubijediti” kako treba dati veću količinu novca kako bi riješio status Visoke međunarodne škole u Cazinu, čiji je vlasnik, a kojoj je nedavno Ministarstvo obrazovanja USK rješenjem osporilo rad zbog navodnog neispunjavanja uvjeta.

Suma koja je tražena prvo je iznosila 100.000 KM, a onda je “pala” na 40.000 KM.

Hadžipašić, koji je i zastupnik u Domu naroda FBiH, odbio je komentirati ovaj slučaj i uputio nas na Tužilaštvo USK.

Sumnja se da iza ovoga slučaja stoji više lica.

DORH će, kako doznaje Dnevnik.ba, podignuti optužnice protiv 20-ak časnika tzv. Armije BiH zbog počinjenih zločina nad bh. Hrvatima.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podignut će optužnice protiv 20-ak časnika tzv. Armije RBiH zbog počinjenih ratnih zločina nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini, doznaje Dnevnik.ba.

Prema informacijama kojima raspolažemo, među optuženima će biti i Sefer Halilović, Atif Dudaković, Enes Kovačević i Enver Hadžihasanović.

Riječ je o zločinima nad Hrvatima koji nisu bili obuhvaćeni procesima u Haagu.

Podsjećamo, hrvatske žrtve Halilovića optužuju da je odgovoran za zločine nad Hrvatima u selu Grabovica između Mostara i Jablanice, Dudakovića da je odgovoran za smrt generala Vlade Šantića u Bihaću, a Kovačevića za zločine u Jablanici.

Čuveni gitarista i vođa benda Divlje jagode u intevjuu za beogradski Nedeljnik pričao je o karijeri benda u Londonu, o novom albumu i o tome zašto nije postao član svjetski poznatog benda Whitesnake

Pjesmom London opisan je boravak “Divljih jagoda” u Londonu. Šta se tačno događalo? Kako je izgledao život u prijestolnici rockenrola?

Odlazak u London, potpisivanje sedmogodišnjeg ugovora, snimanje albuma u čuvenom studiju Matrix, turneja po Engleskoj i nastup u prestižnom Marquee Clubu bilo je ostvarenje svih mojih želja i maštanja. Iako je od boravka u Londonu prošlo dosta vremena, sjećam se da smo bili tretirani kao buduće zvijezde, pa je sve izgledalo prilično bajkovito i nestvarno. Neću nikad zaboraviti da su na koncertu u Marquee Clubu u publici bila dvojica najvećih klavijaturista na svijetu Keith Emerson i Don Airey, koji su nakon završenog koncerta došli u garderobu da nam čestitaju.

Don Airey je u to vrijeme bio klavijaturista grupe Whitesnake i naša kompanija ga je angažirala da bude gost na engleskom albumu Divljih jagoda, tako da je to bilo nezaboravno studijsko iskustvo. Noćni izlasci su uglavnom bili rezervisani za St. Moritz Club, poznat po tome što su njegovi gosti uglavnom bili svirači i ljepotice.

Sjećam se da su dva ženska rock benda Girlschool i Rock Goddes, koji su kao i pokojni Lemmy bili inventar i tamo su visili svaku noć.

Da li su Divlje jagode mogle da naprave internacionalnu karijeru?

Da je to pitanje davne 1988. godine netko postavio Jeffu Hennigtonu, vlasniku diskografske kuće iz Londona, on bi sigurno odgovorio da su Wild Strawberries (Divlje jagode) buduće svjetske zvijezde.

Činjenica je da su Divlje jagode jedini bend sa Istoka Evrope koji je potpisom sedmogodišnjeg ugovora sa Logo Records Company dobio šansu da na velika vrata uđe na svjetsku scenu. Ja sam bend doveo do mjesta o kojem je mogla sanjati većina evropskih bendova i mislim da sam sve dobro napravio, osim što se dio ekipe nije mogao nositi sa novonastalom situacijom. Ponekad se ljudi ne mogu snaći u tako velikom i multikulturalnom gradu. Da li je bez obzira na tu činjenicu moglo biti drugačije — to će uvijek ostati pitanje.

Sarađivao si sa mnogim velikim muzičarima, kao što je Tony Martin. Da li si imao ponude da postaneš gitarista nekog velikog stranog benda?

U vrijeme dok sam sa Divljim jagodama snimao u Londonu, Whitesnake je snimao album u Torontu i tražili su drugog gitaristu. Kako je Don Airey u isto vrijeme snimao klavijature za oba benda, pretpostavljam da je on bio taj koji je rekao da zna gitaristu koji bi mogao to mjesto popuniti. Sjećam se da mi je jedan dan za vrijeme snimanja došao naš menadžer i objasnio da Whitesnake traži gitaristu i da bih ja mogao biti taj.

Rekao sam mu da ne želim, niti da mogu sjediti na dvije stolice i da to jednostavno ne bi bilo fer prema ljudima iz Logo Recordsa, kao ni prema mojim sviračima.

Jučer je navršeno punih deset godina od smrti pripadnika MUP-a USK-a Adema Vojića. Tim povodom je na relaciji Bihać-Orašac do mjesta turbeta, sa startom u 10:00 sati oko 20 maratonaca istrčalo šesti po redu maraton u znak sjećanja na preminulog Adema Vojića.

Adem Vojić je rođen 22.04.1964. godine u Orašcu, svoj prvi radni odnos u policiji započeo je u R Hrvatskoj 1987. godine, a radni odnos u Centru službe bezbjednosti Bihać, otpočeo je 29.08. 1991. godine. Formiranjem kantonalnog ministarstva unutrašnjih poslova USK-a nastavio je je svoj rad.

U svom radu obavljao je poslove komandira za sigurnost i regulaciju saobraćaja, bio je komandir Policijske stanice Bihać, zatim je jedno vrijeme radio i u Jedinici za profesionalne standarde, jer je bio čovjek koji je imao sve potrebne kvalitete za rad u takvoj jedinici.

Posjedovao je čin samostalnog inspektora te zvanje diplomiranog ekonomiste. Umro je 12.03.2007. godine.

Program interkulturalnog učenja u Japanu omogućava srednjoškolcima iz Bosne i Hercegovine da provedu školsku godinu u ovoj otočnoj zemlji istočne Azije. Na ovakav vid školovanja odlučila se i Ada Čizmić, učenica drugog razreda Gimnazije u Bihaću.

Ova svestrana djevojka je odlična učenica, a svoju hrabrost pokazala je kada je aplicirala na AFS program. AFS interkulturalni programi je međunarodna nevladina, neprofitna, stranački i vjerski neorijentisana organizacija zasnovana na volonterizmu, koja pruža iskustva interkulturalnog učenja kako bi ljudima pomogla da razviju znanje, vještine i razumijevanje potrebno za stvaranje pravednijeg i mirnijeg svijeta.

Među mnogobrojnim prijavama, Ada je izborila svoje mjesto i ispunila uslove za odlazak na jednogodišnje školovanje u Japan, tačnije u Hirošimu.

Ada je prva učenica Gimnazije u Bihaću koja odlazi na školovanje u Japan. Na njenu odluku ponosni su i profesori koji su joj pružili punu podršku. Ministarstvo nauke, kulture i sporta Vlade USK također podržava ovake i slične projekte, jer ih smatraju izuzetno značajnim kako za učenike tako i za zemlju iz koje dolaze.

Ada u Hirošimu putuje 21.marta. AFS učenici gosti su u domaćim porodicama i pohađaju školu, te na taj način dobivaju novu perspektivu o stranoj kulturi. Istovremeno stiču bolje razumijevanje sebe i kulture svoje domovine.