Da živimo u zemlji i gradu apsurda, nažalost svjedočimo svaki dan. Tako su jučer na e-mail redakcije portala USN.ba pristigle fotografije iz Žegarske aleje u Bihaću gdje je nekolicina stabala “sravnjena sa zemljom”. Fotografije smo objavili u članku “Gola sječa u Žegarskoj aleji” i izazvali buru reakcija građana Bihaća.

Podsjećamo da su prije tri godine, tadašnji premijer USK Hamdija Lipovača i gradonačelnik Bihaća Emdžad Galijašević, potpisali ugovor o kupovini zemljišta za izgradnju nove zgrade Kantonalnog suda u Bihaću.

Radi se o prostoru od 2.900 kvadratnih metara na lokalitetu Borića, čija je vrijednost preko 699.000 KM. Inače, Visoko sudsko i tužilačko vijeće (VSTV) za projekat izgradnje nove zgrade Kantonalnog suda preko IPA fondova osiguralo je 1,8 miliona eura.

Premijer Lipovača naglasio je da je najvažnije da se zgrada Suda što prije izgradi, te da u tome zbog interesa građana, trebaju svi učestvovati, bez obzira kojoj političkoj opciji pripadaju.

Međutim, nakon što je portal USN.ba jučer objavio članak “Gola sječa u Žegarskoj aleji” postavlja se pitanje da li je i u kakvom interesu građana da se u prelijepoj šumi poznatijoj kao Borići izgradi Kantonalni sud? Portal USN.ba prenosi neke od komentara građana na članak “Gola sječa u Žegarskoj aleji“.

/usn

Vlasnici stanova u boračkoj zgradi u bihaćkom naselju Ozimice I skoro su zaboravljeni. Boračka “zgrada slučaj” u Bihaću počela se graditi prije sedam godina ali još uvijek nije završena. Njihova agonija počela je još 2009. godine, za vrijeme dok je načelnik Bihaća bio Hamdija Lipovača (SDP), a nastavljena je obećanjima u tekućem mandatu Emdžada Galijaševića (SDA) koja također nisu ispunjena.

S obzirom da je i onak koji je napravio problem i onaj koji je obećao rješenje njihovog problema svoju političku karijeru završio neslavno, po svemu sudeći, njihova agonija se nastavlja.

Čak i sama boračka zgrada bila je predmet istražnjih radnji Tužilaštva, a zbog drugih kriminalno-koruptivnih radnji vladajućih granitura, Bihać je ostao bez rukovodstva kojem bi se stanari ove zgrade mogli obratiti kako bi se pomoglo i ubrzalo rješavanje njihovog dugogodišnejg problema.

Dio zgrade, odnosno lamela STO I završena je prije nešto više od godinu dana i ključevi stanova su dodijeljeni stanarima, iako se tvrdi da ni taj dio zgrade nije smio biti useljen jer nije bio izvršen tehnički prijem. Lamela STO II, unatoč datim obećanjima, još uvijek nije završena. Prema riječima vlasnika stanova, završni radovi se izvode sporo ili nikako.

Na upit postavljen odgovornima, vlasnici stanova u STO II dobili su odgovor da je razlog kašnjenja radova to što vlasnici stanova u lameli STO I  još uvijek nisu izmirili svoje obaveze.

Ironična je činjenica da vladajući, i oni koji su napravili problem i oni koji su ga naslijedili i obećali riješiti, nakon sedam godina maltretiranja ljudi koji su uredno platili svoje obaveze, krivicu prebacuju na same stanare. Istini za volju, tačno je da neki od vlasnika tanova u STO I nisu u cijelosti izmirli svoje obaveze, ali se postavlja pitanje ko im je omogućio da uđu u posjed stanova koje nisu do kraja isplatili i da li su za to krivi vlasnici stanova u STO II.

– Molim Vas, nakon što su valstodržci iz SDP i SDA godinama lopticu prebacivali jedni drugima, pa sa viših ka nižim nivoima vlasti i obratno, sada su se dosjetili da krivicu prebace na stanare susjedne lamele koji navodno nisu izmirili svoje obaveze. Prvo su ih uselili kako bi mogli napraviti ceremoniju dodjele ključeva za medije, a sada ih mole da izmire dugovanja. Pitamo se kada će doći kraj ovom cirkusu i čemu služe gradske i kantonalne institucije ako ne znaju šta rade, kada tražimo informacije niko ništa ne zna jer su čelni ljudi pohapšeni, rekla je jedna vlasnica stana u lameli STO I čiji je identitet poznat redakciji portala ABC.ba.

/abc

Dr.sci.Fatka Kulenović, predsjednica Gradske organizacije SDP BiH Bihać i nositeljica liste za Gradsko vijeće i Hajrudin dr.Havić, predsjednik Kantonale organizacije KO SDP USK i kandidat za Gradonačelnika Grada Bihaća posjetili su upravu NK JEDINSTVO, te se uz plaćanje članarine pridružili svim građanima koji žele bolje dane za ovaj sportski kolektiv.

„Žao nam je što se sve ovo dešava sa klubom koji je u jednom vremenu dostigao evropska takmičenja. Očito je da su ga na niske grane doveli ljudi koji su razgrađivali sve ono što su neki drugi ljudi gradili čuvajući baštinu i imidž ovog sportskog kolektiva.Čestitamo svim entuzijastima koji nisu digli ruke od JEDINSTVA i to je motiv zbog čega imaju našu neupitnu podršku“ –  kazali su Kulenovićka i Havić ovom prigodom.

Ante Nazor ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra, u razgovoru s našim Goranom Rotimom u Kninu, naglasio je još jedan aspekt važnosti akcije Oluja.

Osim što su njome oslobođene tri četvrtine teritorija Hrvatske, hrvatska vojska Olujom je omogućila opstanak Bosne i Hercegovine. To je činjenica koja se rijetko spominje i koja često u medijima ima negativne konotacije, rekao je Nazor.

Bihaću je prijetila sudbina Srebrenice. Prema nekim procjenama, da su srpske snage tada uspjele ući u grad, civilne žrtve u Bihaću mogle su biti znatno veće nego one u Srebrenici s obzirom na to da je u gradu bilo nešto manje od 200.000 stanovnika.

/hrt.hr

Time se dovodi u pitanje održivost organiziranja kooperativne proizvodnje u budućnosti. Sa svoje strane premijer Vlade istakao je da će sve poduzeti da se iznađu način kako bi se ublažili problemi kojima se susreću poljoprivrednih proizvođači kako iz vlastitih rezervi tako i kandidirajući problem prema nadležnim ministarstvima sa federalnog nivoa.

Tog je 6. avgusta, nakon 1.201 dana hermetičke zatvorenosti, Unsko-sanski kanton prodisao punim plućima, prodisao proljećem života i Bosnom i Hercegovinom. Stigla je sloboda.

Pritisla avgustovsko-kolovoška jara. Gotovo je iznad trideset i petog Celzijusovog podioka. Trepere vrhovi Plješevice, što se u nekoj čudnoj sumaglici nadnijela nad Bihaćem, kojeg Una tjera dolje nizvodno, pa onda uzvodno.

Sve me to munjevito, poput svjetlosti, razarajuće poput udara groma, vraća u dane na raskršću jula i avgusta prije 20 godina. Pogađa me sjećanje na 4, a posebno 6. avgust te 1995. godine.

Tog je 6. avgusta, a nakon 1.201 dana hermetičke zatvorenosti, Unsko-sanski kanton prodisao punim plućima, prodisao proljećem života i Bosnom i Hercegovinom. Stigla je sloboda.

Dvadeset godina kasnije listam požutjele stranice tadašnjih novinarskih javljanja, koje su teškom mukom i samo njima znanim umijećem radio-amatera, odlazile iz Bihaća.

“Bihać je, ali i cijeli Bihaćki okrug, dijelovi bosanskokrupske, velikokladuške općine i Cazin opasani rovovima, minskim poljima, tenkovima, tonama ubilačkog gvožđa, a u njemu svih tih 1.201 dan ono što se život zove u opsjednutom gradu, koji se nalazio u takozvanoj zaštićenoj zoni Ujedinjenih naroda”, piše u jednom od brojnih tadašnjih izvještaja.

Po zalogaj hljeba

Drugi, naslovljen na prve avgustovske dane: “Nigdje ta slika jedinog, a drhtavog života nije tako izoštrena kao u Regionalnoj bolnici u Bihaću i njenom odjeljenju u Cazinu. Prividno zaštićeni simbolima i konvencijama, i još dodatno sa tri-četiri transportera s oznakama UN-a, u stvarnosti su javna meta agresora iz pravca Plješevice, jedva kilometar udaljene. Uskraćeni u svemu, stalno bez struje, bez vode, gladni i žedni, bez osnovnih lijekova, zavoja, bez… Statistika upozorava – u ovih je nekoliko dana u njoj zbrinuto 151 dijete i 115 ranjenih žena.”

U bihaćkoj panorami smrti tih avgustovskih dana ostao je zabilježen još jedan detalj, bolna sramota. “U Dječijem obdaništu, koje je ovih dana jedan od punktova prijema i smještaja više od 15.000 hiljada prognanih i izbjeglih, vaspitačica Mirsada Pečenković je na novom zadatku. Zbrinjava djecu izbjeglih ispred naleta agresora i roditeljski, kako je to godinama radila baš u ovoj ustanovi, dijeli zadnji komad hljeba. Po zalogaj svakom, jer više nema. ‘A, kako da im objasnim da više nema, a znam da nisu jeli već dva dana’…”

Jedan od izvještaja završava: “Život koga nagrizaju otrovi okruženja se nastavlja. Ptice sve rjeđe cvrkuću iznad grada, nadjačava ih zaglušujuća sirena i smrtna artiljerijska grmljavina…”

A 4. avgusta te 1995. godine središte ratnih dešavanja na prostoru bivše nam zajedničke države bilo je u Lici, na Kordunu i Baniji u Hrvatskoj (prostor nekadašnjih vojnih krajina) i, dobrim dijelom, preko granice, u Cazinskoj krajini u Bosni i Hercegovini.

Bio je petak, 4. avgust. U Hrvatskoj će taj dan ostati urezan u historiju kao jedan od ključnih iz perioda Domovinskog rata. Počela je operacija Hrvatske vojske pod nazivom “Oluja”, s ciljem konačnog oslobađanja okupiranih teritorija od paravojnih formacija tadašnje samozvane republike srpske krajine.

Martićeva paradržavna tvorevina našla se pod do tada neviđenim udarom hrvatskih vojnih snaga.

Od ponora do historije

Komanda Petog korpusa Armije Bosne i Hercegovine imala je u vidu značaj “Oluje” za ovaj dio Bosne i Hercegovine – Unsko-sanski kanton. Spajanje bh. vojske s hrvatskom značilo bi praktično deblokadu cijelog Bihaćkog okruga i smanjivanje linije fronta sa 260 na nepunih 70 kilometara. Zbog tog je Komanda Petog korpusa odlučila svoje jedinice uputiti u susret Hrvatskoj vojsci.

Jedinice Petog korpusa, sadejstvujući s Hrvatskom vojskom, prešle su na teritorij Hrvatske i oslobodile Željavu, Ličko Petrovo selo, Vaganac, Drežnik, Frkašić, Meljinovac, Preboj, Grabovac, Plitvice i Mulinje… Tog 5. avgusta u jutarnjim satima u Grabovcu, na cesti Rakovica – Plitvička jezera, spojili su se s Hrvatskom vojskom. Službeno i dostojanstveno, ostalo je zabilježeno.

Nakon toga, povukle su se na državnu granicu, a potom oslobodile znatan dio bh. teritorija od paravojske tadašnje samozvane Autonomne pokrajine zapadna Bosna, odnosno snaga Fikreta Abdića.

Tek 6. avgusta upriličen je zvaničan susret pripadnika Hrvatske vojske i Petog korpusa Armije Bosne i Hercegovine na državnoj granici, na mostu na rijeci Korani u Tržačkim Raštelima, gdje su komandanti-generali Marijan Mareković i Atif Dudaković i taj zadatak dobro obavili.

Međutim, radost dolaska slobode pomućena je pogibijom Izeta Nanića, komandanta 505. Viteške bužimske brigade. Naime, u naletu hrvatskih vojnika, Martićeve snage predstavljale su opasnost za Bužim i taj dio Cazinske krajine. Bojazan je bila da bi mogli pokušati izvršiti proboj, što bi imalo velike posljedice za civilno stanovništvo.

Stoga je Nanić sa svojom 505. brigadom krenuo u susret Hrvatskoj vojsci prema Dvoru na Uni. Zaustavljen je u neprijateljskoj zasjedi na Ćorkovači. I tu je zaustavljen i ostao vjerovatno najznamenitiji Bužimljanin u cjelokupnoj njegovoj historiji. Ali, njegovi su saborci otišli dalje. Sve do Kostajnice.

‘Sila nebeska’ jača od ‘Spržene zemlje’

Operacija “Oluja” hrvatskih snaga bila je uspješna i slomljena je samozvana republika srpska krajina. Deblokiran je i Unsko-sanski kanton, ali oslobođena i Velika Kladuša od paravojske samozvane autonomne pokrajine zapadna Bosna.

Priča o “Oluji”, priča o Petom korpusu Armije Bosne i Hercegovine i njegovoj ulozi u oslobađanju zapadnog dijela Bosne i Hercegovine te dijela Hrvatske dok je trajala operacija “Oluja” zapravo je priča o “Sili nebeskoj”, kojoj je sudbina namijenila da se u tom vremenu vrati gotovo sa ivice ponora, uspravi, napravi veliko djelo i uđe u historiju.

Jer, gotovo cijeli period te 1995. godine, do početka “Oluje”, Bihaćki okrug bio je izložen ofanzivama. Posebno one nazvane “Spržena zemlja”, u kojoj je agresor, uz paravojsku Fikreta Abdića – učestvovale su Martićeve te brojne jedinice iz Republike Srpske i Srbije – gotovo bio nadomak cilja: potpuno ovladavanje Bihaćkim okrugom.

Danas, 21 godina kasnije – sjećanje i ponos. S poštovanjem se o borcima Petog korpusa Armije Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća obrane Bihaćkog okruga te o ljudima tog vremena i njihovim životima – šuti.

/Al Jazeera

Bihać, 04.08. 2016. godine – Grad Bihać biti će dio Projekta općinskog ,okolišnog i ekonomskog upravljanja (MEG) vrijednog 21 milion KM

MEG Projekat kojeg finansira Vlada Švicarske i koju će provoditi Razvojni program Ujedinjenih naroda (UNDP) predstavlja novu inicijativu u oblasti lokalnog razvoja u Bosni i Hercegovini. Svrha ove dvanaestogodišnje inicijative je pružiti podršku jedinicama lokalne samouprave u Bosni i Hercegovini da unaprijede demokratsko upravljanje i pružanje javnih usluga, posebno u sektoru ekonomije i okoliša. Osim toga, projekat predviđa podršku unapređenju regulatornog okvira te jačanju relevantnih institucionalnih kapaciteta na entitetskom, odnosno kantonalnom nivou.Zahvaljujući dobro pripremljenoj aplikaciji i kontinuiranom radu , grad Bihać biti će dio ovog uspješnog projekta čime se potvrđuje dosadašnja dobra saradnja grada Bihaća sa brojnim međunarodnim organizacijama u našoj zemlji.

Na osnovu rezultata procjene, ali i koristeći korisne informacije dobivene kroz konsultativne sastanke sa predstavnicima lokalnih samouprava, kantonalnih, entitetskih i državnih institucija, nevladinih i strukovnih organizacija, te regionalnih i lokalnih razvojnih agencija, na prvom satanku Projektnog odbora Projekta općinskog okolišnog i ekonomskog upravljanja ( MEG), predstavljena je lista partnerskih općina i gradova koji će biti podržani u okviru projekta. Projektni odbor je informiran o metodologiji i procesu odabira partnerskih općina i gradova te je upoznat  i sa listom od 18 izabranih partnerskih jedinica lokalne samouprave, uključujući: Bihać Tešanj, Teslić, Žepče, Bosanska Krupa, Gračanica, Gradiška, Prijedor, Sanski Most, Cazin, Velika Kladuša, Doboj, Kalesija, Tuzla, Gradačac, Prnjavor, Kozarska Dubica i Kostajnica.

Tokom prve četverogodišnje faze projekta, pružit će se podrška organima vlasti u unapređenju kvaliteta i dostupnosti javnih usluga i infrastrukture za najmanje 700.000 građana, među kojima su i socijalno najugroženije kategorije stanovništva. Osim toga, planirana je i saradnja sa privatnim sektorom u svrhu podrške otvaranju novih radnih mjesta. Budžet za prvu fazu projekta iznosi približno 21 milion konvertibilnih maraka, a očekivano maksimalno sufinansiranje parterskih jedinica lokalne samouprave  je oko 1,8 mil švicarskih franaka.