Prije 14 godina, žena se iznenada teško razboljela. Imajala je užasne, konstantne stomačne grčeve, čak je i hodanje bilo previše bolno. U martu 2002. imala je nekoliko biopsija mišića i tkiva.

U to vrijeme joj je bilo prepisano 24 vrsti lijekova. Ljekari i dalje nisu znali šta joj se dešava, a ona je znala da umire.

Počela je da piše testament. Svu svoju imovinu planirala je da ostavi svojim kćerkama.

Ljekari su došli do zaključka da ima multiplu sklerozu. Njena sestra se onda sjetila članka koji je pročitala, te ju je upitala da li je pila dijetalne sokove, odgovor je bio potvrdan.

Kako se ispostavilo, iako je aspartam jedan od najmoćnijih vještačkih zaslađivača koji se koriste kao zamjena šećera – studije su pokazale da se kod ljudi pogrešno dijagnostikuje multipla skleroza, kada zapravo pate od trovanja aspartamom.

Žena je odmah prestala da pije dijetalne gazirane sokove. Njeno zdravlje se znatno poboljšalo. U roku od 32 sata ustala je iz invalidskih kolica a od lijekova je nastavila da pije samo jedan – lijek protiv trovanja aspartamom, piše “Papricica.com“.

( ŽivotniMagazin.com )

Dakle, vi ste na Fejsbuku i nepoznati muškarac, ili nepoznata žena ti je poslala zahtjev za prijateljstvo. Vi ga ne poznajete, ali profilna slika je nekako slatka, i taj argument presuđuje u odluci da ga/je prihvatite kao prijatelja.

Ova strašna vijest o opasnostima koje nosi Fejsbuk postala je raširena i važna poruka za sve roditelje, kako bi postali svjesni potencijalne opasnosti društvenih medija.

Vaša djevojčica ima svoj ​​prvi dan škole, logično je da ste presrećni, jer izgleda tako slatko sa svojom školskom torbom. Prosto ste morali da je fotografišete i njenu sliku objavite na svom FB profilu, pokazujući je svim prijateljima i rodbini.

Vi ste tako uzbuđeni i ispod slike na kojoj će vjerovatno biti vidljiva i zgrada škole, pišete i:

“Ne mogu da vjerujem koliko je porasla moja “(ovdje vjerovatno navodite kćerkino ime)”. Vrijeme je proletjelo. Ponosna mama / tata. ”

U međuvremenu, nepoznata osoba, koju ste dodali za prijatelja prije nekoliko dana, sliku vaše ćerke već je preuzeo i podijelio sa stotinama odraslih muškaraca širom svijeta s natpisom:

“Djevojčica, 7 godina, plava kosa, zelene oči, 5.000€”.

Ne samo da smo sliku svoje preslatke djevojčice ustupili trgovcu, on sada ima i njeno ime i tačnu lokaciju njene škole.

Nakon nekoliko sati, vi ste jako uzbuđeni jer trebate da pokupite svoju kćerku posle škole, ali nje nigdje nema.

Nemate pojma da je vaše dijete, već prodato 43-godišnjem pedofilu, i da je sada na putu ka stranoj zemlji, s vrećom na glavi, zbunjena, prestrašen i plače jer je oteta od strane čovjeka kojeg nikad dosad nije vidjela. Ona nema pojma gde su joj roditelji, gde se nalazi, ili šta će se dogoditi s njom.

Vi želite da je pokupite nakon škole, ali nje nigdje nema i više nikada je nećete vidjeti!

Prestanite sa dodavanjem stranaca za Fejsbuk prijatelje!

I zaustavite objavljivanje podataka iz ličnog života!

Ovo je zastrašujući podsjetnik kako bi zaštitili vašu privatnost i informisati djecu o opasnosti od stranaca na Internetu.

Valja napomenuti da je većina djece oteta i zlostavljana od strane rodbine, zatim porodičnih poznanika, a najmanji broj otmica organizuju potpuni stranci.

Međutim, postoji sve veći broj ljudi koji lične podatke svoje djece dijele na Internetu, a pritom nisu svjesni da to može doći do pogrešnih ljudi.

Podijelite ovu poruku sa svojom porodicom i prijateljima!

izvor: storyfox.de

Izvor: likemag.com

66-godišnja žena, čije ime nije objavljeno, živi sama sa dve unuke u Hjustonu. Sa gostinjskom sobom i velikim srcem, ponudila je mjesto za spavanje Tomasu Smitu, koji nije imao gdje da spava.

Svi u kući su otišli na spavanje ili je žena to mislila, kada se probudila zbog nečega što je radio Smit, odmah poslije 1 ujutru.

Prema KPRC televiziji, Smit je rekao da je čuo neki prasak zbog koga je iskočio iz kreveta, ali očigledno to nije probudilo ženu i njene unuke. Smit je pretpostavio da neko pokušava da provali unutra, ali uskoro je shvatio da to nije slučaj. Kada je otvorio vrata vlasničine spavaće sobe, vidio je šta je na njoj i brzo je reagovao.

Dim je preplavio kuću jer je eksplozija na tavanu uzrokovala požar. Brižljiva baka bila je još u krevetu, ali je na nju pao dio plafona nakon eksplozije. Smit je požurio da raščisti ruševinu i da je izvuče iz kreveta i kuće na sigurno, ali djevojke su ostale zaglavljene unutra.



Heroj beskućnik rizikovao je velike temperature i potencijalno gušenje dimom kako bi se vratio unutra da spasi djevojčice od 8 i 10 godina iz kreveta.

Sa djecom u rukama, on je hrabro izašao na prednja vrata, ujedinjujući baku i unuke.

Čudom, svi koji su bili u kući uključujući i Smita izašli su iz kuće nepovrijeđeni, iako je sve u kući spaljeno i uništeno. Nakon 40 godina baki je sve izgorjelo pred očima, ali su ona i unuke bile žive i zdrave. I sve to zahvaljujući tome što je željela da pomogne nekome, za koga se ispostavilo da se odmah odužio i to na nevjerovatan način.

I dok mnogi ljudi ne bi ni razmišljali da pozovu beskućnika u svoj dom noću, zbog brige za sopstvenu bezbijednost, možda je ova žena slušala neko svoje unutrašnje čulo. Da on nije bio tu, vatra bi se brzo raširila i možda bi čak izazvala povrede i smrt. Ova iznenađujuća situacija je dokaz da blagoslov ponekada dolazi na najneočekivaniji način.

Izvor: kurir.rs

Majka dječaka s autizmom, Dunja Tadić iz Zagreba napisala je pismo bezosjećajnom susjedu koji je njoj i sinu Igoru nekoliko puta zvao policiju. Objavila ga je javno na svojem Facebook profilu. Pismo je dirnulo mnoge u Hrvatskoj i šire, neki su i plakali koliko ih je dirnulo to što to dijete prolazi, koliko pati, a susjed im dodatno zagorčava život. Njezin status podijeljen je skoro 2000 puta.

Evo što je napisala na Facebooku:

Komšija, pucaš u civila!

Dobar dan komšija ispod nas što živiš. Kako si ti danas?

Mi smo dobro, hvala ti na pitanju koje nikad nisi postavio.

Ja bar mislim da smo dobro jer znaš zašto? Zato jer Igor ako nije dobro on to ne zna reći. Ne zna ni pokazati.

Jer, zamisli, ti to sigurno ne znaš, autizam ne govori.

Zamisli, jednom nije spavao tri noći. Plakao je, vrtio se u krevetu, možda čak i “zavijao” kako ti to kažeš, bacao se po podu.

Znaš kad je, dragi komšija, i mene iznervirao.

Mislim si bezbrazan, razmažen, zločest. Ma znaš kad sam se jedva suzdržala da ga bar malo ne puknem po guzi.

Treće jutro je ustao sa otečenom desnom stranom. Njega je, dragi moj komšija, tri noći bolio zub. Ludački.

A ja nisam znala. Jer ne zna reći. Ni pokazati.

A ti si nam, možda, baš tih noći zvao policiju.

Policija mu ne može izvaditi zub, hvala ti ako si mislio da nam pomogneš. A ne može ni hitna. Jer, komšija, da bi se autizmu izvadio zub treba opća anestezija.

A to se čeka na red. Šest mjeseci. Zamisli da tvog sina boli 6 mjeseci zub? Ne možeš ni zamisliti, znam.

Ne možeš zamisliti ni operaciju nogu i gipseve na obje noge istovremeno 2 mjeseca. Pa svrbi ispod gipsa, pa boli, pa se ne možeš namjestiti, ne možeš spavati. Dva mjeseca.A ne znaš ni reći da te svrbi.

Mi ne moramo zamišljati, mi smo to prošli. Dva duga mjeseca, noći i dana – komada 60. Malo smo plakali, malo “zavijali”, kako ti to kažeš, a puno smo se i smijali.

Jer mi smo takvi. Smijemo se i kad nam je teško. OK, nekad i “zavijamo”. Skupa. Vaaauuuuu, vaaauuuuuu!

Možda si nam baš neku od tih naših noći – komada 60, poslao policiju na vrata.

Zbog buke.

Buke koja nije muzika, mada je stalno slušamo, ali tiho, jer tako volimo.

Buke koja nije lupanje šnicli, jer, šta znam… Igor nekako više voli kuhano.

Zbog buke koja nije zbog zaigranosti dvoje zdrave djece koja eto, igraju košarku po stanu.

Ili koja eto, samo love jedno drugo jer su razigrani. I jer su djeca.

Ti zoveš policiju zbog buke koja se zove autizam. To “zavijanje”, kako ga ti nazivaš sa prijezirom na licu, je način na koji Igor pokaže da mu se nešto ne svidja.

Naprimjer TI, koji dođeš u naš dom da nam kažeš da obložimo cijeli stan nekom izolacijom jer se tvoj sin plaši “zavijanja” koje ti ne znaš kako da mu objasniš.

Šalim se da se ne sviđaš Igoru. Njemu se svi sviđaju. On bi tebi, komšija dragi, i danas da te sretne, pružio ruku, dao bi ti pusu. On je takav.

Ima tu neku dušu koju rijetki imaju. Ima to neko veliko srce, ma ti takvo srce još nisi vidio 100% I znaš, on je jedno sretno dijete.

I on je zaigran na taj svoj “autistični” način, pa eto nekad malo potrči po stanu, nekad mu nešto ispadne jer, nisam ti to još rekla, ima malo i tremora.

Malo mu nekad drhte ruke. Ali to je od lijekova. Nije od autizma. Od lijekova za epilepsiju, ako te baš zanima.

I to ponekad, kad tako potrči, ja mu svaki put, al svaki put dragi komšija, kažem – “nemoj ljubavi, lijepo hodaj, nemoj lupati nogicama”.

Zato što, komšija dragi, nismo mi divljaci niti smo neodgojeni ako imamo autizam, nema to veze jedno s drugim.

A bome, živjeli smo 10 godina u stanu a da nam nikad niko od komšija nije pozvonio zbog buke. Da ne kažem da nam niko nikad nije zvao policiju.

Evo sad ti prvi put. I drugi. Bit će i treći, znamo se već. Obratila bih ti se osobno ali vjeruj da ne mogu.

Ne mogu jer još nisam srela, evo za ovih 18 godina koliko Igor ima, osobu koja je sa takvim prijezirom gledala mog sina. Znaš kad ne mogu da te pogledam.

Ne mogu da ti se obratim. Mislim, ono, sorry, al gadiš mi se.

Htjela sam ti samo reći, generale, pardon, komšija, pucaš u civila. Pucaš na anđela slomljenih krila.

Mi ćemo nastaviti sa svojim životom kao i do sada. Imat ćeš i slušat ćeš tu “buku”, tih, ruku na srce, kad se sva buka u jednom danu sastavi koja iz ovog stana dolazi, tih 20 minuta.

Znaš zašto? Zato jer Igor na to ima pravo. Ne samo pravo koje mu daje autizam, nego pravo svakog čovjeka da se izrazi, da pokaže emociju na način na koji to zna i može.

A ti zovi svaki put policiju. Dečki su totalno cool. Dva puta su nas probudili jer su došli sat i pol nakon što se iz našeg stana čula zadnja “buka” koju smo proizveli.

A znaš šta je Igor napravio? Onako bunovan, sladak kao med, topao od sna i kreveta, došao do vrata i dao im pusu smile emotikon Ma kažem ti, ta duša i to srce u životu još nisi vidio! heart emotikon

A sad – zovi policiju, komšija.

Igorova mama

Izvor: 24sata.hr

Kada je jedan par saznao da će dobiti dijete, smislio je plan koji je urodio plodom nakon sedam godina čekanja.

U sobi svoje buduće kćeri napravili su tajno mjesto i u njega sakrili naizgled staru kartu.

Lov na blago ideja je koja zaokuplja maštu mnoge djece, a ova je djevojčica imala priliku da joj se ta fantazija i ostvari.

No, blago nije bilo ono čemu se nadala – bilo je još bolje.

Kada je jedan par saznao da će dobiti dijete, smislio je plan koji je urodio plodom nakon sedam godina čekanja.

U sobi svoje buduće kćeri napravili su tajno mjesto i u njega sakrili naizgled staru kartu.

Kada je njihova kći napunila šest godina, otac ju je zamolio da pospremi kutiju u kojoj se nalazila karta.

Tako je počeo najbolji lov na blago koji možete zamisliti, prepun misterije i zagonetki.

Pogledajte kako je izgledala avantura ove djevojčice.

Izvor: net.hr

Policajcima koji su je pronašli zaključanu u maloj sobici je pozlilo. Kažu kako je to bio najgori slučaj zanemarivanja djeteta koji su ikada vidjeli. Imala je 7 godina kada je pronađena. Bila je pothranjena, nije komunicirala, nikada nije bila na otvorenom. Pa ipak, njezini posvojitelji nisu željeli odustati, unatoč upozorenjima psihijatara.

Djevojčici su dijagnosticirali autizam. Nije komunicirala. Nakon godina provedenih na prljavom madracu, okružena fekalijama i žoharima, Danielle nije znala ništa, osim hodati.

“Ja sam policajac punih 27 godina i vidio sam svašta, ali ovakav slučaj zanemarivanja djeteta, to je nešto najgore što sam doživio”, rekao je policajac Mark Holste, koji je pronašao Dani.

Njezina je biološka majka izgubila skrbništvo i Dani je smještena u dom za nezbrinutu djecu. Liječnici su joj dijagnosticirali čitav niz psiholoških oboljenja i ko zna kako bi završila da nije bilo Diane i Bernieja Leirowa. Već su imali petero sinova pa su željeli posvojiti djevojčicu. Obratili su se agenciji za posvajanje djece.

“Kada sam vidjela njezinu fotografiju tog dana, u agenciji, odmah me privukla. Bilo je nešto u izrazu njezinog lica”, rekla je Diane Leirow.

“Kada smo pitali za nju, rekli su nam kako ona nije dijete za poželjeti. Odgovorio sam im da nas zanima više”, rekao je Bernie Leirow.

Leroyevi su ipak posvojili Danielle. Zanemarili su upozorenja kako je zlostavljano dijete, koje će zbog toga imati ozbiljne posljedice. Pružili su joj dom na svojoj farmi, uključili se u niz aktivnosti kojima su nastojali pomoći djevojčici.

“Ponašala se kao dijete od 6 mjeseci. Rečeno nam je kako ćemo imati jako puno problema s njom. Međutim, bili smo uvjereni, nakon što smo je posjetili nekoliko puta, da je to mala osoba do koje možemo doći”, rekla je njezina tada buduća mama.

Danielle su doveli kući i bili optimistični. Korak po korak, Danielle je napredovala. Iako još ne govori, komunicira na različite načine. Ljubav i požrtvovnost ipak čine čuda.

Izvor: Net.hr

Bila je to nesreća koja je završila na svim naslovnicama u zemlji. Međutim,trebala je proći godina dana da policajci koji su toga dana spašavali život malene djevojčice, javno priznaju kako vjeruju da su imali “pomoć odozgo”. Štoviše, snimka spašavanja otkriva zvuk za koji mnogi vjeruju da doista dolazi od anđela…

Dan kada je, zajedno sa još trojicom svojih kolega, iz olupine automobila koji se sunovratio s mosta u ponor rijeke, izvlačio unesrećene, policajac Tyler Beddoes neće zaboraviti dok je živ. Policajcima i vatrogascima koji su došli na mjesto nesreće trebalo je 14 sati da izvuku unesrećene iz potpuno uništenog automobila.

U njemu je, zavezana u svojoj sjedalici, još uvijek disala dvogodišnja djevojčica. U tom trenutku policajci su bili uvjereni kako, osim 18 mjesečne djevojčice, u smrskanom automobilu ima i odraslih, jer su, kako kažu, čuli glas odrasle žene kako doziva u pomoć.

Snimka koja je obišla svijet zabilježila je zvuk, rečenicu “Pomozite mi, pomozite mi”, na što je jedan od policajaca na mjestu nesreće odgovorio: “Pomažemo, dolazimo!”.



“Rijeka je ulazila u automobil, koji je bio jako oštećen. Kada smo se približili autu, čuli smo glas koji je govorio: Pomozite mi, pomozite mi”, rekao je za Fox policajac Tyler Beddoes.

Međutim, ono što su policajci otkrili, jednom kada su uspjeli prerezati lim, da je u automobilu jedina preživjela bila malena djevojčica, čija je majka i vozačica, već satima, nažalost, bila mrtva.

“To nas je ohrabrilo. Bio je to umirujući, ženski glas. Bili smo uvjereni da je unutra odrasla ženska osoba, ali kada smo otvorili auto, shvatili smo da je mama djevojčice satima već bila mrtva”.

Policajcima su trebali mjeseci da javno priznaju kako su uvjereni da im je tog hladnog majskog dana, 2015-te, pomagao Bog te kako su uvjereni da je na mjestu nesreće bila prisutna neka viša sila, Anđeo.

“Ja nisam jedini koji je čuo taj glas. Čulo ga je i četvoro mojih kolega, koji su izašli na teren, zajedno sa mnom”, rekao je Beddoes kojeg je, kaže, taj događaj zauvijek promijenio. Čudom smatra da je malena djevojčica preživjela takav sudar i ledenu vodu koja je strujala automobilom. Okrenuo se Bogu, napisao knjigu o svojim iskustvima koju je naslovio “Dokaz o postojanju anđela”.

Uspostavio je kontakt s ocem djevojčice, malenom Lily, koju je spasio i danas su oni obiteljski prijatelji.



Izvor: net

Zaustavili su automobil star 35 godina, i tvrdili da je prešao ograničenje od 60Km/h.

No, pravi smijeh nastaje kada su provjerili koliko je brzo isao pored radara.

Pogledajte šta se dogodilo u nastavku:

( ŽivotniMagazin.com )