Brekovica je na desetom kilometru nizvodno Unom od Bihaća, strmoglavo uspeta iznad bučnih slapova.
Iako je, s jedne strane, na krečnjačkom brdu, s druge na visoravni, a oboje bi trebala karakterizirati bezvodnost, Brekovicu krasi čak dvanaest vrela dobre vode: Ebina voda, Točak, Behremovac, Brekovica-Grad, Ključka voda, Hadrovac, Stublić, Kaca, Hukarevka, Jezerac, Bunari i Mejhana. Podugo je gradski vodovod u svakoj kući, ali se i sad „ide na vodu“. To „ide na vodu“, iako se – kod česmi u svakoj kući – i dalje zaista ide po vodu, znači i poašikovati uz izvorsku vodu! I Mak Dizdar, kao pjesnik, i ja, kao prozni pisac, ovdje smo „išli na vodu“ i postali – brekovački zetovi.
Unutar nekadašnjih zidina staroga grada, koji potiče još iz mlađeg kamenog doba, nedavno je srušena stara i podignuta jedna od najljepših džamija. U njoj, petkom, nakon hutbe i klanjanja farza, ljudi najednom poustaju i, besprijekorno poredani jedan uz drugog, stojeći, kao da su na kijamu, aminaju dok imam uči dovu.
Ovdje sam to prvi put doživio. Bilo je to prije pet-šest godina. Nisam znao šta se to događa oko mene, ali me skroz zdrmalo. To se osnažilo s objašnjenjem da je to Sultanska dova i njome se Krajišnici mole za smiraj duše velikog sultana Fatiha!
Ostao sam bez daha. Ja sam iz Vlasenice, gdje je lično sultan Fatih podigao džamiju (spalili su je 1942. godine, i to zajedno partizani i četnici, a taj period je kasnije svijetla obraza ozvaničen kao „zajednička borba u sjeveroistočnoj Bosni“). Ali, u toj, nekad mojoj, sada okupiranoj, Vlasenici nije učena takva dova. A uče je Bošnjaci u ovom dijelu Bosne gdje je, tačno 100 godina poslije, dospio Fatihov praunuk sultan Sulejman Zakonodavac.
Taj izuzetni doživljaj prvog prisustvovanja Sultanskoj dovi bio mi je prvi išaret da se usudim na poduhvat pisanja romana o najomiljenijem nam sultanu i njegovoj sudbinskoj povezanosti s Bosnom i Bošnjacima.
Odlomak iz putopisa “Hodoljublje u slici i riječi Bosanskom krajinom” kojeg je napisao rahmetli Isnam Taljić
